Obraz i obrazina zbilje...
Dodirivala si nevidljivi svijet privida, lica i naličja, obraza i obrazina.
Uranjala u ispod površine vidljive stvarnosti, u tragično i sretno pamćenje... citirao si Kaštelanovu misao iz osvrta na zbirku
Pitala sam se odakle dolazi ljepota, tragala za nevidljivim zakonima nutrine i vidljivim zvjezdanim nebom,
oslobađala utega prošlosti....
Oslobodili smo se utega prošlosi, ali danas ljepotu zbilje narušavaju dogadjanja izvan naše moći... rekao si prisjećajući me na pandemiju i prerano otšle prijtelje.
Ošamućuje vidljiva i čujna istina. Suza u oku djeteta
zaustavljenom na krhotinma koljevke.
Srce zemlje mijenja ritam, pucanj zbilje probija zvučni zid,
ranjava jaslice vremena, zaglušuje molitvu djeteta.
Tišinu nad razorenim razbijaju vrisak podrhtavanja,
urlik vjetra, tutanj oblaka i huk rijeka. .
Daliev kolaž ubrizgan u pamćenje,
Klimtov poljubac oslikan na ruini,
i Matisov ples u obrisu ogoljelih istina
i Picassova Guernika, svjetiljka i Dora Maar u sjećanju.
Moć umjetnosti u zlokobnom hihotu stvarnosti,
u vremenu pritajenom čekanjem.
Uhvaćeni u mrežu prijetnji od četvrtog vala,
u iluziji iscjeljujuće tišine romor vjetra u krošnji breza zustavlja strah.
Vjerovala sam u čuda, vjerujem još uvijek.
U iskazivosti pamćenja iscjeljujući osmijesi.
Dijana Jelčić
|
