A onda tišina...
Aboli bibelot… kao razbijena igračka odbaćena sjećanja.
U praznini svijesti crna linija, pukotina zaborava, titraj samoće,
miris tamjana i umiruća zvijezda.
Zov ptice rugalice, milosnice uma,
zaustavi misli na pješčaniku uspomena.
Skupljah krhotine pamćenja, riječi izblijedjele od čekanja.
Znoj srca je razbijenu igračku vratio u život,
ispunio prostor, osmislio vrijeme.
Pod plaštem zrelosti emotivni pomak,
glas razumjevanja sebe u sebi,
razotkrivanje gnusne patetike.
Kao ponavljajući mem, kao dobroćudan gen titra misao… dolazi kao stihija, uznemiruje, struji koridorima svijesti, nestaje u labirintu pamćenja… progoni me kao nemir, prati kao sjena… odlazi kao beskućnik, vraća se kao skitnica… odzvanja kao eho… a onda tišina…
Gluha kao tetrijeb pleše u moždanim vijugama… opovrgava samu sebe… dokazuje se vrtloženjem znatiželje… tone, izranja i kao utopljenik se hvata za svijest… ne pušta je… guši je… zasjenjuje sve drugo… pokušavam je odagnati…
Promatram komadić plavetnila iznad prozora, koncentriram se na igru sunčanih zraka koje prodiru kroz staklo i padaju na zaslon računala… gledam ornamente na monitoru... vidim ples Anđela čuvara… uzaludno… misao je jača… puštam glazbu… nježni tonovi Chopinovog nocturna me smiruju…
a misao uporno razara doživljaj mira… dok pokušavam izbaciti talog sjećanja srlja u dubinu… predajem joj se… dozvoljavam joj da me obuzme… da razagna nagomilanu obranu… da pređe u zov porijekla, u iskon postojanja u profanom vremenu…
i ona iznenada postaje podatna, nježna istina, odana prijateljica koja smiruje, vjerna pratilja kroz trenutak sjećanja… želim je pretočiti u štivo… pokušavam je uprisutniti, utjeloviti… živa je… vidim njeno paučinasto tkanje…
Čujem njeno bezglasno titranje u citoskeletu...osjećam umrežavanje stanica… stvaranje sinapsi… i njenu opomenu… kao nagovještaj neostvarivosti…
neizreciva sam… ne uništavaj smislenost besmislenim slaganjem u riječitost…
nečitljiva sam… ne pretači me u riječi… čemu potreba izgovorivosti… zašto me odjevaš stvarnošću... za koga me pretvaraš u bojanku prepunu kičastih boja... radi koga me utapaš u sladunjavim mirisima... zašto me prelijevaš okusom gorčine... poslije dolazi kajanje…
Nazvah je Arahne, savršenom tkaljom zavjeta nutrine… pobjednicom u sukobu sa mudrošću uma… uzdrhatala postojanost njena savršenstva se kao u legendi pretvorila u paučicu koja se hrani svilom koju sama tka…
i traje kao omen onom nedodirljivom i bezimenom osjećanju što u meni blista… onom tankoćutnom međuprostoru na koji se naslanjaju san i java… onoj slici svijeta koja blješti u mojoj glavi...
ovom entitetu zbilje u kojem živim život …
Dijana Jelčić...
|
