Te noći su padale zvijezde...
Pred petnaest godina osmijeh sudbine… (12. 08. 2006... u noći suza svetog Lovre ... Nives Vego i Ivan Jelčić slavili vjenčanje... )
Događale su se boje… nebo je mijenjalo danu odore… uznemirile su se ptice nad cestom kojom smo odlazili u Grad… more je razbijalo tišinu hukom dubina… promtrala sam raskoš dolazeće oluje… osjećala uhodavanje nemira u mirno podne… Sunce nije odustajalo od ljepote… vodilo nas je kroz nadolazeću tminu… osvjetljavalo put… igralo se sa kapima kiše… događalo se čudesno pretapanje snova i stvarnosti… lepršavi let međuprostorima neba i zemlje… kao da smo uranjali u imago mundi, u sliku odsanjanog svijeta... u uzletu maštanja vidjeh siluete Prospera, moćnika nad prirodnim silama i duh Ariela u vjetru… ostvarivanje i sažimanje tajanstvenih ulomka beskonačnosti… kao predstava iznjedrena iz Oluje… bili smo djelić Shakepeareovog sna… dok je nad nama bjesnila oluja obavijale su nas niti snovitost… začuh šapat iz davnina…
Svako blago, svaka čast
Život dug i svaku slast
Sreću koja vječno traje
Sve vam to Junona daje…
I darovala je… boginja svjetla je razmaknula oblake… nebo je zasjalo plavetnilom utihe mora… oluja je prestala… Grad nas je dočekao obasjan Suncem i osmijehom sreće i zvonima vjenčanja…
Bijela luna nad Lovrijencem, Na licu svemira sjaj večernje zvjezde, u sedefu upisana biografija školjke, rođenje Venere. Objava početka vremena ljubavi. Promatrali smo osmijehe na njihovim licima. Uranjali su u lazur noći, u vidljivost zvjezdanog neba i viziju beskraja.
Te noći su padale zvijezde za sreću i san. U svakoj suzi svetog Lovre osmijeh sudbine i ostvarenje želje.
Noćas će nad Lovrijencom opet padati zvijezde, sretno im bilo dolazeće!
Dijana Jelčić
|
