U rasponu suprotnosti...
Kako kvadrirati kružnicu, kako matematički nemoguće učiniti mogućim?... Leonardo da Vinci je uspio... njegova skica Vitruvievog čovjeka u kružnici i kvadratu je postala simbolom te moguće nemogućnosti... zlaćani sjaj titrajuće spirale je ovjekovječen tom skicom... ucrtan u sjećanje... uklesan u stijenu pamćenja... ozrcaljen u svijesti...
Donosiš mi porecelansku šoljicu iz koje se širi miris prve jutarnje kave... osjećam tvoju blizinu i prisnost u trentku buđenja... promatram siluetu homo univerzikusa u titraju maglovitog svitanja... vidim izranjanje istine na istoku i njeno slijevanje u purpur zapadnog neba... u rasponu tih suprotnosti osjećam kovitlanje vremena...
Zakoračili smo u doba smiraja. U potpalublju pamćenja, u arahnoidei uspomena
pohranjujemo stare vrijednosti. Pehar sa izvora se nije razbio,
omamljuje me nemir tišine i mir tvoga glasa,
sada, čujem ga bez čekanja i sjećanja.
Volim tvoje jezične akrobacije, zvuk asonanci, pjev istih vokala,
poetiku rečenica, tankoćutne tonove naših razgovora.
Volim pjesničke epifore, ponavljajuće, Kaštelanovo
pojačavanje ljepote sna u zbilji.
Čujem u snu
Sanjam u snu
Vidim u snu...
Nestvarna je naša odaja, prepuna plesa sunca, osmijha i snova.
Leonardov čovjek svjedoći mogućnost nemogućeg...
nestajanje i nastajanje u mjesečevim mjenama...
u plimi i oseki osjećanja osjećaja...
Zrcali se u dubini osmijeha, u istorijčju srće,
u dnevnom sloganu sretan život je sretan život.
Dijana Jelčić
|
