Godina čudesa...
Annus Mirabilis je pjesma koju je napisao John Dryden, a objavljena je 1667. U spomen na 1665-1666, "godinu čuda" u Londonu. Unatoč nazivu pjesme, godina je bila jedna od velikih tragedija, uključujući Veliki požar u Londonu...
Iza nas je godina čudesa... potresi, pandemija, poplave, požari... erupcije vulkana...
Godina 1905. poznata je kao „godina čuda” za znanstvenika Alberta Einsteina, rođenog u Njemačkoj, koji objavljuje niz revolucionarnih znanstvenih radova o različitim aspektima svjetlosti, materije, vremena i prostora. U tim radovima nalazi se jedna od najpoznatijih matematičkih jednadžbi svih vremena: E=mc2. Deset godina kasnije Einstein predstavlja svoju opću teoriju relativnosti.
„Sat sjedenja u društvu lijepe djevojke prođe kao minuta, no minuta sjedenja na užarenoj peći kao da traje dva sata. To je relativnost.” – Albert Einstein
U sumi naši godina smo naučili misliti drugačije… sve je energija… titraji struna… nezaustavljivi ples fotona... zagrljaj svjetlosti i materije… zagrljaj zrna univerzuma i srca…
Jesmo li naučili i osjećati energiju?...
Darovano mi apstrakno razmišljanje ucrtava misaonu sliku geometrije evolucionog vremena. Nevidljivim ljestvama svijesti smo se uzdizali ka zrelosti… Vidim nas u krugu avangardnih pokušaja vrijeme odjenuti odorom budućnosti… Zrcali se vrijeme mladalačkih previranja… bili smo spremni za raskorak u nespremnosti osrednjih zbivanja...
Miris svježeg kruha i majskih ruža, okus prve kave i svitanja na trgu cvijeća… titraj neurona u režnju pamćenja…
U krugu neznanja otkrivasmo neotkrivene istine… mislili smo, sebi i drugima dugujemo nova jutrenja… još uvijek ćutim titraje na usnama… tihu sjetu drevnih poljubaca…
Osjećam vječnu igru pitanja i odgovora u zagrljaju lijeve i desne strane mozga… lepršaju leptiri reljefom tajnovite sive tvari… zaustavljaju se u usjeklinama pamćenja… raznose sjeme ljubavi perivojem spoznaje… događa se igra misli i osjećaja… ćutim je kao korake tanga na sceni života… dodir dviju silueta na obali oceana snova… iz koprene ljubičastih iluzija izranja srce u svom punom sjaju… osjećam igru klijetki i pretklijetki… rađanje ritma osjećajne stvarnosti… energija se slijeva ponornicama do ključanja u vrulji izričaja…
Stojim u dnevnoj sobi... u kovitlanju neurona vidim blješteća energetska polja… čujem urlik zemlje i jauk stradalih, osjećam nezaustavljivo podrhtavanje tla... jutros se urušila zgrada u srcu grada... razoren atelje umetnika...sunoćava se, pozivaš me u igru sa sudbinom…izlazimo u suton... vjetar donosi mirise razbuktalog ljeta... naš kvart odiše mirom... i ljepotom zalazečeg Sunca...uranjamo u bitak vremena… u riznicu prepunu neotkrivenog blaga…
U bestjelesnoj budnosti osjećam titraje istine koja je promijenila naše poimanje svijeta i nas u njemu… prohujale su godine... dogadjala su se i dogadjaju čudesa... energija je u nama i svuda oko nas... ljubav je energija... ne gubi se, samo mjenja oblik..
Dijana Jelčić
|
