Afera

utorak , 24.02.2015.

1o.a / ona /
Prošla je skoro jedna godina dana.
Njegov mali stan smo preuredili, pa smo imali samo dvije sobe. Prednost glavne sobe bila je ta što je bila velika, pa smo u kutu smjestili njegov radni stol, a ostalo je bilo fini prostrani dio za boraviti većinu vremena. U malu sobu smjestili smo običan 'francuski' ležaj i pored krevetić za bebu. U uzidanom ormaru, još uvijek smo mogli smjestiti svu odjeću.
Kad sam rodila Lanu, osjećali smo se kao da smo osvojili svijet. Ja sam ponovno bila majka, uz čovjeka koga sam voljela cijelim svojim bićem.
Problemi kroz koje smo prolazili su nešto što želim pod 'žurno' zaboraviti.
Bukvalno je ponio svoju odjeću sa sobom u jednoj velikoj torbi. To je bilo sve što je bilo njegovo i nikomu nije trebalo. Kuća, auto, knjige… sve je ostalo tamo. Djeca nisu željela da ga vide jedno vrijeme, a onda je najstarija željela dolaziti i ići sa mnom u prodajni centar. Žalila bi se na mamu, kako je stroga i ne razumije ju, a ja sam samo uvijek slušala. I osmjehnula bih se.
Žana je imala krize. I ne čudim se. S četvoro djece bez komunikacije s njim. Jednom je nazvala kasno noću i on se na brzinu odjenuo i odjurio, misleći da su problemi s djecom. Kad se vratio ispričao mi je da je plakala i molila ga da se vrati; da ne može više sama s djecom; da joj tata ide na nerve; da mu sve oprašta. Kad joj je rekao da čekamo bebu, opet je pomahnitala i istjerala ga iz kuće.
Bila sam sretna kada su ga djeca zvala i željela biti s njim. Išao je na utakmice, na njihova takmičenja; odlazili bismo svi skupa u kino i ZOO.
Ništa mi nije bilo teško.
Stvari su poprimale svakodnevni normalan oblik, osim što smo čuli da je Lukin brat Mario / onaj s kojim je Filipova kćerka ostala trudna / nađen mrtav na zabačenoj plaži. Svi smo bili pozivani na razgovor u policiju, a na kraju je u novinama pisalo da je u krvi bilo alkohola i droge, te se pretpostavlja da je bio nesretan slučaj.
Uspavala sam Lanu i sjela pored njega. Čitao je knjigu, a onda ju odložio kad sam se uvukla ispod i prebacila njegove ruke preko mojih ramena.
„ Volim te. „ – šapnula sam mu i pomislila – je li moguće osjećati ovoliku sreću.
„ I ja tebe, ljubavi moja. „ – golicao me usnama šapućući mi na uho.
Na vratima je odjeknulo zvono. Pošla sam ja i otvorila ih.
Ispred su stajala dva policajca i rekli njegovo ime.
Nisam stigla niti pomisliti što bi to trebalo značiti, a već sam vidjela kako mu stavljaju na ruke lisice.
„ Uhićeni ste zbog ubojstva….“ – govorio je policajac ime Lukinog brata, a ja sam izgubila tlo pod nogama i oko mene se sve smračilo.

K R A J

Afera

10- / on /
Ušao sam u kuću, a dočekala me grobna tišina. Odbacio sam ključeve na stolić ispod ogledala, izuo obuću i otišao pravo do kupaone. Dok mi se voda slijevala niz lice, opuštala me, ali jedna slika u mojoj glavi bila je zamrznuta: moja maloljetna djevojčica bila je trudna.
Sjetio sam se koliko sam bio sretan kada mi je Žana rekla da je trudna, a još veća sreća je bila kada sam ju primio u naručje. Gledao sam to malo stvorenje na svojim dlanovima i zakleo se da ću ju uvijek čuvati i da ju nikada nitko neće povrijediti.
Pokušao sam razumno razmišljati, da bih stišao bijes u sebi. Ja ju ne mogu zaštiti tamo gdje ona radi po svom. Otkako je 'ušla' u pubertet, bila je hirovita, drska, kupovala skupu odjeću, stavila neku metalnu kuku na donju usnu… I svaki put kad bih pokušao ukazati da to nije za nju, Žana i njena majka bi graknule na mene da sam izvan vremena, da sam staromodan i ja bih se onda povlačio.
Grizla me savjest.
Kad sam ušao u spavaću sobu ugledao sam Žanu kako sjedi uplakana na krevetu:
„ Zakazala sam termin za abortus.“
Sjeo sam pored nje, zagledao se u pod i rekao:
„ Ja ovo više ne mogu, Žana. Odlazim.“
Skočila je kao podbodena s kreveta, podigla ruku da me ošamari; zadržala ih obje u zraku, pa se mahnito okrenula prema ormaru i počela bacati moje stvari. Nije riječ progovorila.
„ Volim je. Ne mogu dalje ovako.“
Ona je bacala moje majice, hlače, donje rublje, a onda se zakočila kao slika na ekranu, držeći crveni grudnjak u ruci:
„ O… o… ovo u mojoj kući ??!! Tu ?? U moj krevet si ju doveo?! Jesi li ti normalan ??!! Odlaziii !!!“ – vikala je histerično, plakala, jecala, a ja sam kupio stvari s poda i pokušavao se odjenuti u hodu.
Zavukao sam se u svoj mali stan kao miš u rupu, a misli su me šibale kao oštar ljetni pljusak.

Sjetio sam se razgovora s njenim ocem, kada mi je rekao:
„ Otrijezni se. Moraš biti razuman. I da odeš, s tom jeftinom malom neće ti uspjeti. Jesi li volio Žanu? Jesi . Oženio se. I onda te prošlo. Tako će ti biti i s ovom, ako se odlučiš na nerazuman korak. „
A onda je okrenuo leđa i pošao izaći iz svoje radne sobe, ostavivši mene da sjedim za njegovim radnim stolom.
Okrenuo sam se i gledao tog jadnog visokog krupnog starca, kako vuče nogu zbog bola u koljenu, pa sam ga upitao :
„ Misliš li na nju ikada ? „
Zastao je u vratima, okrenuo se i znao je odmah da ga pitam za njegovu plavušu.
„ Svaki dan. Svaki jebeni dan. „ – odgovorio je, odjednom umoran i stariji nego pred par sekundi.
Ljubav ga je izjedala iznutra, a živio je razumno.
Nisam želio tako izgledati kroz par godina i u tom trenutku sam znao da ja neću ići tim putem.

Afera

ponedjeljak , 23.02.2015.

9.a / ona /
Stajala sam pored prozora i pušila. Gledala sam u cestu na kojoj su se svaki čas trebali pojaviti njih dvoje. Za stolom je sjedila moja izbezumljena svekrva, njihova kćerka napucana pubertetskim hormonima i moj suprug Luka. Nisam riječ progovorila ni s kim, jer nisam mogla vjerovati što se događa. Lukin brat Mario uvijek je bio problematičan. Nije se ženio, iako su godine bile za to, jer se uvijek družio sa curama sumnjivog morala. Bilo je tu i prostitutki i ovisnica i udatih. Primijetila sam ja ljetos da bi njihova kćerka na plaži koketirala s njim i nalazila se u njegovom lošem društvu, ali da je spavao s maloljetnicom, to ne. Bilo mi je žao svekrve, jer s Mariom su uvijek bili problemi i prema njemu se odnosila zaštitnički i uvijek ga je po svaku cijenu čupala iz problema i opravdavala.
Kad sam ih ugledala da stižu, izašla sam ispred i uvela ih u kuću.
Mala je podivljala kad ih je ugledala i počela lupati šakom po stolu, govoreći mi.
„ Izdajice!“
Žana me ošinula pogledom i pritrčala joj, pa ju zaštitnički zagrlila. Nastao je tajac.
Nas dvoje smo se gledali očima punim ljubavi i kao da smo bili sami u sobi. Luka je zaurlao: „ Izlazite svi ! „ A onda se kao kap u punoj čaši pojavio Mario silazeći niz stepenice pijan i mrmljao:
„ Jeste li ih se riješili?“
Filip se sjurio prema njemu i oborio ga na zemlju urlajući: " Ti si joj to uradio, majku ti tvoju. Ubit ću te, životinjo !", a Luka je odjednom izvukao pištolj i pucao u zrak.
Svi smo se ukočili. Kao zaustavljena slika nekog groznog filma.
A onda je moja svekrva rekla:
„ Molim vas nemojte ga tužiti. Cijeli život mi se ruši.“
Žana je uhvatila malu za ruku i povela prema izlazu, pa se s vrata okrenula prema njemu s upitom u očima : „ Ideš? „, a pošto je on stajao ukočeno i bez odgovora, ona je izjurila iz kuće, sjela u auto i dala gas. Moja svekrva je potrčala za njom i vikala: „ Molim vas, obećajte mi !“, a Luka je podigao Maria i izveo na kat u njegovu sobu.
Ostali smo sami.
Nisam ni bila svjesna koliko je sve ovo bilo prestrašno za mene, da sam stajala sva uplakana bez glasa i tresla se kao da sam na minus trideset. Obišao je oko velikog stola u blagovaonici i zagrlio me, ja sam se sva predala tom voljenom biću i počela jecati.
U tom trenutku na vratima se pojavio Luka.

Afera

nedjelja , 22.02.2015.

9./ on /

Kad sam izašao iz kupaone, pohitao sam, ogrnut ručnikom oko pasa, do kuhinje, a nje nije bilo tamo. Po pločicama sam ugledao žute fleke i komad stakla. Prva misao mi je bila da se ozlijedila, ali sam onako usput podigao staklo da se još netko ne ozlijedi i bacio ga u kantu za smeće. U hrpi ubrusa i komada stakla na kojima je bila ista boja kao na pločicama, ugledao sam test za trudnoću. Okrenuo sam se oko sebe, plašeći se da me ona zatekne u vlastitom domu sa strašnom novom istinom, pa sam gurnuo dublje u smeće test, a onda joj doviknuo ime i pošao do spavaće sobe. Ugledao sam moju majicu na podu i njen crveni grudnjak kako izviruje ispod kreveta.

Dohvatio sam ga i vrtio se u krug: gdje s njim, pa ga ugurao duboko iza mojih majica u ormar, a onda sam kod ulaznih vrata kuće ugledao ključ na podu. Tako samo ključ ispada od treskanja vratima. Dohvatio sam mobitel i pozvao ju. Nije odgovarala, a nisam ga čuo niti da negdje zvoni u kući. Zvao sam opet i opet. Nije bilo odgovora.
Odjenuo sam se i pošao do svog malog budućeg ureda, nadajući se da će tamo svratiti. Ali mi nikako nije bilo jasno: zašto i kuda je nestala. Jedino razumno objašnjenje bilo je da je dobila neki poziv, a ja od šuma vode nisam čuo. Ali, zašto mi nije odgovarala.
Zavalio sam se u kožnatu stolicu i pokušao pisati. Nije išlo.
Osvrnuo sam se oko sebe i zaključio kako je ovo mjesto hladno i sumorno. Samo ovaj radni stol, stolica i laptop.
Padao je mrak.
Iz sna me trznulo zvono mobitela. Bila je to Žana.
Uspaničeno je govorila: „ Gdje si ? Što radiš ? Lora je pobjegla od kuće. Zvala je svekrva od one tvoje. Kod njih je. „
Ništa nisam razumio. Kakve su ovo gluposti? Na kojem sam ja ovo planetu.
Dok smo se vozili pustom cestom na otoku i šutjeli, upitao sam Žanu:
„ I ? Kada si mi mislila reći ? „
„ Što – reći ? „ – pogledala me svojim smeđim krupnim očima.
„ Da si trudna. „ – zgnječio sam rečenicu kroz zube.
„ Ja trudna ? Otkud ti to ? " - zaokrenula se u sjedištu automobila, dok ju je pojas vraćao nazad, zakočivši se.
„ Test. Pozitivan. U kanti za smeće.“ – i dalje sam izgovarao činjenicu od koje sam se grozio.
„ To nije moj test. O, zaboga…Lora!“ – uzviknula je i prekrila usta rukom.

Afera

8.a / ona /

Nisam razmišljala ni o čemu: niti o njegovoj ženi, niti djeci…bili smo u nekoj svojoj dimenziji. Divlje smo vodili ljubav nekoliko puta, a onda sam nakon tuširanja, gdje sam uzela njenu kupku i sa zlobom ju trošila u nenormalnim količinama, pošla do kuhinje da nam uzmem nešto za osvježenje iz hladnjaka. Kuhinja je bila velika, ali u neredu. Na velikom stolu su ostale šalice i tanjurići nakon doručka. Osjetila sam u zraku jutarnju brzinu, galamu, dovikivanje, a onda nakon zalupljenih vrata – tajac. Otvorila sam hladnjak, a prema meni je 'iskočila' boca sa voćnim sokom i tresnula na podne pločice. Razbila se u stotinu komadića, poprskala sve uokolo metar opsega, a ja sam zbunjena požurila sa papirnatim ubrusima čistiti na brzinu gdje sam uspjela vidjeti gdje se nalaze te žućkaste velike kapi. Kad sam nogom pritisnula papučicu na velikoj korpi za otpatke, šokirana sam, na vrhu smeća ugledala test za trudnoću.

Drhtavim rukama sam ga uzela i vidjela da je pozitivan.
Čula sam šum vode u kupaoni, a ja sam mahnito trčala po spavaćoj sobi i tražila svoju odjeću. Bacila sam njegovu majicu sa sebe u bijesu prema zidu i izjurila na ulicu. Trčala sam do prvog kafića, naručila kavu i odjednom shvatila da nemam grudnjak na sebi.
Uopće se nisam sjećala gdje ga je odbacio nakon što me u žaru skidao i ljubio.
Dok sam prinosila šalicu ustima, ruka mi je zadrhtala, a ekran na mobitelu je zasvijetlio.
Zvao je. Pa je zvao opet i opet, dok mi se baterija nije ugasila.
Drhtala sam kao prut na vjetru.
Bila sam u pravu. Mene bi smjestio u onaj ćumez od stana, a s njom bi ljuljao još jednu bebu. Petu.

Afera

subota , 21.02.2015.

8. /on/

Nisam se mogao osloboditi slike u glavi: Žana me obujmila rukama oko vrata, a moj pogled je bio spržen jednom jedinom, najljepšom slikom: ona je stajala na ulici dok su joj bijele pahulje padale na njenu prelijepu dugu kosu. Ne znam zašto sam to uradio, ali sam naglo skočio i navukao zavjesu, vjerujući da ću kao gumicom izbrisati njen lik uvjeravajući samoga sebe da sam sretan u svom domu, sa svojom obitelji, iako me neka ružna sjeta razdirala već prvih dana prosinca, kada su okitili grad. Prosinac je uvijek bio mjesec pomiješanih osjećanja.
Oka nisam sklopio cijelu noć, pa sam čak osjećao odbojnost prema Žani, kada je iz kupaone ušla u izazovnoj spavaćici i pustila da joj sklizne pored nogu, a onda se popela u krevet i na mene, pa me opkoračila nogama. Užasavao sam se sebe samoga, kako nisam fer prema Žani, jer je zbilja bila lijepa, izazovna, možda i u najboljem izdanju. Dok me pokušavala uzbuditi, znao sam da ju volim, ali ona strast koju sam osjećao prema djevojci s otoka, mutila je sve rezone, osjećaje, razum.
Žana je uvijek bila strpljiva. Mislim da bi se postidjela same sebe ako bi izgubila kontrolu nad svojim osjećajima i burno reagirala. Legla je pored mene, stavila glavu na moja prsa i šapnula:
„ Sve je uredu, ne brini. Zagrli me.“
Ja sam prosjedio cijelu noć za laptopom. Pokušavao sam pisati, ali pogled mi je stalno lutao na mobitel.

Da bih izbjegao susret očiju sa Žanom, zadržao sam se u kupaoni, pa kad je uzviknula; „ Idem ja !“ i zalupila vratima, odlazeći u svoju trgovinu, ja sam iste sekunde dohvatio mobitel drhtavim rukama i izabrao njen broj.
„ Da ? „ – čuo sam njen pospan glas.
„ Volim te, ljubavi moja. „ – rekao sam, a u prsima sam osjetio takav pritisak, pa mi se učinilo da ću zaplakati.
„ I ja tebe. „ – šapnula je.
„ Mogu li te vidjeti ? „ – pitao sam u strahu, da će reći: „ Nakon onog sinoć ? „
„ Gdje ?“ – šapnula je ponovno, a ja sam sav sretan rekao: „ Dolazim po tebe, reci mi adresu.“
Pili smo kavu u velikoj šalici u mirnom restoranu, za koji sam znao da nas nitko neće vidjeti, dirali se rukama, ljubio sam joj vrhove prstiju i šapatom molio: „ oprosti, oprosti…“, a ona me samo zaljubljeno gledala.
Poveo sam ju u moj mali ured, da joj pokažem mjesto gdje bježim kada se sjetim nje. Nisam imao volju da ga završim, ali mi je bilo važno da sam kupio taj mali stan, koji sam planirao urediti za mjesto na kom mogu pisati u miru.
„ Ti možeš biti tu, nabavit ćemo osnovni namještaj, dok ja ne završim s razvodom. „ – rekao sam, a njen pogled se odjednom promijenio, uozbiljio, zamračio i ona je izjurila na ulicu, trčeći niz stube, zalupivši vratima.
„ Stani. Što ti je. „ – stigao sam ju i uhvatio za ramena.
„ Mene ćeš smjestiti u taj ćumez, a znaš da se nikada nećeš razvesti. Ja ću ti biti vječna ljubavnica, jer ti si slabić, budalo jedna. !“
Borio sam s njenim rukama, da ju zagrlim, dok su se ljudi okretali i gledali nas. Držali smo se za ruku i šetali i bilo mi je apsolutno svejedno da nas netko vidi. I onda se ona nasmijala i zastala. Stajali smo pred mojom kućom. Pogledali smo se, prasnuli u smijeh i potrčali stepenicama.
Obljubio sam ju u Žaninom i mom krevetu.

Afera

ponedjeljak , 16.02.2015.

7a / 0na /
Radna kolegica, a vremenom i jedina prijateljica, pa čak i najbolja osoba koju sam poznavala, bila je Valerija. Dolazila bi svake godine u punoj sezoni da radi u hotelu. U svom ( a i njegovom gradu ), uzimala bi cijeli godišnji i jedan mjesec neplaćeni, da bi radila u našem hotelu. Prvoga ljeta sam mislila da je došla da bi besplatno jela i spavala, ali sam drugoga dana shvatila da je djevojka živa mašina. Uvijek sam se mogla osloniti na nju.
Bila je sva svoja, pomalo zbunjujuća, sa svojim originalnim stilom koji je odražavao njenu osobnost.
„ Hej, pa znaš ti da onaj tvoj živi u mom gradu ? A znaš li da mu se knjiga prodaje, ono, znaš – ludilo. Izlozi su zatrpani njegovim romanom, a on se cereka sa naslovnice. I znaš što još? Kupila sam knjigu. Sva mi ona ljubavna preseravanja mirišu na vašu priču. I znaš što: imam osjećaj da te čovjek ono, znaš, stvarno voli. I znaš što još: njegova ti žena ima poznatu galeriju sa kućnim sranjima i ukrasima, a zna što: to ti je skupo k'o sam vrag. I znaš što: čak je i u poznatom časopisu bilo o njoj. Hej…a kad dolaziš kod mene? Pa, vidiš, sumnjam da se ubijaš od posla u ove hladne dane.“- brbljala je toliko, da nisam znala je li ona mene pita ili priča sa sobom. I opet sam se smješkala dok je ona drobila po svom i čekala sam da stane i uzme zraka.
„Da znaš da bih i mogla. Moram otići odavde. „ – rekla sam joj i ubacila u torbu nekoliko stvari za preodjenuti se.
Luka nije bio doma, a to sam odavno htjela uraditi.
Dok sam čekala bus, dotrčao je sav izbezumljen.
„ Kuda? Što to radiš ? – hvatao je zrak, dok se dlanovima oslonio na koljena i pogledavao me odozdo, ispod oka.
Sjela sam na ledenu klupu. Došao je i on do mene. Pa me pokušao zagrliti.
Lagano sam se izmaknula, jer mi se srce kidalo što ga povrjeđujem u ove sjetne blagdanske dane.
„ Luka. Slušaj ! Ne mogu više. Volim ga. Odlazim odavde. „
„ Molim te, ne idi. Zar si toliko zaglavila s njim.“ – pitao me. Znao je za moju prevaru. Njegova mama je u jednom trenutku rasprave eksplodirala i rekla: ona te vara, na što je on skočio iza stola, uzeo me za ruku i pojurio prema autu, dovikujući majci:
„ Nikada nas više nećeš vidjeti !“
Ležale smo na njenom improviziranom krevetu, s nogama podignutim na zid, dok smo uvlačile dim iz savijene cigarete, koja je ujedala do nožnih prstiju. Kašljale smo i smijale se.
„Sad kad si se fino odmorila, idemo nešto kupiti kod gospođe.“ – gnjavila me Valerija.
„ Ne, ne bih. Radije bih prošetala sama. Ovaj grad me straši. Kao da će se sve ove velike kuće i zgrade sručiti na mene. Moram malo biti sama.“ – rekla sam joj, a u sebi pomislila – možda ga negdje sretnem.
Valerija je bila puna informacija, pa je tako saznala i njegovu adresu.
Snijeg je škripao pod nogama, a kuće i dvorišta su bili okićeni. Sva ta ljepota žaruljica u tisuću boja, okićeni prozori i ulične svjetiljke izazivale su u meni bolnu ljepotu.
37 ! Da to bi trebala biti ta kuća. To je broj koji mi je rekla Valerija.

Dok sam prelazila ulicu, uvjerena da me nitko ne poznaje, kroz veliki prozor dnevnoga boravka, iza koga je u kutu stajao veliki okićeni bor, ugledala sam ga kako se diže iz fotelje, a ona mu je prišla smijući se i zagrlila ga. U tom trenutku njegovo lice bilo je okrenuto prema prozoru i spazio me kako ukočeno stojim usred te mirne ulice. A onda je prišao i navukao veliko gusto platno na prozoru.

Afera

nedjelja , 15.02.2015.

7. / on /
Približavao se Božić.
Okitili smo bor i osjećao sam da sam se spasio. Vratio sam se Žani, za koju mi je najbolji prijatelj, nakon što se razveo od svoje supruge, rekao:
„ Blago tebi. Kako ti to uspijeva. Žana je najbolja i najljepša žena. Financijski se ne brineš je l' imaš dovoljno, stari je još uvijek moćan; djeca su vam dobra…“ – a ja sam njegovo ushićenje morao prekinuti:

„ Čovječe, prevario sam Žanu. I sad mi trebaš pomoći. Ucijenjen sam.“
„ Što ?! Prevario ? Kada ? Ti si lud.“ – skočio je sa stolice u svom raskošnom uredu. „ Tko te ucjenjuje? „
„ Nekakav njen radni kolega koji nas je vidio. Traži mi puno love. Znaš da mi je knjiga prodana dobro, ali s naplatom ne ide baš tako brzo. „
Zavalio sam se na kožni trosjed, a želudac mi se grčio od muke. Popili smo piće, a on me radoznalo upitao: „ Je li to ona mala što sam se palio na nju, kad sam naletio na vas na otoku i cmizdrio Žani usamljen, gledajući vas na ručku kao idealnu obitelj. Učinio si sve da joj ne priđem, kad sam trabunjao pijan..."
„ Da, ona. Malo mi je falilo da te razvalim u facu, kada si o njoj govorio kao o objektu za jednu noć. Volio sam je, Vjeko, kao što se srce jednom raspali u životu. „
Sjedio sam kući u svojoj radnoj sobi za računarom, dok se Žana tuširala i u ruci prevrtao kuvertu s novcem. „ To je puno love!“ – pomislio sam, a telefon je zazvonio.
„ Jesi li spremio lovu?“ – drsko, pijanim glasom, obratio mi se taj otočki probisvijet.
„ Znaš što, kretenu: jebi se !“ – viknuo sam, trudeći se da prigušim glas i nadao sam se da voda dovoljno šumi i da Žana ne čuje u kupaoni.
Sjeo sam na rub kreveta i čekao.

Ušla je omotana u svoj veliki ružičasti ručnik, mokre kose koja joj se spuštala po licu, , a kapljice su se odvajale s vrhova pramenova i padale na njene, još uvijek čvrste grudi.
„ Žana…“ – rekao sam, a ona me preplašeno pogledala. Znao sam da zna.



Konačno smo Žana i ja otvorili karte, sve sam priznao; a ona je procijedila rečenicu:
„ Znaš zašto sam se udala za tebe? Zato što si bio siguran. Mogla sam birati, ali odabrala sam tebe, jer nisi bio neka faca. Iskreno, više sam računala, nego što je srce vikalo: bam – bam.“
Malo sam bio povrijeđen s tom izjavom. Iako sam i ja više osjećao da smo si odgovarali, nego što sam izgubio glavu, ipak je ova izjava bila udarac ispod pojasa. No, već sam grabio godine, pa sam pomislio da trebam biti odgovoran i ostati uz svoju, ne malu, obitelj.
Žana je imala taktiku. Nakon moga priznanja, pustila je da joj se suze slijevaju niz lice, a onda mi je prišla, pustila da joj ručnik klizne na pod, popela se na krevet, opkoračila me nogama i počela ljubiti.
Uspjela me uzbuditi i nastavio sam njenu igru, a duboko u sebi sam osjetio prazninu.
Ovo nisam ja.

Afera

petak , 13.02.2015.

6.a / ona/

„ Nemoj, Luka…pusti me…“ – odgurnula sam mu ruku kada me obgrlio oko struka, nakon što se istuširan uvukao pod plahtu. Nisam mogla zamisliti da me itko drugi dira. Zadnjih nekoliko dana bila sam jako nervozna.
Prije svega, što me Lukina mama pozvala u drugu prostoriju, kada smo u nedjelju bili na ručku, pa je počela ovako:
„ Znaš, kada je Luka imao oko devet mjeseci, pošla sam s njim do trgovine. U jednom trenutku, dok sam se okrenula i tražila nešto po torbi, naglo sam se trznula. Ne znam zašto, ali sam se okrenula. I ugledala kako su kolica krenula prema ulici. Osjetila sam. Znaš, i sad osjećam…“ – zastala je i gurnula mi nekakvu cedulju preko ruba stola. Kad sam pružila ruku da ju uzmem, u sekundi je mahnito zgrabila papirić, i tiho kroz zube rekla:“ Tko je taj?!“
Buljila sam skamenjena u nju. Nisam riječ progovorila od šoka.
„ Znaš, tad sam osjetila opasnost za Luku. I sad ju osjećam. Ako ga povrijediš, dobro me se čuvaj, nezahvalnice jedna. Bdjela sam na tobom mjesecima, hranila te, kupala, kad si buljila u jednu točku na zidu; svi smo bili uz tebe… a šta to radiš sada? Jesi li luda ?“ – okrenula se i izlazeći iz sobe tresnula vratima.
Gdje i kada, kako mi je ostavio cedulju? Što je htio?
Mahnito sam sjela na bicikl i pojurila prema kući njegovog tasta. Nisu mi smetale ni prve kapi kiše ni crni oblaci koji su s mora nagovještavali ljetnu oluju. Morala sam ga vidjeti.
Bicikl sam skoro bacila uz stepenice na ulasku u njihovu veliku kuću i pozvonila.
Otvorila je Žanina / sad sam joj znala ime/ mama:
„ Izvolite?“ - gledala me upitno.
„ Trebala sam….mmm…ja sam organizirala zabavu kod vas…nego, da li ste možda pronašli ručni sat… ne mogu ga naći….pa sam pomislila da sam ga možda odložila negdje u vašoj kući…“ – zamuckivala sam.
„ Rado bih vam pomogla, ali sam sama doma. Moji su otputovali nazad, naglo su prekinuli boravak…nemam koga pitati…baš mi je žao što vam ne mogu pomoći…“ – ljubazno mi je odgovorila.
„… naglo prekinuli…. Sama sam doma…“ – bljeskale su mi rečenice u glavi kao munje.
Otišao je ! Zašto ? Što mi je napisao ? Gdje je stavio cedulju ?
Jurila sam na biciklu, šibana jakom kišom, a munje su daleko na rubu mora i neba presijecale crnilo.

Afera

četvrtak , 12.02.2015.

6. / on/
„ Ja nisam kao ti. „ – rekla mi je dok smo stajali na visokim zidinama otočkog svjetionika. Vjetar je mrsio njenu kosu i nanosio miris na mene, a ja sam je čvrsto držao u zagrljaju.
„ Ne. Ti si upravo kao ja.“ – rekao sam joj. „ Gdje si bila prije ? Zašto te nisam prije sreo u životu. Mislim da više ne mogu zamisliti život bez tebe. „ _ šaputao sam joj u uho.
„ Ti pripadaš drugomu društvu . „ – rekla je. „ Ne, ne zamjeram ti. To je tvoj život.“
„ U mom životu samo je moja knjiga i moja djeca. A ja sam podstanar u svom životu. Tek kad sam tebe sreo postao sam toga svjestan. Ja sam s majkom živio potpuno drugačiji život i mislio sam da mi neće smetati život kakav je dolazio uz moju ženu. Nisam sretan. Nego, pričaj mi o otoku. Pričaj o svjetioniku.“ – rekao sam i ljubio njen obraz, dok je pričala o bitki koja se vodila na hridinama ispod svjetionika. Pokazivala mi je u daljini, neke navodne sjene, koje su predstavljale poginule vojnike, čiji duhovi noću šetaju i viču.
U mojoj glavi rasplamsavao se početak romana, ali ne zbog vojnika, nego zbog nje, koja će biti glavni lik mog romana koji će biti potpuno drugačiji od prvoga.
Već na ulasku u luku razišli smo se, a onda sam pojurio kući.
Kad sam izašao iz tuš kabine i sjeo na krevet, brišući kosu ručnikom, ušla je Žana, stala ispred mene i rekla:
„ Tko je ona ? „
Premro sam od straha da nas je netko vidio i pokušao izbjeći njen pogled, tako što sam ustao i stao pored prozora.
„ Znaš li koliko dugo nismo vodili ljubav?“
„Pa, ne znam…ali vidiš da sam pod pritiskom da krenem s romanom. Čak mi je i tvoj stari držao predavanje.“
„Ah, moj tata. Uvijek tako zaštitnički prema meni. No, ne obraćaj pažnju….“ – prišla mi je s leđa, zagrlila me i počela dirati ispod ručnika.
Okrenuo sam se i ugledao kako joj se niz lice slijevaju suze.
„ Šššš….“ – rekao sam joj tiho i počeo ju ljubiti. Povukla me na krevet za sobom, a ja sam se sav predao njenim poljupcima i pomislio:
„ Moram prestati s glupostima!“

Afera

5.a / ona /

Nakon što sam oprala brdo posuđa kod Lukine mame, poslije zajedničkog ručka sa njegovim bratom i ženom rekla sam im da moram poći.. Marija i ja smo imale solidan odnos. Ja sam sa Lukom živjela u bakinoj kući, dok su Marija i Sandro, Lukin brat, živjeli sa Lukinom mamom. Ona nije bila loša žena, ali je ipak najljepše bilo zatvoriti svoja vrata za sobom.
Moja prijateljica Gabrijela, koja je svirala gitaru u poznatoj rock – grupi, dala mi je dupli ključ i zamolila da joj ponekad odem do njene kuće na obližnjem malom otoku pored našega, do koga je u sezoni mali trajekt plovio četiri puta na dan. Bio je to otok bez hotela, samo sa jednim malim privatnim motelom i mnogo prelijepih privatnih apartmana.
Dan je bio vruć, pa sam iz torbe izvukla rezervnu haljinu na cvjetiće i preodjenula kod Lukine mame, jer sam uvijek ja željela prati posuđe nakon zajedničkog ručka, nakon čega mi je trebalo veliko tuširanje i preodijevanje. Njih dvije bi pripravile ručak, a ja sam se zahvaljivala na ovakav način. Iako je Lukina mama uvijek govorila: „ Ostavi, ja ću, što drugo da radim!“
Bicikl sam dovezla na parking za bicikle i mučila se staviti lanac, jer mi se zapetljao. Odjednom me netko obujmio oko struka, a kada sam ugledala da je to on, pomislila sam da svi vide koliko sam se uzbudila. Taj čovjek je svojim pogledom rasturao moju utrobu.
Izvukla sam se iz obruča i pojurila kupiti kartu, a onda sjela na gornji kat trajekta, zavukavši se na klupe među grupu turista. Mašta mi se raspalila kao veliki požar, kako bi bilo dobro povesti ga sa sobom u Gabrijelinu kuću i provesti nezaboravne trenutke. Na trajektu nije bilo nikoga poznatog.
S vrata smo zgrabili jedno drugo i divlje se ljubili, grlili i vodili ljubav na podu, odmah po ulasku u kuću. Opet. Još jednom. Opet.
„ Rekao sam ti, otišao sam na mali otok da istražujem. Ne znam hoću li stići. Mislim da je zadnji trajekt otišao. Molim!? O, Bože, pa kako nisi znala gdje je. Može li tvoj tata otići? Vidjet ću ako nađem koji mali čamac da me prebaci, ali već je noć. „ – razgovarao je sa svojom ženom, nakon što je mobitel zazvonio. „ Možeš misliti, ona moja sa društvom pila na plaži i pozlilo joj, pa ih je policija zvala i javila da se nalazi u maloj bolnici. Što da radim ? Ima li netko da me prebaci? „ – zvučao je jako uznemiren.
Nakon što smo obišli cijelu malu rivu, nitko nije imao veći brodić, a s običnim čamcem nitko nije htio da ga prebaci.
„ Sve sam probao, ali nitko neće, Žana, vjeruj mi.“ – rekao je i prvi put sam čula njeno ime. „ Znači, sve je uredu. Hvala Bogu, poljubi je od mene. Ja ću noćiti u motelu, pa sutra poći do svjetionika da malo istražim. Volim i ja tebe.“ – rekao je malo tiše rečenicu na kraju, koja mi je rasparala srce.

Afera

utorak , 10.02.2015.

5. /on/
Postojala je izreka da otoci čuvaju svoje tajne. A ja sam morao prošetati i pokušati izvući nešto zanimljivo, da bih dobio inspiraciju za daljnje pisanje. Parkirao sam automobil ispod velike palme u trajektnoj luci i krenuo kupiti kartu. A onda sam ugledao nju, kako silazi sa bicikla u lepršavoj ljetnoj haljini, sandalama koje su se zvale 'gladijatorice' / to sam čuo od kćerke i zapitao se čemu takav naziv, mada su malo i podsjećale na ono vrijeme/ i kosom podignutom u visoki rep. Sagnula se da stavi lanac na kotač i pričvrsti ga za parkirnu šipku, a ja sam joj prišao s leđa, obujmio ju oko struka i šapnuo: „ Idemo li u istom smjeru ? „
Trgnula se naglo, pa sam ju pridržao čvršće da ne padne preko bicikla, a tada me zapuhnuo prelijep nježan miris parfema, koji je odgovarao baš za njen nježan lik.
Gledala me i šutjela, a onda krenula kupiti kartu, pa nakon što je to uradila, vidio sam kako se penje stepenicama i sjeda na vanjske klupe. Požurio sam se ugurati u red turista, pa kad sam konačno dobio kartu, pojurio stepenicama i simpatičnu njemačku turisticu treće dobi, zamolio mimikom da se pomakne da bih sjeo do nje.
Pružio sam joj ruku i rekao:
„ Filip. „
Blago se osmjehnula i svoju nježnu ruku položila u moju, pa rekla:
„ Josipa.“
„ Idemo li na isto mjesto ? „ – pokušavao sam započeti razgovor.
" Prijateljica tamo ima malu kuću, a ona je na turneji, pa me zamolila da povremeno obiđem i provjerim je li sve uredu, jer se zna dogoditi da provale i pokradu stvari.“ . objašnjavala je, a ja sam tonuo u njene tamne oči. „ A Vi ? „
„ Pokušavam saznati više o otoku, jer pišem roman. Možete li mi pomoći ? „ – namignuo sam joj i osmjehnuo se.
„ Možda bih i mogla. „ – uzvratila mi je istim vražjim pogledom.
„ Kao na primjer ? „
„ Pa, recimo mogu vas odvesti do svjetionika i pokazati hrid. Djed mi je kao maloj pričao o ratu, vojsci, pobjedi…i mitu koji se priča od ognjišta do ognjišta. „ – govorila je glasno, jer je buka trajekta bila užasna, dok je sa obje ruke pokušavala smiriti kosu koja se lepršala kao puno malih zastava preko njenog lica.

„ Ali, trebala bih prvo provjeriti kuću, u slučaju da budem trebala pozvati policiju. „ – nasmijala se, ustala i stala pored ograde, pridržavajući se rukama. Ja sam udisao njen miris koji je donosio jak vjetar, a osjećao sam kako se silno uzbuđujem pored te žene.
Još u trenutku dok je otključavala vrata, zgrabio sam ju i počeli smo se divlje ljubiti. Prštala je iz nas ona silna želja od trenutka prvog susreta i bio je to moj najbrži seks. Smijali smo se da sam kao kakav dječarac, a kada sam se malo pribrao, okrenuo sam se prema njoj i utonuo u to predivno tijelo.
Jednom. Pa još jednom. Dok nismo ugledali da se vani navlači noć i pravi gustu tamu, da se ništa oko nas nije vidjelo.
Tišinu i mrak razbilo je zvono na mobitelu. Bila je to Žana.

Afera

ponedjeljak , 09.02.2015.

4.a. /ona/
More je bilo crno i mračno, a po njemu su bljeskala svjetla sa rive, koja se kao zmija svijala u polukrug. Izjurila sam iz vrta kuće, gdje je glazba bila preglasna i ljudi su stvorili takav žamor glasnim razgovorima, da sam u trenutku imala osjećaj da će mi glava puknuti i krenula kroz veliku metalnu kapiju prema plaži. Ovaj komad obale pripadao je ovoj ogromnoj kući i nitko nije mogao prići niti vidjeti ako bi se gospoda sunčala tu.
Sjela sam na stijenu ispod bora i iz džepa uske crne haljine, u kojem su bili ključevi od auta i hotelskog skladišta, izvadila kutiju s cigaretama. Ostala je još jedna. Pripalila sam ju malim upaljačem, koji sam dobila od Luke za posljednje Valentinovo, a koji je istovremeno bio i privjesak za moje ključeve.
Zgnječila sam kutiju jednom rukom i na njoj iskalila sav bijes zbog osjećaja koji je taj čovjek budio u meni. Tko je on ? Od kuda i on na toj zabavi ? Što misli o meni kad me pogledom skida ? Ja, svakako nisam u njegovom rangu i znam da ima samo jednu misao u glavi.
Povukla sam dim, tako jako da sam osjetila kako mi zubi paraju obraze iznutra, i zabacila glavu nazad, da odvojim kosu koja mi se sva slijepila za vrat.
Čula sam kako je škripnula kapija na ulasku imanja i nagnula se ispod grane da vidim tko je.
Koračao je lagano, prišao vodi, izuo cipele i krenuo šetati, noseći par kožnatih mokasina u jednoj ruci. Nogavice je zavrnuo do koljena, a košulju raskopčao, pa mu je blagi vjetrić otkrivao pločice na trbuhu.
Noge su mi bile oduzete dok sam gledala tu ljepotu prizora, a onda sam kao hipnotizirana krenula iz sjene prema njemu. Brecnuo se kad je ugledao da se netko miče, a onda zastao i čekao.

Prišla sam mu drsko, jer mi je glas u glavi govorio „ Carpe diem „ , dok mi se trbuh okretao kao 'rolokoster'.
Gledao me, a ja sam osjetila da me tako nikada nitko u životu nije gledao: strastveno, zaljubljeno, meko, iskreno…Uzeo je cigaretu iz moje ruke, bacio ju u more, a mene privukao i strasno poljubio.
Plašila sam se i da bi netko mogao naići da ga traži i da je ovo pogrešno što radim, pa sam stisnula zube i nisam dozvolila da mi rastavi usne poljupcem.
„ Oprosti ! Ovo je pogrešno ! Nisam to trebao uraditi. Ja volim svoju ženu. Ja imam četvoro djece…“ – trabunjao je, a onda se okrenuo i nestao kroz veliku metalnu
kapiju.

Afera

4. / on /
Bio sam bijesan.
Žanin otac me usred zabave pozvao u svoju radnu sobu i pružio mi čašu natočenog soka sa puno leda, s kojom je usput pokazao prema dvosjedu u kutu prostorije, što je značilo da sjednem, jer on ima nešto reći.
„ I ? Kako napreduje knjiga ? „ – upitao me, a da sam odmah osjetio ironiju.
Gledao sam ga i mislio kako je moćan i kako mi to prije nije smetalo, ali sam sada valjda i s malo ljubomore pomislio na plavušu srednjih godina, s kojom je razgovarao, a lice mu nije moglo skriti ushićenje. Žana mi je prišla sva bijesna i rekla:
„ Pogledaj! I onu kurvu je pozvao večeras!“ – dok sam gledao Žaninu majku kako uplakana odlazi u unutrašnjost kuće, bijesna i nemoćna.
U razgovoru s njom, mislio je da se ponaša kao i sa svakim drugim gostom, samo smo svi mi koji smo znali koliko je volio tu ženu i bio spreman ostaviti sve i otići s njom, znali da je u tom trenutku najsretniji čovjek na cijelom otoku.
„ Pa, pomalo, onako…istražujem otok i priče o njemu, pokušavajući da nešto klikne i da se priča rasplamsa. „ – odgovorio sam, dok sam zadržavao dah, stavljajući nogu preko noge i pokušavao ostati pribran.
„ A ona ? Je li ti ona inspiracija ? „ – upitao me odjednom.
„ Tko ? „ – skočio sam na noge. „ Na što ciljaš ?! „ – povisio sam ton.
„ Ne pravi se lud. Očima ju skidaš. Moj savjet ti je: odmakni se od vatre, opeći ćeš se. I, ako mi povrijediš Žanu, naći ću te i na kraj svijeta ! „ – čuo sam stvarni bijes u njegovom glasu. „ Ona nije tvoja klasa, odmakni se, ne prljaj nam ime. „ – čuo sam ga kako govori, dok sam spustivši čašu, zalupio vrata iza sebe i prošetao do plaže.

Izuo sam cipele i šetao uz rub vode, a onda sam ugledao žar cigarete ispod bora u sjeni. Kad je iskoraknula, poznao sam joj korak i uputio se prema njoj.
Stajali smo jedno ispred drugoga, dok su između nas prštale emocije kao munje.
Pružila mi je cigaretu, a ja sam povukao dim, uhvatio ju sa dva prsta za bradu, privukao i prislonio usne na njezine, dok sam dim ispuštao kroz nos.

Afera

nedjelja , 08.02.2015.

3.a / ona /
Svi su se smijali, jer je , valjda, jedno od djece nešto smiješno ispričalo. Djevojčica, koja je sjedila pored mame hvatala se malom rukom za grlo, a njene oči su htjele da iskoče. Taj trenutak me vratio nekoliko godina natrag kada je moj Ivan ležao u Lukinom naručju, zamotan u tamno plavi ručnik, s kojim i danas spavam, jer još miriše na njegovu prelijepu kožu; i tada su njegove oči bile iskolačene baš kao sada u te djevojčice. Dotrčala sam do njihovog stola i stajala skamenjena. Nisam mogla riječ izgovoriti. On me gledao zavodnički i smješkao se, dok je njegova prelijepa supruga izgovorila:
„ Izvolite, trebate nešto ? „
A onda su svi konačno shvatili i slijedeći moj uznemireni pogled, vrisnuli i uhvatili djevojčicu, pa ju iznijeli iza stola. Dok je on pokušavao prskati njeno lice vodom iz čaše koja se nalazila na stolu, njegova supruga dohvatila je dijete za noge, okrenula ju naopačke i lupnula po leđima. Iz usta je nešto poletjelo ispod stolova, a djevojčica, nakon što se zakašljala, počela je plakati, pa su joj se miješale suze od straha i one izazvane gušenjem.
Dok je supruga milovala lice djeteta i tješila ju, on nije skidao pogleda s mene.
„ Hvala Vam mnogo. Spasili ste ju.“ – govorio je šapatom, od koga me prolazila jeza negdje po vratu, ispod kose, pa niz leđa, kao da me usnama iz kojih je izašao šapat zahvalnosti, ljubi, dira i piše po mojim leđima.
Stresla sam se kao da je puhnuo vjetar sa sjevera i brzo odjurila prema izlaznim vratima.

Dok sam se vozila na biciklu, gubila bih na trenutak kontrolu, pa sam zastala i sjela na klupu iznad mora, koja je služila mnogim zaljubljenim da s tog mjesta gledaju kako se užarene boje tope i spuštaju u more.
„ Jesi li normalna ? Zašto tako razmišljaš o njemu ? „ – samu sam sebe čupala iz živog blata koje se zvalo iskušenje i oko kojeg sam po rubu počela šetati.
Sutradan mi je Marina rekla da bih trebala pripremiti i organizirati zabavu u kući poznatoga poduzetnika, za koju bi nam masno platili. U sklopu hotela mogle su se poručiti i takve usluge.
Zajedno s Marinom razradila sam plan nabavke aranžmana cvijeća i dekoracija, također prijenos čaša i nabavku pića i svega što ide uz jedan 'party'.
Luka je bio na putu, jer je osobno otputovao na sklapanje ugovora sa jednom njemačkom putnom agencijom oko ponude za pod sezonu. A nadao se da će uspjeti prisustvovati i osobno na našem štandu na sajmu u jednom malom gradu.
Dok sam se s Marinom sporazumijevala pogledom, da smo zbilja uspjele besprijekorno postaviti svaku stvar na svoje mjesto u velikoj kući poduzetnika, koja je bila veličine pola našega hotela i stalno sam se pitala čemu toliko zdanje, iznenada sam iza Marine ugledala njega kako stoji s čašom u ruci i razgovara sa nekim gostom. Noge su mi zadrhtale i poželjela sam sjesti. Osjetila sam nemoć. Kao da je znao da ga gledam, okrenuo se, sav onako preplanuo u lanenim hlačama i bijeloj košulji, sa velikim satom na desnoj ruci i prvo iznenađeno pogledao, a onda taj pogled zadržao, svjestan svoga šarma, pomislila sam.

Afera

petak , 06.02.2015.

3. / on /

Nismo morali puno raditi ni Žana ni ja. Njen otac je želio da mu podarimo što više nasljednika, a nama je otvorio račun i želio učestvovati u odgajanju svojih unuka, od privatnih liječnika do skupih privatnih škola.
Žana i ja smo bili srodne duše.
Drugu knjigu sam posvetio njoj, od srca, iako nije prošla bombastično na listi čitanja.

Već nakon pet godina imali smo četvoro djece, jer je Žana tvrdila da je njeno djetinjstvo bogato i da nikada nije trebala puno prijateljica, jer su sestre bile uvijek uz nju.
Naša najstarija kćerka, Lora, bila je malkice divlje dijete. To me jako plašilo, jer sam osjetio da je svjesna djedove moći i 'imena' i ne trudi se puno u životu. No, prepustio sam Žani uvijek posljednju riječ, kada bi se razgovor zakuhao do usijanja.
Ja sam odrastao skromno, s majkom i cijenio stvari u životu. Sitnice su me radovale i nisam bio bahat. No, moja Lora je otišla u drugom smjeru. Odijevala je prekratke suknje, ali mi je uvijek proturječila da se u školi sve cure tako odijevaju. Rudi, naš sjedeći potomak bio je povučen i jako me podsjećao na mene samoga u godinama puberteta. Bio je šutljiv i teško sam mu mogao izvući koju riječ više.
Pubertet još nije „dohvatio“ sljedećih dvoje u nizu, ali sam bio spreman i znao što me čeka.
Žanin otac me stalno propitivao, kako napreduje pisanje i zašto sam stao, a ja nisam mogao priznati ni samom sebi da nisam bio presretan sa zadnjom ( tj. mojom drugom ) knjigom i da mi inspiracija nije tekla kao med iz bačve.
„ Zašto ne pođete na otok i provedete cijelo ljeto? Možda te tamo nešto inspirira. „ – komentirao je Žanin otac na zabavi koju su priredili na ogromnoj terasi, povodom njegove nagrade za poduzetnika desetljeća ( svakakve se nagrade počele uvoditi ).
„Da, mogli bi zaista!" – radosno je dočekala Žana, jer je mrzila ljetne vrućine u gradu.
„ Znači, ove godine ništa od Grčke !“ – našalio sam se, jer smo svakoga ljeta odlazili u nove destinacije.
„ Ja ne idem !“ - drsko je dobacila Lora, zavaljena u fotelju koja se ljuljala i po mom ukusu nepristojno prebačenih nogu u prekratkoj suknji.
„ Pusti, proći će ju. „ – šapnula mi je Žana, kad je vidjela da sam otvorio usta za prijekor.
Trajekt je ušao u luku i mi smo odmah nakon što smo ubacili stvari u kuću, pojurili do restorana da nešto gricnemo. Lora je jurnula prema najvećem stolu u kutu vrta. Sjeo sam na stolicu koja je jedina preostala od mog 'čopora', a onda sam ugledao – nju.

Mahnula je rukom i pomislio sam da maše meni. Mahnula je konobaru koji je upravo krenuo od nas, a ja sam u trbuhu osjetio nešto kao odron kamenja. Tijelo mi se zapalilo i kao da sam sav gorio pod tim pogledom.

Afera

četvrtak , 05.02.2015.

2a /ona/
Znate što je čičak? To je korov. On se učvrsti tamo gdje raste, pa ga ne možeš samo počupati kao ostali korov. Njega moraš iskopati. Čičak je kao bol. Pokušavaš ju iskopati, a ona raste sve dublje i omotava se kao zmija oko srca, oko želudca. Ne da disati, ne da živjeti.
Oboje smo osjećali krivicu i u naletima ljutnje optuživali jedno drugo.
Ja njega – zašto ga je ostavio samoga u dvorištu.
On mene – jer sam tvrdila da je sve uredu i ne trebamo ići k liječniku.

Tugu smo utapali u seksu. Vodili smo ljubav svake sekunde. Kad bih upitala ja njega ili on mene: 'koji je ovo puta bilo', odgovorili bi, zamotani u svoju tugu svatko na svoj način, „deset tisućiti put“.
Voljeli smo se i pokušavali nastaviti živjeti, a ja sam odlučila piti tablete protiv trudnoće, jer me užasavala pomisao biti opet majka i opet izgubiti dijete. Luka je odluku prepustio meni. A u njegovoj šutnji osjećala sam da želi puno djece, jer smo se uvijek šalili da ćemo ih imati četvoro.
Stizalo je još jedno ljeto. A posao koji je bio zahtjevan i naporan, obuzimao mi je misli i koncentraciju, pa sam jutrima, nakon što bi popili kavu na velikoj terasi, sjela na svoj bicikl i jedva čekala uroniti u brojeve, ključeve, kufere…
Luka je cijeloga sebe dao u posao oko bakine kuće i pronalaženje novih ideja za zahtjevnu inozemnu klijentelu. Život nam se svodio na posao, seks i gledanje mora sa terase u večernjim satima.
Ljeti mi je bilo lakše nositi se s tugom, koja je kao drvo rasla u meni i zapinjala u grlu. Ako bih se slučajno nasmijala nečemu što nije vezano za profesionalni ljubazni osmijeh na poslu, lice bi mi se skamenilo, jer je smijeh bio skrnavljenje uspomene na mog malog dječaka.
Bio je petak. Nakon što sam sve završila i smjenu predala Marini, odlučila sam poći na kavu u restoran, koji se nalazio u krugu s bungalovima. Sunce se spremalo za počinak visoko iznad mora, a boje su mu bile kao rastopljeni karamel, preliven jagodama. I onda bi se samo otopio u more. Uvijek bih mobitelom lovila takve trenutke i uređivala sliku za Instagram.
Mahnula sam rukom konobaru da priđe, a pogled mi se susreo sa privlačnim muškarcem, koji je sa obitelji, sjedio za velikim stolom u kutu vrta restorana i dodirnuo me pogledom.
U trbuhu sam osjetila leptiriće i postidjela se tolike seksualne privlačnosti.
Bila sam vjerna Luki.

Afera

2. / on /
Već sa svojih dvadesetak, znao sam što hoću od života i u životu. O sebi sam znao da sam konzervativan tip, nadrastao svoju generaciju i vrlo tradicionalan. Djevojke koje su me 'napadale', vjerojatno zbog moje nezainteresiranosti, a i nisam bio tip koji navaljuje, mislile su da sam 'ufuran', baš kao što mi je i Žana rekla pri prvom telefonskom razgovoru. Nisu me privlačile divlje i hiperaktivne djevojke. Volio sam se malo pomučiti oko njih; volio sam djevojke koje su bile pametne i dostojanstvene. Žana je bila sve to.
Kod nje je sve išlo brzo, osim sjedanja u moj auto; osim prvog randesa, osim prihvaćanja moje prve ruže i omiljenog joj „Rafaela“. Otvoreno mi je govorila da me se plaši, ali kad je zaključila da sam ja „taj“, odmah je organizirala odlazak kod roditelja na upoznavanje. Bilo mi je simpatično pustiti ju svu tako slatku i pametnicu, da ona, kao, organizira i vodi 'naš slučaj'. Zvao sam ju Sherlock Holmes.
Dolazak u njihov penthouse bio je veliki izazov.
Velika poslovna zgrada u centru grada, u kojoj je bila smještena najjača banka u Europi, pripadala je njenom ocu. U međuvremenu sam čuo o njemu kao o velikom 'poslovnjaku'. A ja sam bio od onih kojima ne bi smetao „jak“ punac. Pogotovo, meni – dečku bez oca, sa završenim fakultetom / prosjek 4,8/. Cijenio sam svoj trud i svoju diplomu, pa mi nije padalo na pamet raditi što bilo. Čak naprotiv, sebe sam vidio samo kao direktora – jednoga dana.
Zaboravio sam vam reći da sam volio pisati, pa kada je moja majka prepoznala moj talent, dignula je kredit i učinila sve da pronađe dobroga izdavača i pogura me sa prvom knjigom. Knjiga jeste bila hit i pozivali su me na potpisivanje dopune izdanja, ali u našoj regiji od knjige nema kruha, osim što postaneš poznat.
Kiknuli smo se na prvu njen stari i ja, već kod aperitiva.
„ Ne hvala, ne pijem!“ – rekao sam mu kada mi je u debeloj kristalnoj čaši pružio viski sa puno leda.
Pogledao me s podignutom obrvom, namignuo, pa pružio ponovno čašu prema meni.
„ Neću Vas odbiti „ – rekao sam, uzevši čašu, „ ali, ću samo prisloniti čašu kao što je moj tata na svojoj svadbi.“ , ne htijući kvariti njegovu gestu dobrodošlice.
„ Pročitao sam tvoju knjigu, a i tatu sam ti znao. Šteta, tako mlad čovjek. Ali, rat nikomu nije donio dobro.“ – pokušao je započeti naš razgovor, dajući mi do znanja, da je njegov 'tajni agent', obavio zadatak.

Afera

1a / ona /
Rodila sam se u ovom malom mjestu. Ljeti bi bilo pet puta više stanovnika, nego izvan sezone. Ja nikada nisam poželjela otići. A mnogi su odlazili. I mjesto je ostajalo pusto sa puno staraca i vrlo malo djece, za koju je organizirana škola sa mješovitim odjeljenjem, kakvo sam i ja završila u svoje vrijeme. Srednju turističku školu sam završila u najbližem gradu, komu su gravitirali svi, počevši od liječnika, rodilišta, matičnog ureda.
Već na prvoj godini fakulteta, Luka je bio uporan da se vjenčamo i imao velike planove oko bakine kuće u malom seocetu na uzvisini iznad mora, odakle se pružao fantastičan pogled na more, ali je do prve plaže bilo daleko , a isto tako 'digao' je još jedan kat na velikoj očevoj kući sa šest apartmana.
Našem Ivanu je bilo dvije godine, kada je ostao s tatom, a ja sam odjurila na posao.
Po prekidu studija, odmah sam se zaposlila u kompleksu hotela sa bungalovima, koji je radio i izvan sezone dobro, jer su organizirali seminare i kongrese po vrlo povoljnim cijenama, a i pod sezona je zaživjela, a da to nitko nije primijetio, za turiste treće dobi, koji nisu podnosili vrućine, a voljeli su more.
Mene je othranila baka, a koju sam morala smjestiti u Dom za nemoćne, jer je Alzheimerov uznapredovao i bila se izgubila nekoliko puta na magistralnoj cesti. Mama i tata su radili u Njemačkoj, a onda su na kraju odlučili i ostati živjeti tamo, nakon što su završili skoro u starosti svoju veliku kuću u blizini Münchena.
Nikada neću zaboraviti trenutak, kada sam uvodila goste u bungalov i objašnjavala upotrebu kartice za vrata i regulaciju klima uređaja. Marina je dojurila s autom uskom stazom, koju su koristili samo vozila za golf.
„Petra ! Moraš hitno doma!“ – vikala je uspaničeno, nagnuta preko suvozačkog mjesta otvorivši vrata.
„ Ivan!“ – ošinula me misao kao munja.
„ Je li Ivan dobro?!“ – vrištala sam u autu, hvatajući se rukama za glavu.
„ Petra, moraš se smiriti. Sad je sve dobro.“ – umirivala me Marina.
Činilo mi se da se tih par kilometara vozimo cijelu vječnost. Dočekala me zastrašujuća slika:
Luka je držao Ivana u naručju, umotanog u veliki tamno plavi ručnik. Bio je blijed i mokar. Kosica mu se slijepila preko lica i oko sebe je razgledao kao da ne zna gdje je. No, kada sam istrčala iz automobila koji se još kretao, kada me ugledao Ivan je zavikao: „ Mamice!“ i počeo kašljati.
Skoro sam ga gušila grleći ga, a moje suze su kapale u njegovu mokru kosicu.
„ Bio je to trenutak. Dok sam ušao po mobitel u kuću, on je već tonuo u bazenu…!“ – govorio mi je Luka. „ Odmah sam mu masirao pluća i iskašljao je vodu…“ – pokušavao me umiriti.
Te noći, zabrinuta što se sve moglo dogoditi, sjedila sam na balkonu i pušila. U jednom trenutku ušla sam u sobu da provjerim je li se Ivanu pomaknula dekica s kojom je bio pokriven i nakon što mi se učinilo da ne diše, zavrištala sam i digla na noge cijelo susjedstvo.
Moj Ivan, moj mali dječak, ležao je blijed kao zid i nije disao.
Mislila sam da ću umrijeti. Osjećala sam kako se tama spušta na mene i pritiska, pritiska… ne da disati. Onesvijestila sam se od bola, od užasa…

Afera

srijeda , 04.02.2015.

1. / on /
Vjerujte mi na riječ, volio sam Žanu. Na kraju smo oboje skužili da smo se jako trudili doći jedno do drugoga, a da to nismo znali. Zapravo smo mislili da nikada nećemo popiti prvu kavu.
Sjećam se, kao da je sad bilo: sjedila je sa naočalama podignutim preko kose, što me odmah privuklo – nije skrivala pogled, a isto tako nije razgledala oko sebe. No, u jednom trenutku uhvatio sam pogled koji je prelazio preko mene i … osjetio sam. Ona je tu radi mene. A zatim sam primijetio da sve muške glave pilje u nju i razgovaraju o njoj. Bila je to potpuno nova cura u kafiću u koji sam obvezno u jutro dolazio na kavu.
Volio sam sjesti do vrata na visoku stolicu, jer sam tako imao pogled na cijeli prostor ispred kafića. Sunce je već prešlo na drugu stranu svoje putanje prema zapadu, pa mi se podvlačilo u naočale i peklo po licu. Zezali smo se kako smo u dubokoj jeseni, a hvatamo boju kao da se spremamo na ljetovanje.
Čekala me velika akcija oko toga saznati tko je prelijepa djevojka, za koju nitko nije znao i nikada ju nije vidio. Moj najdraži konobar uspio je čuti, vraćajući kusur, da radi s djecom, jer se žalila na roditelje koji ne poštuju pravila i ne uvažavaju opomenu za dijete. Što sam drugo mogao zaključiti, nego da radi u nekoj školi.
Sljedeći dan došla je s mamom na kavu. A onda sam osjetio i mamin pogled.
Neću vas zamarati sa ostalim detaljima. Moj urođeni istražitelj u meni, vodio me putevima instinkta i saznao sam. Zvala se Žana.
I bila vrlo hrabra. Nazvala me prva.
Nisam bio ni svjestan kako sam se topio od miline, dok sam s njom razgovarao na mobitel, odjeven samo u potkošulji pored otvorenog prozora u hladnoj jesenjoj noći.
Nisam, isto tako, ni primijetio, da je razgovor trajao dva sata, a izgledalo je kao dvije minute.
„ Znači, to je ono kada kažu…!“, pomislio sam kako sam našao srodnu dušu. Iste stvari smo voljeli; istu glazbu slušali, iste teme su nas privlačile.
Rekla mi je da ima još četiri sestre, da je bila u dugoj vezi preko četiri godine; da je bila zaručena, a on je onda samo otputovao u svijet.
„ A, budale od čovjeka ! „ – pomislio sam. Ovo se ne ostavlja. Ovo se čuva kao najskupocjeniji dijamant.