Afera

četvrtak , 12.02.2015.

6. / on/
„ Ja nisam kao ti. „ – rekla mi je dok smo stajali na visokim zidinama otočkog svjetionika. Vjetar je mrsio njenu kosu i nanosio miris na mene, a ja sam je čvrsto držao u zagrljaju.
„ Ne. Ti si upravo kao ja.“ – rekao sam joj. „ Gdje si bila prije ? Zašto te nisam prije sreo u životu. Mislim da više ne mogu zamisliti život bez tebe. „ _ šaputao sam joj u uho.
„ Ti pripadaš drugomu društvu . „ – rekla je. „ Ne, ne zamjeram ti. To je tvoj život.“
„ U mom životu samo je moja knjiga i moja djeca. A ja sam podstanar u svom životu. Tek kad sam tebe sreo postao sam toga svjestan. Ja sam s majkom živio potpuno drugačiji život i mislio sam da mi neće smetati život kakav je dolazio uz moju ženu. Nisam sretan. Nego, pričaj mi o otoku. Pričaj o svjetioniku.“ – rekao sam i ljubio njen obraz, dok je pričala o bitki koja se vodila na hridinama ispod svjetionika. Pokazivala mi je u daljini, neke navodne sjene, koje su predstavljale poginule vojnike, čiji duhovi noću šetaju i viču.
U mojoj glavi rasplamsavao se početak romana, ali ne zbog vojnika, nego zbog nje, koja će biti glavni lik mog romana koji će biti potpuno drugačiji od prvoga.
Već na ulasku u luku razišli smo se, a onda sam pojurio kući.
Kad sam izašao iz tuš kabine i sjeo na krevet, brišući kosu ručnikom, ušla je Žana, stala ispred mene i rekla:
„ Tko je ona ? „
Premro sam od straha da nas je netko vidio i pokušao izbjeći njen pogled, tako što sam ustao i stao pored prozora.
„ Znaš li koliko dugo nismo vodili ljubav?“
„Pa, ne znam…ali vidiš da sam pod pritiskom da krenem s romanom. Čak mi je i tvoj stari držao predavanje.“
„Ah, moj tata. Uvijek tako zaštitnički prema meni. No, ne obraćaj pažnju….“ – prišla mi je s leđa, zagrlila me i počela dirati ispod ručnika.
Okrenuo sam se i ugledao kako joj se niz lice slijevaju suze.
„ Šššš….“ – rekao sam joj tiho i počeo ju ljubiti. Povukla me na krevet za sobom, a ja sam se sav predao njenim poljupcima i pomislio:
„ Moram prestati s glupostima!“