U čekaonici

ponedjeljak , 30.03.2015.

Sestra na odjelu kardiologije poručila me u srijedu. Što znači: da dođem u sedam sati, pa kad dođem na red.
U čekaonici sam se uvijek trudila da ne komuniciram s ljudima. Ne, Bože sačuvaj, nikoga ne gledam ' odozgo ', niti koga omalovažavam, ali u strahu od pregleda nemam strpljenja za neotesane priče. Dosta je što sam izložena raznoraznim zvukovima uvlačenja sline duboko iz sinusa, kihanju, kašljucanju, nekim uzdasima i riječima koje ljudi ponavljaju tek tako, za sebe, da im prođe vrijeme…
„ Dobro jutro. Je li slobodno ? „ – tihim glasom, skoro šapatom obrati mi se ženski glas. Podigoh pogled sa mobitela, na kome sam upravo pisala poruku kćerki koja je živjela tristo kilometara daleko od mene.
Ispred mene je stajala žena, rekla bih godina moje kćerke i blago se osmjehivala.
„ Naravno.“ – odgovorih joj. Pružila sam ruku i dohvatila moju smeđu torbu, koju mi je kupila kćerka.
„ Jesu li počeli raditi ? „ – upitala me toliko tiho, kao da se ustručava da svojim glasom ne naruši tu hladnu ranu jutarnju tišinu.
„ Da, sestra je tu, ali doktor još nije došao.“ – odgovorila sam joj.
„ Jučer mi je bio rođendan. „ – rekoh joj, a suza mi se otkide iz kuta oka i skvasi moje izborano lice.
Blagim pogledom gledala je u mene, pa reče:
„ S kim živite? „
„ Sama. Muž mi je umro pred šest mjeseci.“ – i to je bio otvoren čep za moje suze.
Rasplakala sam se i počela šmrcati.
„ Tako je teško biti sam, a biti star. „ – šapatom sam joj opravdavala svoje suze, jer svaki put kada bih sjedila i ovako čekala sama, nedostajao mi je moj životni drug, s kojim sam gazila naše staze šest desetljeća, dok bi on kunjao na klupi pored mene i čekao me.
„ Nemojte tako. Nemojte plakati. Prihvatite to tako, navikavajte se na život kakav je došao. Sve se može. Tako ja imam jednu susjedu s kojom sam dobra…“ – tu je započela jedna životna priča.
„… i svaki dan popijemo kavu. I njoj je muž umro nedavno. Ona samo plače. Neće da pospremi kuću. Ne kuha. Djeca ju gledaju tako svaki dan i sve rade sami. A draga moja gospođo, bio je pijanica, tukao ju, nikada nisu imali ništa čestito; djeci uvijek falilo, a on po cijeli dan u kavani i ne znam samo otkuda mu novac da toliko pije.
Kažem ja njoj – nemoj plakati, pa nije ti bio dobar. Dođi sebi. Počisti ovu kuću malo, pomiluj djecu, popričaj s njima. Napravi mu spomenik. Kakav god je bio, neka djeca imaju gdje otići.“
Zastala je , pa laganim pokretima otvorila svoju crnu jednostavnu torbu i izvadila bočicu s lijekovima i malu plastičnu bocu s vodom. Smirenim pokretom stavila je sa dva prsta malu pilulu u usta, pa prislonila grlo od boce i otpila dva gutljaja. I ja sam staložena osoba, ali u ovim mjesecima navikavanja na samoću djelujem uznemireno i nesređeno. Njeni pokreti su odavali strogu smirenost i kontrolu nad raspoloženjem.
„ Ja sam vam, moja gospođo 66-o godište. I ja sam bez muža, ali i bez djece. Nismo mogli imati. Da li zbog njega ili zbog mene, nikada nećemo znati. Nikada nismo otišli do liječnika. Nije htio. I on je pio i tukao me, ali kad si na selu, šutiš i trpiš, jer živjeli smo s njegovima. Ja sam njemu napravila lijep spomenik. Pogledajte. „ – pa iz torbe izvadi mobitel. Grobnica je bila lijepa, jednostavna i cvijeće na njoj je bilo svježe, a ne plastično.
„ Mnogi su me po selu počeli plašiti da ja nemam djece s njim i da me svekar i svekrva mogu izbaciti svaki dan iz kuće. Uspjela sam ja od njega uštedjeti nešto novca za koji nitko nije znao, pa sam vidjela jedan lijep komadić zemlje i kupila sebi. Jedan dobar susjed mi je napravio kokošinjac, pa sam kupila nekoliko koka i prodavala jaja. Onda sam nabavila kravu i prodavala mlijeko. Svaki dan bih prvo uradila sve što bih dogovorila sa svekrom i svekrvom, pa onda na brzinu i ono svoje. Oni su meni dobri. Nikada me ni jedno nije niti krivio pogledalo. Ne pitaju oni mene ni otkud ni kako ja to. Samo rade, šute, jedu i spavaju. Tako je to na selu, kad radiš i živiš od zemlje.
Skupila sam ja novaca, pa 'udarila' temelj za kućicu.
Nije velika. Taman za mene. „ – reče, pa opet gurnu ruku u torbu i izvadi mobitel. Na slici je bila lijepa mala kuća, sa kosim krovom.
„ Lijepa je. Baš kao naša vikendica. Nama bilo dovoljno za vikende i roštiljade, a Vama samoj to dovoljno. „ – pohvalila sam njenu kuću sa mobitela. Sklonila je rukom pramen svoje, uredno obojane smeđe kose, pa se okrenula prema meni.
„ Dolje imam jedan veliki dnevni boravak sa kuhinjom, a gore sam u potkrovlju namjestila spavaću sobu. Nije bog zna što, ali meni fino. Svekar i svekrva mi donijeli na useljenje kuvertu sa nešto novca, a ja kupila krevet i ormar. Dobri su oni ljudi. „ – zastade, da otpije gutljaj vode, a ja sam pomislila : ' dobra si ti, pa tko ne bi tebi bio dobar'.
„ Jednog dana kod mise, kad sam izašla iz crkve priđe mi ovaj dobri susjed što mi je pravio kokošinjac, pa me upita:
- Marija, ima jedan moj prijatelj, živi u Sloveniji, vidio te, pa pita: može li te nekada nazvati.
Ja mu kažem: Ama, može, ako je pristojan i pošten čovjek. Nazvao on mene, zove se Martin. Ispričali se mi o mojoj kući, o mojim kokama...pa me on upita: mogu li opet zovnuti. Kažem ja njemu: - može, što ne bi mogao. Nazove on mene tako ponekad, kratko, skupo zvati iz druge države, pa će on jednom: Marija, ja bih tebe nešto pitao, al' nemoj se naljutiti.
Kažem ja njemu: Ma, samo ti reci, ne ljutim se ja lako. A on će: - Bi li se ti udala za mene. Ti nemaš sredstva za život, a ja ima dobru mirovinu, pa neka ti ostane.
I mi smo to obavili jednog dana, a kum mu bio onaj dobri susjed, a kuma meni ova prijateljica što samo plače.
I tako on u Sloveniji, ja u selu, pa me zovne ili malo dođe. Zvao je neki dan, ali ne govori da će dolaziti skoro.
Jutros kad sam pošla u doktora, nazovem ja njega i kažem:
' Kad ćeš ti dolaziti ? Ja te se poželjela. ' , a on se meni smije i kaže: - Sunce moje drago, to ja čekam da mi kažeš. Eto me sutra odmah. „
„ Petričević ! „ – začu se oštar i strog glas sestre na dnu hodnika, a ona se pridiže s klupe i podizanjem ruke dade znak sestri da je to ona:
„ Čuvajte se, gospođo. Nemojte plakati. Uradite život kako vama najbolje odgovara. „ – šapnu mi na uho i blagim dodirom usana spusti poljubac na moje izborano lice.

Izdani prijatelji

četvrtak , 26.03.2015.

Na blogu sam počela pisati pred oko devet godina.

Tu su se 'rodila' mnoga prijateljstva, a neka od njih i uživo.

Jako sam ponosna na sve njih, od kojih su neki izdali i knjige. A ja sam ponosna vlasnica njihovih prvih izdanja, sa posvetom.

Došlo mi je danas da vam objavim nekoliko fotki.

Pa, evo, uživajte u prepoznavanju:

Dinaja

Eduard Pranger

ZonaZ

Kućanica



Iha.... ja sam tako bogata, jer su mi prijateljstva najdraži dragulji.



Op.a. zbog nekih koji nisu shvatili riječ " izdani", malo sam golicala s naslovom. No, zar se doista knjiga ne izdaje kod izdavača :P

Kako sam osvojila svekrvu

utorak , 24.03.2015.

Damir uopće nije bio faca.
Imao je visoke zaliske, a na tjemenu je imao jako prorijeđenu kosu.
I trbuh, koji je zaobljeno formirao njegove karo košulje.
Ja sam bila cura kojoj su se svi upucavali kad sam se zaposlila u Općini u pravnoj službi. Svi su probali. Čak i oni obilježeni zlatnim obvezujućim prstenom.
Na kavu za pauzu smo odlazili u obližnji bar „ Stolica „. Damir je uvijek bio nosom zabijen u svoj mobilni uređaj.
A ja ! Ja sam padala na tipove koji su nezainteresirani za okolinu, pa i za mene.
Djelovao mi je da ima stav, da je pametan i da zna što hoće. Od kolegica sam čula da je vrlo inteligentan i da se svi ministri otimaju za njega. Njegov stav prema politici je bio „ignore“ / i to su mi podastrli u bazi informacija /, te je tako stagnirao na svom radnom mjestu.
Tip je bio zbrinut sa dobrim autom i živio je s roditeljima.
„ Mario, pitaj tipa u kutu na visokoj stolici što će popiti. „ – riješila sam krenuti u akciju.
Vidjela sam konobara Maria kako se okreće i pokazuje na mene, a za koji trenutak Damir je podigao šalicu kapučina i „ nazdravio“ mi uz jedan mig.
Uh…u trbuhu sam osjetila neko žarenje i bilo mi je drago da nisam fulala. Bit će da je on taj, pomislila sam, ustala sa stolice i krenula u nove radne zadatke.
Već nakon tri mjeseca, Damir je u jednoj šetnji pored rijeke šapnuo. „ Ostani tu.“ I ostavio me samu.
Instinkt mi je govorio da se radi o nekom iznenađenju, ali s obzirom da nije bio nikakav praznik ni rođendan, nisam stigla ni odgonetnuti, a Damir je urlao sa ograde mosta:
„ Silvija, udaj se za mene!!! „ – i skočio u rijeku.
Umrla sam od straha. Cijela vječnost je prošla dok je izronio, pa sam ja već jecala u suzama misleći: poginu budala zbog mene. Čučala sam na obali sa zlatnim skupim sandalama u vodi, pružajući mu ruku da izađe, a on je kao kakav blesan kleknuo u plićaku i rekao:
„ Hoćeš li se udati za mene?“
Čula sam pljesak iza leđa i sva uplakana okrenula se i ugledala grupu turista kako su to sve promatrali do kraja.
Grlila sam ga onako mokrog u mojoj najboljoj i najskupljoj haljini i vikala:
„ Da !!! Da !!! Udat ću se za tebe, budalo moja mala.“
Moju sreću srušilo je njegovo mračno i ozbiljno lice kada je sljedeći večeri došao s autom po mene ispred zgrade. Jurnula sam na sjedište pored njega, a on je sav ozbiljan ponjušio zrak ispred sebe kao moj Floki i rekao: „ Mmmm…kako lijepo mirišeš!“
„ I ? Što nije uredu ? „ – upitala sam ozbiljno, stavljajući ruku na volan.
„ Rekao sam starcima da se ženim. A stara je rekla: 'ona u moju kuću neće'!
Zinula sam tako jako u šoku, da mi je mogao staviti cijelu jabuku u usta:
„ Štoooo? Pa ona me i ne poznaje !“
„ I ja sam joj to rekao, ali tu je priči kraj. Na osnovu susjedine priče ona te već poznaje.“
Hm…susjede. Jedina susjeda i zajednička doticajna osoba bila je Marina iz mog ureda, ali Marina je bila ok. Jedva sam čekala sljedeći radni dan da razgovaram s Marinom, ali Damir je imao izraz lica baš kao i onih dana kada sam ga promatrala u kafiću na pauzama.
„ Ja sam joj rekao: znači ni ja? A stara je čvrsto stajala i rekla: da, ni ti - ako ju oženiš. „
Oka nisam sklopila cijelu noć analizirajući stvar. Damir je znači bio isti svoja majka. Tako i tako, to je to. Nema puno priče.
Onda sam se zapitala: za koga se to ja udajem? Kako ćemo mi rješavati naše probleme? To sam uplašeno gurnula u stranu: sljedeće jutro popila svoju nesicu, istuširala se, našminkala, obula svoje cipele sa visokom petom, kroz kosu samo provukla prste, sa ugrađenim dugim noktima, nekoliko puta i frizura je bila tu.
„ Pa, draga moja…njoj je bilo najvažnije kako izgledaš, a ja sam rekla: kao i svaka današnja moderna cura: uvijek je tip-top sređena. Nije ju zanimalo što radiš, jesi li obrazovana, ali je prvo pitala: ima li i ona nokte kao sve ove ptičurine od cura koje viđam? Ja sam se smijala i rekla: da, jer sam znala na što misli. Ona je na to rekla: a –ha, znači ta neće ni kuhati ni čistiti, jer mora čuvati nokte.“ – pričala je Marina o Damirovoj mami.
Digli smo kredit, kupili stan, namjestili osnovnim stvarima; svadba je bila luda i nezaboravna; odlazili smo na posao i vraćali se, još uvijek zaljubljeni…A onda jednoga dana:
„ Silvija, znaš da je Damirova mama u bolnici?“ – upitala me Marina. Ostavila sam vijest za doma, uz ručak, jer je Marina dodala da nije niš' ozbiljno.
„ Moraš, Damire poći u bolnicu. Pa, samo tebe imaju.“ – uvjeravala sam ga.
Totalno nezainteresirano, ustao je od stola, dohvatio 'joystick' i nastavio igrati svoj nogomet na „ PlayStation“.
Bila sam ljuta na njega, odjenula se, uzela ključeve od auta i krenula put bolnice.
Ugledala sam ju kako sjedi na krevetu, s pogledom uprtim u daljinu. Vidjela sam tugu i usamljenost osobe koja je bila u ratu prvo sa samom sobom, pa onda sa cijelim svijetom.
„ Dobar dan.“ – rekla sam joj, sigurna da je to ona sa Damirovih slika.
Legla je i okrenula mi leđa.
Privukla sam stolicu, sjela pored kreveta i gledala u njena leđa. Sjedila sam tako nekih dvadesetak minuta, a onda pošla sa jednim : " doviđenja ".

Tako sam uradila i sutradan, pa onda još jedan dan. U bolnici je bila zbog aritmije srca i trebalo je ustvrditi pravu terapiju.
Više nisam otišla.
Damiru sam ispričala svaki put što sam uradila i po trzaju mišića na njegovom licu znala sam da mu je drago i je sretan sa informacijom.
A onda sve po starom: naš život je tekao lijepo, skladno; test za trudnoću je pokazao da smo trudni i tko sretniji od nas.
Jaka bol probola je moj trbuh i Damir me izbezumljen vozio iz ureda u gradsku bolnicu.
Doktor je ušao tužan u sobu u kojoj sam se odmarala i rekao:
„ Žao mi je, izgubili ste bebu…“
Ležala sam tužna. Nisam mogla ići na posao danima. Niti Damir.
Gledali smo neki film, dok su nam misli lutale: što je krenulo krivo, kad smo začuli zvono na vratima. Iz hodnika sam začula:
„ Došla sam kod nje, a ne kod tebe!“ i u vratima sam ugledala svekrvu.

/ Op a. Marina je pitala svekrvu: kako je Silvija, na što je ona odgovorila: zašto me to pitaš? Pa, danima ne dolazi na posao – rekla joj je Marina. /

Kućanica u Japanu i ja

četvrtak , 12.03.2015.

Osvojila sam nagradu - knjigu od blogerice " Kućanica u Japanu ". Hvala !