U čekaonici

ponedjeljak , 30.03.2015.

Sestra na odjelu kardiologije poručila me u srijedu. Što znači: da dođem u sedam sati, pa kad dođem na red.
U čekaonici sam se uvijek trudila da ne komuniciram s ljudima. Ne, Bože sačuvaj, nikoga ne gledam ' odozgo ', niti koga omalovažavam, ali u strahu od pregleda nemam strpljenja za neotesane priče. Dosta je što sam izložena raznoraznim zvukovima uvlačenja sline duboko iz sinusa, kihanju, kašljucanju, nekim uzdasima i riječima koje ljudi ponavljaju tek tako, za sebe, da im prođe vrijeme…
„ Dobro jutro. Je li slobodno ? „ – tihim glasom, skoro šapatom obrati mi se ženski glas. Podigoh pogled sa mobitela, na kome sam upravo pisala poruku kćerki koja je živjela tristo kilometara daleko od mene.
Ispred mene je stajala žena, rekla bih godina moje kćerke i blago se osmjehivala.
„ Naravno.“ – odgovorih joj. Pružila sam ruku i dohvatila moju smeđu torbu, koju mi je kupila kćerka.
„ Jesu li počeli raditi ? „ – upitala me toliko tiho, kao da se ustručava da svojim glasom ne naruši tu hladnu ranu jutarnju tišinu.
„ Da, sestra je tu, ali doktor još nije došao.“ – odgovorila sam joj.
„ Jučer mi je bio rođendan. „ – rekoh joj, a suza mi se otkide iz kuta oka i skvasi moje izborano lice.
Blagim pogledom gledala je u mene, pa reče:
„ S kim živite? „
„ Sama. Muž mi je umro pred šest mjeseci.“ – i to je bio otvoren čep za moje suze.
Rasplakala sam se i počela šmrcati.
„ Tako je teško biti sam, a biti star. „ – šapatom sam joj opravdavala svoje suze, jer svaki put kada bih sjedila i ovako čekala sama, nedostajao mi je moj životni drug, s kojim sam gazila naše staze šest desetljeća, dok bi on kunjao na klupi pored mene i čekao me.
„ Nemojte tako. Nemojte plakati. Prihvatite to tako, navikavajte se na život kakav je došao. Sve se može. Tako ja imam jednu susjedu s kojom sam dobra…“ – tu je započela jedna životna priča.
„… i svaki dan popijemo kavu. I njoj je muž umro nedavno. Ona samo plače. Neće da pospremi kuću. Ne kuha. Djeca ju gledaju tako svaki dan i sve rade sami. A draga moja gospođo, bio je pijanica, tukao ju, nikada nisu imali ništa čestito; djeci uvijek falilo, a on po cijeli dan u kavani i ne znam samo otkuda mu novac da toliko pije.
Kažem ja njoj – nemoj plakati, pa nije ti bio dobar. Dođi sebi. Počisti ovu kuću malo, pomiluj djecu, popričaj s njima. Napravi mu spomenik. Kakav god je bio, neka djeca imaju gdje otići.“
Zastala je , pa laganim pokretima otvorila svoju crnu jednostavnu torbu i izvadila bočicu s lijekovima i malu plastičnu bocu s vodom. Smirenim pokretom stavila je sa dva prsta malu pilulu u usta, pa prislonila grlo od boce i otpila dva gutljaja. I ja sam staložena osoba, ali u ovim mjesecima navikavanja na samoću djelujem uznemireno i nesređeno. Njeni pokreti su odavali strogu smirenost i kontrolu nad raspoloženjem.
„ Ja sam vam, moja gospođo 66-o godište. I ja sam bez muža, ali i bez djece. Nismo mogli imati. Da li zbog njega ili zbog mene, nikada nećemo znati. Nikada nismo otišli do liječnika. Nije htio. I on je pio i tukao me, ali kad si na selu, šutiš i trpiš, jer živjeli smo s njegovima. Ja sam njemu napravila lijep spomenik. Pogledajte. „ – pa iz torbe izvadi mobitel. Grobnica je bila lijepa, jednostavna i cvijeće na njoj je bilo svježe, a ne plastično.
„ Mnogi su me po selu počeli plašiti da ja nemam djece s njim i da me svekar i svekrva mogu izbaciti svaki dan iz kuće. Uspjela sam ja od njega uštedjeti nešto novca za koji nitko nije znao, pa sam vidjela jedan lijep komadić zemlje i kupila sebi. Jedan dobar susjed mi je napravio kokošinjac, pa sam kupila nekoliko koka i prodavala jaja. Onda sam nabavila kravu i prodavala mlijeko. Svaki dan bih prvo uradila sve što bih dogovorila sa svekrom i svekrvom, pa onda na brzinu i ono svoje. Oni su meni dobri. Nikada me ni jedno nije niti krivio pogledalo. Ne pitaju oni mene ni otkud ni kako ja to. Samo rade, šute, jedu i spavaju. Tako je to na selu, kad radiš i živiš od zemlje.
Skupila sam ja novaca, pa 'udarila' temelj za kućicu.
Nije velika. Taman za mene. „ – reče, pa opet gurnu ruku u torbu i izvadi mobitel. Na slici je bila lijepa mala kuća, sa kosim krovom.
„ Lijepa je. Baš kao naša vikendica. Nama bilo dovoljno za vikende i roštiljade, a Vama samoj to dovoljno. „ – pohvalila sam njenu kuću sa mobitela. Sklonila je rukom pramen svoje, uredno obojane smeđe kose, pa se okrenula prema meni.
„ Dolje imam jedan veliki dnevni boravak sa kuhinjom, a gore sam u potkrovlju namjestila spavaću sobu. Nije bog zna što, ali meni fino. Svekar i svekrva mi donijeli na useljenje kuvertu sa nešto novca, a ja kupila krevet i ormar. Dobri su oni ljudi. „ – zastade, da otpije gutljaj vode, a ja sam pomislila : ' dobra si ti, pa tko ne bi tebi bio dobar'.
„ Jednog dana kod mise, kad sam izašla iz crkve priđe mi ovaj dobri susjed što mi je pravio kokošinjac, pa me upita:
- Marija, ima jedan moj prijatelj, živi u Sloveniji, vidio te, pa pita: može li te nekada nazvati.
Ja mu kažem: Ama, može, ako je pristojan i pošten čovjek. Nazvao on mene, zove se Martin. Ispričali se mi o mojoj kući, o mojim kokama...pa me on upita: mogu li opet zovnuti. Kažem ja njemu: - može, što ne bi mogao. Nazove on mene tako ponekad, kratko, skupo zvati iz druge države, pa će on jednom: Marija, ja bih tebe nešto pitao, al' nemoj se naljutiti.
Kažem ja njemu: Ma, samo ti reci, ne ljutim se ja lako. A on će: - Bi li se ti udala za mene. Ti nemaš sredstva za život, a ja ima dobru mirovinu, pa neka ti ostane.
I mi smo to obavili jednog dana, a kum mu bio onaj dobri susjed, a kuma meni ova prijateljica što samo plače.
I tako on u Sloveniji, ja u selu, pa me zovne ili malo dođe. Zvao je neki dan, ali ne govori da će dolaziti skoro.
Jutros kad sam pošla u doktora, nazovem ja njega i kažem:
' Kad ćeš ti dolaziti ? Ja te se poželjela. ' , a on se meni smije i kaže: - Sunce moje drago, to ja čekam da mi kažeš. Eto me sutra odmah. „
„ Petričević ! „ – začu se oštar i strog glas sestre na dnu hodnika, a ona se pridiže s klupe i podizanjem ruke dade znak sestri da je to ona:
„ Čuvajte se, gospođo. Nemojte plakati. Uradite život kako vama najbolje odgovara. „ – šapnu mi na uho i blagim dodirom usana spusti poljubac na moje izborano lice.