Marta

ponedjeljak , 26.01.2015.

10.
„ Eto, drage moje cure …“ . rekla im je Marta, iako su to bile žene od pedesetak godina, kao i sve njene kćerke, „…ja vas tu gnjavim sa svojom životnom pričom…“.
„ Ne, apsolutno ne !“ – uzviknula je Neca. „ „ Ja bih vas mogla slušati do jutra ! Recite mi, pa kako je Antiša sada? Vi ste ovdje, kako može bez vas*“
„Ma, baš me briga. Ja sam ti u Zagrebu okrenula ploču. Znaš i u Zagrebu sam ti počela provoditi dane kao i Njemačkoj. Po cijele dane bih sjedila doma sama, a on bi išao k svojim sestricama, šetao, pa bi donio punu vrećicu piva; nalio se i onda bi spavao po cijeli dan. Čuvam ja onu svoju mirovinicu; što je 1200 kuna; za ' ne daj Bože', a on se stisnuo pa ne da ni kunu. A ja jednog dana, kao što sam i onda u Njemačkoj, za nabavku hrane za ručak, fino povisim glas, namrštim se i njemu kažem:
' Znaš, ja bih nekad na kavu do Cvjetnog!“
On meni na to : Uh!
A ja njemu kažem: šta – uh!
Kaže on: 'pa idi, tko ti brani!
'Pa kava nije besplatna.'
Gleda on mene, gleda, pa mi baci 20 kuna. Ja sam mu se nasmijala i rekla da je kapučino 15 i da bih trebala nekada i prijateljicu pozvati. A on meni baci 50. Ali, drage moje, nakon bolnice – kada mu je liječnik rekao da sam mu spasila život pozivom, počeo on meni ostavljati i po 100 – 200, a ja fino kupim eurića za ' ne daj Bože', nek' se nađe.
Sad ću ja fino kad vi odete kod moje Sanele. Dobila je unuka. I ja sam postala prabaka.“ – završavala je Marta svoju životnu priču.
„ Jao, Marta, oduševljena sam Vašim stavom i kako ste pregurali sve to u životu. Dok ste pričali, meni se u glavi rađala priča. Znate, ja imam blog na kojem pišem priče o ljudima, koji me tako, kao Vi, potaknu svojom pričom i bogatim životom....Joj, joj, ja bih Vas slušala po cijele dane…“

/ i: to je to !!! /

Marta

9.
Pogled s prozora pružao se na brijeg na kojem se nalazio Studentski dom. Baš kao i u Zagrebu, samo što ga je u Zagrebu gledala ravno s balkona od spavaće sobe.
Predjelo je spremno, šalice za kavu su na pladnju, a uštipke je stavila u staklenu zdjelu s poklopcem, da zadrže toplinu i mekoću.
Dragana, mlađa od Ante, prvoga muža, otišla je na godišnji odmor na Kubu, pa joj je obećala iza Božića obići njene cure. Ah, cure k'o i sva mladež: nikada nisu doma. Ulete, kao da će se ogrijati pored vatre: „ Bako, mila moja bakice, što si danas skuhala ?“, uz poljupce i maženje projurile bi kroz kuću i doviknule s vrata: „ Vidimo se večeras!“ Ali, nema veze; Marta kada sve počisti i pripremi im da gricnu štogod ako ogladne do večere, ogrne se svojom crnom bundom od nerca ( za koju je dugo molila Antišu da joj kupi u Njemačkoj na buvljaku za 5 eura ), prebaci torbu preko ruke, obuje crne lakne cipele ( u ovom gradu na jugu mogla bi i zimi nositi cipele, a bilo ih je puno lakše obuti nego čizme ), krenula bi u kvart na kraju grada, gdje je živjela njena Sanela. Sanela je bila blage naravi, nikada nije vikala na djecu, pa je Marta u njoj vidjela sebe. Nije bila njena miljenica samo što joj je bila najmlađa, nego je baš u njoj vidjela sebe.
Zvono na vratima se oglasilo i ona je pohitala da ih otvori. Bile su to prijateljice njene Dragane, koje su došle da ju vide i popiju zajedno kavu.

/ ima još... /

Marta

nedjelja , 25.01.2015.

8.
Glava joj je klonula i ona se stresla. Laktima je bila naslonjena na rub kreveta. Rublje koje je donijela u maloj bijeloj vrećici, s nekim reklamnim crtežom, bilo je okačeno o malu metalnu kukicu na ormariću pored kreveta. Gledala je u Antino blijedo smežurano lice, opijeno dubokim snom izazvanim lijekovima nakon operacije, a miris bolnice vratio ju je u davna vremena.
Ležala je na krevetu koji je sličio spravi za mučenje. Nakon teškog poroda pokušavala je namjestiti svoje izmrcvareno tijelo, kad je na vratima ugledala Milana da joj diskretno maše prstima. Kako joj je sestra rekla da se mora što više lagano kretati, navukla je papuče i ogrnula se haljinom. Dok je vukla slabe noge, papuče su šuškale po betonu obojenom tamno crvenom bojom.
Naslonila je glavu na Milanova prsa, kad ju je on nježno obgrlio jednom rukom i zaljubljeno gledala u djetešce u krevetiću, kroz veliko staklo. Bila je najljepša beba od svih beba. Svi su plakali, samo je njihova Sanela bezbrižno spavala sklopljenih okica, a na usnama joj je titrao smiješak, dok ih je pomicala kao da sisa hranu.
„ Najljepša je, od svih…zar ne, stara…?!“ – rekao joj je Milan.
„ A, je, Milane… baš sam to pomislila.“ – zaljubljena u to malo čudo odgovorila je voljenom čovjeku. „ Kako li će samo onaj naš čopor kod kuće reagirati na noćni plač?“ – šalila se Marta.
Iz misli ju trgnu Antino teško disanje i ona mahnu jednom rukom sestri, koja je sjedila u staklenoj kabini i motrila pacijente na intenzivnoj njezi. Jutros kad je došla i kad joj je Marta gurnula u džep veliku čokoladu i deset deka mljevene kave, rekla joj je:
„ Uđite, ali samo kratko.“
Marti se nije išlo doma, pa je privukla stolicu i eto, skoro zaspala.
Sestra je pogledala na aparat iznad Antine glave i šapnula:
„ Sve je uredu. Nakon ugrađivanja premosnice trebat će mu vremena da povrati snagu, pa će i disanje biti teže. „


/ ima još.... /

Marta

subota , 24.01.2015.

7.

Iz dubokog sna trgnuo ju je neki tup udarac. Otvorila je oči i osluhnula. Čula je, u mračnoj sobi, teško disanje.
„ Antiša?!“ – izgovorila je tiho, sva ukočena u krevetu, jer nije bila sigurna da tko nije provalio u stan.
„ A!? „ – kroz hropac je čula njegov glas.
„ Jesi li dobro? „ – upitala ga je, čvrsto stežući poplun pod bradom sa obje ruke.
„ A !“ – opet je ispustio neki čudan zadihani zvuk.
Skočila je iz postelje, upalila svjetlo i ugledala ga na podu pored kreveta.
„ Ajme meni, Antiša, što ti je'! Da zovem doktore?! „ Pitala ga je uplašeno, a kroz glavu kao munja ošinula ju je misao:
„ Mislit će mu sestre da sam ja kriva, ajme meni ! „
Pokušala ga je podići na krevet, ali je bio težak kao kamion. Ogrnula se kućnom haljinom, koja je bila odložena u podnožju kreveta, otključala vrata i pozvonila na susjedina vrata.
„ Tko je?“ – pitao je ustrašeni glas iza vrata.
„ Marta je. „ – tiho je odgovorila, da ne bi probudila druge susjede.
Ulazeći u hodnik sa svojom dobrom susjedom, na velikom zidnom satu ugledala je malu kazaljku na 5, a veliku na dvanaest.
„ Moramo hitno zvati liječnika. Ovo neće na dobro. „ – rekla je susjeda, koja je pred koji dan napunila devedeset godina, ali bila poskočna na lakim nogama kao kakav curetak.
***
“ Moramo ga voziti u bolnicu… ozbiljno je. „ – rekao je liječnik u crvenoj uniformi, koja je na leđima imala veliki bijeli križ. „ Baš kao u filmovima, otela se Marti misao, koje se na brzinu postidjela u ovako ozbiljnoj situaciji. Samo je stajala u kutu sobe i kršila prste ruku jednu preko druge.
Negdje oko podne susjedin unuk, kada je došao obići svoju baku, pokucao je na njena vrata i ponudio da ju odveze do bolnice.
„ Ma, ne treba. Mogu ja i na tramvaj.“ – zahvalila se.
„ Ne dolazi u obzir. Ići ćete vi tramvajem svaki dan, a sad Vas ja vozim. Poći će i baka, da bude uz Vas u slučaju loših vijesti. „
„ Morate biti spremni na sve. Vaš suprug je jako slab i lošeg zdravlja.“ – govorio je Luka, susjedin unuk, dok su stajali na semaforu i čekali da se upali zeleno svjetlo.



/ nastavak slijedi... /

Marta

petak , 23.01.2015.

6.
Iako je Ante bio zatvorena osoba, pun nepovjerenja i šutljiv, kada je krenuo u pripreme za mirovinu, ponudio je Marti da pođe s njim. Čak s malo tuge gledala je kroz prozor njihovog tamno plavog „ Opela“ ulice velikog njemačkog grada i žalila. Naviknula se nekako na onu malu trgovinu svega i svačega kod Turčina u susjednoj ulici. Imao je on i „ Vegetu“ i crvenog i bijelog luka….nekako joj je bilo kao kući ući u njegovu trgovinu.
„ Znaš, Marta, puno bolje ćemo živjeti u Zagrebu. Skupa, brate ova Njemačka. Kruha bi bili željni da ostanemo ovdje s mojom mirovinicom…“ – pričao je Ante, dok je vozio, pa slučajno dodirnuo Martino oblo koljeno. Kao da ga je struja udarila, trznuo je rukom, pa skoro grubo rekao:

„ Makni se…smetaš mi...šta si se raskoračila !“


Ona ga je pogledala preko ramena i pomislila:
„ E, budalo stara, ne znaš ti šta valja, al' nek' ti bude…. „
„Ah…moj Ante… meni će ti ga biti isto i u Njemačkoj i u Zagrebu. Ta, niti znam kolika ti je mirovina niti koliko trošimo. Ostaviš mi na rubu stola koju markicu, pa kad uđem kod onog Turčina pola ne kupim, ne bude dovoljno novca. Nudi on meni da uzmem sve što mi treba… ta, zna te svak', škrticu, al' nisam ja nikad niš' htjela uzeti. Znam ja šta bi on htio na kraju…“ – zadirkivala ga je Marta.
„ Ma, šta bi to on tija, a ?“ – srdito je upitao Martu.
„A, moj Antiša…što i svako muško. Kako on mene samo gleda…pa i ne zna koliko uvrće onaj svoj veliki crni brk!“ – nastavljala je Marta sa zadirkivanjem, iako je njoj bilo svejedno što Ante nikada nije pružio ruku ispod plahte prema njenom jedrom zavodljivom tijelu.
„ Pa i ja sam muško, al' ne bi nikad tako s tuđom ženom….“ – vadio se iz nezgodne teme Ante, naivno i pomalo glupo, po Martinom mišljenju.
Nije ga slušala. Nego je zamišljala onu ulicu sa prelijepim parkom ispred stare zgrade u kojoj su kupili stan.

/ nastavak slijedi... /

Marta

četvrtak , 22.01.2015.

5.
Zbog Antinog sve nestabilnijeg hoda i držanja tijela, jednoga dana šef ga je pozvao i predložio mu da pođe u invalidsku mirovinu. No, Ante o tome nije razgovarao sa Martom, nego joj rekao na početku ljeta da se sprema da odu malo do Zagreba, k njegovim sestrama, jer mu se pisao godišnji odmor.
Marta je uvijek bila tiha i taktična, pa se tako kretala i po stanu. Iako je bila korpulentne građe tijela, sličila je nekom lijepom brodu koji se leluja kao usporena slika na moru ravnom kao ulje.
I baš kad je izašla iz kupaone, čula je tihi razgovor Ante i njegove sestre, upravo kao i onda kada su se oženili i prenoćili kod nje na putu za Njemačku. Ni tada nisu znali da ih je čula, kao ni sada. Možda je i dobro što je to načula slučajno, kada je sestra Antu upitala: „ I? Kakva je bila prva bračna noć!“, na što joj je Ante uzvratio:“ Ništa!“
„ Neću to da čujem Ante. Jesi l' čuo?!. Probaj!“
Marti su se sudarila dva osjećaja: osjećaj olakšanja i osjećaj dvojbe. Olakšalo joj je što je načula da postoji neki problem, a dvojila je: da nije slučajno peder. U oba slučaja ona je odmahnula rukom. Bilo joj je lakše, jer nije bilo do nje. Znala je ona da dobro izgleda i da su je skidali očima mnogi muški. A i da je peder nije ju brinulo: šta će jadan čovjek kad ga je to zadesilo. A njoj valja dalje. Gdje će se od sramote vraćati u stare dane. I to u kuću gdje nikada ne bi imala mira od unučica i problema s njihovim ludim godinama. Nikada ga nije pitala zašto joj ne prilazi u krevetu, dok nije načula o priči iz bolnice.
Privukla je samo vrata od kupaone i zadržala dah da čuje njihov tajni razgovor. Srce joj je tako lupalo, da je pomislila da će ju čuti kako stoji ispred sobe.
„ Moj Antiša, ako je već tako, hajde ti fino kupi ovdje u Zagrebu stan. Bit ćeš blizu i Anici i meni, a i doktori su dobri ovdje u Zagrebu, ako ti što treba.“ – šapatom je govorila sestra. „ Možda i je najbolje da ideš u mirovinu.“
Marta je osjetila da je poskočila u mjestu: „ Mirovina!!!“


/ nastavak slijedi... /

Marta

srijeda , 21.01.2015.

4.
Malo je vukao jednu nogu ustranu, no njoj to nije smetalo. Nije Ante bio loš čovjek, ali je bio velika škrtica. Sačekala je da objesi kaput na vješalicu; izuje čizme i omete ih metlicom ispred vrata od stana, jer bi se učas stvorila lokvica vode pod njima. Jedino što joj je bilo lijepo u toj prokletoj Njemačkoj, bila je toplina u stanu. Vani je znalo biti i dvadeset u minusu, ali stan je bio topao kao fina dječja dekica. Sačekala je strpljivo, kao što je cijeli život strpljivo i mudro čekala dobar trenutak, da Ante odloži vrećice u maloj kuhinji i sjedne, pa raširi njemačke novine.
„ Jesi li se umorio?“ – pristojno ga je upitala.
„A, ja kakav ću biti …jašta nego umoran..!“ – bezvoljno joj je uzvratio, povlačeći grbave prste kroz bujnu sijedu kosu, koja je sad bila mokra od snijega. Nije htio nositi ni kapu ni kišobran, jer mu je , tvrdio je, stanica za bus blizu.
„ Znaš ti, šta, Ante!“ – odbrusi Marta odjednom. „ Meni je ovoga dosta!“
Ante je iznenađeno podigao pogled i raširio oči kao da tu ženu prvi put vidi. Nije ništa rekao, oči su mu same pitale.
„ Evo, čovječe, hajde što nemam muško kraj sebe u krevetu…prešla sam preko toga, ali ne mogu više samo sjediti u ovom stančiću. Hoću ja da kupujem hranu za ručak!!!“ – tihim povišenim glasom osula je Marta.
„ Ali, ne znaš jezik, Marta!“ – više skrušeno nego ljuto, odgovorio je.
„ Ne brini se ti. Donijet ću ja sve što mi treba i bez jezika.!“ – bila je Marta odlučna.
Par godina prije, nego će baciti oko na Martu uz pomoć njenog rođaka Šćepe, Ante je doživio tešku ozljedu glave. Uspješni liječnik u dobroj njemačkoj bolnici rekao mu je:
„ Da li ti je važnija pamet ili muškost?“
Ante je vidio da je vrag odnio šalu, pa mu je odgovorio:
„ Šta će mi muškost, ako sam lud!“, a u sebi pomislio:
„Ta, ionako samo radim. Ostario sam, a nemam vremena za žene.“


/ nastavlja se .../

Marta

utorak , 20.01.2015.

3.
Već tri mjeseca sjedila je tako i buljila u televizor, a da niti riječ nije razumjela. Našla bi Marta neki kanal s glazbom, pa ubijala tišinu.
Sjedila je pored prozora na svojoj omiljenoj stolici i gledala ljude kako jure ulicom., a da nitko nikoga ne okrzne ramenom ili gurne. U tom velikom njemačkom gradu njoj je nakon malog hercegovačkog grada, sve sličilo na organizirani kaos.
Snijeg je padao već treći dan i slagao svoje velike mokre pahulje na rubovima prozora. Ona bi ga češće potjerala metlicom, jer je Antin frižider bio premali, pa bi neke stvari zavezala u plastičnoj vrećici i okačila na šipku od grila. Osjećaji su se miješali: voljela je tu čistu bjelinu snijega, a istovremeno je osjećala tugu. Djeca su joj silno nedostajala. I Milanova i njena.
Misli su joj se zakotrljale u ono malo godina provedenih s tim dobrim čovjekom.
Kad su se zaposlili onih njegovih dvoje, rekao joj je: „Sad neka oni daju u kuću, a ja ću sebi ostavljati više!“ No, uskoro je dolazio 8.mart i oboje su ju zaskočili s molbom:
„ Znaš…eto…ide praznik…trebalo bi nam što novca za darove curama…pa… kad bi mogli ne dati u kasu ovaj mjesec…“ - pokušavali su svoju dobru pomajku obraditi.
„ E, djeco moja…nemam ja ništa protiv. Ali, ručak moram praviti. A od čega, ako ne date novac. Stari će odmah znati…“ – strpljivo je Marta objašnjavala tim dvoma mladih bića, zaljubljenih i nestrpljivih zagrliti život.
„ Mi ćemo jesti što god ti napraviš!“ – obećavali su, sjedeći s obje njene strane i držeći po jednu ruku.
Znala je Marta da to nije laskanje. Znala je ona da je ljubav uzajamna. Ta, srce joj se kidalo kako su u najosjetljivijim godinama ostali bez majčine ljubavi.
„Dobro de, djeco…vidjet ćemo, ali stari ne smije znati!“ – namignula im je.
Mjesec dana je u svog mesara čekala da nikoga ne bude unutra, pa da joj on doda ispod tezge kesu kostiju. Vidjela je ona da nije baš svo meso zgulio sa njih, pa su repa, grah ili kupus bili baš ukusni. Kao s pravim mesom. Jeli bi oni svaki dan i pospremali za sobom. Kuća puna ljubavi.
Milan je slutio da se nešto događa, pa je onako usput ispričao zgodu iz šahovskog kluba, kako ga je Zdravko pitao: „ Bogati, Milane, šta oni tvoji jedu, pa k'o iz vode đipaju!“ Milan se smijao i rekao: „ Ne znam, bo'me, ali svaki dan oližu tanjure!“ Bio je on sretan čovjek: kakogod je Marta bila dobra njegovima, tako se on trudio biti dobar poočim njenim kćerkama, koje su već počele sazrijevati u prave lijepe curetke, baš kao što im je i mama.
A ona sad sjedi ovdje sama. I sjeća se. Onaj njen otišao jutros s markom i vratit će se kad zanoća. I zna ona da će on donijeti pune kese svega i svačega.
Ali, prazna joj duša. Ona bi kući, pa da se nikad više ne vrati.

/ ima još... /

Marta

ponedjeljak , 19.01.2015.

2.
Sva vrelina kamenitih okolnih brda spustila se u grad. Pa., kad se sudarila sa vrelinom gradskog asfalta, ljudi su sjedali na prve klupe i dahtali, loveći teški vrući zrak, dok su se prve svjetiljke palile na ulicama.
Mirisala je borovina, pa se činilo da je more tu iza ugla. Neki su se vraćali s nedjeljnog kupanja iz najbližeg primorskog gradića, pa žurili doma da stave ručnike i kupaće kostime na sušenje. A neki od njih su samo bacali torbe, otvarali prozore i hitali u park ispred svoje zgrade. Marti je tada 'kretao' posao, jer su mnogi utapali glad sa hladnim pivom, čekajući da se ispeku ćevapi na Martinom roštilju. Grad je živnuo, pritisnut omorinom, u svoj svojoj ljepoti.
Marta je stigla svakoga nagraditi svojim blagim osmijehom, a u glavi su se rojile dvojbe: sudarale se kao pijane bube, pa na tren bile jasne kao dan, a onda na tren mutne, zabrinjavajuće.
Dok bi ljubazno odgovarala: „ Dobro večer…izvolite!“ – kao bič ošinula bi ju ružna misao: „ Zar odmah poći, a niti ga ne poznajem !“ Brigu joj je zadao rođak Šćepo, kada je navratio nakon što je Jaca, kćerka njene najbolje prijateljice, odjurila kao vihor, pošto što se nalila tri velike čaše oranžade, koje su još jednom poslali „momci“ iz kuta kluba.
„ Znaš, Marta…onaj što te zaliva' slanjem pića…to ti je taj moj prijatelj… On mora nazad u Njemačku. Pa bi on doša' da te isprosi sutra popodne. On ti ima 65, ali ima para, Marta, ne'š se nikad mislit'. Ja ću donit' lišo i pečeno, da malo pojedemo, a Stanka neka bude kod tebe kada dođemo na ugovor." Stanka je bila njihova rodica, koja je živjela u susjedom ulazu iste zgrade. „Mogu ja srediti i u matičnom da se to sve obavi, pa da morete poć'. „ – nadodavao je Šćepo riječ na riječ, da štogod bitnoga ne zaboravi.
Marta je duboko u sebi, nekako kao oštrim rezom, odlučila: „ Idem! Vrijeme je da krojim sudbinu kako ja hoću!“
Sjetila se Milana. Kako je on samo bio dobar čovjek. Dok je mlađu vodila u vrtić, sreli bi se kod vrata, pa ju je on počeo ljubazno pozdravljati. Kad je skupio hrabrost da ju pozove u šetnju, bio je izravan:
„ Znaš, Marta…ja sam znao pokojnog. A gledam te nešto s tom dječicom. Bit ću pošten: ja bih te ženio. I ja sam izgubio životnu drugu. Moji dvoje i tvoje dvije će se složiti kao braća i sestre. Vidit ćeš. Marta. Bit će nama dobro. Ja sam pošten čovjek.“
Nije prošlo dugo, a već su u upravi svoje velike tvornice, gdje su oboje radili, a da ga ona nikad prije nije vidjela, ponudili svoja dva mala stana, za veliki. I tako su se potrpali svi: njegova dva muška u jednu sobu, njene dvije cure u svoju sobu, oni na svoje široke krevete i kroz godine se uistinu zavoljeli. Kako je samo voljela njegovu djecu. A oni su nju poštovali i prihvatili kao majku. No, sreća nije dugo trajala: dok se vozio s ribarenja na motoru s njenom mlađom kćerkom, vozač kamiona je zaspao i jednostavno zdrobio pod kamionskom gromadom i motor i Milana. Nisu joj dali da ga posljednji put vidi.

/ nastavlja se.... /


/ nastavit će se….. /

Marta

nedjelja , 18.01.2015.

1.
„Baš je vruće!“ – pomislila je Marta, dok je čistila roštilj i spremala se za poći kući. Ljeto je pržilo svom svojom snagom ulice, krovove, drveća…pa se pred očima slika nekako lelujala, kao fatamorgana. No, Marta je uvijek bila smirena i prihvaćala stvari, baš onako kako je prihvatila i smrt svoje majke kada je imala samo dvanaest godina; kao i smrt svoga mladog supruga u svojoj osamnaestoj godini, dok je sa svoje dvije djevojčice, obje skoro bebe, stajala nad grobnicom i posljednji put gledala u njegovo dvadeset godina mlado lice. Onako kako su dolazile, kotrljale se kao bujica blata i vode, nakon velikog nevremena, godine su nizale svoju okrutnu stvarnosst. Mirnim pokretom dohvatila je ručnik kao snijeg bijel i obrisala znojno čelo. Cijelo vrijeme je čekala da joj netko kaže da se to ne događa njoj. Nadala se da će joj Antina mama reći: „ To ti samo sanjaš! Sad ću ja tebe probuditi!“ Voljela je Mandu onako kao što je voljela svoju mamu, milujući ju u uspomenama. Manda bi ju uvijek pomilovala i rekla: „ Siroče moje drago!“ Malo je nagnula glavu da omiriše tijelo ispod pazuha, ali je zadovoljno zaključila da još miriše na dezodorans. Mirnim pokretima, skinula je pregaču, okačila ju na klin pored hladnjaka, zategnula zadovoljno haljinu preko grudi, na koje je bila jako ponosna, zaključala vrata i krenula.
„ Napravit ću sebi odmah domaću kavu, pa dok se ona malo ohladi, ja ću se istuširati mlakom vodom.“ – razmišljala je, koračajući po vrućem asfaltu, dok su se štiklice zabadale u crnu, vrelu masu pločnika.
Dok je prilazila svojoj zgradi, iz auta joj je zatrubio njen rođak Šćepo.
„Ugrijalo, Marta, a ?!“ – smiješio se.
„ A je, moj Šćepa, al' šta'š!“ – s osmijehom mu je odgovorila.
„Marta, ja bi' te nešto pita'!“ – reče joj Šćepo, dok je izlazio iz auta i prelazio ulicu prema njoj.
„Znaš, rodice, ima jedan prijatelj…radi u Njemačkoj…traži kakvu do 55 godina…Ja mu reka' za tebe…“
„ A moj, Šćepa, 'ko je, šta je…!“ – upita ga Marta.
„Ma, znaš…stari momak, pun para…cijeli život samo radia i slaga…A sad se boji godina…Znaš, Marta… ona tvoja se vratila s dvoje dječice…Idi, moja Marta, misli na sebe…Cijeli život samo služiš druge…“ – govorio joj Šćepo, dok je zavlačio glavu pod krošnju velikog drveta tražeći hlada od nemilosrdnih sunčevih zraka i otpuhnuo dim kroz nos.
„ A moj Šćepa, jesi l' ti njemu rek'o da sam ja trojicu sahranila do sada, a samo mi je 55 ?“ – kroz smijeh mu je odgovorila Marta, a u sebi je pomislila: pa bilo bi i dobro maknuti se iz ovog grada. Mnogi su ju povrijedili ružnom riječju, a da nikoga nije ni krivo pogledala, a kamoli što ružnoga o komu rekla.
***
Utren oka proletio je popodnevni odmor i Marta je iz ormara izvadila sivu haljinu na velike tufne, bo'me velike kao jabuke, samo crne boje. Zadovoljno se ogledala u zrcalu, dohvatila crnu laknu torbu; navukla crne lakne sandalice; okrenula ključ dva puta na ulaznim vratima, jer je Marina s djecom otišla na more i Marta je imala makar taj komadić dana samo za sebe, u tišini, za kavicu i TV.
Grad je bio pust, kao i obično nedjeljom, ali ona je radila svaki dan. Voljela je prodati makar dvije porcije ćevapa, nego sjediti doma i ne ubaciti u novčanik koji novčić, makar za pola kila grožđa, da dječica imaju za osvježenje.
Taman je koraknula prijeći ulicu, a netko je zazvao njeno ime: „ Teta Marta!“
Kad se okrenula ugledala je Jadranku. Jadranka je bila kćerka njene najbolje prijateljice Janje.
„ Teta Marta…idemo na sok, ja častim…baš sam žedna…što je ovo, nigdje nikoga…ne volim nedjeljom ići na more, a ne volim biti ni u pustom gradu….“ – sipalo je iz Jacinih usta. Marta ju je blago gledala i mislila: ista si svoja mama. Sjele su u klub za šah preko puta njene ćevabdžinice, jer je znala i vlasnika Marina i one koji su voljeli tu doći. Voljeli su i oni Martu i uvijek bi joj se fino javili i poslali sok ili nešto da se osvježi, dok bi ona čitala novine uz mali prozor i čekala svoje mušterije, a oni bacali kradom svoj pogled prema njoj. Znala je ona da ju gledaju, znala je ona da bi joj se svaki uvukao pod suknju, ali je bila zadovoljna što su svoj odnos zadržali s poštovanjem.
Bilo je tiho i Marin je napravio propuh sa otvorenim prozorima i vratima. Bilo je to vrijeme bez klima uređaja i vrijeme kada si se mogao rashladiti propuhom. Krajičkom oka Marta je primijetila dva čovjeka u kutu kluba, dok je sjedala sa Jacom za stol pored prozora, da ih što više rashladi strujanje zraka.
Tek što su se raspričale, zapravo iz Jacinih usta sipala je bujica riječi o dečku koji ju vuče za nos i flerta sa njenom prijateljicom, Marin je donio dvije oranžade , dok su se niz orošeno staklo čaša slijevale kapljice.
„ Što je ovo?“ . tiho Marta upita Marina.
„ Od ona dva momka!“ . odgovorio joj je Marin, namigujući, vjerojatno zbog onog „ „momka“, jer su im kose bijele sijede.



( nastavlja se.... )