Marta

utorak , 20.01.2015.

3.
Već tri mjeseca sjedila je tako i buljila u televizor, a da niti riječ nije razumjela. Našla bi Marta neki kanal s glazbom, pa ubijala tišinu.
Sjedila je pored prozora na svojoj omiljenoj stolici i gledala ljude kako jure ulicom., a da nitko nikoga ne okrzne ramenom ili gurne. U tom velikom njemačkom gradu njoj je nakon malog hercegovačkog grada, sve sličilo na organizirani kaos.
Snijeg je padao već treći dan i slagao svoje velike mokre pahulje na rubovima prozora. Ona bi ga češće potjerala metlicom, jer je Antin frižider bio premali, pa bi neke stvari zavezala u plastičnoj vrećici i okačila na šipku od grila. Osjećaji su se miješali: voljela je tu čistu bjelinu snijega, a istovremeno je osjećala tugu. Djeca su joj silno nedostajala. I Milanova i njena.
Misli su joj se zakotrljale u ono malo godina provedenih s tim dobrim čovjekom.
Kad su se zaposlili onih njegovih dvoje, rekao joj je: „Sad neka oni daju u kuću, a ja ću sebi ostavljati više!“ No, uskoro je dolazio 8.mart i oboje su ju zaskočili s molbom:
„ Znaš…eto…ide praznik…trebalo bi nam što novca za darove curama…pa… kad bi mogli ne dati u kasu ovaj mjesec…“ - pokušavali su svoju dobru pomajku obraditi.
„ E, djeco moja…nemam ja ništa protiv. Ali, ručak moram praviti. A od čega, ako ne date novac. Stari će odmah znati…“ – strpljivo je Marta objašnjavala tim dvoma mladih bića, zaljubljenih i nestrpljivih zagrliti život.
„ Mi ćemo jesti što god ti napraviš!“ – obećavali su, sjedeći s obje njene strane i držeći po jednu ruku.
Znala je Marta da to nije laskanje. Znala je ona da je ljubav uzajamna. Ta, srce joj se kidalo kako su u najosjetljivijim godinama ostali bez majčine ljubavi.
„Dobro de, djeco…vidjet ćemo, ali stari ne smije znati!“ – namignula im je.
Mjesec dana je u svog mesara čekala da nikoga ne bude unutra, pa da joj on doda ispod tezge kesu kostiju. Vidjela je ona da nije baš svo meso zgulio sa njih, pa su repa, grah ili kupus bili baš ukusni. Kao s pravim mesom. Jeli bi oni svaki dan i pospremali za sobom. Kuća puna ljubavi.
Milan je slutio da se nešto događa, pa je onako usput ispričao zgodu iz šahovskog kluba, kako ga je Zdravko pitao: „ Bogati, Milane, šta oni tvoji jedu, pa k'o iz vode đipaju!“ Milan se smijao i rekao: „ Ne znam, bo'me, ali svaki dan oližu tanjure!“ Bio je on sretan čovjek: kakogod je Marta bila dobra njegovima, tako se on trudio biti dobar poočim njenim kćerkama, koje su već počele sazrijevati u prave lijepe curetke, baš kao što im je i mama.
A ona sad sjedi ovdje sama. I sjeća se. Onaj njen otišao jutros s markom i vratit će se kad zanoća. I zna ona da će on donijeti pune kese svega i svačega.
Ali, prazna joj duša. Ona bi kući, pa da se nikad više ne vrati.

/ ima još... /