Marta

nedjelja , 18.01.2015.

1.
„Baš je vruće!“ – pomislila je Marta, dok je čistila roštilj i spremala se za poći kući. Ljeto je pržilo svom svojom snagom ulice, krovove, drveća…pa se pred očima slika nekako lelujala, kao fatamorgana. No, Marta je uvijek bila smirena i prihvaćala stvari, baš onako kako je prihvatila i smrt svoje majke kada je imala samo dvanaest godina; kao i smrt svoga mladog supruga u svojoj osamnaestoj godini, dok je sa svoje dvije djevojčice, obje skoro bebe, stajala nad grobnicom i posljednji put gledala u njegovo dvadeset godina mlado lice. Onako kako su dolazile, kotrljale se kao bujica blata i vode, nakon velikog nevremena, godine su nizale svoju okrutnu stvarnosst. Mirnim pokretom dohvatila je ručnik kao snijeg bijel i obrisala znojno čelo. Cijelo vrijeme je čekala da joj netko kaže da se to ne događa njoj. Nadala se da će joj Antina mama reći: „ To ti samo sanjaš! Sad ću ja tebe probuditi!“ Voljela je Mandu onako kao što je voljela svoju mamu, milujući ju u uspomenama. Manda bi ju uvijek pomilovala i rekla: „ Siroče moje drago!“ Malo je nagnula glavu da omiriše tijelo ispod pazuha, ali je zadovoljno zaključila da još miriše na dezodorans. Mirnim pokretima, skinula je pregaču, okačila ju na klin pored hladnjaka, zategnula zadovoljno haljinu preko grudi, na koje je bila jako ponosna, zaključala vrata i krenula.
„ Napravit ću sebi odmah domaću kavu, pa dok se ona malo ohladi, ja ću se istuširati mlakom vodom.“ – razmišljala je, koračajući po vrućem asfaltu, dok su se štiklice zabadale u crnu, vrelu masu pločnika.
Dok je prilazila svojoj zgradi, iz auta joj je zatrubio njen rođak Šćepo.
„Ugrijalo, Marta, a ?!“ – smiješio se.
„ A je, moj Šćepa, al' šta'š!“ – s osmijehom mu je odgovorila.
„Marta, ja bi' te nešto pita'!“ – reče joj Šćepo, dok je izlazio iz auta i prelazio ulicu prema njoj.
„Znaš, rodice, ima jedan prijatelj…radi u Njemačkoj…traži kakvu do 55 godina…Ja mu reka' za tebe…“
„ A moj, Šćepa, 'ko je, šta je…!“ – upita ga Marta.
„Ma, znaš…stari momak, pun para…cijeli život samo radia i slaga…A sad se boji godina…Znaš, Marta… ona tvoja se vratila s dvoje dječice…Idi, moja Marta, misli na sebe…Cijeli život samo služiš druge…“ – govorio joj Šćepo, dok je zavlačio glavu pod krošnju velikog drveta tražeći hlada od nemilosrdnih sunčevih zraka i otpuhnuo dim kroz nos.
„ A moj Šćepa, jesi l' ti njemu rek'o da sam ja trojicu sahranila do sada, a samo mi je 55 ?“ – kroz smijeh mu je odgovorila Marta, a u sebi je pomislila: pa bilo bi i dobro maknuti se iz ovog grada. Mnogi su ju povrijedili ružnom riječju, a da nikoga nije ni krivo pogledala, a kamoli što ružnoga o komu rekla.
***
Utren oka proletio je popodnevni odmor i Marta je iz ormara izvadila sivu haljinu na velike tufne, bo'me velike kao jabuke, samo crne boje. Zadovoljno se ogledala u zrcalu, dohvatila crnu laknu torbu; navukla crne lakne sandalice; okrenula ključ dva puta na ulaznim vratima, jer je Marina s djecom otišla na more i Marta je imala makar taj komadić dana samo za sebe, u tišini, za kavicu i TV.
Grad je bio pust, kao i obično nedjeljom, ali ona je radila svaki dan. Voljela je prodati makar dvije porcije ćevapa, nego sjediti doma i ne ubaciti u novčanik koji novčić, makar za pola kila grožđa, da dječica imaju za osvježenje.
Taman je koraknula prijeći ulicu, a netko je zazvao njeno ime: „ Teta Marta!“
Kad se okrenula ugledala je Jadranku. Jadranka je bila kćerka njene najbolje prijateljice Janje.
„ Teta Marta…idemo na sok, ja častim…baš sam žedna…što je ovo, nigdje nikoga…ne volim nedjeljom ići na more, a ne volim biti ni u pustom gradu….“ – sipalo je iz Jacinih usta. Marta ju je blago gledala i mislila: ista si svoja mama. Sjele su u klub za šah preko puta njene ćevabdžinice, jer je znala i vlasnika Marina i one koji su voljeli tu doći. Voljeli su i oni Martu i uvijek bi joj se fino javili i poslali sok ili nešto da se osvježi, dok bi ona čitala novine uz mali prozor i čekala svoje mušterije, a oni bacali kradom svoj pogled prema njoj. Znala je ona da ju gledaju, znala je ona da bi joj se svaki uvukao pod suknju, ali je bila zadovoljna što su svoj odnos zadržali s poštovanjem.
Bilo je tiho i Marin je napravio propuh sa otvorenim prozorima i vratima. Bilo je to vrijeme bez klima uređaja i vrijeme kada si se mogao rashladiti propuhom. Krajičkom oka Marta je primijetila dva čovjeka u kutu kluba, dok je sjedala sa Jacom za stol pored prozora, da ih što više rashladi strujanje zraka.
Tek što su se raspričale, zapravo iz Jacinih usta sipala je bujica riječi o dečku koji ju vuče za nos i flerta sa njenom prijateljicom, Marin je donio dvije oranžade , dok su se niz orošeno staklo čaša slijevale kapljice.
„ Što je ovo?“ . tiho Marta upita Marina.
„ Od ona dva momka!“ . odgovorio joj je Marin, namigujući, vjerojatno zbog onog „ „momka“, jer su im kose bijele sijede.



( nastavlja se.... )