5.
Zbog Antinog sve nestabilnijeg hoda i držanja tijela, jednoga dana šef ga je pozvao i predložio mu da pođe u invalidsku mirovinu. No, Ante o tome nije razgovarao sa Martom, nego joj rekao na početku ljeta da se sprema da odu malo do Zagreba, k njegovim sestrama, jer mu se pisao godišnji odmor.
Marta je uvijek bila tiha i taktična, pa se tako kretala i po stanu. Iako je bila korpulentne građe tijela, sličila je nekom lijepom brodu koji se leluja kao usporena slika na moru ravnom kao ulje.
I baš kad je izašla iz kupaone, čula je tihi razgovor Ante i njegove sestre, upravo kao i onda kada su se oženili i prenoćili kod nje na putu za Njemačku. Ni tada nisu znali da ih je čula, kao ni sada. Možda je i dobro što je to načula slučajno, kada je sestra Antu upitala: „ I? Kakva je bila prva bračna noć!“, na što joj je Ante uzvratio:“ Ništa!“
„ Neću to da čujem Ante. Jesi l' čuo?!. Probaj!“
Marti su se sudarila dva osjećaja: osjećaj olakšanja i osjećaj dvojbe. Olakšalo joj je što je načula da postoji neki problem, a dvojila je: da nije slučajno peder. U oba slučaja ona je odmahnula rukom. Bilo joj je lakše, jer nije bilo do nje. Znala je ona da dobro izgleda i da su je skidali očima mnogi muški. A i da je peder nije ju brinulo: šta će jadan čovjek kad ga je to zadesilo. A njoj valja dalje. Gdje će se od sramote vraćati u stare dane. I to u kuću gdje nikada ne bi imala mira od unučica i problema s njihovim ludim godinama. Nikada ga nije pitala zašto joj ne prilazi u krevetu, dok nije načula o priči iz bolnice.
Privukla je samo vrata od kupaone i zadržala dah da čuje njihov tajni razgovor. Srce joj je tako lupalo, da je pomislila da će ju čuti kako stoji ispred sobe.
„ Moj Antiša, ako je već tako, hajde ti fino kupi ovdje u Zagrebu stan. Bit ćeš blizu i Anici i meni, a i doktori su dobri ovdje u Zagrebu, ako ti što treba.“ – šapatom je govorila sestra. „ Možda i je najbolje da ideš u mirovinu.“
Marta je osjetila da je poskočila u mjestu: „ Mirovina!!!“