Marta

srijeda , 21.01.2015.

4.
Malo je vukao jednu nogu ustranu, no njoj to nije smetalo. Nije Ante bio loš čovjek, ali je bio velika škrtica. Sačekala je da objesi kaput na vješalicu; izuje čizme i omete ih metlicom ispred vrata od stana, jer bi se učas stvorila lokvica vode pod njima. Jedino što joj je bilo lijepo u toj prokletoj Njemačkoj, bila je toplina u stanu. Vani je znalo biti i dvadeset u minusu, ali stan je bio topao kao fina dječja dekica. Sačekala je strpljivo, kao što je cijeli život strpljivo i mudro čekala dobar trenutak, da Ante odloži vrećice u maloj kuhinji i sjedne, pa raširi njemačke novine.
„ Jesi li se umorio?“ – pristojno ga je upitala.
„A, ja kakav ću biti …jašta nego umoran..!“ – bezvoljno joj je uzvratio, povlačeći grbave prste kroz bujnu sijedu kosu, koja je sad bila mokra od snijega. Nije htio nositi ni kapu ni kišobran, jer mu je , tvrdio je, stanica za bus blizu.
„ Znaš ti, šta, Ante!“ – odbrusi Marta odjednom. „ Meni je ovoga dosta!“
Ante je iznenađeno podigao pogled i raširio oči kao da tu ženu prvi put vidi. Nije ništa rekao, oči su mu same pitale.
„ Evo, čovječe, hajde što nemam muško kraj sebe u krevetu…prešla sam preko toga, ali ne mogu više samo sjediti u ovom stančiću. Hoću ja da kupujem hranu za ručak!!!“ – tihim povišenim glasom osula je Marta.
„ Ali, ne znaš jezik, Marta!“ – više skrušeno nego ljuto, odgovorio je.
„ Ne brini se ti. Donijet ću ja sve što mi treba i bez jezika.!“ – bila je Marta odlučna.
Par godina prije, nego će baciti oko na Martu uz pomoć njenog rođaka Šćepe, Ante je doživio tešku ozljedu glave. Uspješni liječnik u dobroj njemačkoj bolnici rekao mu je:
„ Da li ti je važnija pamet ili muškost?“
Ante je vidio da je vrag odnio šalu, pa mu je odgovorio:
„ Šta će mi muškost, ako sam lud!“, a u sebi pomislio:
„Ta, ionako samo radim. Ostario sam, a nemam vremena za žene.“


/ nastavlja se .../