Marta

ponedjeljak , 19.01.2015.

2.
Sva vrelina kamenitih okolnih brda spustila se u grad. Pa., kad se sudarila sa vrelinom gradskog asfalta, ljudi su sjedali na prve klupe i dahtali, loveći teški vrući zrak, dok su se prve svjetiljke palile na ulicama.
Mirisala je borovina, pa se činilo da je more tu iza ugla. Neki su se vraćali s nedjeljnog kupanja iz najbližeg primorskog gradića, pa žurili doma da stave ručnike i kupaće kostime na sušenje. A neki od njih su samo bacali torbe, otvarali prozore i hitali u park ispred svoje zgrade. Marti je tada 'kretao' posao, jer su mnogi utapali glad sa hladnim pivom, čekajući da se ispeku ćevapi na Martinom roštilju. Grad je živnuo, pritisnut omorinom, u svoj svojoj ljepoti.
Marta je stigla svakoga nagraditi svojim blagim osmijehom, a u glavi su se rojile dvojbe: sudarale se kao pijane bube, pa na tren bile jasne kao dan, a onda na tren mutne, zabrinjavajuće.
Dok bi ljubazno odgovarala: „ Dobro večer…izvolite!“ – kao bič ošinula bi ju ružna misao: „ Zar odmah poći, a niti ga ne poznajem !“ Brigu joj je zadao rođak Šćepo, kada je navratio nakon što je Jaca, kćerka njene najbolje prijateljice, odjurila kao vihor, pošto što se nalila tri velike čaše oranžade, koje su još jednom poslali „momci“ iz kuta kluba.
„ Znaš, Marta…onaj što te zaliva' slanjem pića…to ti je taj moj prijatelj… On mora nazad u Njemačku. Pa bi on doša' da te isprosi sutra popodne. On ti ima 65, ali ima para, Marta, ne'š se nikad mislit'. Ja ću donit' lišo i pečeno, da malo pojedemo, a Stanka neka bude kod tebe kada dođemo na ugovor." Stanka je bila njihova rodica, koja je živjela u susjedom ulazu iste zgrade. „Mogu ja srediti i u matičnom da se to sve obavi, pa da morete poć'. „ – nadodavao je Šćepo riječ na riječ, da štogod bitnoga ne zaboravi.
Marta je duboko u sebi, nekako kao oštrim rezom, odlučila: „ Idem! Vrijeme je da krojim sudbinu kako ja hoću!“
Sjetila se Milana. Kako je on samo bio dobar čovjek. Dok je mlađu vodila u vrtić, sreli bi se kod vrata, pa ju je on počeo ljubazno pozdravljati. Kad je skupio hrabrost da ju pozove u šetnju, bio je izravan:
„ Znaš, Marta…ja sam znao pokojnog. A gledam te nešto s tom dječicom. Bit ću pošten: ja bih te ženio. I ja sam izgubio životnu drugu. Moji dvoje i tvoje dvije će se složiti kao braća i sestre. Vidit ćeš. Marta. Bit će nama dobro. Ja sam pošten čovjek.“
Nije prošlo dugo, a već su u upravi svoje velike tvornice, gdje su oboje radili, a da ga ona nikad prije nije vidjela, ponudili svoja dva mala stana, za veliki. I tako su se potrpali svi: njegova dva muška u jednu sobu, njene dvije cure u svoju sobu, oni na svoje široke krevete i kroz godine se uistinu zavoljeli. Kako je samo voljela njegovu djecu. A oni su nju poštovali i prihvatili kao majku. No, sreća nije dugo trajala: dok se vozio s ribarenja na motoru s njenom mlađom kćerkom, vozač kamiona je zaspao i jednostavno zdrobio pod kamionskom gromadom i motor i Milana. Nisu joj dali da ga posljednji put vidi.

/ nastavlja se.... /


/ nastavit će se….. /