Marta

nedjelja , 25.01.2015.

8.
Glava joj je klonula i ona se stresla. Laktima je bila naslonjena na rub kreveta. Rublje koje je donijela u maloj bijeloj vrećici, s nekim reklamnim crtežom, bilo je okačeno o malu metalnu kukicu na ormariću pored kreveta. Gledala je u Antino blijedo smežurano lice, opijeno dubokim snom izazvanim lijekovima nakon operacije, a miris bolnice vratio ju je u davna vremena.
Ležala je na krevetu koji je sličio spravi za mučenje. Nakon teškog poroda pokušavala je namjestiti svoje izmrcvareno tijelo, kad je na vratima ugledala Milana da joj diskretno maše prstima. Kako joj je sestra rekla da se mora što više lagano kretati, navukla je papuče i ogrnula se haljinom. Dok je vukla slabe noge, papuče su šuškale po betonu obojenom tamno crvenom bojom.
Naslonila je glavu na Milanova prsa, kad ju je on nježno obgrlio jednom rukom i zaljubljeno gledala u djetešce u krevetiću, kroz veliko staklo. Bila je najljepša beba od svih beba. Svi su plakali, samo je njihova Sanela bezbrižno spavala sklopljenih okica, a na usnama joj je titrao smiješak, dok ih je pomicala kao da sisa hranu.
„ Najljepša je, od svih…zar ne, stara…?!“ – rekao joj je Milan.
„ A, je, Milane… baš sam to pomislila.“ – zaljubljena u to malo čudo odgovorila je voljenom čovjeku. „ Kako li će samo onaj naš čopor kod kuće reagirati na noćni plač?“ – šalila se Marta.
Iz misli ju trgnu Antino teško disanje i ona mahnu jednom rukom sestri, koja je sjedila u staklenoj kabini i motrila pacijente na intenzivnoj njezi. Jutros kad je došla i kad joj je Marta gurnula u džep veliku čokoladu i deset deka mljevene kave, rekla joj je:
„ Uđite, ali samo kratko.“
Marti se nije išlo doma, pa je privukla stolicu i eto, skoro zaspala.
Sestra je pogledala na aparat iznad Antine glave i šapnula:
„ Sve je uredu. Nakon ugrađivanja premosnice trebat će mu vremena da povrati snagu, pa će i disanje biti teže. „


/ ima još.... /