Iz dubokog sna trgnuo ju je neki tup udarac. Otvorila je oči i osluhnula. Čula je, u mračnoj sobi, teško disanje.
„ Antiša?!“ – izgovorila je tiho, sva ukočena u krevetu, jer nije bila sigurna da tko nije provalio u stan.
„ A!? „ – kroz hropac je čula njegov glas.
„ Jesi li dobro? „ – upitala ga je, čvrsto stežući poplun pod bradom sa obje ruke.
„ A !“ – opet je ispustio neki čudan zadihani zvuk.
Skočila je iz postelje, upalila svjetlo i ugledala ga na podu pored kreveta.
„ Ajme meni, Antiša, što ti je'! Da zovem doktore?! „ Pitala ga je uplašeno, a kroz glavu kao munja ošinula ju je misao:
„ Mislit će mu sestre da sam ja kriva, ajme meni ! „
Pokušala ga je podići na krevet, ali je bio težak kao kamion. Ogrnula se kućnom haljinom, koja je bila odložena u podnožju kreveta, otključala vrata i pozvonila na susjedina vrata.
„ Tko je?“ – pitao je ustrašeni glas iza vrata.
„ Marta je. „ – tiho je odgovorila, da ne bi probudila druge susjede.
Ulazeći u hodnik sa svojom dobrom susjedom, na velikom zidnom satu ugledala je malu kazaljku na 5, a veliku na dvanaest.
„ Moramo hitno zvati liječnika. Ovo neće na dobro. „ – rekla je susjeda, koja je pred koji dan napunila devedeset godina, ali bila poskočna na lakim nogama kao kakav curetak.
***
“ Moramo ga voziti u bolnicu… ozbiljno je. „ – rekao je liječnik u crvenoj uniformi, koja je na leđima imala veliki bijeli križ. „ Baš kao u filmovima, otela se Marti misao, koje se na brzinu postidjela u ovako ozbiljnoj situaciji. Samo je stajala u kutu sobe i kršila prste ruku jednu preko druge.
Negdje oko podne susjedin unuk, kada je došao obići svoju baku, pokucao je na njena vrata i ponudio da ju odveze do bolnice.
„ Ma, ne treba. Mogu ja i na tramvaj.“ – zahvalila se.
„ Ne dolazi u obzir. Ići ćete vi tramvajem svaki dan, a sad Vas ja vozim. Poći će i baka, da bude uz Vas u slučaju loših vijesti. „
„ Morate biti spremni na sve. Vaš suprug je jako slab i lošeg zdravlja.“ – govorio je Luka, susjedin unuk, dok su stajali na semaforu i čekali da se upali zeleno svjetlo.