Afera

četvrtak , 05.02.2015.

1a / ona /
Rodila sam se u ovom malom mjestu. Ljeti bi bilo pet puta više stanovnika, nego izvan sezone. Ja nikada nisam poželjela otići. A mnogi su odlazili. I mjesto je ostajalo pusto sa puno staraca i vrlo malo djece, za koju je organizirana škola sa mješovitim odjeljenjem, kakvo sam i ja završila u svoje vrijeme. Srednju turističku školu sam završila u najbližem gradu, komu su gravitirali svi, počevši od liječnika, rodilišta, matičnog ureda.
Već na prvoj godini fakulteta, Luka je bio uporan da se vjenčamo i imao velike planove oko bakine kuće u malom seocetu na uzvisini iznad mora, odakle se pružao fantastičan pogled na more, ali je do prve plaže bilo daleko , a isto tako 'digao' je još jedan kat na velikoj očevoj kući sa šest apartmana.
Našem Ivanu je bilo dvije godine, kada je ostao s tatom, a ja sam odjurila na posao.
Po prekidu studija, odmah sam se zaposlila u kompleksu hotela sa bungalovima, koji je radio i izvan sezone dobro, jer su organizirali seminare i kongrese po vrlo povoljnim cijenama, a i pod sezona je zaživjela, a da to nitko nije primijetio, za turiste treće dobi, koji nisu podnosili vrućine, a voljeli su more.
Mene je othranila baka, a koju sam morala smjestiti u Dom za nemoćne, jer je Alzheimerov uznapredovao i bila se izgubila nekoliko puta na magistralnoj cesti. Mama i tata su radili u Njemačkoj, a onda su na kraju odlučili i ostati živjeti tamo, nakon što su završili skoro u starosti svoju veliku kuću u blizini Münchena.
Nikada neću zaboraviti trenutak, kada sam uvodila goste u bungalov i objašnjavala upotrebu kartice za vrata i regulaciju klima uređaja. Marina je dojurila s autom uskom stazom, koju su koristili samo vozila za golf.
„Petra ! Moraš hitno doma!“ – vikala je uspaničeno, nagnuta preko suvozačkog mjesta otvorivši vrata.
„ Ivan!“ – ošinula me misao kao munja.
„ Je li Ivan dobro?!“ – vrištala sam u autu, hvatajući se rukama za glavu.
„ Petra, moraš se smiriti. Sad je sve dobro.“ – umirivala me Marina.
Činilo mi se da se tih par kilometara vozimo cijelu vječnost. Dočekala me zastrašujuća slika:
Luka je držao Ivana u naručju, umotanog u veliki tamno plavi ručnik. Bio je blijed i mokar. Kosica mu se slijepila preko lica i oko sebe je razgledao kao da ne zna gdje je. No, kada sam istrčala iz automobila koji se još kretao, kada me ugledao Ivan je zavikao: „ Mamice!“ i počeo kašljati.
Skoro sam ga gušila grleći ga, a moje suze su kapale u njegovu mokru kosicu.
„ Bio je to trenutak. Dok sam ušao po mobitel u kuću, on je već tonuo u bazenu…!“ – govorio mi je Luka. „ Odmah sam mu masirao pluća i iskašljao je vodu…“ – pokušavao me umiriti.
Te noći, zabrinuta što se sve moglo dogoditi, sjedila sam na balkonu i pušila. U jednom trenutku ušla sam u sobu da provjerim je li se Ivanu pomaknula dekica s kojom je bio pokriven i nakon što mi se učinilo da ne diše, zavrištala sam i digla na noge cijelo susjedstvo.
Moj Ivan, moj mali dječak, ležao je blijed kao zid i nije disao.
Mislila sam da ću umrijeti. Osjećala sam kako se tama spušta na mene i pritiska, pritiska… ne da disati. Onesvijestila sam se od bola, od užasa…