Afera

petak , 06.02.2015.

3. / on /

Nismo morali puno raditi ni Žana ni ja. Njen otac je želio da mu podarimo što više nasljednika, a nama je otvorio račun i želio učestvovati u odgajanju svojih unuka, od privatnih liječnika do skupih privatnih škola.
Žana i ja smo bili srodne duše.
Drugu knjigu sam posvetio njoj, od srca, iako nije prošla bombastično na listi čitanja.

Već nakon pet godina imali smo četvoro djece, jer je Žana tvrdila da je njeno djetinjstvo bogato i da nikada nije trebala puno prijateljica, jer su sestre bile uvijek uz nju.
Naša najstarija kćerka, Lora, bila je malkice divlje dijete. To me jako plašilo, jer sam osjetio da je svjesna djedove moći i 'imena' i ne trudi se puno u životu. No, prepustio sam Žani uvijek posljednju riječ, kada bi se razgovor zakuhao do usijanja.
Ja sam odrastao skromno, s majkom i cijenio stvari u životu. Sitnice su me radovale i nisam bio bahat. No, moja Lora je otišla u drugom smjeru. Odijevala je prekratke suknje, ali mi je uvijek proturječila da se u školi sve cure tako odijevaju. Rudi, naš sjedeći potomak bio je povučen i jako me podsjećao na mene samoga u godinama puberteta. Bio je šutljiv i teško sam mu mogao izvući koju riječ više.
Pubertet još nije „dohvatio“ sljedećih dvoje u nizu, ali sam bio spreman i znao što me čeka.
Žanin otac me stalno propitivao, kako napreduje pisanje i zašto sam stao, a ja nisam mogao priznati ni samom sebi da nisam bio presretan sa zadnjom ( tj. mojom drugom ) knjigom i da mi inspiracija nije tekla kao med iz bačve.
„ Zašto ne pođete na otok i provedete cijelo ljeto? Možda te tamo nešto inspirira. „ – komentirao je Žanin otac na zabavi koju su priredili na ogromnoj terasi, povodom njegove nagrade za poduzetnika desetljeća ( svakakve se nagrade počele uvoditi ).
„Da, mogli bi zaista!" – radosno je dočekala Žana, jer je mrzila ljetne vrućine u gradu.
„ Znači, ove godine ništa od Grčke !“ – našalio sam se, jer smo svakoga ljeta odlazili u nove destinacije.
„ Ja ne idem !“ - drsko je dobacila Lora, zavaljena u fotelju koja se ljuljala i po mom ukusu nepristojno prebačenih nogu u prekratkoj suknji.
„ Pusti, proći će ju. „ – šapnula mi je Žana, kad je vidjela da sam otvorio usta za prijekor.
Trajekt je ušao u luku i mi smo odmah nakon što smo ubacili stvari u kuću, pojurili do restorana da nešto gricnemo. Lora je jurnula prema najvećem stolu u kutu vrta. Sjeo sam na stolicu koja je jedina preostala od mog 'čopora', a onda sam ugledao – nju.

Mahnula je rukom i pomislio sam da maše meni. Mahnula je konobaru koji je upravo krenuo od nas, a ja sam u trbuhu osjetio nešto kao odron kamenja. Tijelo mi se zapalilo i kao da sam sav gorio pod tim pogledom.