Marketing
Afera
8. /on/
Nisam se mogao osloboditi slike u glavi: Žana me obujmila rukama oko vrata, a moj pogled je bio spržen jednom jedinom, najljepšom slikom: ona je stajala na ulici dok su joj bijele pahulje padale na njenu prelijepu dugu kosu. Ne znam zašto sam to uradio, ali sam naglo skočio i navukao zavjesu, vjerujući da ću kao gumicom izbrisati njen lik uvjeravajući samoga sebe da sam sretan u svom domu, sa svojom obitelji, iako me neka ružna sjeta razdirala već prvih dana prosinca, kada su okitili grad. Prosinac je uvijek bio mjesec pomiješanih osjećanja.
Oka nisam sklopio cijelu noć, pa sam čak osjećao odbojnost prema Žani, kada je iz kupaone ušla u izazovnoj spavaćici i pustila da joj sklizne pored nogu, a onda se popela u krevet i na mene, pa me opkoračila nogama. Užasavao sam se sebe samoga, kako nisam fer prema Žani, jer je zbilja bila lijepa, izazovna, možda i u najboljem izdanju. Dok me pokušavala uzbuditi, znao sam da ju volim, ali ona strast koju sam osjećao prema djevojci s otoka, mutila je sve rezone, osjećaje, razum.
Žana je uvijek bila strpljiva. Mislim da bi se postidjela same sebe ako bi izgubila kontrolu nad svojim osjećajima i burno reagirala. Legla je pored mene, stavila glavu na moja prsa i šapnula:
„ Sve je uredu, ne brini. Zagrli me.“
Ja sam prosjedio cijelu noć za laptopom. Pokušavao sam pisati, ali pogled mi je stalno lutao na mobitel.
Da bih izbjegao susret očiju sa Žanom, zadržao sam se u kupaoni, pa kad je uzviknula; „ Idem ja !“ i zalupila vratima, odlazeći u svoju trgovinu, ja sam iste sekunde dohvatio mobitel drhtavim rukama i izabrao njen broj.
„ Da ? „ – čuo sam njen pospan glas.
„ Volim te, ljubavi moja. „ – rekao sam, a u prsima sam osjetio takav pritisak, pa mi se učinilo da ću zaplakati.
„ I ja tebe. „ – šapnula je.
„ Mogu li te vidjeti ? „ – pitao sam u strahu, da će reći: „ Nakon onog sinoć ? „
„ Gdje ?“ – šapnula je ponovno, a ja sam sav sretan rekao: „ Dolazim po tebe, reci mi adresu.“
Pili smo kavu u velikoj šalici u mirnom restoranu, za koji sam znao da nas nitko neće vidjeti, dirali se rukama, ljubio sam joj vrhove prstiju i šapatom molio: „ oprosti, oprosti…“, a ona me samo zaljubljeno gledala.
Poveo sam ju u moj mali ured, da joj pokažem mjesto gdje bježim kada se sjetim nje. Nisam imao volju da ga završim, ali mi je bilo važno da sam kupio taj mali stan, koji sam planirao urediti za mjesto na kom mogu pisati u miru.
„ Ti možeš biti tu, nabavit ćemo osnovni namještaj, dok ja ne završim s razvodom. „ – rekao sam, a njen pogled se odjednom promijenio, uozbiljio, zamračio i ona je izjurila na ulicu, trčeći niz stube, zalupivši vratima.
„ Stani. Što ti je. „ – stigao sam ju i uhvatio za ramena.
„ Mene ćeš smjestiti u taj ćumez, a znaš da se nikada nećeš razvesti. Ja ću ti biti vječna ljubavnica, jer ti si slabić, budalo jedna. !“
Borio sam s njenim rukama, da ju zagrlim, dok su se ljudi okretali i gledali nas. Držali smo se za ruku i šetali i bilo mi je apsolutno svejedno da nas netko vidi. I onda se ona nasmijala i zastala. Stajali smo pred mojom kućom. Pogledali smo se, prasnuli u smijeh i potrčali stepenicama.
Obljubio sam ju u Žaninom i mom krevetu.
Post je objavljen 21.02.2015. u 12:59 sati.