Marketing
Afera
7a / 0na /
Radna kolegica, a vremenom i jedina prijateljica, pa čak i najbolja osoba koju sam poznavala, bila je Valerija. Dolazila bi svake godine u punoj sezoni da radi u hotelu. U svom ( a i njegovom gradu ), uzimala bi cijeli godišnji i jedan mjesec neplaćeni, da bi radila u našem hotelu. Prvoga ljeta sam mislila da je došla da bi besplatno jela i spavala, ali sam drugoga dana shvatila da je djevojka živa mašina. Uvijek sam se mogla osloniti na nju.
Bila je sva svoja, pomalo zbunjujuća, sa svojim originalnim stilom koji je odražavao njenu osobnost.
„ Hej, pa znaš ti da onaj tvoj živi u mom gradu ? A znaš li da mu se knjiga prodaje, ono, znaš – ludilo. Izlozi su zatrpani njegovim romanom, a on se cereka sa naslovnice. I znaš što još? Kupila sam knjigu. Sva mi ona ljubavna preseravanja mirišu na vašu priču. I znaš što: imam osjećaj da te čovjek ono, znaš, stvarno voli. I znaš što još: njegova ti žena ima poznatu galeriju sa kućnim sranjima i ukrasima, a zna što: to ti je skupo k'o sam vrag. I znaš što: čak je i u poznatom časopisu bilo o njoj. Hej…a kad dolaziš kod mene? Pa, vidiš, sumnjam da se ubijaš od posla u ove hladne dane.“- brbljala je toliko, da nisam znala je li ona mene pita ili priča sa sobom. I opet sam se smješkala dok je ona drobila po svom i čekala sam da stane i uzme zraka.
„Da znaš da bih i mogla. Moram otići odavde. „ – rekla sam joj i ubacila u torbu nekoliko stvari za preodjenuti se.
Luka nije bio doma, a to sam odavno htjela uraditi.
Dok sam čekala bus, dotrčao je sav izbezumljen.
„ Kuda? Što to radiš ? – hvatao je zrak, dok se dlanovima oslonio na koljena i pogledavao me odozdo, ispod oka.
Sjela sam na ledenu klupu. Došao je i on do mene. Pa me pokušao zagrliti.
Lagano sam se izmaknula, jer mi se srce kidalo što ga povrjeđujem u ove sjetne blagdanske dane.
„ Luka. Slušaj ! Ne mogu više. Volim ga. Odlazim odavde. „
„ Molim te, ne idi. Zar si toliko zaglavila s njim.“ – pitao me. Znao je za moju prevaru. Njegova mama je u jednom trenutku rasprave eksplodirala i rekla: ona te vara, na što je on skočio iza stola, uzeo me za ruku i pojurio prema autu, dovikujući majci:
„ Nikada nas više nećeš vidjeti !“
Ležale smo na njenom improviziranom krevetu, s nogama podignutim na zid, dok smo uvlačile dim iz savijene cigarete, koja je ujedala do nožnih prstiju. Kašljale smo i smijale se.
„Sad kad si se fino odmorila, idemo nešto kupiti kod gospođe.“ – gnjavila me Valerija.
„ Ne, ne bih. Radije bih prošetala sama. Ovaj grad me straši. Kao da će se sve ove velike kuće i zgrade sručiti na mene. Moram malo biti sama.“ – rekla sam joj, a u sebi pomislila – možda ga negdje sretnem.
Valerija je bila puna informacija, pa je tako saznala i njegovu adresu.
Snijeg je škripao pod nogama, a kuće i dvorišta su bili okićeni. Sva ta ljepota žaruljica u tisuću boja, okićeni prozori i ulične svjetiljke izazivale su u meni bolnu ljepotu.
37 ! Da to bi trebala biti ta kuća. To je broj koji mi je rekla Valerija.
Dok sam prelazila ulicu, uvjerena da me nitko ne poznaje, kroz veliki prozor dnevnoga boravka, iza koga je u kutu stajao veliki okićeni bor, ugledala sam ga kako se diže iz fotelje, a ona mu je prišla smijući se i zagrlila ga. U tom trenutku njegovo lice bilo je okrenuto prema prozoru i spazio me kako ukočeno stojim usred te mirne ulice. A onda je prišao i navukao veliko gusto platno na prozoru.
Post je objavljen 16.02.2015. u 16:44 sati.