Afera

utorak , 24.02.2015.

10- / on /
Ušao sam u kuću, a dočekala me grobna tišina. Odbacio sam ključeve na stolić ispod ogledala, izuo obuću i otišao pravo do kupaone. Dok mi se voda slijevala niz lice, opuštala me, ali jedna slika u mojoj glavi bila je zamrznuta: moja maloljetna djevojčica bila je trudna.
Sjetio sam se koliko sam bio sretan kada mi je Žana rekla da je trudna, a još veća sreća je bila kada sam ju primio u naručje. Gledao sam to malo stvorenje na svojim dlanovima i zakleo se da ću ju uvijek čuvati i da ju nikada nitko neće povrijediti.
Pokušao sam razumno razmišljati, da bih stišao bijes u sebi. Ja ju ne mogu zaštiti tamo gdje ona radi po svom. Otkako je 'ušla' u pubertet, bila je hirovita, drska, kupovala skupu odjeću, stavila neku metalnu kuku na donju usnu… I svaki put kad bih pokušao ukazati da to nije za nju, Žana i njena majka bi graknule na mene da sam izvan vremena, da sam staromodan i ja bih se onda povlačio.
Grizla me savjest.
Kad sam ušao u spavaću sobu ugledao sam Žanu kako sjedi uplakana na krevetu:
„ Zakazala sam termin za abortus.“
Sjeo sam pored nje, zagledao se u pod i rekao:
„ Ja ovo više ne mogu, Žana. Odlazim.“
Skočila je kao podbodena s kreveta, podigla ruku da me ošamari; zadržala ih obje u zraku, pa se mahnito okrenula prema ormaru i počela bacati moje stvari. Nije riječ progovorila.
„ Volim je. Ne mogu dalje ovako.“
Ona je bacala moje majice, hlače, donje rublje, a onda se zakočila kao slika na ekranu, držeći crveni grudnjak u ruci:
„ O… o… ovo u mojoj kući ??!! Tu ?? U moj krevet si ju doveo?! Jesi li ti normalan ??!! Odlaziii !!!“ – vikala je histerično, plakala, jecala, a ja sam kupio stvari s poda i pokušavao se odjenuti u hodu.
Zavukao sam se u svoj mali stan kao miš u rupu, a misli su me šibale kao oštar ljetni pljusak.

Sjetio sam se razgovora s njenim ocem, kada mi je rekao:
„ Otrijezni se. Moraš biti razuman. I da odeš, s tom jeftinom malom neće ti uspjeti. Jesi li volio Žanu? Jesi . Oženio se. I onda te prošlo. Tako će ti biti i s ovom, ako se odlučiš na nerazuman korak. „
A onda je okrenuo leđa i pošao izaći iz svoje radne sobe, ostavivši mene da sjedim za njegovim radnim stolom.
Okrenuo sam se i gledao tog jadnog visokog krupnog starca, kako vuče nogu zbog bola u koljenu, pa sam ga upitao :
„ Misliš li na nju ikada ? „
Zastao je u vratima, okrenuo se i znao je odmah da ga pitam za njegovu plavušu.
„ Svaki dan. Svaki jebeni dan. „ – odgovorio je, odjednom umoran i stariji nego pred par sekundi.
Ljubav ga je izjedala iznutra, a živio je razumno.
Nisam želio tako izgledati kroz par godina i u tom trenutku sam znao da ja neću ići tim putem.