I veljača izmiče. Baš čudna zima. U mom vrtu visoki grumeni trave, a cijelu zimu na travnjaku tratinčice. Nema snijega, nema leda pa čak ni magli na koje sam navikao u dugim godinama vozikanja od Siska do Zagreba i nazad. Ljudi se ubijaju, psi ih grizu i sve nekako izgleda pomalo iščašeno i nervozno, a opet normalno. Pada mi napamet kako se za istinsko radovanje proljeću, treba imati pravu zimu.Za jasnu su sliku potrebni kontrasti. U protivnom sve se preklapa, postaje sivo i naoko nespoznatljivo.
U ovoj izbornoj godini, u koju se krenulo žestoko otvaranjem pojedinih slučajeva ipak nedostaje pravih boja i pravih razlikovnica. Osjećam to među ljudima s kojima mnogo kontaktiram i razgovaram. Od zadnjega posta bio sam i u Daruvaru i u Sisku i u Blinjskom Kutu pored Siska i u Rijeci i u Ludbregu. Sve to u pet dana. Iako prezentiramo naše programe sve jasnije, sve konkretnije i bez suvišnih fraza, kao zgotovljene projekte, čini mi se da ralativizacija svega i svačega i uprosječenje političkih nastupa, kod naših ljudi stvara osjećaj male razlike i da se teško mogu probiti jasne poruke. Vidim da su HNS-ovci pribjegli bukvalno estradizaciji svojega nastupa izvodeći „Milijunaša“ i igrokaze po našim selima i gradićima. Čačić već mjesecima obilazi sajmove sa svojom točkom, a HDZ upriličuje cirkuske predstave po sportskim dvoranama dovozeći svoju pastvu autobusima na precizno scenaristički osmišljene predstave. Mi educiramo naše aktiviste po Hrvatskoj. A mediji svakodnevno anketiraju i analiziraju podrške strankama i ljudima. I svi legitimno nastojimo pokazati da smo mi pravi i najbolji izbor. No, kako se najbolje predstaviti jasnim porukama i dalje ostaje pitanje svih pitanja. Nekako mi se čini da će prođu imati oni koji će najviše vjerovati sami sebi, koji će pošteno i bez suvišnih prenemaganja, bez lakiranja i uljepšavanja, znati iskreno i otvoreno s ljudima podijeliti njihove stvarne životne probleme i ponuditi, opet bez laganja i foliranja rješenja za te probleme. Možda će baš to biti ona potrebna distanca za razlikovanje i ona boja koja može izdići iz sivila. Montaža atrakcija ipak ima ograničeni vijek trajanja i ograničenu snagu. Kad počne zaglušujuća buka stvarne kampanje i sve se zaljulja u kakofoniji sličnih obećanja o boljoj budućnosti, možda će se svojom mirnom bistrinom prepoznati poštenija i iskrenija riječ. No, nju mogu izreći samo pošteni i iskreni.Iskustvo, istina, ne potvrđuje ova moja nadanja, ali valjda se nešto mijenja ne samo na strani ponude, već i na strani potražnje.

E, takav je to posao! Kad političare novinari pitaju bedastoće tipa „gdje ćete za doček nove godine“, „volite li više lazanje ili špagete“ ili „čega se odričete u vrijeme korizme“ i kada oni na to odgovaraju ili kada se političari takmiče u međusobnom ocrnjivanju, onda javnost s gađenjem kaže kako se ti ljudi bave sami sobom, kako su izvan stvarnog svijeta u kojemu se vodi teška bitka „malih“ ljudi za preživljavanje.Nažalost estradizacija politike i političara odavno je postala uobičajena pojava ne samu u nas, a političari sastavni dio petparačkih emisija i medija, ravnopravno uz pjevače šlagera, nogometaše i manekenke.pri tome se dio našeg političkog establishmenta pristojno kompromitira, iskazuje doličnu razinu primitivizma, gluposti, pomodarstva i jeftinog dodvoravanja. Sve je to nažalost istina, ali nisu samo političari akteri tog estradnog paradiranja. Stvorena je opća klima u kojoj važnost političara nisu, već odavno, njihova odgovornost, kvaliteta ideja, programa ili stavova o važnim društvenim pitanjima, već medijski podržavana slika, dojam i predstava.
U toj klimi nije sasvim jednostavno odgovornije raditi svoj posao. Ako želite ozbiljno nešto raditi, to se ili ne prepoznaje kao nešto što bi moglo zanimati javnost ili se pak proglašava borbom za glasače, a to se kao smatra nepristojnim i nedoličnim. To bi doista i bilo nedolično ukoliko bi se ta borba vodila lažnim obećanjima, neumjerenim lakiranjem stvarnosti, hipertrofiranim uljepšavanjem samih sebe, svojih politika i stranaka. No, kako onda doprijeti do glasača i kako im predstaviti ono za što se zauzimate?
I na ovom je blogu već mjesecima otvorena polemika upravo o tim pitanjima. Naime, oni koji a priori odbijaju bilo kakvu mogućnost da bi bilo koji političar mogao biti izvan sheme, općih laprdala, egomana, patoloških lažljivaca, hulja i polupismenih lupeža zauzetih isključivo za svoj osobni probitak, naprosto neće, ma što vi radili i kako radili pristati na tezu da nisu baš svi isti. S njima se zapravo i ne može komunicirati. Za njih je to naprosto tako i nitko ih ne može razuvjeriti da tako nije.
Otvarajući posljednjih dana raspravu o stvarno važnim pitanjima, koja dotiču ogroman broj ljudi u ovoj zemlji, koja su važna za živote stotina tisuća ljudi, i sam sam se izložio neodmjerenim napadima onih kojima i nije do polemike, do razmjene mišljenja, već do diskvalifikacije onih koji se o tim pitanjima uopće usude govoriti. Zanimljive su mi reakcije na naš prijedlog uvođenja socijalnih mirovina. Prvi pravac osporavanja prava na takvu inicijativu ide na onu : umiljavate se u izbornoj godini umirovljenicima jer su disciplinirani glasači! A istina je da sam Zakon o socijalnim mirovinama u saborsku proceduru dao još u proljeće 2004. Dakle, potpuno je neistinito i netočno taiming davanja u proceduru tog zakona vezati za izbore. Drugo, taj zakon uopće nije usmjeren prema umirovljenicima, čak štoviše oni mu se i protive. Taj Zakon smjera na socijalnu solidarnost sa starijim ljudima u našoj zemlji koji nemaju radnu sposobnost, koji nemaju mirovinu, ali niti bilo kakav drugi izvor prihoda od kojega bi mogli živjeti. Riječ je o oko 60 000 starijih od 66 godina između onih 133000 ljudi koji u toj dobi nemaju mirovinu, jer iz nekog razloga nisu stekli pravo na nju. Dakle nije riječ o onima koji imaju neke prihode ili imovinu koju bi mogli staviti u gospodarsku funkciju ili ju prodati da od toga žive. I usput, oni uglavnom ne izlaze na izbore! Novinarka Jagoda Marić se mogla obavijestiti o tome, pa ne bi napisala da oni koji ne žele raditi i uplaćivati u fond mirovinskog osiguranja, mogu štedjeti npr. uplaćujući životno osiguranje. Ti sa uplatama nisu predviđeni kao korisnici socijalne mirovine.Riječ je o istinskim siromasima, o našim sugrađanima koji dnevno trpe glad, neimaštinu i beskućništvo. Više od polovice njih već jesu u sustavu socijalne pomoći. Socijalna mirovina, dakle nije nikakva mirovina u smislu ostvarenog socijalnog prava temeljem dužine i visine uplata u fond mirovinskog osiguranja. To zapravo jest novi oblik socijalne pomoći za starije, tek nešto viši od socijalne pomoći za ostali dio populacije (koja ima radnu sposobnost), ali niži od najniže zarađene mirovine za 15 godina radnog staža.
Drugi prigovor, da oni koji tobože nisu državi davali ništa i nemaju prava na išta, također ne stoji. Naime, socijalne bi se mirovine isplaćivale iz državnog proračuna, a ne iz fonda mirovinskog osiguranja. Kako se proračun puni iz poreza kojega plaćaju svi građani, svi imaju pravo sudjelovati i u redistribuciji toga proračuna. Pa valjda i ti siromašni. Zašto bi na proračunska sredstva mogli računati deset kategorija „umirovljenika“ po posebnim propisima, a ne i npr. ostarjeli poljoprivrednici koji nisu ušli u sustav mirovinskog osiguranja?!
Najzad, što je sa solidarnošću?! Nedavno objavljena studija Svjetske banke o siromaštvu pokazuje da je rizik siromaštva dvostruko veći za korisnike mirovina od ostale populacije, a ostarijelih žena bez mirovine čak sedam puta veći. Možemo li šutke prelaziti preko tih činjenica?!

Upravo se vratih iz Dubrovnika, gdje sam u tradiciji ovoga tjedna na tribinama I edukacijama naših aktivista govorio o SDP-ovoj mirovinskoj politici. Mislim da smo napravili dobar program I da doista imamo odgovore I rješenja za većinu ozbiljnih problema koji tište taj sustav. No, važno je uslijed silnih laži I obmana koje se javnosti upućuju od strane aktualne vlasti odgovoriti I najčešče postavljena pitanja. Neka od njih mogla su se pročitati I na ovom blogu. Kao podsjetnik, nudim odgovore na neka od njih. Bit će mi drago odgovoriti i na neka druga ukoliko ih bude. Na jednom od slijedećih postova predstavit ću naših pet novih projekata. Od kojih su neki već i predati u proceduru kao zakonski projekti. Evo par odgovora na češća pitanja:

Zašto SDP u svom mandatu nije osigurao povrat duga umirovljenicima?
- SDP je već u prvoj godini svog mandata, sukladno predizbornim obećanjima i dogovoru sa umirovljeničkim udrugama pronašao model povratka duga te donio Zakon o otklanjanju razlika u mirovinama nastalih u različitim razdobljima kojim se izvršava Odluka Ustavnog suda o povratu duga umirovljenicima. Tim je zakonom predviđeno da se svakom od 776 tisuća umirovljenika, na koje se Zakon odnosio, dug vraća povećanjem mirovina od 5 do 20 posto.
Tako su od 1. siječnja 2001. godine mirovine 667 tisuća umirovljenika povećane za maksimalni postotak. Već u prvoj godini za taj je oblik povrata duga osigurano dvije milijarde i 400 milijuna kuna, a povrat je određen doživotno, kao trajno primanje. Po isteku zakonske obveze (iz vremena Matešine Vlade) vraćanja duga kao dodatka mirovini od 100 kuna + 6 posto od 1. siječnja 2003. taj iznos smo trajno dodali mirovini u proračunu osiguravši dodatnih milijardu i 600 milijuna kuna. Ova su dva rješenja osigurala godišnji povrat duga u iznosu od oko 4 milijarde kuna, odnosno povećanje prosječne mirovine za oko 400 kuna u 2003. godini, a umirovljenicima je dosad osiguran povrat od oko 24 milijarde kuna.

Zašto niste odabrali model povrata kroz individualni izračun duga za svakog umirovljenika, pa bi ljudima bilo jasnije da su prije dobivali više povrata duga i imali veće realne mirovine?
- Više je razloga za to. Najprije zato što bi izračun trajao najmanje godinu i pol dana, a željeli smo odmah, a ne u zadnjoj godini mandata poboljšati sve teži položaj umirovljenika, a dug vratiti mirovinskom sustavu koji je i bio oštećen. Drugi razlog je u tome što se točan iznos duga nije mogao sasvim jednoznačno odrediti. Postojali su pristupi povrata samo glavnice (24 milijarde kuna), glavnice i kamate (oko 40 milijardi kuna) te revalorizirane glavnice i kamate (oko 70 milijardi kuna). U dogovoru s umirovljeničkim udrugama opredijelili smo se za povrat glavnice u 6 godina, a kamata kao doživotnog nastavka isplate kroz povećanu mirovinu. Treći razlog je svako i taj da tako velik iznos nije bilo moguće vratiti u kratkom vremenu. Kao mogućnost, spominjalo se izdavanje državnih obveznica naplativih u 20 godina - što bi bila svojevrsna prevara umirovljenika koji su pomoć trebali odmah - ili pak kroz dodjelu dionica pojedinih državnih poduzeća, čiji je ukupni iznos u državnom portfelju bio manji od izračunatog duga. Izdavanje obveznica ili dodjela dionica izazvali bi bez sumnje navalu špekulanata na umirovljenike da ih prodaju po minimalnim cijenama. Učinak bi bio i nepravedan i socijalno razarajući: umirovljenici bi ostali i bez povećanih mirovina i bez dionica, a manjinska bi tajkunska kasta još više ekonomski ojačala.

Koja je Vlada više učinila za povrat duga, koalicijska ili Sanaderova?
- Prema našim zakonima i modelu povrata duga već je dosad isplaćeno oko 26 milijardi kuna duga, a prema modelu Sanaderove Vlade 2,4 milijarde ili 10 puta manje. Njihov je model isključio iz povrata oko 350 tisuća umirovljenika, uglavnom s nižim i niskim mirovinama uz obrazloženje da im je našim zakonima dug u cijelosti isplaćen (što je točno) ali nije navedeno da će kroz nekoliko godina biti po tim zakonima isplaćen i preostalima (s visokim i višim mirovinama) te da su oni neopravdano privilegirani jer će dobiti i dodatno obeštećenje. Taj je model potpuno nezakonito ucijenio umirovljenike koji su tražili bržu isplatu da pristanu na polovicu izračunatog iznosa. Isto tako, taj model nije osigurao obračun mirovinskog duga kroz zakonito rješenje na koje se može uložiti žalba, nego umirovljenici dobivaju samo obavjest na znanje. To je dovelo do velikog broja grešaka i isključivanja brojnih umirovljenika koji su stekli pravo na dodatno obeštećenje, a nisu ga dobili.

Koliko su rasle mirovine u mandatu Račanove, a koliko u mandatu Sanaderove Vlade?
- Zahvaljujući upravo modelu povrata duga kroz povećanje mirovina u mandatu Račanove Vlade prosječne su mirovine povećane s 1159,47 kuna u prosincu 1999. godine na 1721,37 u prosincu 2003. godine, odnosno 562 kune ili 48 posto. Kad se od tog postotka odbije rast troškova života dolazi se do realnog povećanja od 33 posto ili prosječnog rasta od 8,25 posto godišnje.
U mandatu Sanaderove Vlade mirovine su povećane sa 1721,37 kuna na 1903,99 u prosincu 2006. godine, odnosno za 182 kune u tri godine ili 10,57 posto. Uz odbitak rasta troškova života riječ je o realnom povećanju od 1,97 ili 0,66 posto godišnje. Dakle, rast mirovina je u mandatu Račanove Vlade bio 12,5 puta veći no u mandatu Sanaderove. U našem su mandatu realne mirovine više rasle mjesečno no u Sanaderovu mandatu godišnje!

Za ovo nedjeljno veče, kada pomalo iscrpljen gripom iščitavam koješta i više no obično gledam tv, evo mali kuriozitet za zabavu. Naime, danas je obznanjeno da nakon višemjesečne najave u predsjedničku utrku, kao demokratski kandidat ulazi i mlađahni crnački senator Barack Obama. Sama ta nominacija izaziva znatnu pozornost ne samo američke javnosti, već i svjetske, jer se po prvi puta kao vrlo izgledan predsjednički kandidat najmoćnije države svijeta, pojavljuje crnac, što uz nominaciju H.Clinton stvar čini dodatno zanimljivom. Naime Amerika (demokratska) će morati izabirati između dvoje “manjinaca”, što bi u slučaju izbora jednoga od njih značilo civilizacijski i milenijski iskorak u odnosu na dominaciju bijele, bogate i muške Amerike.
No, šta je kuriozitete?
Pa to da smo se Obama i ja upoznali, pa čak i družili u nekoliko navrata, prilikom mog studijskog boravaka u Chicagu prije deset godina. Naime, u organizaciji Demokratskog instituta, 1996. grupa od nas osmero opozicijskih predstavnika iz Hrvatske, nazočili smo jednomjesečnom praćenju izborne kampanje u SAD-u, te promatrali kampanje na različitim nivoima, od gradskih četvrti do predsjedničke kampanje. Tom smo prigodom obišli tv postaje, novinske redakcije, piknike i domjenke na kojima se skupljao novac, različite izborne štabove, ulične akcije, PR agencije i štošta što u Americi (a i kod nas sada) ide uz izborne kampanje. Kolega Ante Markov i ja smo tako dopali intenzivnije pratiti kampanju tada doista mlađahnog Obame koji se takmičio za predstavnički dom države Illinois. Kako smo brzo uspostavili zanimljivu komunikaciju s njim, pozivao nas je i mimo redovitog programa na razna druženja. Sjećam se da ga se naročito dojmilo moje sudjelovanje u Domovinskom ratu, što je stalno isticao prilikom upoznavanja s njegovim prijateljima i podupirateljima. Bio je fasciniran činjenicom da smo se goloruki obranili, a brojke o stotinama tisuća projektila kojima smo bili izloženi činile su nas, sasvim razumljivo, pravim herojima. Mene je pak fascinirala sigurnost, optimizam i vedrina tog mladog čovjeka koji je s nevjerojatnom lakoćom komunicirao s nepoznatim i poznatim ljudima. Tim više jer nisam primjetio baš nikakav hendikep vezan za boju njegove kože. Kao vrhunski obrazovani pravnik ( mislim da je završio Harvard) činio se doita predisponiranim za velike role. Sada mi je drago da boja njegove kože nije bila hendikep za njegovo političko napredovanje. Kao senator se bavio dosta ratnim veteranima, mirovinskim sustavom i nacionalnom sigurnošću, što sam i ja pokrivao u SDP-u pa smo i s te strane mogli zanimljivo razmjenjivati iskustva i prakse. Činio se veoma motiviranim i zainteresiranim i pozorno je slušao. Unatoč mom lošem engleskom.

Prije nekih tridesetak godina, u Hrvatskoj je bio jako popularan šlager „kud plovi ovaj brod, kud ljude odnosi“ , a ovih ga se dana prisjećam slušajući i gledajući, prvo potpuno neprimjerenu euforiju vezanu uz nastup naših rukometaša, a potom još neprimjereniju ignoranciju njihova nastupa na Svjetskom prvenstvu. Kako je moguće da se u jednom danu heroji pretvaraju u kukavice, nosioci optimizma u izvore frustracije i pesimizma, pobjednici u luzere, divovi u patuljke? Očigledno jer je agresivni kapitalizam nametnuo kao jedinu istinsku vrijednost samo neprestano pobjeđivanje, rast, veličinu, snagu i sve to mjereno količinom novca i moći koju pobjeda nosi. U takvom je ozračju pobjeda moralnih, humanih, ekoloških, vrijednosti tek drugo ime za poraz. Zato ni ne čudi što se Červaru i igračima zapravo najviše zamjera što su igrali pošteno i sportski nastojali dobiti svaku utakmicu, pa i onu za koju su „znalci“ rekli da ju ne treba dobiti. Umjesto da ih se nagradi za poštenu borbu i nepristajanje na kukavičko kalkuliranje, oni se u tišini vraćaju kući jer nisu „pobjednici“. Njihova je pobjeda protiv Španjolaca proglašena porazom, glupošću, greškom. Jer, trebali su valjda biti, mudri, lukavi, proračunati. Trebali su se prenemagati, glumatati, šmirati i lagati. Onda bi bili pobjednici. To su poruke, koje se građanima ove zemlje direktno ili indirektno, samim poimanjem njihova nastupa poručuje, kao svojevrsna univerzalna i paradigmatična poruka: Biti prvi bez obzira kako i na koji način! Prvi su pobjednici ! Svi drugi i ne vrijede bogzna što. Zar to nije i politička poruka, koja sugerira da se na izborima mora pobijediti, i da nije važno kako se tko ponašao, tko je lagao, lažno obećavao, spindoktorski se prenemagao, licemjerno korumpirao, podlo podvaljivao. Sve je to dio iste kulture koja se zagubila u bespućima svojega vrijednosnog relativizma u kojemu nije jasno tko su pobjednici, a tko gubitnici.