Za ovo nedjeljno veče, kada pomalo iscrpljen gripom iščitavam koješta i više no obično gledam tv, evo mali kuriozitet za zabavu. Naime, danas je obznanjeno da nakon višemjesečne najave u predsjedničku utrku, kao demokratski kandidat ulazi i mlađahni crnački senator Barack Obama. Sama ta nominacija izaziva znatnu pozornost ne samo američke javnosti, već i svjetske, jer se po prvi puta kao vrlo izgledan predsjednički kandidat najmoćnije države svijeta, pojavljuje crnac, što uz nominaciju H.Clinton stvar čini dodatno zanimljivom. Naime Amerika (demokratska) će morati izabirati između dvoje “manjinaca”, što bi u slučaju izbora jednoga od njih značilo civilizacijski i milenijski iskorak u odnosu na dominaciju bijele, bogate i muške Amerike.
No, šta je kuriozitete?
Pa to da smo se Obama i ja upoznali, pa čak i družili u nekoliko navrata, prilikom mog studijskog boravaka u Chicagu prije deset godina. Naime, u organizaciji Demokratskog instituta, 1996. grupa od nas osmero opozicijskih predstavnika iz Hrvatske, nazočili smo jednomjesečnom praćenju izborne kampanje u SAD-u, te promatrali kampanje na različitim nivoima, od gradskih četvrti do predsjedničke kampanje. Tom smo prigodom obišli tv postaje, novinske redakcije, piknike i domjenke na kojima se skupljao novac, različite izborne štabove, ulične akcije, PR agencije i štošta što u Americi (a i kod nas sada) ide uz izborne kampanje. Kolega Ante Markov i ja smo tako dopali intenzivnije pratiti kampanju tada doista mlađahnog Obame koji se takmičio za predstavnički dom države Illinois. Kako smo brzo uspostavili zanimljivu komunikaciju s njim, pozivao nas je i mimo redovitog programa na razna druženja. Sjećam se da ga se naročito dojmilo moje sudjelovanje u Domovinskom ratu, što je stalno isticao prilikom upoznavanja s njegovim prijateljima i podupirateljima. Bio je fasciniran činjenicom da smo se goloruki obranili, a brojke o stotinama tisuća projektila kojima smo bili izloženi činile su nas, sasvim razumljivo, pravim herojima. Mene je pak fascinirala sigurnost, optimizam i vedrina tog mladog čovjeka koji je s nevjerojatnom lakoćom komunicirao s nepoznatim i poznatim ljudima. Tim više jer nisam primjetio baš nikakav hendikep vezan za boju njegove kože. Kao vrhunski obrazovani pravnik ( mislim da je završio Harvard) činio se doita predisponiranim za velike role. Sada mi je drago da boja njegove kože nije bila hendikep za njegovo političko napredovanje. Kao senator se bavio dosta ratnim veteranima, mirovinskim sustavom i nacionalnom sigurnošću, što sam i ja pokrivao u SDP-u pa smo i s te strane mogli zanimljivo razmjenjivati iskustva i prakse. Činio se veoma motiviranim i zainteresiranim i pozorno je slušao. Unatoč mom lošem engleskom.
Post je objavljen 11.02.2007. u 20:54 sati.