E, takav je to posao! Kad političare novinari pitaju bedastoće tipa „gdje ćete za doček nove godine“, „volite li više lazanje ili špagete“ ili „čega se odričete u vrijeme korizme“ i kada oni na to odgovaraju ili kada se političari takmiče u međusobnom ocrnjivanju, onda javnost s gađenjem kaže kako se ti ljudi bave sami sobom, kako su izvan stvarnog svijeta u kojemu se vodi teška bitka „malih“ ljudi za preživljavanje.Nažalost estradizacija politike i političara odavno je postala uobičajena pojava ne samu u nas, a političari sastavni dio petparačkih emisija i medija, ravnopravno uz pjevače šlagera, nogometaše i manekenke.pri tome se dio našeg političkog establishmenta pristojno kompromitira, iskazuje doličnu razinu primitivizma, gluposti, pomodarstva i jeftinog dodvoravanja. Sve je to nažalost istina, ali nisu samo političari akteri tog estradnog paradiranja. Stvorena je opća klima u kojoj važnost političara nisu, već odavno, njihova odgovornost, kvaliteta ideja, programa ili stavova o važnim društvenim pitanjima, već medijski podržavana slika, dojam i predstava.
U toj klimi nije sasvim jednostavno odgovornije raditi svoj posao. Ako želite ozbiljno nešto raditi, to se ili ne prepoznaje kao nešto što bi moglo zanimati javnost ili se pak proglašava borbom za glasače, a to se kao smatra nepristojnim i nedoličnim. To bi doista i bilo nedolično ukoliko bi se ta borba vodila lažnim obećanjima, neumjerenim lakiranjem stvarnosti, hipertrofiranim uljepšavanjem samih sebe, svojih politika i stranaka. No, kako onda doprijeti do glasača i kako im predstaviti ono za što se zauzimate?
I na ovom je blogu već mjesecima otvorena polemika upravo o tim pitanjima. Naime, oni koji a priori odbijaju bilo kakvu mogućnost da bi bilo koji političar mogao biti izvan sheme, općih laprdala, egomana, patoloških lažljivaca, hulja i polupismenih lupeža zauzetih isključivo za svoj osobni probitak, naprosto neće, ma što vi radili i kako radili pristati na tezu da nisu baš svi isti. S njima se zapravo i ne može komunicirati. Za njih je to naprosto tako i nitko ih ne može razuvjeriti da tako nije.
Otvarajući posljednjih dana raspravu o stvarno važnim pitanjima, koja dotiču ogroman broj ljudi u ovoj zemlji, koja su važna za živote stotina tisuća ljudi, i sam sam se izložio neodmjerenim napadima onih kojima i nije do polemike, do razmjene mišljenja, već do diskvalifikacije onih koji se o tim pitanjima uopće usude govoriti. Zanimljive su mi reakcije na naš prijedlog uvođenja socijalnih mirovina. Prvi pravac osporavanja prava na takvu inicijativu ide na onu : umiljavate se u izbornoj godini umirovljenicima jer su disciplinirani glasači! A istina je da sam Zakon o socijalnim mirovinama u saborsku proceduru dao još u proljeće 2004. Dakle, potpuno je neistinito i netočno taiming davanja u proceduru tog zakona vezati za izbore. Drugo, taj zakon uopće nije usmjeren prema umirovljenicima, čak štoviše oni mu se i protive. Taj Zakon smjera na socijalnu solidarnost sa starijim ljudima u našoj zemlji koji nemaju radnu sposobnost, koji nemaju mirovinu, ali niti bilo kakav drugi izvor prihoda od kojega bi mogli živjeti. Riječ je o oko 60 000 starijih od 66 godina između onih 133000 ljudi koji u toj dobi nemaju mirovinu, jer iz nekog razloga nisu stekli pravo na nju. Dakle nije riječ o onima koji imaju neke prihode ili imovinu koju bi mogli staviti u gospodarsku funkciju ili ju prodati da od toga žive. I usput, oni uglavnom ne izlaze na izbore! Novinarka Jagoda Marić se mogla obavijestiti o tome, pa ne bi napisala da oni koji ne žele raditi i uplaćivati u fond mirovinskog osiguranja, mogu štedjeti npr. uplaćujući životno osiguranje. Ti sa uplatama nisu predviđeni kao korisnici socijalne mirovine.Riječ je o istinskim siromasima, o našim sugrađanima koji dnevno trpe glad, neimaštinu i beskućništvo. Više od polovice njih već jesu u sustavu socijalne pomoći. Socijalna mirovina, dakle nije nikakva mirovina u smislu ostvarenog socijalnog prava temeljem dužine i visine uplata u fond mirovinskog osiguranja. To zapravo jest novi oblik socijalne pomoći za starije, tek nešto viši od socijalne pomoći za ostali dio populacije (koja ima radnu sposobnost), ali niži od najniže zarađene mirovine za 15 godina radnog staža.
Drugi prigovor, da oni koji tobože nisu državi davali ništa i nemaju prava na išta, također ne stoji. Naime, socijalne bi se mirovine isplaćivale iz državnog proračuna, a ne iz fonda mirovinskog osiguranja. Kako se proračun puni iz poreza kojega plaćaju svi građani, svi imaju pravo sudjelovati i u redistribuciji toga proračuna. Pa valjda i ti siromašni. Zašto bi na proračunska sredstva mogli računati deset kategorija „umirovljenika“ po posebnim propisima, a ne i npr. ostarjeli poljoprivrednici koji nisu ušli u sustav mirovinskog osiguranja?!
Najzad, što je sa solidarnošću?! Nedavno objavljena studija Svjetske banke o siromaštvu pokazuje da je rizik siromaštva dvostruko veći za korisnike mirovina od ostale populacije, a ostarijelih žena bez mirovine čak sedam puta veći. Možemo li šutke prelaziti preko tih činjenica?!
Post je objavljen 24.02.2007. u 22:11 sati.