Prije nekih tridesetak godina, u Hrvatskoj je bio jako popularan šlager „kud plovi ovaj brod, kud ljude odnosi“ , a ovih ga se dana prisjećam slušajući i gledajući, prvo potpuno neprimjerenu euforiju vezanu uz nastup naših rukometaša, a potom još neprimjereniju ignoranciju njihova nastupa na Svjetskom prvenstvu. Kako je moguće da se u jednom danu heroji pretvaraju u kukavice, nosioci optimizma u izvore frustracije i pesimizma, pobjednici u luzere, divovi u patuljke? Očigledno jer je agresivni kapitalizam nametnuo kao jedinu istinsku vrijednost samo neprestano pobjeđivanje, rast, veličinu, snagu i sve to mjereno količinom novca i moći koju pobjeda nosi. U takvom je ozračju pobjeda moralnih, humanih, ekoloških, vrijednosti tek drugo ime za poraz. Zato ni ne čudi što se Červaru i igračima zapravo najviše zamjera što su igrali pošteno i sportski nastojali dobiti svaku utakmicu, pa i onu za koju su „znalci“ rekli da ju ne treba dobiti. Umjesto da ih se nagradi za poštenu borbu i nepristajanje na kukavičko kalkuliranje, oni se u tišini vraćaju kući jer nisu „pobjednici“. Njihova je pobjeda protiv Španjolaca proglašena porazom, glupošću, greškom. Jer, trebali su valjda biti, mudri, lukavi, proračunati. Trebali su se prenemagati, glumatati, šmirati i lagati. Onda bi bili pobjednici. To su poruke, koje se građanima ove zemlje direktno ili indirektno, samim poimanjem njihova nastupa poručuje, kao svojevrsna univerzalna i paradigmatična poruka: Biti prvi bez obzira kako i na koji način! Prvi su pobjednici ! Svi drugi i ne vrijede bogzna što. Zar to nije i politička poruka, koja sugerira da se na izborima mora pobijediti, i da nije važno kako se tko ponašao, tko je lagao, lažno obećavao, spindoktorski se prenemagao, licemjerno korumpirao, podlo podvaljivao. Sve je to dio iste kulture koja se zagubila u bespućima svojega vrijednosnog relativizma u kojemu nije jasno tko su pobjednici, a tko gubitnici.
Post je objavljen 04.02.2007. u 15:11 sati.