Nehajno upućen pogled sa četvrtog kata
treperavim vršcima breza i gnijezdima u borovima,
komadiću koketnog žarko crvenog neba i tvojem tijelu
koje mi je uzmaknulo sa horizonta pri prvom skretanju lijevo,
zauvijek je promijenio maj mali svijet smješten u prozračnost
mjehurića od sapunice koji svakog trenutka može prsnuti.

Prsnuo je!

Prostor oko mene neočekivano se suzio
pa sam se i sama uvukla u svoju plašljivu dramu.
Nakon što sam navukla zastor provjerila sam jesu li vrata zaključana
a tada svjetlom svijeća počastila nadolazeću tamu.

Teško je ostati sam u ruševinama.
Što god da pogledaš srce te boli.
Teško je i otići:Pokušala sam...

Svečanost.

Pred zrcalom u polutami kosu sam raščešljala
pa je omotala u visoku punđu što ne radim nikada
,kapke tušem našarala pa ruž razmazala onako nabrzinu,
malom slatkom crnom tijelo pokrila i izašla na zrak,na svježinu....


Shar Miram.

...

Susjed je započeo sa svojom uobičajenom jutarnjom dozom jazza kidajući mi zadnje komadiće sna u kojem sam se koprcala sve dok napokon nisam otvorila oči shvaćajući da je ovo jedno od onih zen zora kad se probudiš pomalo odvojeno od sebe izlažući se nekoj vrsti samopromatranja.

Kad sam stigla do kuhanja kave već je prebacio na Gary Moora ,tako da se nakon njegovog prvog rifa i mog prvog prvog srka dan počeo polako odmotavati.Na lokalnom portalu obavijestili su da su čopili nekog.Izgleda da bi se moglo dogoditi da ovog ljeta u našem sjebanom gradu i istim takvim životima neće biti čokolade.Mislim mogu prešutjeti neke stvari no to ne znači da se one neće prestati događati.Sve je to tu utisnuto unutar mene poput bar koda i ima svoju cijenu.Sjetila sam se da sam neki dan napokon kupila boju za printer pa preko bloga ispisujem nekoliko svojih pjesama te ih teatralno proživljavam likujući od zadovoljstva zbog zgusnutog viška riječi,misli i osjećaja koje mogu sasvim dobro izgledati na papiru ostavljajući trajni dokaz nehotičnog pomicanja granica zdravog razuma.

Moram priznati da se uopće nisam dobro i dok ispisujem ove redove osjećam da se nalazim pred psihofizičkim kolapsom uzrokovanim osobnom netrpeljivošću i nezadovoljstvom.Ne prepoznajem osobu u koju sam se pretvorila zadnjih godinu dana i što je najgore ta činjenica bolno iritira.Sinoć me još uz sve to Kundera svojim Identitetom praktički naveo na harakiri. Pobogu pa radi se o časti.

Ne znam jesam li dosad spomenula kako vjerujem u anđele, naše nevidljive pomagače?Često zametnem stvari koje ni uz najbolju volju ne mogu pronaći i mislim da je nepotrebno objašnjavati koliko me to izbaci iz takta pa sam s godinama uspostavila vezu sa anđelom koji pronalazi izgubljene stvari.Nazvala sam ga Sveti Anto (mislim da to nije onaj sveti Anto jer s tim teorijama nisam na čisto) i kad nešto zametnem lijepo ga pozovem i zamolim da mi pokaže gdje se nalazi to što tražim.Ako se dovoljno opustim obično dobijem odgovor kroz nekoliko minuta .Nikad nisam mogla shvatiti zašto mi je tako teško tražiti pomoć i za neka druga pitanja na primjer da mi pomognu odmrsiti klupko u koje mi se zapetljao život ili pokazati smjer u kojem trebam krenuti kako bih došla do sebe.Imam nerazrješivi problem sa Molim te,a možda bi mi bilo lakše,moguće da bih dobila i odgovore samo kad bih se prepustila s potpunim povjerenjem čudesnim putevima božjim. Teško mi je sada dalje propitkivati se o tome.

Sada se idem spakirati za put prema mojoj omiljenoj destinaciji,Jadranskom moru.Dok gradim kule u pijesku i istražujem morske dubine,kao dokaz da vas neću zaboraviti i da ću misliti na vas drage mi blogmejtse ,prilažem fotografiju svoje nove majice za plažu (ChinaShop) koju ću nositi cijeli,svaki dan.Uživajte u ljetu!



Sad kad sam postala ovu drugu sliku sjetila sam se jedne svoje pjesme koju sam napisala no o tome neki drugi put.Osmijeh mi je na licu.Nadam se da je i vama?!Tko kaže da nema sira?

Jebemu mater i životu.Tako bih najradije započela ovu priču ali to jasno mi je da to ne priliči pjesnicima,samoprozvanim umjetnicima i sanjarima.Mi smo nježne duše i proplakat ćemo za svaku sitnicu,ono krupno nama uopće nije bitno.Sve nam je manje bitno izuzev stanja u kojem se nalazimo,a moje stanje je stanje apsurda,čistog paradoksa koji pobija sam sebe. I dok pokušavam pronaći pravi početak za ovu priču spotičem se u sve prepreke koje si mi nesvjesno postavio i u one druge koje sam postavila sama namjerno,da doprinesem ugođaju naše drame.

Jebemu mater i životu.Eto ne ide drugačije.Moje su ruke vezane. Ostaje mi da biram između dvije krajnosti da ljubim ili da psujem.Prirodno,svojstveno sebi biram ovo drugo.Psujem i preklinjem jer ne znam kako da se nosim sa tim,sa pobjedom u kojoj sam poražena,sa ljubavlju koja me preplavila u kojoj sam se topila od miline do utapanja,do gušenja,do spoznaje,do nas,mimo glavnog toka,do sebe.

Ne znam kako da se nosim sa sobom ovako raskidanom i podijeljenom.Možda je ovo jedinstveni trenutak u kojem zapravo pripadam samoj sebi,istinski i predano.To me tako živcira. Ne podnosim to stanje prisutnosti u kojoj se susrećem sa samom sobom.Sve me boli.Sve me jako boli i trebam lijek za tu bol,lijek nakon kojeg sebe barem malo ,a tebe nepojmljivo volim.Lijek djeluje.Iz ove perspektive ipak vidim jasnije i dublje,zbog sjaja bjeloočnica kojima ti osvjetljavam put.I tebi dajem malo da se smiriš pa da se stidljivo ljubimo srcima okovanim u bol koju smo nanijeli jedno drugom.

Možeš li me zagrliti onako muški u našim ozljedama, a zauzvrat ću ti oprati stopala svojim suzama i pokajnički priznati da si bio u pravu kad smo se onako žestoko raspravljali oko naših životnih izbora koji su rušili mostove između nas dvoje.Bacila sam karte za nas i znaš što su mi rekle,da će sve ovo završiti kad nam ne bude previše bolno,a to neće biti tako brzo ljubavi moja.Vrijeme leti ali mi stojimo na mjestu ,okovani obećanjima,urocima i zvijezdama koje u drevnim knjigama ispisuju našu zajedničku priču.

Ne preostaje nam drugo nego da pronađemo način da zajedno preživimo to stanje beznađa iz kojeg očajnički pokušavamo pobjeći jedno od drugog tražeći put koji vodi prema slobodi u kojoj nas neće gušti osjećaj krivnje jer smo odustali od nas kad smo napokon bili potpuno svoji.Moramo ostati još malo sve dok ne naučimo kako da se volimo.Ljubav je imperativ naše uzajamne slobode,naredba koja traži potpunu predaju,izloženost,ranjivost i povjerenje.Možeš li to ponoviti kao nekad kad smo se onako zaljubljeno gledali i ljubili nezasitno do zore?Mogu li?Tako se dobro znamo.Daj da pokušamo jer sve me boli anđele moj,sve me boli od žudnje za tvojim srcem, za mojim srcem i našom slobodom koja se rađa iz boli naše ljubavi koja se nikada baš nikada neće ugasiti,samo će promijeniti oblik,nadam se....

I can't live
With or without you...