"This is my church This is where I heal my hurt..." (Faithless)
Ovaj post pišem u množini, jer doživljaj koji želim prenijeti bio je značajan za našu obitelj, posebno za nas dvoje. Tako si dugo nismo dopustili da zajedno osjetimo nešto lijepo i nije to bilo zbog recesijskih godina već zbog brodoloma koji smo doživjeli na moru života. Preživjeli smo tu oluju, sol još uvijek grize naše rane, ali poželjeli smo se iscijeliti i otputovali smo na more. Ono za čim žudim na ovakvim destinacijama je čuti unutarnju tišinu. Život je bučan i iznutra i izvana. Vanjsku buku kako tako podnosiš no ona unutarnja buka može te izludjeti, kao mene moja i zato jedino o čemu sam razmišljala kad smo jurili po autocesti je bilo upravo to:čuti tišinu u njoj pronaći sebe i osjetiti koliko su dragocjeni ljudi sa kojima dijelim ovaj život.
Kad smo stigli na ne viđeno mjesto koje nije zabilježeno na karti okruženi netaknutom prirodom dok se ispred nas prostiralo more, spustili smo se do plaže i tada su u meni su zasvirali Faithlessi i došlo mi je da vičem i skačem God is a Dj,God is a Dj....
Ležala sam na pijesku, sjećam se oblika i zvukova kroz koje se melodiozno gibalo more, bila sam prisutna, budna i tada se tišina polako uselila u mene, u nas, poput lopova ušuljala se tiho kroz prozračnost pjeskovitih zidina sa kojih smo pozdravljali zalazeće sunce. Smijala sam se ljubavi koja je tekla kroz nas, usidreni jedno drugom u očima osvjetljavali smo put našim dušama koje su žudjele da upiju svaku kap sunca, da upale mrak...
Prošlo je šest godina kako nismo bili u Dalmaciji, a volim je volim je jako. Kad stanem na taj kamen, kad se naslonim na zidine sv.Donata i razmaženo cvilim kako se ni ove godine neću popeti na zvonik sv.Stošije jer ulaz naplaćuju dva eura, a želim se u visine penjati sa svojom ekipom, a ne sama, pa uz zvuk morskih orgulja, uz tisuće drugih pozdravimo sunce, u meni se jednostavno nešto pokrene, a duboko unutra onaj uplašeni, ranjeni, slomljeni dio mene koji je samo željan ljubavi i sunca zasvira melodiju na strunama novog života. Dalmacija je oduvijek bila moja muza, životna inspiracija i odmor za dušu. Mjesto na kojem čujem tišinu, mjesto na kojem postajem tišina...
Zaštitni znak našeg wellnessa bile su bijele japanke
D8
I to je bilo to. Vraćali smo se po staroj zaboravljenoj cesti za more. Ne pamtim da mi je neka cesta toliko oduzimala dah kao Jadranska magistrala. Snimila sam stotinjak brzih fotografija iz automobila uronjena u neki romantično nostalgični ugođaj uživajući u nezaboravnim pejzažima...
Zadnji refreshing na Korani prije skretanja na autocestu za Zagreb...
Tišina, moja najdraža prtljaga, suvenir kojeg nosim s ljetovanja. U tu tišinu utkala sam srca mojih voljenih i zato mi je toliko dragocjena. U tišini se usidrila ljubav koju nosim u našu obnovljenu luku. Neizrecivo je ono što zapravo želim reći i kako se dobro osjećam, no znam ako je putem izgubim, zametnem ili potrošim, obećavam sebi vratit ću se po nju, jer ta tišina vrijedi svakog novčića ...
