Jebemu mater i životu.Tako bih najradije započela ovu priču ali to jasno mi je da to ne priliči pjesnicima,samoprozvanim umjetnicima i sanjarima.Mi smo nježne duše i proplakat ćemo za svaku sitnicu,ono krupno nama uopće nije bitno.Sve nam je manje bitno izuzev stanja u kojem se nalazimo,a moje stanje je stanje apsurda,čistog paradoksa koji pobija sam sebe. I dok pokušavam pronaći pravi početak za ovu priču spotičem se u sve prepreke koje si mi nesvjesno postavio i u one druge koje sam postavila sama namjerno,da doprinesem ugođaju naše drame.
Jebemu mater i životu.Eto ne ide drugačije.Moje su ruke vezane. Ostaje mi da biram između dvije krajnosti da ljubim ili da psujem.Prirodno,svojstveno sebi biram ovo drugo.Psujem i preklinjem jer ne znam kako da se nosim sa tim,sa pobjedom u kojoj sam poražena,sa ljubavlju koja me preplavila u kojoj sam se topila od miline do utapanja,do gušenja,do spoznaje,do nas,mimo glavnog toka,do sebe.
Ne znam kako da se nosim sa sobom ovako raskidanom i podijeljenom.Možda je ovo jedinstveni trenutak u kojem zapravo pripadam samoj sebi,istinski i predano.To me tako živcira. Ne podnosim to stanje prisutnosti u kojoj se susrećem sa samom sobom.Sve me boli.Sve me jako boli i trebam lijek za tu bol,lijek nakon kojeg sebe barem malo ,a tebe nepojmljivo volim.Lijek djeluje.Iz ove perspektive ipak vidim jasnije i dublje,zbog sjaja bjeloočnica kojima ti osvjetljavam put.I tebi dajem malo da se smiriš pa da se stidljivo ljubimo srcima okovanim u bol koju smo nanijeli jedno drugom.
Možeš li me zagrliti onako muški u našim ozljedama, a zauzvrat ću ti oprati stopala svojim suzama i pokajnički priznati da si bio u pravu kad smo se onako žestoko raspravljali oko naših životnih izbora koji su rušili mostove između nas dvoje.Bacila sam karte za nas i znaš što su mi rekle,da će sve ovo završiti kad nam ne bude previše bolno,a to neće biti tako brzo ljubavi moja.Vrijeme leti ali mi stojimo na mjestu ,okovani obećanjima,urocima i zvijezdama koje u drevnim knjigama ispisuju našu zajedničku priču.
Ne preostaje nam drugo nego da pronađemo način da zajedno preživimo to stanje beznađa iz kojeg očajnički pokušavamo pobjeći jedno od drugog tražeći put koji vodi prema slobodi u kojoj nas neće gušti osjećaj krivnje jer smo odustali od nas kad smo napokon bili potpuno svoji.Moramo ostati još malo sve dok ne naučimo kako da se volimo.Ljubav je imperativ naše uzajamne slobode,naredba koja traži potpunu predaju,izloženost,ranjivost i povjerenje.Možeš li to ponoviti kao nekad kad smo se onako zaljubljeno gledali i ljubili nezasitno do zore?Mogu li?Tako se dobro znamo.Daj da pokušamo jer sve me boli anđele moj,sve me boli od žudnje za tvojim srcem, za mojim srcem i našom slobodom koja se rađa iz boli naše ljubavi koja se nikada baš nikada neće ugasiti,samo će promijeniti oblik,nadam se....
I can't live
With or without you...
Lijepa priča baš si me raznježio.Sjećam se kad sam prvi puta vidjela svog dragog.Tada se još nismo poznavali ,prolazila sam poslovnjakom (mjesto s puno kafića na okupu) i odjednom kao da mi se usporio film ,polako sam se okrenula prema muškarcu koji je sjedio u jednom kafiću u zagrljaju svoje djevojke, u tom trenutku naši pogledi su se sreli ,a slika na trenutak zamrznula,kroz mene je prošao neki neopisivi osjećaj nemira i trnci po cijelom tijelu,otresla sam se kao pas nakon što izađe iz vode i nastavila u svom smjeru.Dvije godine kasnije sreli smo se u jednom disko klubu i bez da smo se upoznali završili u zagrljaju optočenom poljupcima. Vjenčali se ,napravili djecu,razveli se,ponovno sastali i krenuli ispočetka.Neuništivi karmički zapis.Danas mi je jasno zašto mi se slika zamrznula kad sam ga vidjela prvi puta ;)
On me čini i tužnom i sretnom,to je valjda idealan omjer za ljubav ;)
Miris ozona 02.07.2013. [08:51
