Svetost je najjači egzorcizam Hvaljen Isus i Marija! Neka te prate i vode mir i dobro, poštovani čitatelju. Četvrta je nedjelja kroz godinu. U evanđelju ove nedjelje Isus snažno iznosi nauk s autoritetom. Pomazan je, dakle Duhom Svetim, te iznosi istinu koja neće biti racionalistička a još manje intelektualistička. To je egzistencijalna, životna istina. Bit će to ponuda razumu ali isto tako i srcu. Tako da ono što razum shvati i srce prihvati, to čini čovjeka cjelovitim vjernikom. Postaje i teoretski i praktični vjernik. A tada se njegovoj riječi neće moći drugi ljudi oduprijeti, a da se istovremeno ne odupru i Bogu. To je moć čovjekove slobode. Ta sloboda može biti zarobljena zabludama. Može biti zarobljena zlim silama i duhovima, kao što to pokazuje slučaj u Evanđelju, kada se čovjek zarobljen nečistim duhom izravno suprotstavio Isusu, tvrdeći nešto što je laž, a to je:»Što ti imaš s nama?» Bog koji je stvoritelj čovjeka, Bog koji je u Isusu otkupitelj čovjeka, koji je u Duhu Svetome posvetitelj čovjeka, itekako ima i želi imati posla s nama. Jer On se ne odriče ni jednog svoga djela, pa prema tome ni Njegovo djelo pogotovo ono djelo koje je obdareno razumom i slobodnom voljom ne bi ga se smjelo odreći, jer tada upada u ništavilo nepostojanja. U nesreću privremenu a ako ustraje u tome, onda i u vječnu. Isusov je stil života takav da mu se ne može dogoditi ravnodušnost kod slušatelja. Ili će biti vatreni pobornici Njegove nauke ili će biti vatreni protivnici Njegova života i propovijedanja. Đavao koristi istinu, ali onda kada ima namjeru izazvati pomutnju tako da neke informacije preuranjeno iznosi mimo ili protiv Božjeg plana. Ali, Isus unatoč tome nezaustavljivo oslobađa čovjeka koji je bio zarobljen i potlačen i pomaže mu da prigrli radosnu Vijest. Dosta su prošireni načini oslobađanja ljudi od zarobljenosti zlih duhova putem službenih egzorcizama, ali isto tako mnogo je situacija kada je potrebno i otklinjanje koje može obavljati svaki svećenik snagom sakramenta reda. Pri tom je istina još nešto a to je da svaki naš osobni duhovni pomak u uspješnoj borbi protiv neke vlastite mane, dugoročno gledano jači je i uspješniji egzorcizam i od službeno obavljene molitve egzorcizma. Zanimljiv je slučaj kada je jedna opsjednuta žena susrela Ivana Vijaneja, župnika Arškoga koga je sotona napadao iz te osobe. Međutim, on ništa nije govorio, samo je išao prema toj opsjednutoj ženi, i što joj se više približavao to su bile jače pogrde od sotone, ali istovremeno i velika sotonina muka. Ivan Vijanej nije ništa govorio, samo se približavao. Na kraju se dogodilo to da je sotona sam molio Ivana Vianeja da ga istjera iz te osobe. Jednom drugom prilikom zli je priznao svecu Arškome da su istovremeno uz njega postojale još dvije – tri takve osobe na svijetu, da bi njegova moć, moć zloga bila jako oslabljena, gotovo uništena. Svetost je najjači egzorcizam makar nije toliko vidljiv. Jer tada najintenzivnije uprisutnjujemo Boga. On tako sve više živi u nama jer sve manje dajemo svojoj sebičnosti maha. Protjerujemo je iz sebe. Istovremeno tuđoj sebičnosti ne damo da se tek tako lako nastani, a još manje boravi u nekom drugom s kim živimo. Zato živjeti svetost znači nadići i određenu vrstu zablude po kojoj bismo stalno trebali tražiti gdje je zlo, gdje je sotona. Kad tražimo Boga, sotona će nas sam potražiti. Naravno ne bez Božjeg dopuštenja, a tada ćemo biti još više izazvani uranjati u srce Isusovo i srce Marijino. Ta dva srca kao tandem u povezanosti s njihovim osobama djeluju na spašavanju svijeta. To je novi Adam i nova Eva. Oni koji rade na preporodu čovječanstva, traže one koji će ulaziti u spasonosno trpljenje kako bi prihvaćanjem vlastitog života mogli pomoći drugima da nadiđu misao kako je moguće prosječnošću biti spašen i kako je to najbolji mogući put za svakoga. Prosječnost je bijeg od punine, bijeg od originalnosti. Prosječnost je gubljenje prepoznatljivosti identiteta u Božjim i ljudskim očima. Zato nam treba odvažnost potpunog predanja, što se ne događa bez Božje milosti. Treba nam nadići ono što se kod sv. Augustina znalo događati na putu obraćenja, a to je kad je molio za obraćenje ali uz riječi: „Molim te Gospodine za obraćenje, ali ne odmah“. A onda je shvatio da odgađanje obraćenja jest događanje neobraćenja; jest odgađanje punine života. To su mrvice, a Bog je donio cijeli kolač i cijeli kruh. Donio nam je život u izobilju, a ne na kapaljku ili na mrvice. Zato odvažimo se krenuti putem na koji nas Isus poziva. Tada nam neće biti kraja makar nas netko proglasio i smotanim. I na to imaš prikladan odgovor, a on glasi :“Da nisam smotan, gdje bi mi bio kraj“. Došli smo na ovu zemlju da bismo učinili kraj sotoninu kraljevstvu, kraljevstvu mraka donošenjem i življenjem Isusova svjetla. Zato, samo udruživanjem s Isusom mi se možemo adekvatno odupirati zlome. Sami ne, jer on je lukaviji, moćniji i inteligentniji od nas. Ali s Bogom, kad smo mi s Bogom, on nema izgleda da pobijedi. Zato uzmimo ono što nam Gospodin daje. Daje nam samoga sebe, i ne bojmo se ni svojih ni tuđih strahova. Ne bojmo se ni svoje ni tuđe prosječnosti. Ne bojmo se biti ono što jesmo, a to je djeca Božja i djeca ljudska. Tek u tom spoju, u toj sve savršenijoj ravnoteži između psihofizičke i duhovne dimenzije u nama, postajemo sposobni biti sve čišća i vjerodostojnija pokaznica, živa pokaznica Isusa. Koga nećemo zamračivati, niti bez koga ćemo ostajati, nego ćemo znati da smo pozvani da život imamo, i to u izobilju, kako za nas, tako i za one koji su nam povjereni, poštovani čitatelju. Preuzeto od: "www.katolici.org" - fra Miroslav Bustruc |
RASPORED SVETIH MISA I MISNE NAKANE:
ŽUPNE AKTIVNOSTI: