NE TRČI PRED RUDO!

Subota.
Kolegica Ivana i ja smo dogovorile kavu oko 2. Međutim, šalje mi poruku da je gladna i da bismo mogle otići na ručak najprije. Nisam ništa jela pa pristajem. Nalazimo se oko pola 2 kod King Krossa i pitam ju gdje ćemo jesti.
- Pa, znam jedan restoran....- Kaže, i tada mi sine. Hrvoje.
- Ajme, strašna si! Može, ali hoće li biti to očito i jadno (naravno da hoće)?
- Ne, gladne smo i idemo jesti (Da, baš - a on je jedini u Zagrebu koji drži restoran).
- Ok, idemo. Vozi zamnom (nakon dugog nagovaranja - moš mislit). - Kažem. Jedva čekam vidjeti Hrvoja nakon toliko vremena. Srce mi lupa kao ludo na putu tamo. Popravljam šminku dok vozim, i kroz par minuta, stižemo. Ugledam njegov auto pa protrnem, i parkiram ispred njega, ostavivši jedno mjesto Ivani.
Ulazimo i naručujemo kave dok jelo ne bude gotovo. Nije prošlo 10 minuta, eto njega, izlazi iz dostavnog auta. Ostajem bez daha i trudim se ne gledati u njega. Prekasno. Oči nam se susreću, a moje lice se razvlači u široki, iskreni osmijeh. Smiješi se i on kako prilazi, te mi pruža ruku. Pozdravljamo se, pa se okreće njoj. Ponudim mu mjesto pored sebe koje odbija jer ima neke dostave za obaviti. Kaže da ide vidjeti što ima i odlazi.
Kroz par minuta se opet vraća, nešto se zeza sa Ivanom a ja ga gledam, prepuna čežnje, ne mogavši sabrati svoje lude otkucaje srca... Bumbum - bumbumbum...
Konobar nam javlja kako nam je jelo gotovo i ulazimo, a on je već tamo.
- Toliko ćeš pojesti? - Upita
- Da. - Odgovaram. Pokušavam ostati kul i sabrana iako gorim, umirem.
Jedemo tako, i opet mu ponudim da sjedne. Odbije pa sjeda na visoki stolac pored šanka, metar od nas. Priča s Ivanom i podbadaju se, dobacuje neke gluposti kako sam u petama a ona u tenisicama, da što sam se zbundala a vani ljeto, govori njoj da skine jaknu pa ju imitira kako priča. Vrpojli se i primijećujem da je i on malo nervozan iako se doima skroz cool.
Više ne mogu niti jesti pa bockam po jelu, što on primijeti pa mi govori da nabadam po salati. Dolazi do mojeg stola, i prstima uzima komad piletine, a ja uživam u prizoru njega iznad mene kako jede. Primičem mu tanjur bliže da uzme još, kada ga Ivana upita jel oprao ruke kad mi tako ulazi u salatu.
- Zaboravio sam - Kaže, odlazi oprati ruke pa se vrati opet. Uzima opet komad piletine i stavlja ga u usta. Gladan je, nije ništa jeo, kaže. Ja uživam i zatičem se kako zatvaram oči od miline kada utrpa zalogaj u usta. Gotova sam, znam. A mislila sam da me prošlo...
- Sjedni, jedi. Ja ionako ne mogu više. - Kažem, a on opet odbija.
- Ne, imam neku dostavu. - Kaže, i pobjegne.
Uzela sam i desert (za koji uvijek ostavim mjesta). Naručila sam cheesecake, koji sam čekala 10ak minuta. Izlazi Hrvoje s tanjurićem iz kuhinje, i nosi mi ga. Prekrasno. Chesecake je bio topao ali sam ga pojela u dva zalogaja, jer mi ga je on donio.
Otišao je poslom dalje, pa tako odlazimo Ivana i ja na Jarun popiti kavu još na suncu. Poslala mu je poruku da se zahvali na gostoljubivosti i da mu kaže kako je konobar zgodan, a on joj odgovori kako će mu prenijeti komplimente. Dugo sam razmišljala o njemu, i malo se nadala da će se možda i javiti - ta ipak sam se ja odvažila otići njemu. Ali nije. Prošao je dan, i on se nije javio. Neka, valjda tako mora biti. Saznala sam da s 01.06. mijenjam radno mjesto pa su mi šanse da ga više vidim ravne nuli, što me čini tužnom...
Došla sam kući predvečer, presvukla se u trenirku i izašla u kvart popiti kavu s jednom dragom prijateljicom. Došavši kući pregovaram s Lucijom hoćemo li van, ali više nisam imala snage za ništa, a ni ona, pa smo odlučile danas otići na Jarun, a subotu prespavati u miru.
Danas smo se tako našle pa mi govori kako joj se javio Duje da dođemo u Sokola, i zatitram kada se sjetim da je i Hrvoje sigurno bio tamo, pa istog trena požalim što nismo izašle sinoć. Šetale smo, popile kavu i sunčale se, te sam došavši kući bila iznimno opuštena zbog lijepo provedenog dana s prijateljicom. Sutra je ponedjeljak, a ja nisam uopće pod stresom što moram na posao. Divno!
Ali, dan ne može samo tako završiti ako ja nešto ne zaserem, pa odlučim poslati poruku Hrvoju. Šaljem mu sliku sebe u tenisicama jer je uvjeren kako sam uvijek u petama. Odmah je vidio poruku - i izignorirao me. Sada sam opet jadna i opd stresom jer je sutra ponedjeljak, pa mogu fino ići na spavanje i imati noćne more; jer zašto da bude jednostavno kada mogu sve zasrati svojom glupom nestrpljivošću, brzopletošću i nepromišljenošću?! Krava. Al eto, takva sam. Nikada se nisam znala suzdržavati - dulje od 5 minuta. Eh moj lijepi Hrvoje, kad bi samo znao šta mi uradi...
Misao dana: Kada ti dođe da napraviš glupost, lezi spavati, pa ju napravi ujutro ako ćeš još htjeti.

Oznake: simpatija, zaljubljenost, ljepotan

Nešto trulo u meni

Cijelu noć sam imala noćne more. Prije nego sam zaspala, sinoć oko 2, dok sam pisala svoj životopis, pozlilo mi je. Čula sam kako mi srce brzo kuca, doslovno sam ga ČULA, i dobila poriv za povraćanjem. Skočila sam otvoriti prozor i udahnuti svježeg zraka, jer se panično bojim povraćanja; ne znam zašto. Nije pomoglo pa sam otišla popiti vode. Vratila sam se u krevet s tom groznom mučninom koja mi je došla u trenu i ležala tako na boku, dok su mi najgore misli prolazile glavom. Što mi je? Bože, samo da nisam trudna ili da nije neka teška bolest... Mrzim bolesti i bojim ih se, ne znam da li i vi tako.
Dok sam ležala tako, jadna i bespomoćna, na boku, okupirana s 1000 briga i problema; što svojih što tuđih, govorila sam sebi (tješila se): "jebeš sve, bit će svega, samo nek je zdravlja...." Nekako sam, ne znam kako, utonula u san. Cijelu noć noćne more. Sanjala sam Apolona. Budim se oko 5, gledam na sat, hladno mi je. Nabacim deku na sebe i pomislim kako imam još sat vremena sna...

Jutros sam naravno zaspala, i OPET zakasnila u polikliniku na pregled, a tete me nisu našpotale. Mislim da niti jednom nisam došla na vrijeme; koliko god se trudila uvijek zakasnim barem 5 minuta. Samo čekam dan kada će me ubiti i moje tijelo zakopati u dvorištu.
Nakon toga uslijedio je moj ritual feniranja, mrzim svoju kovrčavu kosu 90% vremena pa ju feniram da bude poletna, sjajna i bujna i zdrava i sretna i lijepa i to. Mojoj novoj frizerki baš i nije bio dan jer su joj kopče i četke cijelo vrijeme padale iz ruke, čupala me cijelo vrijeme i na kraju sam frizuru sama dorađivala. Govorila je da mi je kosa sva poletnaetna i neposlušna danas. Da, baš je kosa kriva. Ista je ta na mojoj glavi već 25 godina. Moja stara ekipa je dala otkaz i ne znam zapravo zašto još idem tamo na frizuru; ali sada znam zašto više neću ići. Uredno sam joj se zahvalila i ostavila bakšu kao i uvijek; ipak sam ja dama - i otišla. Možda žena ima loš dan, lošu struku, loš život?! Uglavnom bye, bye. Čupat se znam i sama!
Nakon frizure uslijedila je kavica u Avenue Mall-u. Sama na terasi, guštam na suncu. Divota. Kada ispred mene sjede Hrvat i Nijemac i razgovaraju na Njemačkom. Odjednom jednom zazvoni mobitel pa govori gdje su ovom s druge strane linije, na hrvatskom - tako sam zaključila da je on domaći. Obojica su me pogledavala; danas sam zbilja bila fino dotjerana, moram priznati, čak i s bad-hair-day situacijom. Eto, dolazi treći. Hoda prema njima, a meni poznat odnekud...Skida naočale i pogleda me ravno u oči.
Isuse. Jel ovo moguće? Izvršni direktor firme u kojoj radi Apolon. Molim Boga da me ne prepoznaje, pa vidio me dvaput u životu i okrećem glavu na drugu stranu. Imam naočale pa se pravim da sam nevidljiva. Konobara sam čekala 10 minuta da dođe do mene i još 15 da donese moju kavu i sok, koje sam odmah platila, popila gutljaj od svakoga i ustala - jer već moram ići - imam razgovor za posao. Bacila sam 30kn, mislim si, bolje da sam dala frizerki i te pare, bar se trudila.

Razgovor za posao je protekao odlično, iako sam iznutra gorjela od treme. To je posao u jednoj megalomanskoj tvrtci, i želim ga, tim više što imam problema na sadašnjem radnom mjestu i ne osjećam se više da tamo pripadam. Pod velikim sam stresom i osjećam da moram otići jer neće to samo tako prestati, bojim se.
Bilo nas je 8 ili 9 kandidata, ali definitivno sam bila najbolja. Što pojavom (cure su došle kosa svezanih u neuredne repove, u tenisicama i trapericama, jedna se našminkala kao da ide raditi u solarij, a jedna je bila iz Zeline, ona je bila najglasnija i nije imala pojma o čemu priča; ostale su mucale i imale poštapalice tipa: i tako..pa ne znam..hmm, ovaj...), što govorom. Sabrala sam sebe, uspravila se i održala mini govor o sebi, te ušla u jedan lijep, kvalitetan razgovor sa ženom iz ljudskih resursa. Nasmijala mi se osmijehom koji govori: Sviđaš mi se, i to mi je bilo dovoljno. Jedini problem je što su ostale cure tražile niža radna mjesta, a ja sam inzistirala na većoj poziciji i stalnom radnom odnosu, puno radno vrijeme. Znam što želim pa sam se tako i postavila. Ako će prepoznati moje kvalitete, radujem se, a ako ne, naći ću nekoga tko hoće.
Sjedam u auto i krećem na posao. Stignem možda i kavu popiti. Na autoputu, propada mi kuplunkt (jel se to tako piše?). Potrgao se. Palim sva 4 i oprezno mijenjam brzine, nekako jedva kači kad stisnem do kraja, uz neko škljocanje, parkiram auto pred firmom i zovem tatu da dođe po auto. Jednom kada sam ga ugasila više se nije dalo prebaciti niti u prvu.
Idem popiti tu kavu pa mi se pridružuje vlasnik kafića, kojeg dugo nisam vidjela. Drag čovjek, volim s njim popričati i u prijateljskim smo odnosima. Oženjen je, otac dvoje djece i zaljubljen u svoju ženu. Zgodan je, k tome. Divim se njegovom braku i želim takav i sama jednoga dana. Priča mi kako je bio u Amsterdamu sa ženom i kako su se ludo proveli...A što je s onim tvojim Austrijancem?
Bože, Igore, zar se toliko dugo nismo vidjeli? Pa da, zadnje smo se vidjeli iza Valentinova kada smo još bili u OK odnosima.
Ništa, ispričam mu ukratko svoju tužnu priču i kako je zanimljivo što ga spominje danas kada je sve u duhu njega. Sinoć ga sanjala, jutros mu sretnem šefa i sada me TI pitaš za njega. Zanimljivo.
Odlazim na posao i provodim ugodno poslijepodne na poslu. Nitko mi danas od silnih frajera nije poslao poruku; niti Dean (6.dan već), niti Ivan, niti Filip, niti Apolon, niti Hrvoje...nitko.
U neko doba mi kolegica javlja kako je danas vidjela Hrvoja. Štrecne me, ali kada je rekla da nije pitao za mene odlučim više nikada ne pitati za njega.
Pred kraj radnog vremena dolazi moj tata s mehaničarom pa im kažem da me pričekaju 10 min u obližnjem kafiću. Ostavljam posao na pola, presvlačim se i jurim njima. Pijemo kavu skupa, zezamo se, i sretna sam što sam s tatom na kavi. Dok smo hodali sam ga primila za nadlakticu i naslonila glavu na njegovo rame, i bili smo sretni; otac i kćer - koji se druže. Mogli bi to češće. Mehaničaru smo ostavili auto a nas dvoje pošli kući s drugim. Petak je, ali nemam ništa isplanirano za danas. Trebam malo mira i sna, nadam se bez noćnih mora...
...
Ali cijeli dan je čudan i nekako, bezosjećajan...Možda sutra bude bolje, danas definitivno nije moj dan (a nije ni mojoj frizerki).
P.S. dobra je stvar ta sam danas bila sva u bijelom - cijeli dan, i dođem kući, odem na wc i dobijem menstruaciju taj čas. :)

Misao dana: Iza kiše dolazi Sunce. Koliko god dugo ta kiša trajala.

Oznake: loš dan, loša frizura, pokvaren auto, noćne more

Alisa u zemlji čudesa

Dolazim na posao u ponedjeljak i ugledam svoju simpatiju tamo. Oh kako li se samo slatko nasmiješio kada me vidio.
Gledam ja njega, gleda on mene, osmijesi od uha do uha...Razmijenimo dvje-tri, i ode. Uvijek je to tako s njim. On se zove Filip. Filip gaji simpatije prema meni, ali nikada nije ništa poduzeo u vezi toga. On valjda želi da stvari ostanu platonske, ne znam. Kada se jedno vrijeme ne čujemo i ne vidimo, uvijek se javi pa provocira. Imali smo tako par razgovora u kojima smo razmijenili ne tako pristojne fotke. On se inače bavi autima, i onaj auto kojeg sam imala na putu u Istru s Mihaelom, a kojeg sam dala tati onda da ga provoza kada je zvocao kako ne znam voziti - je Filipov.
On je strašno dobar, duhovit dečko kojeg nikada nećete vidjeti nenasmijanoga. I izluđuje me to što me nije niti poljubio...On je tip u kojeg se zaljubite i kojeg želite za dečka. S njim bi dani bili puni radosti i smijeha. Ali eto, on puno radi i kada smo se dotakli te teme, kazao je kako bi se da smo u vezi puno svađali, ali da bi seks bio brutalan. Spomenuo je vezu, i to je nešto. A što se tiče seksa, par puta sam ga pitala kada ćemo se ljubiti, i nismo nijednom. Valjda sam mu draga, pa ne želi tako. Polako, past će i on jednom. Sigurna sam. Pa znamo se samo 2 godine (smijem se u sebi)!
Par sati kasnije, dolazi Nikica. On je bio moja simpatija.
Šarmer u ranim 40-ima, karizmatičan tip, također izmišljenog osmijeha. Jače je građe, ćelav. On se bavi svačime, ima neke svoje lokale, renta aute, i ne znam što sve ne - ali priča se kako se bavi mutnim poslovima i da ljudi bježe od njega - opasan je. Jednom se u mojoj prisutnosti derao na nekoga preko telefona i sledila mi se krv u venama. Zamolila sam ga tada da ima obzira prema meni i da me plaši, i otada to više nikada nije napravio. Trebala sam prošlo ljeto auto za dalek put (1000km) i sjetih se njega. Poslala sam mu poruku da mi nabavi auto - koju je on izignorirao. Na kraju je uskočio Filip i spasio stvar. Kada sam ga srela nakon ljeta, nisam ga htjela niti pogledati. Durila sam se. Pa odgovori na vražju poruku! Tako, nakon par susreta i par kupljenih čokolada, nikada se ne dotičući više te teme, ja sam se odljutila. I evo ga u ponedjeljak, dolazi i smješka se. Nasmijem s ei razmijenimo dvje-tri, koliko možemo, jer je imao posla kod moje kolegice. I tako, usred ničega, on spomene zakopanu temu.
"Daj mi pošalji opet poruku, nemam tvoj broj, nešto sam mijenjao mobitel; a imam neke nove aute..."
Okrećem se i ne vjerujem, spominješ poruku?!
- Hvala, ali našla sam nekoga od povjerenja, tko je uskočio kada si me ti izignorirao
- Pa nisam tada imao auto
- Pa mogao si odgovoriti na poruku
Dalje se ne sjećam razgovora jer mi je mozak vrištao "On želi tvoj broj! On želi tvoj broj!""
Odlazi on a ja upitam kolegicu jesam li krivo shvatila. Kaže ne,ne, šprehica je pala...
Hm, odjednom mi više nije zanimljiv pa odlučujem ne slati nikakvu poruku, zasada.

Dan prije javio mi se Ivan, pa s njim idem na kavu poslije posla. Dogovorili smo u 20h na Jarunu.
Ivan je oženjen čovjek već 23,24 godine. Mlad se oženio, s 19 postao otac. Rodom iz Hercegovine, pravi obiteljski čovjek.
Uspješan u svome poslu i šarmantan. S njim se u društvu uvijek kvalitetno ispričam, i pošteno nasmijem. Ima dobar smisao za humor.
Ivana poznajem već 3 i pol godine. No prije par mjeseci, dok sam išla na posao srela sam ga u parku preko kojeg prelazim, telefonirajući s nekim. Ljubazno sam kimnula glavom u znak pozdrava a on je otpilio onog s druge strane linije i potrčao zamnom.
- Hej, kuda ćeš
- Idem popiti kavu prije posla
- Mogu s tobom?
- Možeš
I sjedimo tako na kavi i vodimo jedan lijepi razgovor. On se žalio kako ga je ljubavnica ostavila jer je htjela na put neki, a on radi pa nije mogao; ona to ne shvaća pa oni prekidaju. Ja mu govorim kako je grozan i da će mu Bog vratiti to što radi svojoj ženi, da nije dobar čovjek i da ne bi smio varati. On mi govori kako sam mlada. Ja nastavljam s driblanjem, a on me prekine, govoreći:
- De o'ladi Boga ti, ja ti se otvorim a ti me kudiš, jebote.
Pa sam i o'ladila. Neka radi što ga je volja. Imao se potrebu otvoriti nekome, očito, a ja sam mu ulijevala povjerenje. Vrijeme je proletjelo za čas. Pogledam na sat i shvatim da moram ići. Predlaže da se nađemo na kavi poslije posla pa pristajem, i razmijenimo brojeve. Dan za danom, kava za kavom, i bila sam uvučena u gabulu.
Sjećam se jednog kišnog dana, na kavi s njim. Auto sam parkirala skroz daleko, a njegov je bio ispred kafića. Kada smo izašli je predložio da me odveze do mog auta, da ne kisnem.
- Ne, pješke ću
- Ajd' Boga ti, neću te pojest' šta me jebeš. Pokisnut ćeš, vid' vrijeme. - Nagovarao me.
- Neću, imam 3 minute hoda
- Ajde da ti pokažem novo auto. - Nije odustajao. Taman je pričao kako je kupio novi auto na kavi. Ajde. Šta sad. Odustajem i sjedam u auto i dovozi me do mog auta. Ja krenem izaći a on zaključava vrata.
- De čekaj
- Što je, Ivane
- Ma budi još 5 minuta
- Ivane... - govorim, stiščući se o vrata auta, što dalje od njega
- Ma samo da te gledam. Bože, neka mi te još malo.
- Ok...- Zakolutam očima i sjedim. Krene rukom prema meni da mi odmakne pramen kose s lica, a ruka mu drhti kao prut. Primijetio je da sam primijetila, pa kaže:
- Vidi šta mi uradi, k'o dječačić se tresem pored tebe.
- Ne znam zašto
- Pa sviđaš mi se
- Odjebi, Ivane - i krenem van iz auta
- Ma nemoj bježat', čekaj, jebemu, čekaj. Neka mi te još minut. - Opet on. Ostajem u autu, i zaskače me. Odjednom me ljubi, a ja se izmičem. Izlazim iz auta i trčim prema svome autu. Neki vrag u meni mi nije dao mira pa smo se nastavili viđati. I tako jedan dan, opet ja u njegovom autu, ljubimo se; ali ovaj put uzvraćam, i diram ga. Fino miriše, proklet bio. Otkopčavam mu hlače i oslobađam njegov kurac, već u punoj snazi. Uzimam ga u usta i strastveno ga sišem i ližem, a on stenje. To je najbolji osjećaj moći nad muškarcem, definitivno. Upozorava me da će svršiti, ali meni je tako fino da se ne mogu odlijepiti s kurca. I svršava, ravno meni u grlo, a ja gutam sve, do zadnje kapi.
Nikada prije to nisam napravila; nekako sam mislila da će biti odvratno, jer sam gadljiva. Ali ovo je bilo baš super. Nakon što se sve sleglo, shvatila sam da je on oženjen čovjek, i da od ovoga ja nemam ništa, pa sam se maknula od njega. Ali on mi se još javlja povremeno, pa sam nakon dugo vremena otišla na kavu s njim. Bilo je ok, pričali smo o svemu i odmah sam mu rekla da nema šanse da se među nama više išta dogodi. Nasmijavao me, i uživala sam u njegovom društvu nakon napornog dana na poslu. Rastali smo se pred kafićem, ušavši svak' u svoj auto.
Kolegica mi javlja da je danas bio Hrvoje (znala sam), ošišan i obrijan, kao dječačić, a ja ga zamišljam, i srce mi zatitra...
Nisam vam rekla, Deanu sam dala nogu u subotu, tako da evo već 5. dan se nismo vidjeli, a od subote se nismo čuli.
Mislim da je tako najbolje, naći će on već nekoga...

Oznake: oženjen, simpatije, kraj, početak

Ponedjeljak je započeo pravedno

Subota navečer, jedna kišna, tmurna subota...Odlučila sam ostati doma, jer je ružno vrijeme, a i da malo odmorim.
U nedjelju se budim oko 11 jer nisam mogla zaspati do 3 noć prije, navikla sam tako posljednjih dana... Mihaela želi da idemo u Roses Outlet pogledati ima li štogod, pa da se podružimo i usput obavimo neki šoping. Razmišljam kako bih prije toga mogla do Arene, pa predlažem sestri da odemo skupa. Spremimo se, a Mihaela javlja kako želi da idemo ranije. Nema problema, tak svejedno, pomislim, pa kažem sestri da ipak idemo u Roses. Ona se taj tren duri, jer trebale smo ići samo nas dvje, otkud sad Mihaela, bla bla, i bez ikakvog dobrog razloga ( kao da je njoj uopće potreban) odlučuje da ona ne ide nikud, i da sam glupača.
Meni je ta razmaženost smiješna pa uopće ne reagiram. Ja sam imala dobru namjeru da prošećemo, podružimo se i popijemo kavu, a ako ti imaš problem, to je tvoj problem, i riješi ga sa sobom. Nekako sam postala s vremenom nedodirljiva, i teško me izbaciti iz takta.
Hoćeš-nećeš, ok. Idemo dalje. Nemam se namjeru prepucavati i svađati - ćemu? Tako da ona gunđa, ja uzimam torbicu i odlazim u boravak gdje sjede mama i tata.
- Idete? - Kaže mama, vidjevši me spremnu
- Ne, ideM. Ona se duri jer ide Mihaela.
- Pa što se nije spremala?
- JE, eno je sjedi spremna na krevetu i protestira.
U tom trenu je zove tata i ona ulazi, dramatično lupajući vratima. Ja pijem vodu u kuhinji.
- Ne idem nikud. Trebale smo samo nas dvje ići i sad ide Mihaela
- Aha,ok - kaže tata
- Mia, saberi se, otići ćemo kasnije nas dvje do Arene, gdje je problem?
- Neću! - kaže i ode
-U pravu je, ako ste samo vas dvje trebale ići... - kaže tata braneć svoju mezimicu
- Molim te, poštedi me tih gluposti. Ona je razmaženo tele. Gdje je problem da se malo podružimo s društvom,izolirala se od cijelog svijeta. Ovo je zadnje od mene, definitivno. Nemam ja živaca za ove drame, imam većih problema. - Kažem i krećem prema vratima
- Ostavi mi auto jer mi treba - kaže on i povlači se u svoju spavaću sobu.
Sjedam i zapalim cigaretu taj tren, i bijes kipi iz mene. Zašto? Evo zašto.
Podne je, nedjelja. Njega je ukliještilo u leđima, jedva hoda već par dana. Znam njegov raspored, znam kada ide nekuda i znam da sada ne planira ići nikuda - nego se samo inati, jer eto, može.
Pravi problem nije samo u tom što je on rekao da mu treba auto nego u tome jer znam da je to čisti bezobrazluk jer protestira što idem s prijateljicom umjesto sa sestrom, koja je SAMA odlučila da ne ide. Ne dopuštam da mi pokvari planove pa zovem taksi, te nakon toga Mihaelu i govorim da idemo njenim autom. Tako i bude.
Bijesna sam, jako sam ljuta, ali sam više od toga povrijeđena. Imamo dva auta, od čega je jednom "krepao akumulator" i mora to srediti, ali nikako, već neko vrijeme, pa eno ga stoji, nepokretan. Namjerno.
Problem nije u tome što mi on ne da auto, svatko normalan bi rekao sa strane: "Pa radiš, kupi si auto"...
Ali problem je u tome što, kada sam htjela kupiti SVOJ auto, i prokleta bila što nisam, on je bio taj koji me odgovarao i odgovarao od toga, govoreći: "Pa voziti ćeš moj, čemu? Plaćati ćeš kredit a evo auto stoji na parkingu cijeli dan. Šteta, to je hrpa lima. Radije uloži u nešto korisno".
A ja, naivna glupača, dignem kredit, i umjesto da kupim auto, a mogla sam s tim novcima voziti...Pa, novu C klasu, bez pretjerivanja, uložim zadnju lipu u kuću. Od hodnika, spavaće sobe, dnevnog boravka do kuhinje, kompletno sam ju opremila novim namještajem. Čak i vrtni namještaj novi sam kupila, i to ne bilo kakav, nego masivno pleteni, nehrđajući, s jastucima otpornima na vodu....Da, glupača.
Eno pesi skaču po njemu, a ja moram biti na milost i nemilost zbog jebenog auta. Gdje je tu pravda? Svjesni su koliko sam učinila za njih i da sam narednih 10 godina rob kredita, ali nema veze; kada te neću imati s čime sjebati, uvijek ti mogu uzeti auto...
Zar to nije bezobrazno? Ja registriram taj auto, ja ga tankam, ja ga perem.
Nikada ne bih mogla biti takva prema svome djetetu. Ali eto, njemu se može. Jučer sam bjesomučno na kavi s Mihaelom gledala na njuškalu aute i razmišljam kupiti čak neki auto do 8000eur na jebeni Amex na 60 rata. Mislim da mi to i nije tako loša ideja, ali treba plaćati onda još i taj kredit...
Moje prijateljice ne mogu vjerovati da je moj otac takav, iz razloga što su one dobile od svojih auto ili stan, ili u krajnjoj liniji nikada nisu morale platiti jedan račun za režije, nego su plaću trošile na sebe; osim ako same nisu htjele drukčije, a vidi mog; uživa na moj račun, sve plaćam, opremila sam mu cijelu kuću, a on me zeza zbog jebenog auta...Ali da, moguće je.
No eto, ima Boga, i Bog ima divan smisao za humor. Primijetih to slučajno jednom i otada se svaki puta nasmijem kako li je Bog dosjetljiv. Bog je moj nevidljivi prijatelj, i mi se zbilja volimo.

Prije nekih mjesec dana, recimo, kada je stari kupi novi auto, nije izlazio iz njega. Nema veze, mogu ja i starim se voziti, tak svejedno. Bitno da me odvede od točke A do točke B, ja sretna.
Ali ono što je uslijedilo, nećete vjerovati. Išla sam na put nedavno, i uzela auto svog prijatelja. Tata je kada sam se vratila trebao odvesti auto na servis pa smo išli s dva auta, da se može vratiti. Vozimo se tako do njega, a ja se zezam po cesti, pretičem i sl. Uživam u ovom autu jer leti; a ja sam toliko km prevalila da mi je auto kao drugi par nogu. Često vozim duge relacije, po 1000km, i zbilja sam odličan vozač. No, stigavši tamo, kada je ostavio auto, dala sam mu ključeve ovog od mog prijatelja da ga provoza.
Mama je bila s nama u autu i on je kvocao i kvocao kako divljam, kako ne znam voziti, i kako neću dugo tako - "prvi stup je tvoj; daj Bože samo da ti budeš dobro jer auto je samo hrpa lima. Nećeš dugo tako, kažem ti ja. Vidjet ćeš, samo ti nastavi tako voziti." Ja prevrćem očima i govorim mu da prestane a on se navio i navio...
Dolazim kući s posla idući dan i ugledam brata i njega kako nešto mrdaju oko novog auta. Ulazim u kuću i pitam mamu što je bilo, a ona kaže kako je pokupio banderu, nije ju vidio dok je izlazio iz neke uličice. Taj tren prasnem u smijeh i zabavi me ironija života.
Jedva sam čekala da uđe u kuću da ga malo zezam.
- Prva bandera je moja, ha? - Počnem ja
- Joj, šuti...Ne mogu vjerovati da sam to napravio...- odgovori on.
- Ja sam ti rekla da moraš paziti što mi govoriš jer ovaj gore sve čuje i vrati ti, rekla sam ti to već.
- Baš sam budala...
Shvatim da se ne svađa, nije iziritiran, niti ljut, niti mu je smiješno - što sam očekivala - nego je tužan. Volio je taj auto i sad ga je malo udubio naprijed i tužan je. Rastužim se brzo i ja pa ga odlučim više ne zezati.
- Ma ajde samo si ga malo udubio, dobro da nije nešto gore. Bandera sim-tam, kaj sad. Ajde, sredit ćeš to. - Tješim ga ja na svoj način.
I eto, slučajnost ili ne, mene to svaki puta zaintrigira. Ovakvih priča imam barem 10.
I eto, jučer ja bez auta, ljuta na njega...proklinjem dan kada nisam kupila auto i ljuta sam što jedino novim kreditom to mogu riješiti. Kipim u sebi, i razmišljam kako ne može više ovako. Dolazim napokon kući, uvečer, i vidim auto parkiran onako kako sam ga ja ostavila dan prije. Nije se pomaknuo s parkinga. Ulazim u kuću, još ljuća, jer sada sam se uvjerila da je lagao, i povlačim se u sobu. Govorim mami kako je bezobrazan, i ne izlazim ga niti pogledati. On ustaje i odlazi nekuda autom, čujem ga, da izbjegne valjda moje kvocanje ili što već.
...
I ljudi moji, budim se ja jutros, valja ići raditi popodne, te odlazim skuhati kavu. Vraćam se i ugledam propušteni poziv od tate prije minutu. Opet me zove, i ja se javljam.
- Jesi se probudila?

- Kaže, a ja se nasmijem još jednom ironiji života... Skačem taj čas i odlazim na benzinsku, kupujem lijevak i plaćam gorivo, te punim gasom njemu. On sa susjedom, vidi me, a susjed dobaci da sam brzo stigla.
- Ah, šta bi on bez mene...Jučer mi ne da auto a danas me moli da sjednem u njega. - kažem, susjed šuti jer nema pojma o čemu pričam, a tata vadi novac da mi plati
- Ma daj molim te, ne glupiraj se. - Kažem, uđem u auto i dođem doma napisati post o tome kako pravda uvijek pobijedi, i dovršiti svoju kavu koja je još uvijek topla...
Misao dana: Kada se osjećaš najgore, i kada ti je učinjena nepravda - ne brini. Onaj gore će to brzo srediti, bez da ti moraš prstom mrdnuti! Samo budi dobra srca, i vjeruj. vjeruj.

Oznake: bog, ljubav, pravda, vjera, obitelj, Ponedjeljak

Goran - enigma

Jednog sunčanog popodneva dogovaram kavu s Majom. Bila je subota. Izlazim iz garaže cvjetni, dok ona parkira na Langiću. Zvoni mi mobitel.
- Draga moja, nećeš vjerovati...ON je tu! Upravo se našao s nekom curom, frendica mu je mislim, i hodaju ispred mene...
- Tko?
- Apolon
- Oh...ok
Nalazimo se na trgu i pozdravljamo se te krećemo prema Johanu. Večer ranije mi je javio da je stigao u Zagreb. Tko je ta cura, da mi je znati...
Ulazimo na terasu, i čujem njega kako zaziva moje ime. Okrećem glavu i ugledam njega, u društvu te djevojke i dvojice muškaraca. Ustaje i prilazi mi.
- Hej, bok...Maloprije sam vidio tvoju poruku
- Bok, otkud ti
- Evo s kolegama
- Aha, ok (Kolegica, dobro je)
- Tek smo sjeli i mi, oni ne znaju hrvatski pa ću malo kasnije doći do tebe.
- Ok - Kažem, i okrenem se hodajući prema slobodnom stolu.
Čavrljamo tako Maja i ja, te povremeno bacam pogled ka njemu. On ne dolazi. Kave smo popile pa ustajemo. Opet me zaziva, okrećem se, ljuta jer nije došao do nas niti jednom. Poziva me za svoj stol. Maja ostaje stajati kod izlaznih vrata terase. Ona je ljuta na njega.
- Već ideš?
- Da
- Jesi ljuta na mene?
- Ne
- Jesi jako ljuta?
- Nisam ljuta, super sam.
- Da vas upoznam. - i upoznaje me s kolegama. - Ideš li kamo večeras?
- Da - kažem - ovdje.
- Možda svratim malo - kaže
- Ok - kažem i pozdravimo se.
Tu večer imala sam stol u prizemlju i vidjela sam ga kada je ulazio. No, prošao je pored mene i otišao gore na ka. Šaljem mu poruku da sam dolje, koju on ne vidi. Nakon 5 min odlučim poći gore da ne luta i pozvati ga dolje da nam se pridruži.
Odlazim gore, i ugledam izvršnog direktora, njegovog kolegu i prijatelja, te potom one ljude s kave...Primijetim da su svi iz firme tu.

Naslonim ruku na njegovo rame i on se okreće, iznenađen što me vidi, što iznenađuje mene.
- Hej...
- Mi smo dolje, ako želiš doći.
- Doći ću za 5 minuta - kaže
- Polako.
Pogledom prostrijelim curu koja mi se nasmije i kaže "hej", na što ju samo pogledam i okrenem glavu prema njemu. Shvatio je.
- Čekam te dolje - kažem, i odem. Ubrzo dolazi, dok sam ja plesala i prišulja mi se s leđa plešući sa mnom. Ostao je ravno 5 min i rekao kako cijeli dan piju, kako mu je kolega otišao na wc prije pola sata i nije se vratio; mora ga ići potražiti pa će doći. Držimo se za ruku, ne želim ga pustiti - znam, neće se vratiti. "Budi dobra", kaže, "doći ću, samo da ga nađem".
I odlazi...Prošlo je par sati, on se nije vratio. U međuvremenu mi prilazi muškarac koji se predstavlja kao Goran.
Govori mi da živi u Austriji (kakve li slučajnosti), u istom gradu kao Apolon (oh!). Vadi iz džepa dva mobitela nakon 5-minutnog ćaskanja i upisuje moj broj. Idemo na kavu sutra. Ja pristajem jer mi je ego povrijeđen. On odlazi, dolazi Marko. Moj dugogodišnji prijatelj kojem je večeras rođendan. Nakon par pića, odlazimo kući.
- Čekaj, idem vidjeti jel ovaj gore da ga makar pozdravim - kažem i ostavljam njega i Maju dolje.
Obilazim krug gore, njega nema. Ubrzo shvaćam da je otišao, prošao pored mene. Nije me niti pozdravio. Kako ga nisam primijetila? Goran.
Idući dan našla sam se s Goranom na piću, pa smo otišli na kolač pa na još jedno piće. Dok smo vozili, on ispred mene, vidjela sam auto s registracijama Beča, Audi A7. Rekao je da je iz drugog grada. Apolon ima ured u Beču, i također vozi Audija, kao službeni auto. Šanse su velike, prevelike, da se znaju. Pada mi na pamet čak i da ga je on poslao kako bi mogao neprimjetno otići s onom curom sa šanka.
Nije preraslo to u neko dopisivanje, niti druženje. Samo bi me nazvao, svaki puta kada bih se posvađala s Apolonom. Svaki puta.
Moja sumnja je rasla. Bio je također često ovdje, i jednom prilikom kada sam putovala u Beč me nazvao da se vratim, da popijemo kavu. Da, sigurno ću se vratiti....
I tako, kako je između Apolona i mene sve puklo, opet mi se jedan dan javio Goran. Tipkali smo dugo i on je odjednom počeo govoriti o tome kako će se potruditi oko mene, kako mu se sviđam i sl. Zabavljalo me to, bila sam uvjerena da ovaj ima nešto s tim. Pitala sam ga što radi za vikend, i da bi mogli otići u Opatiju. Odmah je pristao. Otišli smo u Opatiju taj vikend i šetali se, jeli, pili. Stao je putem u Karlovac da mi pokaže svoj rodni grad; tamo smo i ručali u nekom ribljem restoranu.
Uvečer, kada smo napokon stigli u hotel, naravno; pao je seks. Prosječan seks, među lošijima koje sam imala. Ljubio me cijelo vrijeme, primijetila sam da je dosta nježan. Ali u tim godinama trebao bi znati i nešto više od misionarske poze. Kada sam se okrenula četveronoške, nešto je zagunđao i brzo me vratio na leđa... No dobro, prvi puta s rijetko kim klikneš. Ja sam zaspala, i čula remen u kupaonici kada je zveknuo u pločice, ili lavabo.
- Gorane? - Viknem prema kupaonici
- Spavaj - Kaže on, izlazeći, obučen.
- Gdje ćeš?
- Spavaj, spavaj... Brzo ću se vratiti. - I ode. Pobježe mi čovjek iz kreveta, u Opatiji. Sjedam na krevet, razbudila sam se u sekundi. Što sad? Ja sam bez auta. Zovem prijateljice redom i govorim kako mi je čovjek pobjegao, ne znam kuda.
- Hajde, nisi na kraju svijeta. Smiri se, doći će. - rekle su. Sjedim tako u šoku i nije mi jasno - što se dogodilo?!
Naposljetku, šaljem mu poruku. Pitam ga gdje je i hoće li se vratiti? Kaže mi da hoće, da spavam. Pa tako i učinim. Ako i ne dođe, već ću se nekako snaći. U neko doba, oko pola 4, udara on na vrata. Otvaram mu, ljuta, i na peti se okrećem i bacam nazad u krevet, te zaspem u trenu. Nije mi do razgovora. Ujutro se budim prva, i odlazim u kupaonicu. On mi kuca na vrata i pita me hoćemo li skupa doručkovati.
- Ok, može. Brzo sam gotova. - kažem
- Čekam te dolje - odvrati.
Bijesna sam. Što ti mora biti u glavi da se tako ponašaš? Odlazim dolje, i ugledam ga kako jede.
On je muškarac u ranim 40-im godinama, zgodan, plavih očiju, osebujnog stila. Ima jedino ružne zube, ali dobro; nitko nije savršen...
Pridružujem mu se za stol i moram: puknut ću, progovoriti ću na guzicu.
- Gorane. Koji kurac? - Pitam. Podiže glavu, mrzovoljan i još pospan.
- Što? - Upita me, kao nema pojma o čemu pričam
- Gdje si pobjegao sinoć?
- U casino pored hotela...Išao sam pit.
- Zašto?? Imamo minibar u hotelu.
- Nisam navikao da netko spava pored mene. Ja sam ti, pa...vuk samotnjak.
- Bože...svašta.
- Da. - kaže, i ustaje sa stola; odlazi van.
- Gdje ćeš? - Pitam, ali on se ne osvrće. Opet ode, a sako mu je ostao na stolici. E ovo je previše. Stojim s njegovim sakoom u rukama i pitam se da li da pobjegnem glavom bez obzira ili pričekam, kada on dolazi.
- Pa gdje si otišao?
- Na wc
- Pa kako to samo ustaneš i odeš, ne odgovaraš mi kad te pitam gdje ćeš? Bože, Gorane!
- Ja nisam navikao ikome polagati račune
- Odjebi - kažem, a on se nasmije. Budala....
Prošetali smo Opatijom, popili kavu u jednom od kafića uz more i iza podneva krenuli za Zagreb. Trebao me ostaviti u City-u ali se na pola puta predomislio pa me upitao da li je problem da me ostavi u Areni. Svejedno, pomislim i zovem curke na kavu u Arenu. Parkirao je ispred centra i poljubio me i zagrlio. Prvi puta malo nježnosti.
- Mrzim rastanke, ajde bježi, mali - kaže - Ja idem do Siska pa se navečer možemo vidjeti opet. - Kaže, a ja se složim, reda radi.
Ulazim u Arenu kupiti cigarete, i srećem njega. Apolona... Slučajnost? Dan danas u to ne vjerujem...
Tu se večer nisam našla s Goranom, a nakon dva dana mi je napisao par poruka o tome kako se više nećemo vidjeti ni čuti jer sam presitna, premršava, nisam njegov tip. Meni je to sve bilo smiješno, ta ti si meni prišao! A uostalom, imam 25 godina, i zgodnička sam curka, teško da ti možeš birati...Na trenutak sam i ostala zatečena, ali tu sekundu kada sam proslijedila Maji njegove poruke, sve mi je postalo smiješno. Izgovori, pa nešto mora reći da me se riješi...
Više ga nikada nisam vidjela ni čula. Ali sjetim ga se ponekad, jer eto, ostao mi je totalna enigma. A ja, vični FBI, ne volim enigme.
Misao dana: Kada ti netko želi narušiti samopouzdanje, sjeti se da nije bitno ŠTO je rekao nego TKO je rekao! :)

Oznake: seks, vikend putovanje, enigma

Neprežaljeni Apolon

Jutros sam imala nešto posla na radnom mjestu pa sam iskoristila priliku i popila kavu s kolegicama. Falile su mi, koze, protekli tjedan. Pitam ih jesu li vidjele Hrvoja, kažu da nisu. Hrvoje je inače naš klijent i upoznali smo se na poslu. Jučer su mi javili da mijenjam curu koja ide na godišnji, a koja radi drugdje tako da ga još tjedan dana zasigurno neću vidjeti. Možda tako treba biti.
Tu i tamo provjerim da li je promijenio sliku na whatsappu, da udovoljim navici. Ali sve manje mislim na njega. Mislim da će mi dobro doći još tjedan dana da ga ne vidim, a nakon toga, vjerujem, i kada ga vidim biti ću OK s tim.
Hrvoje, you lose.
Ova priča je o...Pa, nazovimo gaApolon.
Apolon je muškarac, prvi muškarac koji me oborio s nogu nakon moje propale veze. On i ja smo petljali nekih pola godine, i malo mi je slomio srce...
Tipkali smo danonoćno, zvao me svaki puta kada bi bio u autu ili hotelu. Inače, on je direktor prodaje u jednoj poznatoj firmi pa obilazi svoje poslovnice diljem Austrije. Mislim da ih ima 60. Sjećam se kada su otvarali novu poslovnicu pa je pripremao govor, zvao me tu večer i bio je uzbuđen. Ja uopće nisam slušala njega, nego njegov prekrasan glas. On je bio poput kakve magije. Iduće jutro, dok sam bila na pauzi i pila kavicu poslao mi je sliku s otvorenja poslovnice, 20ak žena, neka dva neprimjetna čovjeka - i on. U crnom odijelu, ruku prekriženih u dlanovima, uspravan i lijep. Iza njih vrata poslovnice okićena balonima. Veliki dan. Tu sliku još uvijek čuvam, kao i sve ostale koje mi je slao, iako sam njego broj obrisala iz mobitela.
Pričali smo nekada i satima, pogotovo uvečer, kada bi se on vozio prema nekom hotelu u kojem će se smjestiti, a ja se smjestila u krevet, spremna za spavanje. Godio mi je taj platonski odnos, i ubrzo sam jedva čekala čuti ga opet, i razmišljala samo o njemu.
On je visok muškarac u ranim 30-ima, vitak i isklesan poput Apolona. Prekrasan. I dan danas mi zastane dah kada ga vidim.
Nakon dva tjedna došao je u Zagreb i našli smo se na piću. Obavila sam šoping taj dan i sve na meni je bilo novo. Ništa nisam htjela prepustiti slučaju. Od frizure, make up-a, odjeće do donjeg rublja. Osjećala sam se divno, i izgledala sam odlično, ali trema je sve to nadjačala. Sjevši pored mene utrnule su mi noge i ruke, i bila sam opijena njegovom pojavom.
On je vjerojatno najljubazniji i najblaži čovjek kojega sam ikada srela. Nastavili smo se viđati, a ja sam se zaljubila. Naravno, što ću drugo nego mu to reći. Greška, greška...
On mi je kazao kako se boji vezivanja (Dakle, mala, odgovor je NE). U međuvremenu je jednom prilikom došao po mene u kvart da se iskupi za nešto, i tu večer me poljubio; no i dalje ništa. Nastavili smo s dopisivanjem, no pozivi su se smanjili.
Jedne večeri, kada je bio u Zagrebu, spreman za spavanje, nakon polusatnog tipkanja rekao je da sam već mogla biti tamo koliko pričamo. Rekla sam mu da me nije pozvao; pa me pozvao. Te sekunde sam upalila auto i punim gasom odjurila njemu. Nazvao me nakon par minuta i upitao:
- Čekaj, ti ćeš stvarno doći? Sada? Jel ti mene zezaš?
- Vozim, brzo sam tamo. Ne zezam.
- I što ćemo raditi?
- Piti.
On se nasmijao i rekao "Hajde onda, čekam te." Bio je sramežljiv po prirodi, što me osvojilo na prvu. Pored njega sam i ja bila sramežljiva. Bio je to hotel Jarun. Bio je petak. Pokucala sam na vrata i bio je iznenađen brzinom kojom sam došla. Sjela sam na krevet i izula se. Pokušavala sam biti ležerna i cool. Donio je bocu borovničke i dvije čaše. Natočio sebi malo, meni duplo. On ne pije, niti puši. Ja sam naiskap popila svoje piće, kako bih se opustila. Bila sam vidno nervozna, iako sam to pokušavala prikriti. Točio mi je još, i još, i u pola sata boca je bila na pola. Odjednom, kada sam htjela ustati, noge su mi se odsjekle. Ok, pretjerala sam. Donio mi je bocu vode i ležali smo tako, smijući se i pričajuć' gluposti. Čeznula sam za tim da me takne, ali nisam ništa poduzimala prva. Ubrzo me počeo ljubiti i svlačiti, i kunem se da nikada s nikim nisam toliko uživala kao s njim. To je bilo nešto posebno, nešto neopisivo, nešto prekrasno. Rekla bih čak i ljubav na prvi pogled, ali tko u to još vjeruje (JA!)?
Bio je nježan i pažljiv, to nije bio samo seks. Vodili smo ljubav. Dao mi je svoju majicu čiji miris i sad osjetim, i zaspala sam u njegovom naručju. Ujutro sam morala na posao, i teška srca sam se odvojila od njega, ljubeć' ga do zadnje sekunde. On se vratio snu, ja otišla. Trebali smo se poslije posla vidjeti, no otkazao je. Pobjegao je.
To je činio uvijek kada bi mi se previše približio - bježao bi od mene. Osjećala sam to, znala sam, ali borila sam se. Borila sam se do zadnjeg daha da ga osvojim, da stekne povjerenje u mene i da mi pruži priliku. Netko ga je gadno sjebao. Ubrzo sam saznala i tko.
Nazvao me tako jedan dan, kada sam se razljutila jer nema vremena za mene i održao govor od dva sata u kojem je otvorio dušu; kazavši mi kako je on formalno oženjen, kako ga je žena ostavila prije 3 i pol godine i da su sada opet u kontaktu. Ona mu se želi vratiti, a on još gaji osjećaje prema njoj. Više nego što sam htjela njega za sebe, htjela sam da on bude sretan. To sam mu i rekla, tim riječima, na što mi je on uzvratio sa: "Osjećam to; osjećam da si tu za mene". Rekao je: "Ako imaš tu snagu, da budeš uz mene kao prijateljica, danas, sutra tko zna...budi" Rekla sam da imam, i da sam uz njega.
Odlučila sam pustiti ga da odluči što želi, ta ne mogu se natjecati s nekime tko nosi njegovo prezime.
Nastavili smo se čuti i dogodila se jedna večer u Johanu u kojoj je bilo alkohola i muzike i dobrog društva...Pozvala sam Maju i Mihaelu da ga upoznaju a on je došao s jednim kolegom. Plesali smo tako, i žudjela sam za njegovim dodirom, makar u plesu. Ubrzo sam se opustila,i kako je trebao otići u ponoć na neki rođendan a ostao je do 2, zaključila sam kako je i njemu ugodno u mom društvu.
Naposljetku su ustali i pozdravili se s curama, te kada je došao red na mene, objesila sam mu ruke oko vrata i šapnula "Ne idi", te ga mazila po prsima, pripita, pred svima. Rekao mi je "Budi pristojna", strogo ali s osmijehom, i ja sam mu se nadvila nad uho i rekla da ga večeras moram imati. Da ga želim i čeznem za njim. Besramno. Rekao je da mora ići, i neprimjetno mi gurnuo karticu u ruku, a ja sam isto tako neprimjetno spustila ruku pod stol. Poljubila sam ga, a on je rekao "Čekaj me", okrenuo se prema Maji i rekao joj "Ne daj joj više da pije". Pratila sam ih pogledom dok mi nije nestao iz vidnog polja, sneno, kada mi se obratila Maja:
- Čekaj, otišao je?! - upitala me, blago šokiranog izraza lica. Podižem ruku i pokazujem karticu u svojoj ruci.
- Što je to? - Pita me, a ja odgovaram sigurno, gledajući taj komad bijele plastike:
- Kartica...od hotela.
- Kojeg? - Pita me, a ja znam, bez da je išta rekao..
- Hotel Jarun. Vozi me tamo.- Ubrzo skakućemo i grlimo se, dvije sretne koze.
Odvela me tamo, i on mi je poslao desetak poruka o tome kako će me ljubiti kada dođe.
- Spavaj, probuditi ću te kada dođem - napisao je naposljetku. Otuširala sam se i skinula, posložila par majici koje su bile na krevetu i objesila njegovu košulju na vješalicu; najprije ju prinoseći svom licu, udišući taj prekrasan, opojni miris njega...
Utonula sam u san, kada me nazvao. Bio je pred vratima, i ustala sam da mu otvorim.
S vrata me podigao u naručje i nosio u krevet, ljubio me, čupao, bio je nemilosrdan - i pripit. Opet me podigao u naručje i odveo u kupaonicu.
- Gledaj! - Naredi mi, pribijajući me na zid, pa okrećem glavu i vidim nas u velikom ogledalu. Spuštam pogled i pogledam tu krutinu, najveću i najčvršću što sam ju ikada vidjela. Svjestan svoje ljepote, Apolon me vodi nazad u krevet, i tamo me mučio, dugo i nemilosrdno. Takve perverzije nisam nikada doživjela, a on kao da me seksom kažnjavao, govoreći mi djelima: Evo ti, zato što me želiš, evo ti.
Ujutro me odvezao kući i opet nestao.
....
Jedno jutro, budim se i vidim poruke neke žene na FB-u. To je bila ona. Znala je sve o meni. Odmah sam mu javila da mi ona piše te pitala kako je došla do mene.
- Ja sam joj rekao za tebe, oprosti. Nisam očekivao da će ti se javiti, zloupotrijebila je moje povjerenje.- Kazao mi je.
Nisam se ljutila, naprotiv, bilo mi je drago što joj je rekao za mene, i u neku mi je ruku laknulo. Ona je najprije igrala na kartu
"On je ženskaroš, takvih poput tebe ima u svakom gradu", preko "Ja tebe razumijem i želim ti dobro", do "Ostavi moga muža na miru jer ću ti doći tamo i napraviti velike probleme!"
Ok, žena nije baš čista. U međuvremenu me on moli da ju blokiram jer, kaže "Ona nije normalna! Blokiraj ju, molim te. Oprosti, ja sam kriv."
Nakon tog burnog jutra, blokirala sam ju a on mi je održao mini monolog o tome kako me ne želi povrijediti, kako mu to nikada nije bila namjera, a upravo to se dogodilo.
Na samo Valentinovo je došao i našli smo se, gdje sam mu ja rekla kako mu želim sreću i da je to to od mene, što ja tu mogu više? A on mi je kazao kako je pokrenuo postupak rastave, kako je u utorak bilo prvo ročište i kako se ona nije pojavila.
Kao da se uplašio da ću otići...Pa sam naravno zatitrala od tih informacija i odlučila mu dati još malo prostora.
No, kada je jednoga dana prije koji mjesec rekao kako ide za Split i ne može ipak stati u Zagrebu jer je na knap s vremenom, prvi puta, ova suzdržana ja je odlučila odgovoriti na način na koji nikad ne bi.
- Odjebi - napisala sam mu
- Molim te, ne želim se svađati s tobom
- Nećemo se ni razgovarati.- Odgovorila sam.
I to je bilo to. To je bio naš kraj. On nije odgovorio, ja više nisam pisala...
Dok se jedan vikend nisam vraćala iz Opatije i odlučila pri povratku popiti kavu s Lanom i Majom u Areni. Bilo je to 20.03. ove godine. Ušla sam kupiti cigarete na kiosk, i koga sretnem?
Hoda prema meni, ljepši nego ikad, i pogledi nam se susreću. Stanem kao ukopana i gledam ga - ne znam što bih rekla.
- Hej...- Kaže - Otkud ti?
- Hej...evo iz Opatije - Odgovorim
- Aha...Lijepo. Kakva slučajnost, ha? Tko bi rekao da ćemo se ovdje sresti?
- Da - Odgovaram - Ti?
- Evo idem kupiti nešto pa za Austriju...
- Jesi li dobro? - Upitam ga
- Jesam...jesam. Ti, kako si?
- Dobro sam...ide.
- Čuvaj se - kaže, i pomiluje me po ruci
- Hoću...i ti. - odvratim.
Čekam cigarete na kiosku i zovem Maju
- Gdje si?! On je tu! Sada sam ga srela. Isuse, tresem se...Prekrasan je.
- Stižem. Sjedni na terasu.
Kako sam hodala prema kafiću, opet ga ugledam, ali okrenem glavu. Oči su mi bile pune suza. Nije se javio nakon toga.
I evo ga, nekidan mi šalje neki bezvezni video, kako bi započeo neki razgovor. Upitam ga kako je, a on odgovara kako nije baš, da pamti i bolje...Kažem par riječi utjehe, a on kaže kako će mi se javiti kada bude u Zg da se vidimo. Pristanem.
I eto ga danas, ulazim u kuću nakon kave s curkama, kada me dočeka njegova poruka.
Ovdje je, dovezao je seku u Zg pa ako sam blizu Arene...
Upitam ga koliko ostaje a on kaže kako ide odmah nazad za Austriju, mislio je da sam blizu.
Paralelno tipkam s Majom koja mi govori da ne kuliram i da će mi biti žao: steže me u grudima i najradije bih pohrlila vidjeti ga. Ali svaki puta kada me zvao sam trčala. Uvijek sam mu bila na raspolaganju, i što imam od toga?
Odgovaram kako sam i bila, i da bih ga pričekala da sam znala da će doći. Sada sam doma. On piše kako ide nazad i da ćemo se idući puta onda vidjeti. Može, odgovaram; Sretan put.
Screenshotam Maji razgovor i osjetim kako mi se oči pune suzama. Ponosna sam na sebe jer nisam potrčala; ponosna je i ona na mene. Ali tako sam ga htjela vidjeti, i obuzima me tuga. Proći će, sve prođe. Ako me zbilja želi vidjeti, doći će opet, i najaviti svoj dolazak ranije - Jer ja mu neću biti na raspolaganju kada on to poželi. Mora znati da imam svoj život, isto kao što ja moram znati da je nekada teško učiniti ispravu stvar, ali za svoje dobro, moram.
Misao dana: Ako te želi, pronaći će način.

Oznake: slomljeno srce, Ljubav na prvi pogled, on, savršenstvo

Problem je u meni...

Budim se, skuham si kavicu i otvaram laptop, komentiram prijašnje postove i bacam pogled na Facebook i Instagram.
Na kanalu "E!" su Kardashianke. Nekako mi je ta obitelj too much i usiljena; ali ono što jutro privlači moju pažnju je njihov brat Rob.
Prekrasan dečko, podsjeća me na bratića. Nešto je u njemu da kada ga vidim ga poželim zagrliti, od srca, i držati ga tako par minuta.
Vidim tugu u njegovim očima i to me rastužuje, To su neke stare epizode pa između tipkanja bacam pogled ka TV-u. Mlad je, još uvijek zgodan. Sada - neprepoznatljiv. Udebljao se, pao u depresiju, dijagnosticirane su mu bolesti ponašanja koje ja ne priznajem (ADHD, BIPOLARNI poremećaj i sl. Jednostavno u te bolesti ne vjerujem i točka).
Pokušavam zamisliti kako je to odrastati u muškarca dok svi komentiraju pornić tvoje mile seke, slušati i gledati nezdravu okolinu, bez oca - muške ruke; među 6 žena. I onda dođe neki tip koji oženi tvoju mamu i ima problema s ponašanjem pa jednoga dana odluči da ti neće više biti očuh nego pomajka. A ti jedeš, jer nemaš se kome izjadati; svi jedva čekaju prodati tvoju priču. I jedeš, i jedeš i jedeš...I više nisi sretan sa sobom. Nisi ni bio, samo je sada sve isplivalo na površinu. Eh moj Rob, želim ti istinski da pronađeš svoju sreću, duševni mir i ljubav u sebi.
U sebi nosim dar; ili prokletstvo suosjećanja s drugima - često me tuđi problemi muče više nego moji, i vidim li suzu u nečijem oku; taman da sam s tom osobom na "pas mater" - zaplakati ću.
Emotivno sam labilna, ili možda preotvorena - a možda samo čovjek koji je proživio previše ružnoga, što ne želim nikome. Pa se trudim i onda, kada moj trud neće naići na odobrenje ili razumijevanje.

Usred emisije ulazi moj otac u kuću. Opet ga je ukliještilo u leđima. Imali smo tu epizodu prije pola godine kada mu je rečeno da mora plivati da ojača leđne mišiće, nikakve teretane ni napori. Otada je prošlo mnogo dana i potrošenih živaca, a on i dalje poslijepodneva provodi na kauču u vodoravnom položaju. I ljuta sam. Bijesna sam što ga vidim tako nemoćnoga i pucam; počinjem se derati. Moja mama to sve sluša i gleda u mene, dok ja vrištim; a on šuti jer zna da sam u pravu. Govorim njoj dok je on na pola metra od mene jer mu se ne želim niti obratiti. Liježe na pod na leđa i pilji u plafon.
"Ne mogu to gledati! Ne mogu ga ni žaliti! Jel me prije pola godine nazvao da dođem po njega jer ga je ukliještilo u autu, pa smo ga vozili na Traumatološku pa na Rebro, jedva smo ga premještali s kolica na kolica, Pa samo ja znam koliko sam se usrala od straha da je potrgao nešto i da neće više moći hodati! JA SAM TRČALA ZA NJIM, mene je zvao! Pa jesam ga nakon par dana odvela privatno da sve poslika i jel mu čovjek lijepo rekao PLIVAJ! HODAJ! A ON LEŽI PO CIJELE DANE! Mišići su mu jebeno ATROFIRALI, KREPALI!! VIDI GA! POPIZDIT ĆU VIŠE!!", i onda se okrenem njemu i viknem "Hoćeš li mi s 50 godina ostati invalid?! Jel ti ovo treba?!" I povlačim se u sobu. Bijesna sam. Znam da nećete shvatiti, svatko bi reagirao sa: "kako ti mogu pomoći?", ali ja više ne mogu. Osjećam da nosim teret cijele kuće na leđima. Plati račune, registriraj auto, daj psima jest i pit, radi, čisti, brini se o njima, riješi kazne za parking, odvedi brata u šoping, hodaj po sudovima.... I ne mogu. Kao da su mi se prepustili - ONA ĆE SVE RIJEŠITI. Ali umorna sam. Umorna sam više, od vlastite obitelji. Umorna od kredita, umorna od nezahvalnosti. Umorna sam jer sam umorna, i želim se odmoriti, a ne mogu.
...
Nalazim se s Lanom u Areni, u 13h. Lana je moja dugogodišnja prijateljica još iz osnovne škole. Nismo se stigle družiti u zadnje vrijeme zbog posla i obaveza pa sada nadoknađujemo. Sjedimo tako, ćaskamo, uz pokoju zraku sunca i red kišice. Najavljuje da je odlučila u 9.mj. odseliti iz RH, jer ima dečka van RH pa planiraju početi skupa. Zaposliti će se, udati, živjeti svoj život drugdje. Prije mi je ta pomisao bila odvratna, jer se vežem uz svoje prijatelje i ne želim da ikuda odu; ali sada sam sretna zbog nje. Sretna sam jer znam da će biti sretna tamo, s njim; da će imati priliku raditi za normalnu plaću tamo, i sretna sam jer znam da ću kada ju god poželim moći kupiti avionsku kartu i otići ju vidjeti - Ta to je samo sat i pol vremena zračne linije. Kao autom odavdje od Crikvenice. Što je to, ništa! Idi, idi za svojim srcem. Budi sretna! Svi bi trebali biti sretni...

Usred kave sjetih se Deana pa ga pitam gdje je. Odgovara mi da je s bratom, što i dalje nije odgovor na moje pitanje.
"lociraj se", kažem, u šali, a on pošalje svoju lokaciju. To je nasmijalo mene i Lanu, i osvojilo me. Simpa je skroz taj Dean...
Nastavljamo s ćaskanjem kada mi zazvoni mobitel: ON je. Pita me što imam u planu, a ja odgovaram da smo taman pri kraju s kavom i da bi se mogli vidjeti (Znam, znam, seks bez obaveza, a viđamo se svaki dan. NE PITAJTE ME NIŠTA).
On predlaže da dođe u Arenu jer je u autu a ja brzopleto kažem da može. Odjednom me hvata trema, iz neobjašnjivog razloga.
Ustajemo nas dvje i jurimo u WC isprazniti naše napaćene mjehure, obiđemo par dućana kada on javlja da je stigao. Pozdravljam se s Lanom, ona ima šopinga za obaviti i hodam prema njemu.
Našli smo se, i šetamo jedan pored drugoga.
Ubrzo se umaram, gladna sam i imam 101 ideju u glavi da odemo otamo. Uporno kružim oko pokretnih stepenica od garaže i govorim da želim na Bundek na kolač (Primjećujete li i vi paniku u meni koju ja primjećujem tek sada dok pišem, a on je odmah primijetio?). Tamo ima Vincek, a meni se BAŠ jede onaj kolač s kokosom koji imaju BAŠ tamo.
Okreće se prema meni, gleda me trenutak, i kaže:
- A zašto sam dolazio ovdje uopće?
- Pa gdje je problem, želim jesti kolač.
- Pa ima i tu kolača, možemo tu.
- Deane, ali želim na zrak.
Gleda me, i osjetim da će zaboljeti ono što će reći, pa tako i bude:
- Ne želiš da te netko vidi sa mnom, je li tako? - Upita me hladnim tonom, više oblikom rečenice nego pitanja, a ja osjetim kako mu puca srce, i ubode me žalac krivice jer je u pravu. No, pokušavam spasiti situaciju jer sam baš ispala govno, pa ga primam za ruku i kažem, " Hajde ne budali, idemo se prošetati ako ti je do šetnje. Zbilja sam htjela na zrak i pojesti kolač i popričati u miru i uživati u prirodi." On se ukopao na mjestu i ne hoda. Protestira, govoreći mi bez riječi: "Hvala što se trudiš, ali shvatio sam."

Gleda me, ja ga pokušavam navesti da hoda i da prošećemo kako bih ga uvjerila da ga se ne sramim, ali ne pristaje na moju igru.
- Idemo na Bundek da pojedeš vražji kolač - Kaže - Vozi zamnom.
Sjedam u auto i vozim za njim, svaki kilometar mi je vječnost. Vidim da je ljut jer daje gas prejako, jurca po cesti a ja ga pokušavam pratiti, koliko mogu. Vozi bijesan auto, a moj ima 90ks.
Putem razmišljam kako sam ga povrijedila. Kako bih se ja osjećala na njegovom mjestu? Kako da to ispravim? Jednostavno me uhvatila panika; znam što sam ja uvijek mislila kada bih vidjela mladu curu i starijeg čovjeka, i užasnula me pomisao da će netko tako gledati NAS. Ali ako on za to ne mari, a u istoj smo poziciji, zašto mene to toliko opterećuje? Stižemo pred Vincek i on mi prepušta parkirno mjesto. Šutke prihvaćam i čekam ga ispred terase dok on ne smjesti svoj auto. Vjetar mi nosi kosu, sunce sija. Stavljam sunčane naočale na oči i gledam ga kako dolazi prema meni. Bojim se hoće li mi zamjeriti; što će reći? A on kima glavom lijevo desno i smješka se, dok mi se približava, hvata me oko struka i kaže; "Bože, kakvu ja ženu imam pored sebe!", i poljubi me. Uzvratim poljubac pa se okrećemo i ulazimo na terasu. Naručujem vražji kolač i kavu, on isto.
Ne znam što bih rekla, pa šutim i gledam neku djecu kako se igraju, dok cupkam po jebenoj raffaello kuglici.
- OK, mrtva je - kaže i pogleda na moj tanjur, pa pogledam i nasmijem se. Izmrvila sam ju, nesvjesno, dok sam gledala tamo klince. - Što si tako zamišljena? O čemu razmišljaš? - Upita me, pokušavajući započeti razgovor.
- (Ja sam jebeni idiot, a ti me još ljubiš...oprosti.) Ma o poslu i obvezama, malo sam zalutala, sorry. Baš je lijep dan, jelda?
-Ti si lijepa. Pojest ću te. Bože kako si seksi. Želim ti ljubiti grudi sada, i lizati te od glave do pete.
- Deane, ljudi... Suzdrži se, molim te.
- Ne mogu.
- Moraš. Neugodno mi je.
- Meni nije
- Ok...
- Volim kada ti je neugodno
- Vidim, uživaš.
Dovršila sam kolač, i predložila da ustanemo. Primio me oko struka i po prvi puta, primila sam njegov dlan u svoj. Osjetila toplinu njegove ruke na vjetru. I godi mi. Nekako, pristaje. Obzirom da se ne razdvajamo već tjedan dana očekivala sam da će me nakon silnih komplimenata pozvati k sebi. Otpratio me do auta, i naslonivši se na auto, poljubio me.
- "Ideš kući?" - Upitao me
-"Ne znam..." promucam, pogledam na sat, i promrmljam: "Mogla bih nazvati Maju da se vidimo" (ZAŠTO ME NE ZOVEŠ K SEBI?)
- OK, Pazi kako voziš. Daj pusu. - I otvori mi vrata od auta. Sjedam u auto, i shvaćam da je đentelmenski sve ovo izveo, ali u sebi je povrijeđen i ljut, bez obzira na sve. Osjećam se kao govno, i vozim prema kući. Legnem u krevet i zaspem.

Navila sam alarm za sat vremena, pa ustajem i odlazim u City Centar na kavu s Mihaelom. Još jednom ju pokušavam odgovoriti od tableta i gluposti, pokušavam se s njom dogovoriti da krenemo skupa u teretanu i da počne izlaziti sa mnom, na što odmahne rukom jer ja uvijek vani upoznajem ljude a ona je zatvorena osoba i ne želi to, njoj je to odvratno. Odustajem od svojih namjera, kada mi je i par puta rekla da ju NAPADAM, iako sam pričala sasvim mirnim tonom i pokušavala joj objasniti kako ima zbilja lijep život.
Ustajemo jer zatvaraju centar pa odlazim u Zaprešić popiti kavu s kolegicom. Poslala sam poruku Deanu, i nije baš pričljiv, primjećujem.
Dolazim kući pa mu se javljam, ali i dalje nije pričljiv. Odgovara mi sa "da" i "ne". Ljut je. Pita me sada što radim i kažem mu kako razmišljam o njemu (Pa neću mu valjda reći pišem blog o tebi), a njegov odgovor glasi:
-

Eto, to je to za danas, za mene i previše.
Misao dana: Kad zasereš stvar, lezi i pravi se mrtav.

Oznake: veze, prijatelji, obitelj, ljutnja

Kako se usuđuješ?!

Ustala sam, okupala se, uredila i namirisala...Osjećam se izvanredno.
Ulazim u auto, sa minimalno šminke i krećem prema Deanu. Stižem ranije pa odlučim popiti kavu u kafiću prekoputa njegove zgrade i usput zapaliti koju cigaretu, obzirom da je on nepušač. Nakon desetak minuta stiže on, zgodan, visok i markantan, u svijetlo sivom odijelu i najružnijom rozom kravatom koju sam ikada vidjela... Prolazi pored mene i kreće u susjednu prostoriju kafića. Primijetim da je zalutao pa ga dozovem.
Iznenađeni izraz njegova lica rekao mi je kako me nije prepoznao i izgledam odlično. Par trenutaka kasnije, kada je sjeo prekoputa mene rekao mi je to i sam.
- Daj pusu! - kaže, i nagne se prema meni.
Nerado mu udovoljim, iako me niti najmanje ne privlači ljubljenje s njim u javnosti i ne želim ga na to privikavati; ali kafić je bio prazan, za jednim stolom balavci koji mi nisu prijetnja i neće narušiti moj integritet, i konobarica koja ga ionako poznaje pa nemam s tim previše problema. Nitko neće niti primijetiti.
Ćaskamo tako o glupostima, pa između svakih par rečenica ubaci: "Grrrr...pojest ću te", ili "Bože lijepa li si".
Postaje mi neugodno jer što je previše, previše je.
- "Idemo k meni?" - Upita. Bacam pogled na kavu, skoro sam ju popila, ali ionako mi nije do sjedenja ovdje...Ta kravata je zbilja ružna, ne mogu riskirati da nas netko poznat vidi ovdje. Grabim mobitel i cigarete i bacam ih u torbicu. On uzima moju jaknu i oblači mi ju, baš pažljivo. Krećem prema izlazu ali on otvara vrata i pušta me prvu. Lijepo, lijepo. Ima dobre manire, pohvale mami.

Ulazimo u stan i on odlazi u kupaonicu. Ja se odmah selim u spavaću sobu i skidam sve sa sebe, posložim lijepo svoju odjeću na hrpu i ostajem u samostojećim crnim čipkastim čarapama, istim takvim gaćicama i crnom grudnjaku. Pogledam se u ogledalo i pomislim kako mi grudnjak smeta pa odmah skidam i njega i pridružujem ga hrpi odbačene odjeće.
"Mrak" - kažem si potiho: okrenem se, guza dobro izgleda, i bacam se na krevet.
Za par trenutaka dolazi on, i iznenađen prizorom podigne obrve i jedva izusti: - "Oho?"
Prilazi krevetu i počinje me ljubiti, mazimo se, a meni danas posebno godi...Naježim se kada bradom prođe po mojoj stražnjoj strani vrata a on mi govori kako ga to pali.
Odjednom, zgrabi moju bujnu kovrčavu kosu u šaku i povuče mi glavu lagano ali dovoljno snažno unazad, ljubeći mi vrat. Protrnem od ugode, volim grubo s mjerom...Svlači mi gaćice i ostajem samo u čarapama. Uzima me od iza i ritmički me jebe, jednom rukom dražeći moj klitoris. Prima me opet za kosu, povlači mi glavu i ljubi me u usta dok se ja bližim orgazmu.
- "Svršavam" - šapnem, a on pojača intenzitet, dok su moje usne razjapljene na njegovima; gura mi jezik u njih, grize me, a ja bespomoćno zacvilim, i klonem. Okreće me na leđa, uzima me misionarski, čujem prigušeno dahtanje i tiho stenjanje kada mu zarijem svoje nokte u leđa, dahće mi na uho, drži me za kosu, ljubi, širi guzove, prstom prelazi preko anusa, uživam...
Vadi ga i svršava. Gledam ga, i odjednom mi je jako lijep i ranjiv, i ne mogu se zasititi poljubaca. Nasmije se, a ja pomislim kako zbilja ima prekrasan, dječački osmijeh. Dok je on na leđima pod dojmom orgazma, ja se otkotrljam na njegova prsa i ljubimo se, strastveno i nježno. Neki prekidač u meni je još uključen i ja samo želim JOŠ.
Ljubi me po vratu, spušta se sve do bedara, širi mi koljena i ljubi, siše, gura jezik, prste, dok se ja izvijam na krevetu, mokra, u deliriju.
U jednom trenu mi je samo mazio klitoris i ja sam podigla glavu da ga vidim kako to radi. Prizor njega kako gleda u moju picu dok me dira, izazvao je u meni neki neopisivi osjećaj ugode. Znala sam da uživa u pogledu. Svako toliko bi se spustio i opet navalio jezikom, zubima, prstima i bradom, pa opet podigao glavu i zadovoljavao me prstima i samo gledao...Mučio me tako, polako i lijepo, desetak minuta, kada me povukao za bokove i okrenuo, zabio mi ga tako jako da sam jauknula od slatke boli.
Krećemo opet....Podigla sam guzu visoko, a glavu spustila na krevet s rukama iznad glave, iscrpljena, puštajući ga da se igra sa mnom, kako god želi. Pomiče mi kosu s lica, a ja podižem glavu i gledamo se...Kako prodorno, kako seksi...Ljubi me, i osjećam da je blizu, ali ovaj puta se ne bunim niti natječem s orgazmom. Uživam u činjenici da on uživa u meni, puštam ga da me uzima kako želi, dok ne dođe do vrhunca...Uzima me, duboko i jako, silovito i prodorno, stavljajući mi jedan prst u anus. Oh, prelijepog li osjećaja...I evo ga. Svršava još jednom, ali misli i na mene. Vraća se dolje, ljubi me, i dovodi do vrhunca par trenutaka poslije prstima u anusu i vagini, jezikom na klitorisu...Eksplodiram u njegovim ustima, i prepuna sam ljepote. Podiže se do mojih grudi i nježno mi uzima bradavice u usta, ne zakidajući niti lijevu niti desnu, pa ih miluje prstima dok se ljubimo...Odmaramo tako, pa opet krećemo, nezasitni i željni jedno drugoga.
...
Ležimo tako u krevetu, on na leđima, s rukama iza glave, ja na boku podupirući glavu jednom rukom a drugom se rukom igrajući njegovim prsima. Govori mi o tome kako ću se udati za njega, očito uvjeren da smo mi u vezi, pokušavajući mene uvjeriti u isto. Priča mi kako sam najljepša i najseksi žena na svijetu i da me ne želi nikada pustiti. Plaše me sve te priče, jer sam mu jasno dala do znanja da nismo u vezi rekavši mu "mi nismo u vezi", što još trebam reći? Ali on ne shvaća. Jednostavno je očaran, zaluđen ili zaljubljen i svaki moj otpor je suvišan dokle god se seksamo.
- Jesi li ti imala menstruaciju uopće kako se mi viđamo?
- Jesam, u periodu dok smo bili u svađi. Deane, zašto me to pitaš?
- Pa tako, pitam samo. - odgovori on, a ja da sam bar glupa pa ne znam zašto me to pita.
- Deane... Molim te reci mi da nisi svršio u mene.
- Nisam
- Zakuni se
- Neću se kleti, ako kažem da nisam onda nisam
- Lažeš
- Jedanputa jesam
- Zašto si to napravio?!
- Pa ti si taman svršavala, i eto.
- Jesi li ti normalan?! Jel ja moram prolaziti kroz sranje OPET radi tebe?!
- Smiri se, ljubavi, pa neće ništa biti
- NE ZOVI ME LJUBAVI!!! Ako ja spavam s tobom, imam povjerenja u tebe, odakle ti pravo da donosiš odluke u moje ime, Deane?! Moram li ti crtati da sam jedanput prošla to sranje i ne želim opet?! Što ti jebeno nije jasno?!
- Ljubavi, diši. Smiri se. Razgovarajmo o tome, molim te. Hajmo to riješiti sada. Gle, ako ostaneš trudna, rodit ćeš. Ja sam tu.
- Isuse, Deane. Prvo, mi nismo niti u vezi. Drugo, ne prave se djeca tako, a treće, JA TO NE ŽELIM i nemaš pravo donositi odluke u moje ime!!
- Dobro ribica oprosti, neću više. Pa ako smo zreli ljudi, odrasli; mislim, ja tebe zbilja želim pored sebe, ja sam se zaljubio...- i oči mu se napune suzama. I svaka rasprava je gotova. Tko je veći idiot od nas dvoje, pitanje je sad.
- Ok, dosta. Nemoj to raditi, molim te. Ja jednostavno nisam spremna i shvati to.
- Ok, sada shvaćam. - kaže mucajući.
Otpratio me do auta, i maše mi. Gledam ga u retrovizoru i pitam se, želim li više ikada vidjeti tog čovjeka?

Oznake: seks, zaljubljen, veza bez obaveza

Ona ne zna zašto je tužna

Svi imamo uspone i padove, vesele i ne tako vesele trenutke, i plivamo tako u rijeci života prepunoj svega, nizvodno; nekada brže, nekada sporije, nekada se u toj rijeci Života uhvatimo za granu da malo odmorimo i pustimo neke ljude da nas preteknu...Ali samo jedno pravilo se zna: NIKADA NEMOJ DOZVOLITI STRUJAMA DA TE POVUKU NA DNO I DA POTONEŠ.
Ja istinski vjerujem da ne postoji problem koji se ne može riješiti, i da je najjači čovjek onaj; koji zna razgovarati sam sa sobom. Jer tko bolje poznaje tebe od TEBE? Tko ti može dati bolji savjet od tebe samoga?

Ali što je sa onima koji to ne znaju? Što je sa onima koji su se prepustili strujama i tonu?
Možemo im pokušati pružiti ruku dok se drugom držimo za granu kako i mi ne bismo potonuli, vući ih svom snagom van i moliti Boga da uspijemo spasiti prijatelja.
Ali što ako taj prijatelj ne surađuje? Što ako beživotno visi u vodi i ne želi ti pomoći da mu pomogneš? Ne pokazuje niti najmanji napor/otpor? Da li je to gore od ove druge situacije:
Ako surađuje s tobom, lamata rukama i nogama, čvrsto te drži za ruku i dopušta da ga izvučeš van, i napokon, jedva, nakon tolikog truda uspiješ - izvučeš ga iz jake struje i nastavite nizvodno, pa se u jednom trenutku opet samo pusti, i dopusti strujama da ga povuku na dno?
Koliko se dugo možeš brinuti za takvoga prijatelja, zbog kojeg zastajkuješ na svome putu?
Što ako jednom grana za koju se držiš dok ga izvlačiš - PUKNE? I potoneš sa njim, u nepovrat....

Dugo godina, jedna od mojih najbližih prijateljica, Mihaela,pravi mi društvo u ovoj rijeci života. Prošle smo skupa mnogo toga, volimo se i cijenimo.
Ali u posljednje vrijeme osjećam da se udaljila. Ne samo od mene, svoga dečka, roditelja i sestre...Nego od sebe same.
Ona je nezadovoljna, pa to nezadovoljstvo mora pretočiti u opipljivo, realno obrazloženje. Reći će:
- Tužna sam jer radim posao koji ne volim. Mrzim svoj posao i on me čini nesretnom.
Pozorno slušajte, zašto baš posao?
Ona ima žive, zdrave roditelje. Prepustili su joj stan u kojem živi sa cimericom, tako da nije sama. Upoznala sam ju, cura je dobra.
Prije par mjeseci je bila najtužnija na svijetu jer nema psa.
- Samo da mi je pas, on će me razveseliti i iščupati me iz depresije! Da se imam čemu veseliti...
Tadašnji dečko joj je kupio psa. Sada, kada ju pitam kako je pas, kaže:
- Joj ništa me ne pitaj, zločest je strašno, uzmi ga, nosi ga!!
Bila je tužna jer nema psa, dobila je psa. Nakon toga joj nije bilo dobro u vezi s Ivanom, pa je našla drugog dečka.
Ta veza nije uspjela pa se ubrzo vratila Ivanu koji ju obožava, a kojeg ne voli - jer se boji biti sama.

Dala je i otkaz u prijašnjoj firmi jer je bila nesretna pa je otišla u drugu firmu, gdje je već radila, jer je tamo bilo bolje, samo plaća je bila loša; ali sada nude bolje uvjete.
Naravno da je opet nezadovoljna na poslu, jer zamisli, mora ići na posao i raditi ono za što je plaćena, a to joj nije baš po volji.
Danas mi tako priča kako je dobila uputnicu za psihijatra, da se srami i da nikome ne kažem, a meni se lice ozarilo taj tren.
NAJBOLJE ŠTO SAM ČULA OD TEBE POSLJEDNJE DVIJE GODINE! HVALA DRAGOM BOGU!
Taj naš mentalitet "sramota je ići psihijatru" meni je apsurdan, glup, primitivan i neutemeljen.
Ona je tužna, ona je bezvoljna, ona je nezadovoljna. To se vidi po njenom govoru, nezainteresiranosti za išta, stavu, tonu.
A ja više ne znam što joj reći, kako joj plomoći, kada joj ja pričam, a znam da će čim mi okrene leđa zaboraviti sve što sam joj rekla.
Ima sve u životu. Radi, ima relativno dobra primanja, trenutno živi sama, ima dečka koji ju voli i udovoljava u svemu, ima psa, ima prijatelje, obitelj.... Ima zbilja sve što bi jedna mlada djevojka mogla poželjeti. Prekrasna je, muškarci joj padaju pod noge.
Gdje je problem?
Problem je u tome što ona ne zna što je to imati problem. Što je to bolest, otkaz, smrt?
Kao što sam ranije napomenula, ona nije depresivna, tužna i sl. Ona brke pojmove. Ona je nezadovoljna, jer ima dečka kojeg ne voli (Jer da ga voli, ne bi u međuvremenu imala 2 muškarca i vraćala se njemu kada pukne samo jer eto, on ju obožava i učiniti će sve za nju.). Pa kako jedna mlada djevojka može biti sretna kada je uz nju vječito netko koga ona gleda kao brata? Kada se ne može istinski radovati ičemu, kada nije zaljubljena, kada ne osjeća potrebu voditi ljubav s njim nego ga radije oralno zadovolji da ga ušutka?
Kako biti sretan kada te netko prati kao sjena i uvjerila si samu sebe da je on uvijek tu za tebe pa moraš biti s njim?
Zašto se jedna mlada osoba boji biti sama? Sjesti na bicikl i prošetati psa, izaći sa prijatlejicama, upoznavati frajere?
Kako uvjeriti prijateljicu koja trune u vezi da nije problem niti u poslu, niti u psu, niti u ikome ili ičemu osim u njenoj truloj vezi?
Kako da se radujem Suncu kada je pored mene netko tko mi ga zaklanja i stvara sjenu?
Kako joj otvoriti oči, a da se pritom ne umorim?
...Jer evo, prolaze godine, i jednostavno više nemam snage. Pogledam ju i nemam više niti volje reći išta. Osjećam da odustajem, jer energija koju ću utrošiti da joj objasnim ljepotu života same žene, biti će mi uzaludno potrošena, a mogu ju utrošiti na mnogo ljepše stvari. Jer dok ja njoj govorim, objašnjavam, dajem primjere, svim srcem i dušom, samo čujem: "Daj malo tiše, umaraš me kako pričaš ko neki propovjednik, ne mogu te pratiti".
Ustajem, odlazim, potrošena sam i poražena. Ona će nastaviti po svome, a moj dan je uništen - I dopuštam sebi da donesem odluku koju nisam do danas niti razmotrila: Puštam ju da potone. Možda zbilja mora dotaknuti dno kako bi napokon prihvatila pomoć.
Moja misija nije uspjela, osjećam da kao prijatelj nisam uspjela, ali zbilja znam da sam dala sve od sebe, i ne žalim.
Ne mogu dozvoliti da pukne grana za koju se držim dok pružam ruku nekome tko visi beživotno o moju ruku i ne pokazuje niti najmanju volju da uspijemo. Moram krenuti dalje, graditi sebe, plivati i jačati svoje mišiće, kako bih stigla do cilja. Čekati ću ju tamo, jednom će se pojaviti; bez ičije pomoći...
Misao dana: Na neuspjesima učimo da trebamo pokušati na drugi način, kako bi uspjeli; koliko god težak taj drugi način bio. Ako je za više dobro, ne žali svoju odluku - jednom će se isplatiti.

Oznake: prijatelji, ljubav, depresija, snaga, odluke

O čemu ako ne o njemu

Svi imamo nekoga koga spominjemo sa strahopoštovanjem, ljubavlju, ponosom. Nekoga, za koga znamo da to nije zaslužio, ali u ime stare slave i dalje to činimo.
Pričajmo o njemu. Zove se A. A je bio moja prva ljubav: da se razumijemo, nije mi bio prvi dečko, prva ozbiljna veza, niti najduža veza. Ali naučio me mnogočemu. Nakon disfunkcionalne veze od 4 i pol godine pune vike, galame, prijetnji, policije, zatvora, batina, cijeniš potpuno suprotne osobine jednom kada naletiš na nekoga tko ih posjeduje.
I sada shvaćam; nije mene A naučio ničemu. Naučila sam sama. Ne cijeniš dobro dok ne upoznaš zlo, ne cijeniš novac dok ne ostaneš bez njega, ne cijeniš obitelj dok je ona tu, ne cijeniš posao, dok ga ne izgubiš. Ljudi, situacije i problemi su samo spoznaja; spoznaja ako želimo spoznati; ako ne, nećemo. Dakle, naučila sam sama. Jer sam htjela.
Volio me, i uvijek sam ga dizala u nebesa. Možda da nije bio on taj koji je mene ostavio ne bih ga tako dugo veličala, patila za njim i sl. Pokopala sam sve njegove mane i od njega sazdala najboljeg čovjeka, ljubav mog života, bezgrešnog, savršenog, uzvišenog.
Ali reći ću vam nešto.
"A" je zbilja bio sabrana osoba. Nikada nije negativno reagirao u trenutku, nego je prespavao, razgovarao sam sa sobom i onda odlučio kako će reagirati. Ja sam Lavica; ja planem odmah i sad, izderem se, isplačem, nasmijem do suza, iz osjećaja u osjećaj, punim se i praznim jednakom brzinom. Osjećam - i ponašam se onako kako osjećam.
Tako sam imala najboljeg prijatelja, puno prije i poslije A. Divnog dečka kojeg sam voljela sa svim svojim vrlinama i manama. Znali smo se dugo godina, i on je bio dio mene.
Tek kada me A ostavljao, nakon godinu i pol dana veze, rekao je: TRPIO SAM TVOG FRENDA GODINU I POL DANA. (On nije vjerovao u muško ženska prijateljstva, danas ne vjerujem ni ja; ali o tome drugom prilikom)
Velika mana je to suzdržavanje. Da smo o tome razgovarali, da sam znala što ga smeta, možda nakupljenog bijesa ne bi bilo.
Mi se u godini i pol dana nismo NIKADA posvađali, na način da se svađamo, vičemo, deremo, dižemo tonove. Nikada u toj vezi nitko nikome nije izgovorio uvredu - bilo kakvu.
Ja bih se posvadila s njim, on bi šutio. Jer mora prespavati svoju reakciju. Razgovarao bi diplomatski i pomno birao riječi; jer riječ je oružje.
On je bio konzervativan, tradicionalan, staromodan muškarac. Govorio mi je kako se ne smijem odijevati, tako da je moj ormar poprimio ozbiljan look, bez suknja previše iznad koljena, bez dekoltiranih majica - jer on to ne voli, i nabijati će mi to na nos svaki puta kada će imati priliku.
Nikada mi nije oprostio minicu sa čarapama koje imaju nacrtane mace na sebi, i godinu dana mi ih je spominjao. Ok, nije bila baš primjerena kombinacija, niti je moj stil, ali zasigurno nije opravdanje da mi to nabija na nos narednu godinu.
Prijatelji ne postoje: postoji obitelj. Shvatiti ćeš.
Izlasci? Što jedna cura ima izlaziti van dvaput mjesečno u klubove? Hoćeš li tako i kada se udaš?
Ti misliš i dalje raditi gdje radiš kada se udaš za mene ( Radim u ozbiljnoj firmi, okružena ženama, u uniformi )?
Želim da radimo skupa, gradimo firmu. Možeš mi biti knjigovođa. Što ja imam zarađivati svoj novac kada mogu ovisiti o njemu?
Imao je jake argumente, znao je reći pravu stvar da te uvjeri kako je u pravu.
Pristala sam na sve. Bez prigovora. Jer, obitelj jest najvažnija, ON mi jest najvažniji, i moram za mir u vezi/kući/braku pristati na kompromise. To je recept za sretan život.
Ali bio je pažljiv. Davao mi se 100%. Vozio me s posla i na posao svaki dan. Nismo se odvajali jedan od drugoga. Sve smo činili skupa i vrlo brzo je postao dio moje duše, srce moga srca, bez njega bila sam prazna. Izlasci mi nisu više bili ni bitni sada kada imam njega pored sebe; draže mi je bilo leći pored njega nego plesati cijelu noć s curama.
Ali on, kakav je, konzervativan i tradicionalan, spomenuo je svoga prijatelja jednom, koji je sa mnom išao u srednju školu.
Ja sam bila 1. razred, on maturant. Sviđao mi se i bilo je obostrano. Izašli smo na piće pored škole i poljubio me. Ja sam tada bila djevica i nisam bila spremna na išta, pa je on odustao od mene. Vrlo brzo je maturirao i otišao, više ga nisam vidjela - niti sam ga se ikada više sjetila. Do kada ga A nije spomenuo. Kako mu NIKADA NIŠTA NISAM PREŠUTJELA, rekla sam mu da smo se jednaputa prije 8 godina poljubili. On nije ništa na to rekao. Spomenuo je i mene tom prijatelju i tu je nastao problem. N jihovi očevi su bili bliski, bilo je sramotno da se priča kako sam imala nešto s njim.
Jedan dan smo kod njegovog brata u kafiću igrali čovječe ne ljuti se s njegovom ženom, kada ga je nazvao taj dečko iz srednje škole. Razgovor je tekao ovako, sa ove strane slušalice koju sam mogla čuti (bolje da nisam):
- Hej, bok
(...)
- Evo ništa, sjedim tu s burazom i ženom mu u kafiću igramo nešto
(...)
- Da,da
(...)
- Ne..Ajde, čujemo se....bok, bok.
Gledam mu brata i ženu pognutih glava, gledam njega. Suze mi naviru u oči.
- Ja nisam ovdje? - Upitam
- Molim te... - Rekao je moleći. Uvijek kada mu razgovor nije bio po volji default-na rečenica bila je MOLIM TE. Molim te šuti, Molim te prestani, Molim te ne sada, Molim te ne da mi se - Molim te je bila njegova rečenica, obrana i kraj svake rasprave koju sam mislila započeti.
To se nastavilo. Svaki puta kada bi ga nazvao dok je sa mnom, nije se htio javiti,
- Budem kasnije... - Jer nije htio reći da je sa mnom. Sramio me se.
Nekada bih inzistirala i požalila na svojoj tvrdoglavosti, ali smetalo mi je da netko tko mu nije niti prijatlej, već sin tatinog prijatelja ima toliku moć nad njim, nadamnom, nad nama. Veza nam je trunula. On je imao muški ponos, bilo ga je sram.
Ovaj me mrzio iz nekoga razloga i jedanputa sam mu otišla na vrata i plačući molila da prestane govoriti protiv mene i uništavati nam vezu jer smo se poljubili jednom prije 8 godina; niti ne znaš tko sam, zašto to radiš?!
Njegov odgovor je bio da on NE ODOBRAVA NAŠU VEZU I DA JE TO REKAO "A", pa ako ovaj ipak odluči ostati sa mnom on će se s time pomiriti.
Tada sam već trebala odustati od svega. Bitnije mu je bilo da njegov "prijatelj" ne priča poznanicima kako mu je poljubio ženu prije 8 i više godina nego reći mu: gle kompa, to je davno bilo, ona je moja cura i gledaj svoja posla.
Nakupilo se u njemu bijesa, srdžbe, bio je ponižen. Jer me nitko nije smio dirati, ne može me oženiti riskirajući da će ovaj to nekome reći, on živi za svoj obraz, njegov otac; oh kakvo bi to poniženje bilo za njega, on je sin miljenik. Oni cijeli život čuvaju obraz i onda dođem ja i razjebem to u prvom srednje pa sada ispaštam.
Tako mi je skupljao minuseve, a ja sam krivila sebe. Udaljavao se od mene, i jednom prilikom mi rekao:
- "Teško mi je u gradu primiti te za ruku" ta rečenica je u meni otada.
Danas, ta veza je gotova. Dugo, predugo sam krivila sebe. Učinila sam sve što sam mogla, pristala na sve, samo da budemo skupa i da on bude zadovoljan sa mnom. Nije bio. Hvala Bogu, nije bio, jer ne znam kakav bi mi život bio danas.
Naučila sam od njega mnogo lijepih stvari, ali od našeg raskida sam naučila mnogo više.
Kada pomislim da sam htjela dati otkaz da ga usrećim, ostati bez svog kruha, cijenim svoju neovisnost još triput više.
Kada pomislio kako bih izgubila sve prijatelje, danas ih pokušavam voljeti još više.
Oblačim se kako god me volja, izlazim s kim god želim i kada god želim.
A da sam ostala s njim, izgubila bih ono najvrijednije na ovome svijetu: Vlastitu slobodu.

Ne mogu vjerovati da sam se zavila u veo tuge i plakala za njim, umjesto da sam bila zahvalna Životu, Bogu i Svemiru što su učinili sve da me spase propadanja, da me uzdignu iznad toga i šapnu mi, da ih tek danas čujem...
"Sve možeš sama. Ne pristaj na odricanje onoga što ti je život namijenio za tvoje više dobro, kako bi kratkotrajno utažila tuđu glad za nadmoći. Jača si od toga, to nije ljubav. Ljubav je povjerenje, i ona je bezuvjetna. Znam da si bila preslaba da se makneš od toga, ali mi smo to učinili za tebe; jer pogledaj se danas! Da li ti je zbilja žao?"

Misao dana: Ne žali suze, ljubav ni bol. Žali samo ako prošlost smatraš ljepšom od budućnosti.

Oznake: ljuba, greške, misao, život, svemir

Seks je lijek samo na 5 minuta; FBI je 0 naspram cure koja je zainteresirana; + šta ti je karma

Spremila sam se do boli, lagana svilena suknjica do koljena crne boje sa prorezima s obje strane, čipkasta na rubovima, top svijetle boje breskve bez rukava i bez grudnjaka, samostojeće čarape, smokey eyes, lijepe cipele boje breskve... Bombon. Što jest - jest.
Idem po Luciju i kreće naš provod "single ladies".
Obzirom da smo se našle oko 22h, odlučile smo na Jarunu popiti piće. Izbor je pao na kafić Medeni. Intimno, lijepog interijera - može. Taman da se istračamo prije lumpovanja.
Primjećujem muške poglede na sebi svaki puta kada odem u wc ispuhati nos (malo sam prehlađena) i to mi tako imponira...
Mislim da to nikada ne može dosaditi. Spoznaja da možeš imati koga god poželiš... Svi su oni laki plijen. Vrlo zanimljivo...Možda nekom psihologu. Ja volim ove što me ne fermaju, mislim da je to tako po nekom zakonu prirode. Ili sam luda, ne znam još.
Znate ono kada vas salijeće barem 5 frajera, ali su ili ružni, ili papci, ili nezaposleni, ili premršavi, jazavci, predebeli, preniski, premladi, ljigavi itd. A onaj jedan...on je savršen. SA-VR-ŠEN. I to zbog jednog jedinog razloga - jer ti je nedostupan.
Grebeš, cviliš, moliš - ništa. To te uspali još više, smišljaš taktike; MORA PASTI. Ali on ne pada. E taj je savršen. Zašto? Ne znam, ali kada dokučim javim vam. Ili javite vi meni?
Uglavnom, sjedimo moja lijepa lucija egzotičnog izgleda koreanke i ja i razglabamo o svačemu. Plan je otići u Gallery, jer Robert.
Idem poslati Robertu poruku da provjerim situaciju. Spremna sam, psihički i fizički.
U 22:49h Robert odgovara kako na pola spava.
NA POLA SPAVA?! KAKO TO MISLIŠ?! JA SAM SE SREDILA I SVI ME GLEDAJU I POVALILI BI ME SAD ODMA OVDJE, SVI; A TI NA POLA SPAVAŠ?! Eto. Savršeno.
Odglumim cool curu i ne dopuštam da večer propadne.
-Lucija, ništa od toga. Idemo do Johana na cugu.
-Može - Kaže moja ljepotica.
U Johanu super atmosfera kao i uvijek, prevladava moj tip muškaraca; visoki, lijepo obučeni, kulturni zaposleni narod. Padam na finjake, šta ću, pa i ja sam fina?!
Uspnemo se na kat, zauzmemo poziciju na šanku i gledam gdje ću prisvojiti stol, jer ružno mi je stajati za šankom.
Brzo riješim i to pa smo za stolom, plešemo, pijemo i zezamo se...uz jedan mali problemčić.
Taj problemčić se zovu Jakša i Nenad. Oni su kao neki inventar u Johanu; upoznala ih igrom slučaja kada sam jednom tamo bila s Marcelom vani, i otada svaki puta kada nas vide se prilijepe kao dva magneta i skrpaju se krpelji. Sve bi to bilo ok da Nenad ne priča svaki puta kako je posadio 30 paradajza taj dan i blablabla jer NENADE; PLEŠEM I NE ZANIMA ME ŠTO SI TI POSADIO. Jakša je cool, ali jednostavno ne mogu shvatiti zašto se druži s tim napornim tipom.
Problem nije samo u tome što je Nenad naporan nego kada su dvije cure u društvu dva frajera, upecat ću vani NIŠTA, prići će mi NITKO, i ode cijela večer NIKUDA.
Govorim Nenadu da me ne prima za rame svaki put kad priča jer mi je vruće i okrećem se Luciji, ignoriram i pokušavam dati do znanja ne tako suptilno da ODJEBU, jer ZGODNI FRAJERI GLEDAJU A VI STE TU KO DVA STUPA.
Dečki naravno ne shvaćaju pa odustajem od borbe.
-Lucija, nije mi dobro. Nemam zraka, vruće mi je, muka mi je, ne mogu više. Popij to pa idemo
- Može - kaže Lucija koja mi je sama rekla par puta na uho dovoljno glasno da su obojica čuli: RECI IM DA ODJEBU, NITKO NAM NEĆE PRIĆI
-Idete cure doma? Gotovo za danas? - pita Jakša
-Ne. U sokola. - (O crni Jakša, zar ti moram crtati) odvratim mrtva hladna.
Krenemo van i idemo u Sokola.
Sokol. Mrzim to mjesto gdje svatko gura i zalije i zgazi svakog, mjesto gdje ima više ljudi nego prostora taman da jedni drugima sjede na glavi, ali tamo zalazi Hrvoje. A baš sam ga poželjela. Samo da ga vidim. Nisam se zaljubila ali samo da ga vidim, makar izdaleka.
U Sokolu ludnica, odmah dva Zadranina prilaze i vuku nas na ples. Može, ples uvijek može. Plešemo, pijemo, zezamo se. Pridružile smo im se za separeom i nakon 15ak minuta crni zgodni dečko prelijepih zubi me pokušava poljubiti. NE. Plešemo dalje pa opet proba; možda sam se predomislila? NE. Malo se maknem, eto ga opet, plešemo i NE JEBOTE.
Gledam okolo hoću li ugledati ćelavu glavu svoga Hrvoja, ali ništa. Hrvoje, gdje si? Samo da te vidim... Nema ga. Uletavaju neki dečki, odmahujem rukom u panici; bježite, bježite, ne želim da me Hrvoje vidi s nekim. U neko doba klub je postao ultra prepun. Moje nove cipele brušene kože boje breskve sada izgledaju krvavo. Netko me fino natopio Jackijem ili nečime, i cipele koje nisu bile nimalo jeftine mogu slobodno baciti u koš. Ali sve je to nebitno, samo da vidim Hrvoja...Ali vidim da ništa od toga. Pozdravlja me Frida, frendica moje frendice, pozdravlja me bivši kolega, sreće svoju kolegicu, srećem dečka iz osnovne škole...Kao da su svi tu - OSIM HRVOJA. Odjednom se osjećam kao budala. Klub je prepun, neću ga nikada tu vidjeti. Odustajem. Vadim mobitel iz torbice i vidim par poruka od Deana. Dean je dečko +40, 190cm, atletske građe, markantan. Viđali smose tjedan dana i onda mi je počeo govoriti LJUBAVI, ne puštam te nikuda, želim te oploditi i slične gluposti od kojih shvatiš zašto je netko u tim godinama još uvijek samac.
Prošlo je pola 4 a on želi da dođem k njemu.
Bacam pogled na Luciju, ona pleše i uživa i sjaji u zagrljaju brata crnog Zadranina, izgledaju prekrasno, tako usklađeni, lijepi i neopterećeni. Prekrasno. Gledam ih par minuta i uživam u pogledu svoje sretne prijateljice. Zaljubila sam se u njen osmijeh. Neka mi je uvijek ovako sretna. Ustanem i šapnem Duji kako moram ići ali da Lucija ostaje, i kažem kako ovakvu ženu neće sigurno nikada više upoznati; da je ona jedno predivno neiskvareno stvorenje i da takvu kada nađe mora oženiti.
On se tako slatko nasmijao na moje riječi, osmijehom dobrog dečka ( tko bi rekao, a brat mu je pravi ljigavac: Nakon mojeg posljednjeg NE je ulovio neku curu koja ne zna da je ok reći NE, i tu i tamo bacio pogled da se uvjeri kako vidim što propuštam. Oh, ne, nebesa. Osjetite li sarkazam u mom glasu?) i bila sam sigurna kako Luciju prepuštam u prave ruke.
Hrvoja nema.
"Dođi po mene. Odmah."- istipkam Deanu, na što on javlja da je kroz 20 min ispred Sokola.
Krenem van, probijam se kroz gužvu i pozdravljam poznate ljude usput, cijelim putem okrećući manijakalno glavu u potrazi za Hrvojem. Nema ga. Nema. Usporavam koliko god mogu samo da snimim sve ljude u svom vidnom polju, i uvjerim se kako ga zbilja nisam propustila. Izlazim napokon na cestu, a ispred mene sranje.
Došlo mi je da padnem na pod i zaplačem. Jado jadna, o luda ženska glavo. Parkiran njegov auto, bijeli se pravo ispred mene.
Super. Ipak je unutra; I JA GA NISAM VIDJELA. Htjela sam se vratiti napraviti još jedan krug, ali čemu.
Vani opet uletava neki seronja i kako se nije micao a Dean treba svaki čas doći rekla sam mu da ga otjeram kako čekam muža. Očekivala sam da će Dean stati s autom ispred, ja uskočiti u auto i da ćemo krenuti. Ali ne, on je snimio situaciju, parkirao 3 auta iza i krenuo pješke prema nama. Da spriječim sranje potrčim njemu, poljubim ga pravo u usta i kažem vodi me odavdje.
Vidjela sam da je malo nervozan sa "tko je to?" "jel te gnjavio?" i sl. pitanjima ali sam mu rekla da samo želim otići. Poslušao me, obzirom da mu se nisam tjedan dana javljala uopće.
Stižemo u stan, javljam Luciji da sam živa, da sam mu vidjela auto ispred i da se javi da ne brinem.
Liježem u krevet napokon, premorena i jadna, sklupčam se i želim umrijeti. Dean je vidio da nisam dobro. Dao mi je svoju majicu koja je na mojih 165cm spavaćica, i u njoj sam se osjećala jako udobno. Kao kada sam bila bolesna kao mala pa me mama ušuškala u krevet - tako udobno.
Legla sam mu okrenutih leđa i brzo se privio za mene mazeći me po glavi.
"Što ti je?" - pita on tepajući
"Bolesna sam, popila sam malo, antibiotici su mi jaki, noge me bole od plesa i jako sam umorna, Deane."
"Hoćeš da ti skuham čajeka?"
"Deane pola 5 je, spavaj samo"
Nastavio me maziti dok sam ja pokušavala spavati, i po njegovom disanju sam primijetila da sam u nevolji. Ali kad te život posere, ta pažnja tako godi, svaki dodir je ljekovit, i tako opet postajem grešnica...Svlači mi gaćice, umirem u milini dodira, tijelo o tijelo, svršavamo istodobno...
Budim se, 11h je. Gdje sam? Joj glupačo...
Hvatam mobitel i vidim poruke od Lucije. Dobro je, živa je, došla u pola 7 doma.
Iduće poruke su od Petre. Petra je kolegica koju sam sinoć srela u Sokolu i koja poznaje Hrvoja. Čak sam ju pitala da li ga je vidjela, nije ni ona.
- "Jutro, vidjela sam ti Hrvoja poslije, bio je turbo pijan. Nešto mi je pričao, tupog pogleda, kao da nije svoj. Nešto mi s njim ne štima."
Protrnula sam taj tren u krevetu. Oh Hrvoje, što ti je? Znam da se često opija i da ima nekih problema o kojima ne želi razgovarati, ali što li te to toliko muči da se uništavaš? Lijepi moj Hrvoje... Odjednom mi raspoloženje pada ispod nule.
Razmjenim par poruka s Petrom, kada Dean ulazi u krevet i pokušava dobiti repete. NEMA ŠANSE. MIČI SE.
-Ne osjećam se dobro - lažem
- Dobro, ako ti nije dobro - po tonu vidim da zna da lažem ali premalo me briga da bih išta dodala
- Vozi me kući - kažem
- Ok, ljubavi - kaže. Opet on s tim.
- Deane, zašto mi govoriš ljubavi?
- Pa zato jer te volim
ŠTO JE MENI OVO TREBALO. Ovo je skoro kao ono kad pijana pošalješ poruku bivšem. Zapravo ne, to i je to. Morati ćemo Deanu opet dati nogu.
Dolazim kući, skuham si kavu i tugujem. Tugujem i tugujem i tugujem. Zaljubila sam se. U Hrvoja koji me neće. Znam da mi je Đ. rekao istinu, znam da on ne osjeća isto, ali.... Ne znam. I dalje ga ne mogu otpisati skroz. Neka nada je još u meni.
Nisam uopće spavala jer me Dean cijelu noć i jutro pipkao. Jedva čekam izvaliti se. S Marcelom imam dogovor u 16h, stignem malo odmoriti.
Ma kakvi. Nastavila sam se tipkati s Petrom o Hrvoju i vrijeme je prošlo samo tako. Pokušala sam zatvoriti oči ali samo sam htjela iskočiti iz svoje kože od muke i jada. Moram van. Među ljude.
Lucija mi šalje fb profil svog Dujeta, screenshotan. U braku s... Čekaj, što je ovo? U BRAKU?
Ona u šoku, ja u šoku...Tako fin dečko. Bila sam 100% sigurna.
- Poslat ću mu samo da ga može biti sram!- Kaže
- Naravno, pošalji! - Složim se. Govno jedno, ti ćeš moju prijateljicu muljati!
Vani je ugodnih 20 stupnjeva, sjedim na kavi u Johanu, čekajući Marcelu.
Konobar me vidio jer sjedim na metar od šanka za visokim stolom na terasi, ali on poslužuje druge ljude i ne želi me pogledati. Nije mi jasna ta situacija sada i izaziva upitnik iznad moje glave. Čekam još koju minutu i odlučim ga dok je nešto prtljao po tacni ga dozvati.
-Oprosti? Oprosti? Hej? Konobar? - nakon 4 pokušaja, svi su me čuli osim njega koji je na metar od mene. Bijesna sam jer me očito ignorira iz meni nepoznatog razloga. Ustajem u trenu bijesna, lovim ga za ruku da me doživi i namjestim lice ispred njegovog i pitam: MOGU LI JA NARUČITI? On me niti ne pogleda, samo kaže MOŽEŠ. Vraćam se za stol, jer sam ljuta i on dolazi do mene napokon. Ugledam iza njegovih leđa Marcelu pa obje naručujemo. Selimo se za sjedeći stol u trneutku kada je on iza mojih leđa s kavama i Marcela pita zašto sam nadrkana.
-Jer sam očito jebeno nevidljiva - kažem, i prepričam bezobrazluk koji mi i dalje nije jasan.
Ali evo šta ti je karma.
Nosi on račun nama, i stavlja ga na stol. Ja, stari vuk, prvo primijećujem da je račun zgužvan. Uzimam ga u ruke i pitam ga šta je ovo? Marcela me blijedo gleda a on šutke ode.
-Marcela, pogledaj vrijeme na računu kad je kucan
-15:32h
-A sada je 17:12h. Dakle on je te kave nekome naplatio, uzeo račun i pitaj boga koliko puta isti račun uvalio drugima ne kucajući uopće račune i trpa te pare u džep.- Objasnim
On kuca nama račun iza leđa i donosi novi račun. I evo ga, ako nećeš milom, onda ćeš silom.
-Ispričavam se.- Kaže, jer sada je njegov posao u mojim rukama, bezobrazni čovječe.
- Sve u redu - nasmiješim se tako ironično, jer POBJEDA JE MOJA.
Lucija šalje screenshot razgovora s Dujetom. Pitala ga je za ženu a on priča o njoj u prošlom vremenu. Prvo mi pada na pamet da je mrtva. Odmah zovem Luciju dok nije sve zasrala i govorim joj što mislim, a ona kaže da je njoj i frendici na kavi tek sad to palo na pamet. Poklapljam i nastavljam kavu s Marcelom.
Usred kave evo još jedne poruke od Lucije, neka slika. OSMRTNICA. Našla je osmrtnicu njegove žene na internetu.
Eh, zaljubljena ženo, niti jedan FBI nije sposoban kao ti.
Hvala Bogu, Duje ipak nije negativac, moja Lucija ima priliku za normalnu vezu, ja sam svoju ispriku od konobara dobila, moje seksualne žeđi su ugašene, a Hrvoje...Nadam se da je dobro.
Misao dana: Nije sve što leti muha.

Oznake: seks, karma, ljubav, žene, FBI

Biftek s oženjenim čovjekom

Neke stvari u životu su tako jednostavne, jasne, lijepe i čiste...Nekim ljudima.
Moj život je pustolovina, avantura, niz pogrešaka i pokušaja ispravljanja istih, svaki dan bogatstvo ljudi, energija, ljubavi, mudrosti i svega. Ne bi ga mijenjala za niti jedan dosadni život, koliko god siguran i predvidiv bio, jer ovo je moj film, u kojem JA igram glavnu ulogu, a glavni glumci uvijek pobijede/prežive/budu sretni do kraja života.

Nešto mi zvoni cijelo jutro pored glave, a ja uporno pritišćem gumb u sredini po default-u da ga utišam, jer BOŽE; SAMO PET MINUTA!!! Alarm je bio u 7:00h, uspjela sam ustati...u 10:05.
Inače, moj termin u poliklinici Šlaj Anić bio je zakazan u 10. Shvatim da sam opet zasrala s tim snom (a lijepo mi mama kaže odi spavati ranije, ali ne mama ne spava mi se. Eto ti, glupačo.) Brzo hvatam mobitel, ulazim u imenik, biram broj poliklinike i molim dragog Boga za milost...
-Poliklinika Šlaj Anić, izvolite
- Jutro...Ovaj... Imala sam termin u 10 kod vas i zaspala sam. Mogu li doći sada? (molim te, reci DA)
- Kada?
- Evo sada, samo operem zube i dođem odmah ( Reci da, reci da)
- Može, dođite. (YESSSS!!!)
Ustanem ja, odletim u kupaonicu i sredim se, vratim u sobu, nabacim traperice majicu i sako na sebe, nove cipelice, ustvari SVE NOVO na meni i pogledam se...Jao, kako sam lijepo obučena, ne mogu sada ko govno izaći iz kuće.
Ništa, uzet ću sunčane naočale. Ne, i dalje nije dobro. Kosa mi se ujebala od spavanja, moram proći peglom malo... Uključim peglu, čekam 30sek da se zagrije, ali to je vječnost u mojoj glavi pa mislim da dok čekam mogu malo samo pudera nabaciti...Ajde sad kad sam već stavila puder, ispeglala kosu, pogledam se i blijeda sam si. Samo malo rumenila... Ok. Sad je ok. Ruž ne moram jer ionako će mi sada tamo prtljati po zubima. Idemo. Skačem u auto zadovoljna svojom brzinom (20ak min) i jurim punim gasom.
Stižem pred vrata, ostavljam auto ispred na sva 4 i ulazim, a ljubazne tete me ne gledaju poprijeko. U sebi gorim, OPROSTITE ŽENE ALI DA STE VIDJELE KAKO IZGLEDAM... Brzo obavimo što treba, pitaju me kako sam... Jesam li u raju?
Novac ne jamči kvalitetu, ali u ovom slučaju jamči sve. Ne žalim lipe ostavljene tamo jer te žene, ma nemam riječi. Imam zapravo ali odite i uvjerite se sami najbolje. Divota.
Izlazim, zadovoljna, kao i uvijek i hm, kuda ću. Doma ne idem sad kad ovak dobro izgledam, pa zovem svoju dragu Marcelu. Dogovorimo da dođem na cvjetni i hop evo mene za 5min. Fotografi, slikajte ovu divotu a ne one žgabe sa šarenim čarapama iz Alise u zemlji čudesa ili Pipi duge čarape il šta već...
Evo moje lijepe Marcele, u kafiću u Gajevoj u Arheološkom muzeju, grlimo se pričamo i uživamo. Sunce nas grije, obje smo super volje i opušteno uživamo u kavici.
Ona ima neko šminkanje prijateljice pa me zove da dođem k njoj da se zezamo. Može, ionako nemam planova naredna dva sata. Ona na svoju stranu a ja prema parkingu Cvjetni. Ulazim u auto, izlazim na zeleni val, nekome tipkam nešto, kad mi netko sdesna trubi. Trubi i trubi. Pogledam ja udesno, kad ono O NE. NE TI! NE SAD! ZAŠTO!?
Prijatelj iz školskih klupa, glavom i bradom, smješka se i trubi mi. Mahnula bih mu i nasmijala se i bila sretna što ga vidim...U nekom paralelnom svemiru. Jer u ovom, danas tjedan dana smo se ljubili kod njega doma u krevetu... Bila je to ona obljetnica mature i on mi se cijelu večer otvoreno udvarao i plesao sa mnom i tako...Nakon izlaska svi smo otišli k njemu, ja sam zaspala tamo, on se ušuljao u neko doba u krevet i ujutro kada me budio me počeo maziti i ja se okrenem i hop mi se ljubimo i ipak nisam mogla dalje pa sam ustala obula cipele i sjurila se dolje i otišla kući. I sada je tu, desno od mene i trubi mi. Inače, on ima curu već dugo godina. Užas. Ali slatki je skroz, šarmer s kojim bi svaka zgriješila. U svom tom bunilu, skrenula sam lijevo umjesto produžila ravno kod Marcele, i otišla u Arenu Centar. Sjela sam na kavu, sama, i zujala. Nazvala sam Marcelu da joj kažem da ipak ne dolazim. Jučer sam dogovorila kavu s Robertom, pa sad tipkam s njim i izvlačim ga iz kreveta da odemo na cugu. Javit će se kad se sredi. Negdje na pola kave, javlja mi da je u centru neko obaranje ruke i da je to događanje njegovih frendova i da dođem. Ok, idem. Dođem ponovno u centar (taman da fotografi dobiju drugu šansu za ovu ljepotu) i tražim ga. Napišem mu da ga tražim a on sjedi tamo s nekim ljudima ispred bine za stolom. To su bili ti organizatori, upoznala se ja s njima, sjela, pravim se da me zanima obaranje ruke...Malo popričamo i zujimo i tako naizmjence, dok sunce i dalje prži punom snagom.
- Hoćemo otići nešto pojesti? Gladan sam ko pas. - predloži Robert
- Da. I ja sam gladna. - Hvala Bogu da si to rekao, pomislim
Ustanemo nakon par trenutaka, pozdravimo Mariće i uputimo se u podrum Vip-a na biftek...

Roberta sam igrom slučaja upoznala vani, njegov prijatelj se upucavao mojoj prijateljici Luciji i na prvu pomislila da je gay, dok mi nije pokazao svojeg potomka. Ne znam što mi je gore bilo, misliti da je gay ili saznati da je oženjen i ima dijete. On je jedna pozitivna, opuštena i mudra osoba i nekako posebno djeluje na mene. Mogla bih ga slušati satima. On je jedan od onih nekompleksaša, potpuno prirodan tip, izravan, duhovit. O plavim očima i izmišljenom osmijehu neću ni pričati, a mogla bih. Ali neću jer je oženjen. Nakon izlaska našli smo se jedan dan u Radničkoj na sushiju, i bilo je to najbolje provedenih dva sata ikad. Opušten, kvalitetan razgovor. Robert mi se sviđa. Robert je pametan. I seksi, nekako.
Nakon sushija smo se našli u Areni kada sam se vraćala s puta iz Vukovara, a on je putovao za Rijeku. Opet je bio super, a mislila sam da možda ovaj put neće.
Nakon toga smo se vidjeli danas. Dakle danas je 4.put da smo se vidjeli, a imam osjećaj da ga znam 100 godina. Mislim da i on ima taj osjećaj. Osobno ne vjerujem u muško-ženska prijateljstva ali ovo bi mogla biti iznimka.
Kada on priča o svojim uvjerenjima, toliko strastveno zastupa svoje stavove i tako lijepo argumentira svaku svoju tezu, ja mislim da bih se mogla zaljubiti u tog čovjeka. A to bi bilo jako loše. Ili?
Roberta sam pitala nakon što je rekao da ima dijete na suptilan način da li je oženjen na što mi je odgovorio kako se radio sina oženio kod matičara da pravno bude sve ok za dijete. Shvatila sam da to nije to i da nije u braku iz ljubavi. Ali znam, kakav god da je, još uvijek je to brak.
Danas smo potegli taboo temu - seks. Nasmijali smo se, pričali i jako mi je bilo ugodno u njegovom društvu. Na momente sam ga gledala kada bi se nasmijao i pomislila; Bože, zbilja su svi dobri ili pederi ili oženjeni.
Ustali smo s ručka i rastali se ispred, spomenuo je da navratim večeras u Gallery. Mislim da koliko god je cool i sve, i on je malo slab na mene.
Došla sam kući, i javila se Luciji s kojom se večeras trebam naći na piću. Spomenula sam bismo mogle u Gallery na cugu... Ups. a što sad...
Misao dana: Jebeš sve, jednom se živi..
Baš me zanima ostatak ovog dana/večeri! Radujem ti se, živote!

Oznake: ljubav, prijatelji, subota, špica, oženjen, ručak