12
nedjelja
veljača
2017
Nemoj se zaljubiti
Ima već neko vrijeme, jedan klijent mi je zapeo za oko. Ali kako to biva, uvijek završimo s onima koji se ističu i priđu i otvoreno koketiraju, dok ove mirne i povučene nekako ne primijećujemo, bilo vani bilo u svakodnevnom životu. Kao da se stope s okolinom. Između ostaloga mi je u život ponovno ušao bivši, pa zatim i drugi, i tako nekako, ja nisam primjećivala muškarce.
A onda mi netko spomene njega i ja ga odjednom počnem primjećivati; i pitam se kako ga do sada nisam primijetila?
Do sada je moj "siguran izbor" iliti "tip frajera" bio poslovan čovjek u odijelu s bijesnim autom i manirima, fin, uglađen, na granici samodopadnosti, u srednjim do kasnim tridesetima.
Dok je Luka sasvim druga priča, pa i ne čudi toliko što ga nisam primijetila.
Njemu je jedva 30 godina, istetoviran je i istreniran, brine o svom tijelu, ne puši, odjeva se poprilično zanimljivo; fashion dečko, rekla bih.
On izgledom podsjeća na nekog šminkera, netko bi rekao da je i gay, narcisoidan i sl., ali njegov stav i ponašanje su sasvim druga priča.
On je jedan tih, pristojan i sramežljiv dečko. Nešto je u njegovim očima, rekla bih, čarobno. Uvijek ozbiljnog izraza lica, kojim skriva najljepši osmijeh koji sam ikada vidjela.
Viđam ga par puta tjedno na poslu, ali nikada do nedavno nismo razmijenili više od dvje rečenice. Žao mi je zbog toga.
Nedavno smo, nakon što sam ga neko vrijeme "snimala", porazgovarali. Uživala sam što je tu, i nisam htjela da ode. Mislim da nije ni on, obzirom da se par puta ulovio za naslone stolice kao da će ustati, pa odustao. Primijetila sam to i srce mi se ozarilo. Padaš, glupačo...
Taj isti dan sam otišla u šoping i srela ga na izlazu iz trgovine. Umalo se nisam zabila u njega. I njegovu curu.
- Hej, otkud ti?
- Evo, tražim neku haljinu okolo ali nema ništa. - Kažem glumeći da ne primjećujem njegovu curu.
- Joooj ja isto ne mogu naći ništa, tražim haljinu za svadbu! - Dobaci ONA. Taj dan ranije na poslu mi je spomenuo kako ima svadbu u subotu. Lijepo.
- Ma da, nema ništa. - Kažem totalno kul moleći Boga da ne primijete moje obješeno lice. Drži se....
Pozdravim ih nakon kratkog razgovora i odem svojim putem. Došavši kući razmišljam o tome koliko je otvoreno samnom razgovarala, kao da me zna otprije a ne kao da me prvi puta vidi. Sva "haha-hihi". To nije uobičajeno za djevojku koja sreće dečkovu poznanicu koju vidi prvi puta u životu. Uobičajeno bi bilo da je pružila ruku i predstavila se, uz hladan osmijeh. Ali to nije učinila. Doduše, nisam ni ja, ali ne mogu odolijeti a da ne pomislim da mu je možda samo kolegica pa me možda vidjela na poslu; ja zbilja ženska lica na poslu ne pamtim, niti se trudim.
Uskoro stiže obavijest na instagramu. LUKA JE LAJKAO MOJU SLIKU. O Bože. Evo osmijeha! Glupačo...
Sutradan uzvratim "like" i slijedeće što ugledam na zaslonu mobitela je njegova poruka. Tipkamo li se tipkamo a ja gorim, uživam! Cerim se k'o šiparica...
Govorim mu kako bi se trebao više smijati, jer je ljepši kada se smije, pa mi sad uredno šalje svoje fotografije, na kojima se, na sve do jednoj, smije...
Već se lovim kako ga zamišljam sve češće, one njegove jake ruke, ona brada i osmijeh... Već mi je slabo...
Zatim mi on govori kako mu se sve više i više sviđam. I odjednom, samo tako, ulovi me tjeskoba. Panika. Strah.
Sve je u redu dok ja vodim igru i grebem i igram se, lovim.
Ali ovo? Ne. Navikla sam na nedostupne muškarce. In je slobodan. Priča o nekakvim vezama i brakovima. Svi znamo kako je to završilo posljednji put. Slomio mi je srce. U tisuću komada. Samo tako. A voljela sam ga... Nisam spremna na to. Ne ljubav.
Dan prije toga, bila sam na kavi u Avenue Mallu. Hodam prema autu u garaži kada neki idiot u Porsche-u projuri pored mene, umalo me pogazivši. Gledam ga, i spremam se udarati po šajbi i vikati: "IDIOTE! PAZI KUDA VOZIŠ", kada me on pogleda u oči. Na trenutak zastanem; pa on je meni poznat odnekud. Gleda i on mene sekundu dvije tako, i ode... S plavušom.
Sjedam u auto i sine mi: Znam tko je on! Prije par mjeseci mi je jedan prijatelj dao broj svoga prijatelja "super dečko, isti ti u muškoj verziji, odite na kavu", pa sam ga spremila reda radi i nisam mu se nikada javila. Sliku sam vidjela na whatsappu i viberu. I sada me skoro pogazio. Nasmijem se i pošaljem poruku da pazi kako vozi. On odgovara za sat vremena, tvrdeći da to nije bio on. Naravno, zbog upitne plavuše. Pravim se da vjerujem i nakon par poruka dogovaramo piće. Idući dan, jučer, vozim za Zabok i putem nazovem prijatelja koji bi ga mogao poznavati, a on mi kaže, ni više ni manje, kako mu je to bratić, ima 29 godina, nitko ne zna čime se bavi ali svaki dan vozi drugi auto i ima nekretnine posvuda, ali isto tako mu nitko nije nikada dokazao da se bavi nečim lošim. Inače dečko je na mjestu, nije oženjen, zaručen niti u vezi, koliko on zna. A malo zna o njemu. Iako su bratići. Pita me prijatelj dolazim li večeras na party, pa odgovaram da ne dolazim jer sam dogovorila izlazak s curama. Pretpostavljala sam da će "A" biti tamo sa novopečenom suprugom.
Stižem doma, kasnije no što sam planirala pa se javljam gospodinu s Porscheom, nazovimo ga "mafijozo", da neću stići na piće, kako bih malo odmorila jer sam tek stigla iz Zaboka i da se možemo vidjeti prije mog izlaska večeras.
No on inzistira da dođe po mene nakon izlaska i da ostavim auto kući. Pristanem.
Vani je odlična atmosfera, plešem i zabavljam se, ali... Na svaku bradu koju ugledam krajičkom oka trzam: Nemoguće, Luka je na svadbi... Pogledam na zaslon mobitela a on šalje sliku sa svadbe. Sebe, nasmijanog. Srce mi se topi i opirem se tom osjećaju. Mafijozo me pita kada da dođe pa mu naredim da u 03:05 bude ispred Time-a. Pristane. Oko 15 do 3 me nakon par poruka Luka pita gdje se nađemo. Sranje, što ću sad?! Odgovaram kako idem na piće s prijateljem pa možemo kasnije. Ipak je to jače od mene, otpilit ću mafijozu nabrzinu.
I evo ga, u 03h ispred Time-a, blica mi iz BMW-a sedmice.
Ulazim u auto, a on ne gubi vrijeme. Prima me za ruku, grli i ljubi. Ja sam blago šokirana jer se prvi puta vidimo. Pitam ga čime se bavi a on odgovara sa "ničim posebno" te nakon mog ponovljenog pitanja u drugom obliku odgovara kako će mi reći kada se bolje upoznamo. Odlazimo u njegov stan "na sok". Ubrzo me ljubi i poprilično je grub s mojim usnama. Govorim mu da se malo smiri. Inzistira da odemo u krevet pa poslušam. Neće mi ništa, kaže. Prespavaj ovdje. Vidi, imam velike ormare, ovaj če biti tvoj.
Koji kurac je ovom tipu?
Ljubimo se dalje a on se skida jer u krevetu sve mora biti čisto a s tim hlačama svugdje sjedi. Blagi mentalni problemi, rekla bih.
- Skini čarape, svugdje si gazila s njima - kaže. Opirem se govoreći kako sam ih izvukla iz pakiranja i obula cipele odmah. Ne odustaje, pa ih skidam. Govori mi da imam haljinu kao njegove zavjese i kako sam mu baš nekako legla. Obzirom da ležim, prasnem u smijeh zbog izbora riječi. On me ljubi po vratu i nabije me na trbuh, popne se na mene i ljubi onaj dio vrata... Već sam napaljena jer to mi je slaba točka a on svoj goli kurac trlja o moje tange. Mičem ga sa sebe jer ne mogu to tako. Pokuša još par puta pa bijesno ustanem i izjurim iz stana, dok on oblači hlače i govori da će me on odvesti kući.
Izlazim i zapalim cigaretu, kada nakon par minuta bijesni BMW stane nasred ceste i trubi mi. Okrećem glavu i iznenađena sam.
- Upadaj - Naredi, pa poslušam. - Ti si izjurila iz stana samo da zapališ cigaretu, čini mi se. - Dobaci ozbiljno, a ja šutim. Uvrijeđena sam. Stižemo kroz par minuta do moje kuće pa mi govori romantično; " Nemoj mi praviti te kisele face da te nemam više želju vidjeti. Molim te. Idemo sutra u kino ili nešto, ajde." Kažem dobro, da ga se riješim, a on me poljubi i držeći me još za glavu, nos na nos, kaže: " Sada reci oprosti što sam bila bezobrazna". Ja gledam u šoku, a on mrtav ozbiljan. Bijesan. Čeka.
- Ti se šališ - izmucam, ali on kima glavom da se ne šali, i ponovi: oprosti... Ponovim to kroz smijeh, i izlazim iz auta, shvaćajući da ovo što se dogodilo nije ni najmanje smiješno.
Luka me zove na svadbu, kaže da je fajrunt. Želim otići, ali osjećam se odvratno. Šminka mi je razmazana već i prošlo je 5 sati. Ne mogu. Jadan Luka, ne mogu...
Pa eto, pitam se jedno: od čega ja to bježim, kome. Možda od dobroga dečka majmunu. Ne znam. Još uvijek se bojim, ali odlučila sam pustiti vremenu. Nije ovo rješenje. Polako, pa ćemo vidjeti. Možda je stvarno... On drugačiji...
Misao dana: Kod napadaja panike duboko udahni, i broji do deset. Ništa drugo.
08
srijeda
veljača
2017
Ne mogu ti reći što je tuga
Povezano s pričom "bivši".
Vozim iz Freiburga za München, ali moja nenaspavanost pobjeđuje. Moram odrijemati. Sat pokazuje 05:45h. Sat vremena biti će dovoljno. Navijem alarm, zaključam auto, spustim sic i zatvaram oči, na parkingu OMV-a na autoputu. Budi me čudna zvonjava pa u prvi mah pomislim da je alarm. Pogledam u autu zaslon navigacije, i ne znam sanjam li. To je ON. Moja ljubav, onaj "A".
Iskopam mobitel ispod sica i javljam se.
- Halo...?
- H-h-halo? - Promucam
- Jesam li te probudio? - Pita
- Jesi, ali neka si, nisam čula alarm. - Odgovaram, gledajući u sat. 07:15h je.
- Ideš na posao?
- Ne... U Njemačkoj sam.
- Aha, pa lijepo.
- Da... Godišnji. Došla sam posjetiti Hanu - Lažem.
- Dobro...Ovaj... Idem večeras van... Mislio sam da popijemo piće kasnije ako i ti ideš... Ali ti si tamo...
- Ma u Zagrebu sam navečer. Vidimo se. - Kažem, i zavrsavamo razgovor. On je taj, koji mi je slomio srce. Nismo se vidjeli godinu dana. Prije mog puta popili smo kavu. Javio mi se jedan dan, i na toj kavi mi objavio da se ženi. Voljela sam ga, jako sam ga voljela. Znala sam da se zaručio, ali čuvši da se ženi, srce mi ne puklo. Mislila sam da nema veće boli. Ali ima. Doći ćemo i do toga.
Jedna njegova riječ je dovoljna. Odlučim popiti kavu s Hanom i naći se u Beču s Elenom, i stignem oko ponoći biti u Zagrebu. Savršeno.
Stižem u Zagreb i smjestim se u motelu Plitvice. Ne želim kući, neka misle da sam u Njemačkoj. Trebam mir. On mi, međutim, na poruku odgovara tek ujutro. Nazove me i predloži da se vidimo. Tako i bude.
Sjedimo u nekom kafiću na Jankomiru, i šutimo. Bolne su te naše tišine. Svako toliko plačem. On izgleda bespomoćno i očajno. Tužno.
- S kim si bio vani?
- S dečkima. Nisam se mogao nikako izvući. - Kaže i nabroji dečke. Oni su njegovi prijatelji ali se oni međusobno ne druže. Nešto ne štima.
- Nemoj mi reći... Ti si sinoć... Imao momačku?
- Da... Da... - Odgovara i kima glavom u nevjerici, kao da niti on ne vjeruje što se događa.
Kada mi je na onoj prvoj kavi rekao da se ženi, odmah sam se rasplakala. 3 sata sam plakala na toj kavi, ali sam mu zaželjela svu sreću svijeta. Jer ga volim i želim da bude sretan.
- Čuj... Drago mi je da si se javio, što sam te vidjela i što si dobro...
-... Ali bi bilo bolje da se nisam javio...- Dovrši moju rečenicu
- Ne znam... - Kažem iskreno.
Sjedimo u autu, jer smo njegov ostavili na Heinzelovoj i išli jednim autom. Kasno je i počinje padati snijeg. Stigli smo pred njegov auto na parking. Prvi snijeg ove godine. Sitne pahulje.
- Snijeg...- Kažem, i suze krenu same
- Sjećam se - Kratko uzdahne.
Kada smo prohodali, obećali smo si da ćemo svake godine do kraja života dočekati snijeg zajedno. Zato, kada svi gunđaju zbog zime i hladnoće, ja uvijek kažem: "ja volim snijeg." I zbilja je tako.
Sjedno tako u autu, i on ne izlazi. Pali cigaretu i okreće se meni. Tišina je teška. A njemu su riječi još teže. On je takav. Miran čovjek, povučen i tužan. Uz njega sam spoznala mir. Naučila s njim razgovarati kroz tu tišinu. To je naše umijeće. A onda izadhne dim, i kaže:
-"Tko zna, možda to sve razjebem", gledajući me u oči. Gledam kroz šajbu i ignoriram njegov pogled, kao i rečenicu koju je rekao. Više od svega bih voljela da je tako, ali bojim se uopće i ponadati. Trebalo mi je pola godine da samo prestanem plakati za njim po cijele dane. Eto toliko sam ga voljela.
Skrenem s teme, a on ponovi istu rečenicu. Zatim se nagne k meni, i kaže: " Mislim na tebe cijelo vrijeme. Pratim te na instagramu. Ti si mi zarobila srce."
Suze krenu, pa spustim glavu, šokirana onim što čujem.
Ali ne pitam ga zašto me onda ostavio, ne pitam ga ništa. Jer se bojim da ga ne preplašim. On je kao srna, koja se lako uplaši i pobjegne. Pa šutim i plačem, radosna što čujem da me voli, tužna jer znam da se ženi. Stavlja svoje prste na moju bradu i podiže mi glavu; i nakon godinu i pol dana, naše se usne spajaju.
...
Nije prošao dan da se nismo vidjeli, međutim, uživala sam u posljednjim trenucima s njim i bila sam sretna što je opet moj, makar nakratko. Nisam znala kada se ženi. Nisam ga tražila da to ne učini.
A onda je sam rekao da to ne želi.
Obećao mi je.
I ja sam povjerovala. Da ćemo ovaj put pobjediti naše obitelji i okolinu. Da ćemo uspjeti. Da je to to. To je taj happy end. Bog je uslišio moje molitve.
Tada mi je otkrio datum.
Bilo je to za 2 tjedna. Kako to sve učiniti? Poslate su pozivnice. Sve je sređeno. Bojala sam se, ali bila sam spremna na borbu.
Vodili smo ljubav, bilo je kao prvi put.
Ali dani su prošli. A on nije ništa poduzeo. I eto nas, dva dana prije svadbe, sjedimo u njegovom autu, prekoputa crkve u kojoj se ženi. Govori mi da mu oprostim. Da ne može protiv svih. Da se ženi. Plačem i govorim mu da krene, kvragu, pali auto i kreni, idemo!!! Pita me gdje, govorim bilo gdje, snaći ćemo se! Ne radi to, preklinjem te! Ti tu ženu ne voliš! On govori kako to nije bitno. Prešalta se u emotion off mode i ponavlja da mu je žao. Ženi se na našu godišnjicu. U crkvi prekoputa moje kuće, na drugom kraju grada. Zašto meni pod nos? Zašto tu, pored svih crkvi u gradu?! Primi me za ruku, posljednji put, i zagrli me čvrsto. Plačem, ridam, vrištim mu na ramenu, steže me u grudima i srce mi puca - ponovo. On se uzmiče i govori mi da se čuvam. Da budem dobra. Neću, odgovaram. Za što? Za koga? Jebi se. Kukavica si. Zašto si me uopće išao ponovno dirati?! Volim te, đubre jedno, i ti to dobro znaš!!! On samo šuti. Isti tren požalim na grubosti, iako ju je zaslužio, pa tiho kažem: "Sve sam učinila". On odgovori "Jesi", i oči mu se zacakle. Okrećem glavu i izlazim iz auta.
Subota je. Nalazim se s prijateljicama u kafiću pored crkve. Čekamo svatove. Želim biti tu kada se oženi. Možda...Samo možda...
I dolazi crni džip, zastava kroz prozor. Ustajem taj tren i ostajem bez daha. Padam na pod u prepunom kafiću ljudi i vrištim. Dižu me s poda ali ne mogu. Čini mi se da predugo umirem. Ne mogu slušati njihovo "smiri se", pa izlazim. Nijedna ne ide zamnom. Dobro me poznaju. Ulazim u dvorište crkve i ugledam njegovog oca. Okrenem se i zastanem. Otjerati će me. Hodam prema kafiću, njega ne vidim. Opet padam na pod. Vani je jako hladno, a ja sam u crnoj tankoj haljini. Plačem, a jedan auto iz svatova koji su dolazili staje da mi pomogne. Okrećem glavu i ustajem, ne želim VAŠU pomoć. Mrzim vas sve!! Naslanjam se na ogradu kafića i gledam prema crkvi. Njegov otac se spustio autom pred ulaz. Zbilja me došao otjerati. Ulazim u kafič i palim cigaretu. Gledam na sat. Što da radim? Minute su u pitanju. Minute do kraja života. Izlazim opet i dolazim do vrata crkve. Kleknem na zemlju i molim Boga za čudo. Ne znam koliko sam dugo tamo sjedila, samo su se najednom otvorila vrata. Ustala sam da me ne vide i krenula nazad. Dok sam tako hodala, začula sam pucanj. Gotovo je. Zastala sam na tren i odlučila da moram hodati dalje. Jer ako stanem, past ću i neću više ustati. Došla sam do ograde kafića i gledala prema crkvi. Najprije je prošao njegov brat sa ženom. Vidjeli su me. Vidjeli su i moj auto ispred. A tada, bijeli auto, okićen po sredini. On puši u autu, i gleda kroz mene. Okrećem se i ulazim u kafić. Cure šute.
- Jeste li vidjele?
- Jeste li ga vidjele?!
- Oženio se!!
- Gotovo je!!!
Nisu izustile ni riječi. Spuštenih pogleda tugovale su sa mnom. Jedna od njih me posjela.
- "Nitko nije ni trubnuo" - Progovorila je prva Sanja
- "Da..." - Kažem
- "Sigurno im je on zabranio da trube, jer tu živiš. I kakvi su to svatovi, 10ak auti. To su karmine." - Kaže, a ja zaplačem.
Na facebooku je bilo live prijenosa svadbe. Sve sam gledala. Prvi ples, kolo, rezanje torte. Bilo je 500 ljudi na svadbi. Nije to ni mogao otkazati... A sutradan osvane video kako ga nose, pijanog ko guzicu. To nije nimalo nalik njemu. I našla sam utjehu u tome, da mu je bilo barem malo teško od onoga koliko je meni. Jučer je bilo mjesec dana od toga. Dobro sam. Za sada je i dobro dovoljno.
Misao dana: Kada drugi kroje naš život, to je najgorča bol.
Bivši
Bila sam mlada. Imala sam jedva 17 godina. On je bio moja prva prava veza. Sve je nekako išlo, moji su ga prihvatili, i nekako se dogodilo. Bili smo zajedno 4 i pol godine. Vjenčali smo se. Dala sam otkaz i pošla za njim.
Ubrzo je sve palo u vodu. Živjeli smo u jednom europskom velegradu. Mnoge bi voljele takav život. Ne i ja. Nisam radila, i dosađivala sam se po cijele dane. On bi došao, otuširao se, pojeo, pojebao me i zaspao. Ja bih uključila laptop, i gasila ga otprilike kada se on budio za posao. Spavala bih do 12, 13h... Naučila sam kuhati. Coolinarika je super. Bar nešto. I onda, nakon godinu dana, zapitala sam se koji je dan. Koji je datun uopće? Koja je godina? Taj osjećaj koji me obuzeo osjećam i sada kada se prisjetim toga. Taj strah i osjećaj panike. Gubim vrijeme! Bože, moj život prolazi. U ova 4 zida. Beskorisna sam. Kao parazit sam. Užas!
I tada sam shvatila da nisam sretna. Otpočetka veze me razmazio. Uvijek najnoviji mobitel, novac, krpice. Sve sam imala. Ali ne kažu uzalud: SVE IMA SVOJU CIJENU!!!
On je bio opsesivan. Opsjednut kontrolom. Ljubomoran. Zapravo je sve bilo u redu dok se nisam počela buditi. I buniti. Mijenjala sam mobitele jer mi je svaki razbio. Saznala bih njegove laži pa me podmitio šopingom. Jadno. Ali nisam znala, bila sam mlada. Mislila sam da mi na taj način govori da mu je žao. Onda je digao ruku na mene. Počeo je gubiti kontrolu. A ja sam ga počela varati. Jedno jutro sam odlučila otići. Uzela sam stvari i otišla. Samo tako. Ali znala sam, kao što znam i sada, da nije gotovo.
Nakon njega sam upoznala "A" o kojem sam vam pričala i odlučila da više nikada ne želim imati posla s ovakvom vrstom čovjeka.
Ali propala je i ta veza. Kao i svaki pokušaj neke druge veze. I jednostavno sam bila usamljena. Počela sam razmišljati o njemu. I tako sam mu, 22.10., čestitala rođendan putem e-maila. Njegov broj više nisam imala, niti je on imao moj. Odgovorio mi je odmah, i to se pretvorilo u vrlo emotivno dopisivanje. Živi u Njemačkoj, s NJOM je, nesretan. Nada se da sam sretna. Opraštamo si sve zlo koje smo učinili jedan drugome; oboje se slažemo da smo se voljeli. Ludo i svakako, ali jesmo. Prisjećamo se nekih lijepih trenutaka. Sve je pokopano odjednom isplivalo, i bolno je. Mnogo više nego sam mislila. Doći će, kaže.
Pa tako i učini. Nalazimo se van Zagreba u jednom restoranu na ručku. Već u prvih 5 minuta je zaplakao. I ja sam. Govorim mu da će sve biti u redu. On mi govori da me voli. Da je griješio, i da sam ja, ali da će me voljeti cijeli život. Ja ne odgovaram. On sada ima NJU. Govori mi kako mu zagorčava život i kako mu radi sve ono što je nekada on meni. Karma... Ali ne tješi me to, niti mi je drago to čuti. Naprotiv, žalim ga. Mogli smo sve. Da smo samo malo bili pametniji. Ostaje u Zagrebu par dana. Idući dan me vodi u šoping. I eto. Opet sam mu u zagrljaju i pomišljam mu dati drugu priliku. Očigledno je da s obje strane ima osjećaja. Samo ovaj put, oboje smo odrasli i pametniji.
On odlazi, a ja obećajem prvom prilikom doći u Njemačku na par dana.
U međuvremenu smo se dopisivali i razgovarali preko mobitela. Kao prije.
A onda je došla ta neka subota, a ja sam bila vani s Lucijom. On me zove. U panici gledam mobitel i ne znam što da radim. Svatko bi se javio, ali u meni se rodio stari strah. Poludjet će kada čuje da sam vani...
Slagala sam mu da sam u krevetu. Bez ikakvog razloga.
Tu mi je već intuicija govorila da bježim od toga, ali odlučila sam ju ignorirati.
I prođe tako neko vrijeme, pa jedno jutro pakiram svoj kofer. Odlazim na godišnji. U Njemačku. Treba mi odmor.
No došavši tamo, nisam bila spokojna. On je radio i bila sam sama cijeli dan. Kao prije. Došao bi, pojeo i legao. Jedva smo razgovarali. Nikada nije znao razgovarati sa mnom. Ništa se nije promijenilo...
A onda, budim se usred noći jer sam morala na wc, a on skače iz kreveta zamnom i prati me. Ostala sam u šoku. Mobitel mu se punio u boravku i bio je u strahu da ga ne provjerim. Popišala sam se i vratila u krevet, rekavši mu da nije normalan. Idući dan sam opet bila sama. Kada je došao smo se posvađali. Svađali smo se do kasno u noć, i oko 1 smo ustanovili da ovo nema smisla. Legla sam u krevet, i probudila se već oko 4. Nema sna za mene.
Skuhala sam kavu i spakirala kofer. Nešto prije 5 sam izašla iz stana. Idem u posjet prijateljici koja živi par stotina kilometara odavdje. Ne mogu više ni trenutka biti ovdje. On me ispratio i zaželio mi sretan put. Ali znala sam, kao što znam i sada, da nije gotovo.
Vrativši se u Zagreb, bila sam u miru mjesec dana.
I onda se opet počeo javljati. Žalim sto sam mu dala svoj broj. Opet smo se počeli dopisivati. Ali odlučila sam tome stati na kraj. U miru sam već neko vrijeme. Da je valjalo, ne bi prestalo. Samo znam, duboko u sebi, da to još nije gotovo. Ali odlučna sam tog duha prošlosti pustiti da me prati dokle god se i on, kao i ja, ne umori.
Misao dana: Kada nešto slomiš, ako i zalijepiš, ostaju tragovi.
07
utorak
veljača
2017
Romeo
Otišla sam na godišnji koji sam provela s Lucijom i Apolonovom ženom u Zadru. Da, dobro ste čuli. Nas dvje smo se skompale i odlično se zabavile dolje. Znam da je s njene strane to vrlo inteligentna igra ali sviđa mi se ta žena. Pametna je, lijepa, duhovita i šarmantna. Pile smo, plesale, lumpovale cijele noći i dane. Čak sam se odvažila počastiti Luciju za rođendan tetovažom pa sam i sama napravila jednu. Obožavam ju. U Zadru se nisam spetljala s nikim jer sam par dana prije godišnjeg uspjela upoznati fatalnog čovjeka. Klijent, alfa mužjak, fin poslovan čovjek u srednjim tridesetima. Markantan i šarmantan. Oborio me s nogu. Već smo se nakon 2 dana počeli tipkati, a tada sam ja otišla na godišnji. Nisam se imala volje s ikim spetljati jer sam žarko htjela njega. Vrativši se iz Zadra, otišli smo na ručak. Pa na večeru. Pa na Sljeme. Pa kod njega doma. Ja sam ga cijelo vrijeme podbadala a on se prijetio da će me istući ako ne prestanem. Uživala sam zezajući ga. Bili smo u autu kada sam dobila posljednje upozorenje, ali imala sam osjećaj da ga poznajem cijeli život, i nisam ga se bojala. "Samo probaj, imam suzavac u torbici", drsko sam odgovorila. "A ja pištolj ispod sjedala. I diplomatski imunitet.", jednako je drsko odgovorio. Već mi nije bilo svejedno, ali Lavica kakva jesam nastavila sam ga provocirati. Vozio me kući. Inače živi 2 minute od mene. Kakva slučajnost, ha? Došao je u Zagreb u isto vrijeme kada i ja na novi posao. Previše je to slučajnosti.
U jednom trenu primijetim da nije skrenuo gdje je trebao, ali šutim. Želi me zasplašiti. Odjednom otvara vanjski ogradu na daljinski i uparkirava auto u dvorište. Već je kasno. Na sebi imam samo tanku crnu haljinu bez rukava i tange. Duboko je rezana pa mi se grudi naziru iz profila. Ulovila sam ga da škica, a taman sam u PMS-u pa si mogu priuštiti da hodam bez grudnjaka. A i ljeto je, mrzim grudnjake ljeti.
Zatvara vrata za sobom i govori mi "sad ćeš ti vidjeti".
Izlazimo iz auta i već se u meni budi sumnja. Jesam li ga stvarno razljutila? Djeluje zbilja isprovocirano.
Nađemo se kod gepeka i gledamo se, kada mi odjednom išcupa torbicu iz ruke i baca ju u gepek. Zaključa auto, i kaže: " Tako. Da ne brinemo o tvom suzavcu."
"Mobitel mi je u autu" - kažem hladno, ali zapravo se počinjem bojati. "Znam", kaže, pogleda me i ušeta u kuću. Mrtav hladan. Bez ikakve emocije. Gdje ide? U što sam se uvalila? Stojim tako u njegovom dvorištu usred šume i čekam. Kada eto njega, izlazi nasmijan iz kuće, s dvije čaše, i tanjurom s kolačima. Postavi sve na stol i vraća se u kuću. Donosi nam piće. Vino i neki liker od kumkvata iz Grčke. Čuvao ga je dugo. Ugodno sam iznenađena i sjedam za stol u dvorištu pored njega. Ne mogu vjerovati da ga još nisam izbacila iz takta. Sam je pravio pitu s jabukama. Najfinija je koju sam ikada probala. Uskoro počnem opet zadirkivati i pretjeram. On ustaje i taj tren shvatim da sam gotova. Bježim po dvorištu a on trči zamnom, lovimo se oko drveća i naposljetku me ulovi.
E to sam čekala...
Gleda me i privuče me uz sebe, bijesan, i zgrabi mi usne prstima. "Provociraš me cijelo vrijeme..."
Šutim, dakle kriva sam. Gledam ga i čekam. A on me poljubi kao nikada nitko. Strastveno, prekrasno. Vani je već prohladno pa ulazimo u kuću. Jako je lijepa. Skidam sandale s nogu a on me diže i nosi u krevet. Počinje. Vodimo ljubav, i savršeno je. Zaspem tako, i probudim se oko 4 ujutro. On inzistira da me odveze kući iako sam blizu, pa popustim. U zoru smo se opet poševili, pa stižem u kuću u 6 ujutro. Čim sam ušla mi šalje poruku. Govori mi da sam bila jako lijepa, i tako se tipkamo gotovo pola sata.
Nakon par dana odlazim na put sa sestrom i tamo ostajem tjedan dana. Nemam volje za nikim; zaljubila sam se. Kuhao mi je svaki dan, i obasipao me svom pažnjom svijeta.
Ide taj godišnji, a ja se jedva čekam vratiti u Zagreb. Naša romansa se nastavila. A onda, 06.08., subotnje kišno jutro, krećem na posao. Na prvom semaforu prokližem i završim na terasi kafića. U šoku sam. Kasnim na posao. Ključ je kod mene. Odlučim nazvati njega. Isti tren je došao. Uzeo je ključ i odnio ga mom šefu da mogu raditi, dok sam ja rješavala sudar. Nisam ozlijeđena. Pri povratku me nazvao i rekao da ne moram na posao, da je sve objasnio šefu. Rekla sam mu da ću doći k njemu čim riješim što imam, da ode kući, ali morao se uvjeriti da sam dobro. Stao je nasred ceste sa sva 4 upaljena, izišao iz auta i zagrlio me. Uvjerila sam ga da sam dobro i da ode kući - doći ću brzo. Plakala sam puno jer sam bila u šoku. Terasa je bila puna ljudi. Mogla sam ih ubiti.
Odlazim njemu i po navici već, skidam se s vrata. Odlazim pod tuš a on mi daje ogrtač. Pri izlasku oblačim njegovu majicu i on me ušuška u dekicu. Skuhao mi je kavu i gledali smo TV. Bilo mi je neugodno kada me šef nazvao jer sada zna da sam se spetljala s klijentom; ali Bože moj. Sve je to za ljude.
Bili smo nezasitni. I tako smo opet završili u krevetu i probudila sam se oko 18h. Cijeli dan smo u krevetu. Skuhao nam je večeru i otišla sam kući. Rekla sam mu da u ponedjeljak želim da mi napravi tortu. U ponedjeljak mi je bio rođendan. Njemu to nisam rekla.
Taj vikend smo trebali otići skupa negdje ali zbog sudara nisam bila za ništa, a on nije inzistirao. Došla je nedjelja i on mi se do 18h nije javio. Pukla sam jer se to do tada nije događalo, pa sam ga pitala gdje je cijeli dan i pokrenula bijesnu svađu. Budala. On me pokušavao smiriti. Oko 23h se javio i zadržavao me na mobitelu iako sam ga ja pokušavala ignorirati. A onda mi je srce puklo. U 00:00 mi je čestitao rođendan. Napisao najljepšu čestitku koju sam ikada dobila, i priložio sliku. Bila je to slika moje torte.
Suze su same krenule kada sam shvatila da sam idiot.
"Ja se cijeli dan borim s ovim u kuhinji a ti se pitaš šta ja radim", rekao je. Pitala sam se kako zna da mi je rođendan, na što mi ne poslao sliku moje osobne iskaznice od prije. Baš je pažljiv. Dolazim sutradan s posla k njemu, a on je na tortu zakačio dvije svjećice s brojevima mojih godina. Zapalio ih je i fotografirao me dok mi je pjevao "sretan rođendan". Bilo mi je neugodno. A tada mi je rekao da mora ići.
-"Gdje?"- Pitala sam
-"Kući"
-"Zašto?"
-"Imam problem"
-"Reci mi"
-"Kada se vratim ćemo razgovarati. Za par dana sam nazad."
I uništio mi je rođendan. Znala sam da je s nama gotovo. I da je ovo oproštaj. Legli smo u krevet i bila sam tužna. Grlili smo se i ljubili, ali tu noć nismo vodili ljubav.
U 2 ujutro me odveo kući. Nisam htjela tamo spavati.
Sutradan je otišao. Javljao se, ali bila sam ljuta. Osjećala sam da nešto nije u redu.
I onda se vratio. Otpočetka sam znala da je oženjen. Ali pravila sam se da ne znam. Bilo mi je lijepo. Lagala sam si. Ona živi tamo, on tu. Ne zove ga nikada, ne piše mu, nigdje nema njenu sliku. Ona nije postojala; u mojoj glavi.
-"Dočekalo me iznenađenje. Ona je trudna. 5 mjeseci. Skrivala je to. Bio sam tamo na proljeće, nije ništa rekla. Nisam htio još djece, ali što sada mogu..."
-"Trudna je?"
-"Da."
I to je bilo to. Plakala sam i nije mi bilo svejedno, ali znala sam da je to to i da je došao kraj. Znala sam da će tako i biti.
Prošlo je 10 dana.
Deseti dan se udavala moja prijateljica. Ja sam bila kuma. Otišla sam sa svadbe nakon 100-tog pitanja gdje mi je pratnja. Popila sam puno. Sjela sam u auto i vozila se njemu. Bilo je oko 3 ujutro. Stala sam mu ispred kuće i vidjela upaljeno svjetlo. Zvonila sam mu na zvono kuće i istovremeno ga zvala na mobitel. Nije se javio. Par trenitaka kasnije, zove me.
-"Gdje si?" - pita me
-"Ispred. Otvori vrata."
-"Ne mogu...Obitelj mi je tu. Svi su tu."
Taj tren sam poklopila i ušla u auto. Plakala sam, onako pijana, sigurno pola sata. Ona je tu. Kako nije izišla na vrata da vidi tko je ispred? Zar ju nije briga?
Idući dan me pozvao na kavu. Rekao mi je da mu je sestra teško bolesna i da su on, tetka i žena došli ovdje. Žena će ostati. Neko vrijeme. Za sad. Najbolje je tako.
I ja sam to prihvatila. Bio je jako zabrinut za sestru pa sam mu odlučila biti podrška. I tako smo ostali u dobrim odnosima. Nedavno je postao otac. Dobio je kćer. Javio mi je čim se rodila. Pijemo kave redovito skupa, i postali smo dobri prijatelji. Volim ga, i drago mi je da ga imam pored sebe kao prijatelja. Život piše čudne priče....
Misao dana: Nije sve crno ili bijelo.
Oznake: ljubavnica, ljubav, seks, dnevnik, romeo
16
ponedjeljak
svibanj
2016
Ponedjeljak je započeo pravedno
Subota navečer, jedna kišna, tmurna subota...Odlučila sam ostati doma, jer je ružno vrijeme, a i da malo odmorim.
U nedjelju se budim oko 11 jer nisam mogla zaspati do 3 noć prije, navikla sam tako posljednjih dana... Mihaela želi da idemo u Roses Outlet pogledati ima li štogod, pa da se podružimo i usput obavimo neki šoping. Razmišljam kako bih prije toga mogla do Arene, pa predlažem sestri da odemo skupa. Spremimo se, a Mihaela javlja kako želi da idemo ranije. Nema problema, tak svejedno, pomislim, pa kažem sestri da ipak idemo u Roses. Ona se taj tren duri, jer trebale smo ići samo nas dvje, otkud sad Mihaela, bla bla, i bez ikakvog dobrog razloga ( kao da je njoj uopće potreban) odlučuje da ona ne ide nikud, i da sam glupača.
Meni je ta razmaženost smiješna pa uopće ne reagiram. Ja sam imala dobru namjeru da prošećemo, podružimo se i popijemo kavu, a ako ti imaš problem, to je tvoj problem, i riješi ga sa sobom. Nekako sam postala s vremenom nedodirljiva, i teško me izbaciti iz takta.
Hoćeš-nećeš, ok. Idemo dalje. Nemam se namjeru prepucavati i svađati - ćemu? Tako da ona gunđa, ja uzimam torbicu i odlazim u boravak gdje sjede mama i tata.
- Idete? - Kaže mama, vidjevši me spremnu
- Ne, ideM. Ona se duri jer ide Mihaela.
- Pa što se nije spremala?
- JE, eno je sjedi spremna na krevetu i protestira.
U tom trenu je zove tata i ona ulazi, dramatično lupajući vratima. Ja pijem vodu u kuhinji.
- Ne idem nikud. Trebale smo samo nas dvje ići i sad ide Mihaela
- Aha,ok - kaže tata
- Mia, saberi se, otići ćemo kasnije nas dvje do Arene, gdje je problem?
- Neću! - kaže i ode
-U pravu je, ako ste samo vas dvje trebale ići... - kaže tata braneć svoju mezimicu
- Molim te, poštedi me tih gluposti. Ona je razmaženo tele. Gdje je problem da se malo podružimo s društvom,izolirala se od cijelog svijeta. Ovo je zadnje od mene, definitivno. Nemam ja živaca za ove drame, imam većih problema. - Kažem i krećem prema vratima
- Ostavi mi auto jer mi treba - kaže on i povlači se u svoju spavaću sobu.
Sjedam i zapalim cigaretu taj tren, i bijes kipi iz mene. Zašto? Evo zašto.
Podne je, nedjelja. Njega je ukliještilo u leđima, jedva hoda već par dana. Znam njegov raspored, znam kada ide nekuda i znam da sada ne planira ići nikuda - nego se samo inati, jer eto, može.
Pravi problem nije samo u tom što je on rekao da mu treba auto nego u tome jer znam da je to čisti bezobrazluk jer protestira što idem s prijateljicom umjesto sa sestrom, koja je SAMA odlučila da ne ide. Ne dopuštam da mi pokvari planove pa zovem taksi, te nakon toga Mihaelu i govorim da idemo njenim autom. Tako i bude.
Bijesna sam, jako sam ljuta, ali sam više od toga povrijeđena. Imamo dva auta, od čega je jednom "krepao akumulator" i mora to srediti, ali nikako, već neko vrijeme, pa eno ga stoji, nepokretan. Namjerno.
Problem nije u tome što mi on ne da auto, svatko normalan bi rekao sa strane: "Pa radiš, kupi si auto"...
Ali problem je u tome što, kada sam htjela kupiti SVOJ auto, i prokleta bila što nisam, on je bio taj koji me odgovarao i odgovarao od toga, govoreći: "Pa voziti ćeš moj, čemu? Plaćati ćeš kredit a evo auto stoji na parkingu cijeli dan. Šteta, to je hrpa lima. Radije uloži u nešto korisno".
A ja, naivna glupača, dignem kredit, i umjesto da kupim auto, a mogla sam s tim novcima voziti...Pa, novu C klasu, bez pretjerivanja, uložim zadnju lipu u kuću. Od hodnika, spavaće sobe, dnevnog boravka do kuhinje, kompletno sam ju opremila novim namještajem. Čak i vrtni namještaj novi sam kupila, i to ne bilo kakav, nego masivno pleteni, nehrđajući, s jastucima otpornima na vodu....Da, glupača.
Eno pesi skaču po njemu, a ja moram biti na milost i nemilost zbog jebenog auta. Gdje je tu pravda? Svjesni su koliko sam učinila za njih i da sam narednih 10 godina rob kredita, ali nema veze; kada te neću imati s čime sjebati, uvijek ti mogu uzeti auto...
Zar to nije bezobrazno? Ja registriram taj auto, ja ga tankam, ja ga perem.
Nikada ne bih mogla biti takva prema svome djetetu. Ali eto, njemu se može. Jučer sam bjesomučno na kavi s Mihaelom gledala na njuškalu aute i razmišljam kupiti čak neki auto do 8000eur na jebeni Amex na 60 rata. Mislim da mi to i nije tako loša ideja, ali treba plaćati onda još i taj kredit...
Moje prijateljice ne mogu vjerovati da je moj otac takav, iz razloga što su one dobile od svojih auto ili stan, ili u krajnjoj liniji nikada nisu morale platiti jedan račun za režije, nego su plaću trošile na sebe; osim ako same nisu htjele drukčije, a vidi mog; uživa na moj račun, sve plaćam, opremila sam mu cijelu kuću, a on me zeza zbog jebenog auta...Ali da, moguće je.
No eto, ima Boga, i Bog ima divan smisao za humor. Primijetih to slučajno jednom i otada se svaki puta nasmijem kako li je Bog dosjetljiv. Bog je moj nevidljivi prijatelj, i mi se zbilja volimo.
Prije nekih mjesec dana, recimo, kada je stari kupi novi auto, nije izlazio iz njega. Nema veze, mogu ja i starim se voziti, tak svejedno. Bitno da me odvede od točke A do točke B, ja sretna.
Ali ono što je uslijedilo, nećete vjerovati. Išla sam na put nedavno, i uzela auto svog prijatelja. Tata je kada sam se vratila trebao odvesti auto na servis pa smo išli s dva auta, da se može vratiti. Vozimo se tako do njega, a ja se zezam po cesti, pretičem i sl. Uživam u ovom autu jer leti; a ja sam toliko km prevalila da mi je auto kao drugi par nogu. Često vozim duge relacije, po 1000km, i zbilja sam odličan vozač. No, stigavši tamo, kada je ostavio auto, dala sam mu ključeve ovog od mog prijatelja da ga provoza.
Mama je bila s nama u autu i on je kvocao i kvocao kako divljam, kako ne znam voziti, i kako neću dugo tako - "prvi stup je tvoj; daj Bože samo da ti budeš dobro jer auto je samo hrpa lima. Nećeš dugo tako, kažem ti ja. Vidjet ćeš, samo ti nastavi tako voziti." Ja prevrćem očima i govorim mu da prestane a on se navio i navio...
Dolazim kući s posla idući dan i ugledam brata i njega kako nešto mrdaju oko novog auta. Ulazim u kuću i pitam mamu što je bilo, a ona kaže kako je pokupio banderu, nije ju vidio dok je izlazio iz neke uličice. Taj tren prasnem u smijeh i zabavi me ironija života.
Jedva sam čekala da uđe u kuću da ga malo zezam.
- Prva bandera je moja, ha? - Počnem ja
- Joj, šuti...Ne mogu vjerovati da sam to napravio...- odgovori on.
- Ja sam ti rekla da moraš paziti što mi govoriš jer ovaj gore sve čuje i vrati ti, rekla sam ti to već.
- Baš sam budala...
Shvatim da se ne svađa, nije iziritiran, niti ljut, niti mu je smiješno - što sam očekivala - nego je tužan. Volio je taj auto i sad ga je malo udubio naprijed i tužan je. Rastužim se brzo i ja pa ga odlučim više ne zezati.
- Ma ajde samo si ga malo udubio, dobro da nije nešto gore. Bandera sim-tam, kaj sad. Ajde, sredit ćeš to. - Tješim ga ja na svoj način.
I eto, slučajnost ili ne, mene to svaki puta zaintrigira. Ovakvih priča imam barem 10.
I eto, jučer ja bez auta, ljuta na njega...proklinjem dan kada nisam kupila auto i ljuta sam što jedino novim kreditom to mogu riješiti. Kipim u sebi, i razmišljam kako ne može više ovako. Dolazim napokon kući, uvečer, i vidim auto parkiran onako kako sam ga ja ostavila dan prije. Nije se pomaknuo s parkinga. Ulazim u kuću, još ljuća, jer sada sam se uvjerila da je lagao, i povlačim se u sobu. Govorim mami kako je bezobrazan, i ne izlazim ga niti pogledati. On ustaje i odlazi nekuda autom, čujem ga, da izbjegne valjda moje kvocanje ili što već.
...
I ljudi moji, budim se ja jutros, valja ići raditi popodne, te odlazim skuhati kavu. Vraćam se i ugledam propušteni poziv od tate prije minutu. Opet me zove, i ja se javljam.
- Jesi se probudila?
- Ah, šta bi on bez mene...Jučer mi ne da auto a danas me moli da sjednem u njega. - kažem, susjed šuti jer nema pojma o čemu pričam, a tata vadi novac da mi plati
- Ma daj molim te, ne glupiraj se. - Kažem, uđem u auto i dođem doma napisati post o tome kako pravda uvijek pobijedi, i dovršiti svoju kavu koja je još uvijek topla...
Misao dana: Kada se osjećaš najgore, i kada ti je učinjena nepravda - ne brini. Onaj gore će to brzo srediti, bez da ti moraš prstom mrdnuti! Samo budi dobra srca, i vjeruj. vjeruj.
10
utorak
svibanj
2016
Ona ne zna zašto je tužna
Svi imamo uspone i padove, vesele i ne tako vesele trenutke, i plivamo tako u rijeci života prepunoj svega, nizvodno; nekada brže, nekada sporije, nekada se u toj rijeci Života uhvatimo za granu da malo odmorimo i pustimo neke ljude da nas preteknu...Ali samo jedno pravilo se zna: NIKADA NEMOJ DOZVOLITI STRUJAMA DA TE POVUKU NA DNO I DA POTONEŠ.
Ja istinski vjerujem da ne postoji problem koji se ne može riješiti, i da je najjači čovjek onaj; koji zna razgovarati sam sa sobom. Jer tko bolje poznaje tebe od TEBE? Tko ti može dati bolji savjet od tebe samoga?
Ali što je sa onima koji to ne znaju? Što je sa onima koji su se prepustili strujama i tonu?
Možemo im pokušati pružiti ruku dok se drugom držimo za granu kako i mi ne bismo potonuli, vući ih svom snagom van i moliti Boga da uspijemo spasiti prijatelja.
Ali što ako taj prijatelj ne surađuje? Što ako beživotno visi u vodi i ne želi ti pomoći da mu pomogneš? Ne pokazuje niti najmanji napor/otpor? Da li je to gore od ove druge situacije:
Ako surađuje s tobom, lamata rukama i nogama, čvrsto te drži za ruku i dopušta da ga izvučeš van, i napokon, jedva, nakon tolikog truda uspiješ - izvučeš ga iz jake struje i nastavite nizvodno, pa se u jednom trenutku opet samo pusti, i dopusti strujama da ga povuku na dno?
Koliko se dugo možeš brinuti za takvoga prijatelja, zbog kojeg zastajkuješ na svome putu?
Što ako jednom grana za koju se držiš dok ga izvlačiš - PUKNE? I potoneš sa njim, u nepovrat....
Dugo godina, jedna od mojih najbližih prijateljica, Mihaela,pravi mi društvo u ovoj rijeci života. Prošle smo skupa mnogo toga, volimo se i cijenimo.
Ali u posljednje vrijeme osjećam da se udaljila. Ne samo od mene, svoga dečka, roditelja i sestre...Nego od sebe same.
Ona je nezadovoljna, pa to nezadovoljstvo mora pretočiti u opipljivo, realno obrazloženje. Reći će:
- Tužna sam jer radim posao koji ne volim. Mrzim svoj posao i on me čini nesretnom.
Pozorno slušajte, zašto baš posao?
Ona ima žive, zdrave roditelje. Prepustili su joj stan u kojem živi sa cimericom, tako da nije sama. Upoznala sam ju, cura je dobra.
Prije par mjeseci je bila najtužnija na svijetu jer nema psa.
- Samo da mi je pas, on će me razveseliti i iščupati me iz depresije! Da se imam čemu veseliti...
Tadašnji dečko joj je kupio psa. Sada, kada ju pitam kako je pas, kaže:
- Joj ništa me ne pitaj, zločest je strašno, uzmi ga, nosi ga!!
Bila je tužna jer nema psa, dobila je psa. Nakon toga joj nije bilo dobro u vezi s Ivanom, pa je našla drugog dečka.
Ta veza nije uspjela pa se ubrzo vratila Ivanu koji ju obožava, a kojeg ne voli - jer se boji biti sama.
Dala je i otkaz u prijašnjoj firmi jer je bila nesretna pa je otišla u drugu firmu, gdje je već radila, jer je tamo bilo bolje, samo plaća je bila loša; ali sada nude bolje uvjete.
Naravno da je opet nezadovoljna na poslu, jer zamisli, mora ići na posao i raditi ono za što je plaćena, a to joj nije baš po volji.
Danas mi tako priča kako je dobila uputnicu za psihijatra, da se srami i da nikome ne kažem, a meni se lice ozarilo taj tren.
NAJBOLJE ŠTO SAM ČULA OD TEBE POSLJEDNJE DVIJE GODINE! HVALA DRAGOM BOGU!
Taj naš mentalitet "sramota je ići psihijatru" meni je apsurdan, glup, primitivan i neutemeljen.
Ona je tužna, ona je bezvoljna, ona je nezadovoljna. To se vidi po njenom govoru, nezainteresiranosti za išta, stavu, tonu.
A ja više ne znam što joj reći, kako joj plomoći, kada joj ja pričam, a znam da će čim mi okrene leđa zaboraviti sve što sam joj rekla.
Ima sve u životu. Radi, ima relativno dobra primanja, trenutno živi sama, ima dečka koji ju voli i udovoljava u svemu, ima psa, ima prijatelje, obitelj.... Ima zbilja sve što bi jedna mlada djevojka mogla poželjeti. Prekrasna je, muškarci joj padaju pod noge.
Gdje je problem?
Problem je u tome što ona ne zna što je to imati problem. Što je to bolest, otkaz, smrt?
Kao što sam ranije napomenula, ona nije depresivna, tužna i sl. Ona brke pojmove. Ona je nezadovoljna, jer ima dečka kojeg ne voli (Jer da ga voli, ne bi u međuvremenu imala 2 muškarca i vraćala se njemu kada pukne samo jer eto, on ju obožava i učiniti će sve za nju.). Pa kako jedna mlada djevojka može biti sretna kada je uz nju vječito netko koga ona gleda kao brata? Kada se ne može istinski radovati ičemu, kada nije zaljubljena, kada ne osjeća potrebu voditi ljubav s njim nego ga radije oralno zadovolji da ga ušutka?
Kako biti sretan kada te netko prati kao sjena i uvjerila si samu sebe da je on uvijek tu za tebe pa moraš biti s njim?
Zašto se jedna mlada osoba boji biti sama? Sjesti na bicikl i prošetati psa, izaći sa prijatlejicama, upoznavati frajere?
Kako uvjeriti prijateljicu koja trune u vezi da nije problem niti u poslu, niti u psu, niti u ikome ili ičemu osim u njenoj truloj vezi?
Kako da se radujem Suncu kada je pored mene netko tko mi ga zaklanja i stvara sjenu?
Kako joj otvoriti oči, a da se pritom ne umorim?
...Jer evo, prolaze godine, i jednostavno više nemam snage. Pogledam ju i nemam više niti volje reći išta. Osjećam da odustajem, jer energija koju ću utrošiti da joj objasnim ljepotu života same žene, biti će mi uzaludno potrošena, a mogu ju utrošiti na mnogo ljepše stvari. Jer dok ja njoj govorim, objašnjavam, dajem primjere, svim srcem i dušom, samo čujem: "Daj malo tiše, umaraš me kako pričaš ko neki propovjednik, ne mogu te pratiti".
Ustajem, odlazim, potrošena sam i poražena. Ona će nastaviti po svome, a moj dan je uništen - I dopuštam sebi da donesem odluku koju nisam do danas niti razmotrila: Puštam ju da potone. Možda zbilja mora dotaknuti dno kako bi napokon prihvatila pomoć.
Moja misija nije uspjela, osjećam da kao prijatelj nisam uspjela, ali zbilja znam da sam dala sve od sebe, i ne žalim.
Ne mogu dozvoliti da pukne grana za koju se držim dok pružam ruku nekome tko visi beživotno o moju ruku i ne pokazuje niti najmanju volju da uspijemo. Moram krenuti dalje, graditi sebe, plivati i jačati svoje mišiće, kako bih stigla do cilja. Čekati ću ju tamo, jednom će se pojaviti; bez ičije pomoći...
Misao dana: Na neuspjesima učimo da trebamo pokušati na drugi način, kako bi uspjeli; koliko god težak taj drugi način bio. Ako je za više dobro, ne žali svoju odluku - jednom će se isplatiti.
Oznake: prijatelji, ljubav, depresija, snaga, odluke
08
nedjelja
svibanj
2016
Seks je lijek samo na 5 minuta; FBI je 0 naspram cure koja je zainteresirana; + šta ti je karma
Spremila sam se do boli, lagana svilena suknjica do koljena crne boje sa prorezima s obje strane, čipkasta na rubovima, top svijetle boje breskve bez rukava i bez grudnjaka, samostojeće čarape, smokey eyes, lijepe cipele boje breskve... Bombon. Što jest - jest.
Idem po Luciju i kreće naš provod "single ladies".
Obzirom da smo se našle oko 22h, odlučile smo na Jarunu popiti piće. Izbor je pao na kafić Medeni. Intimno, lijepog interijera - može. Taman da se istračamo prije lumpovanja.
Primjećujem muške poglede na sebi svaki puta kada odem u wc ispuhati nos (malo sam prehlađena) i to mi tako imponira...
Mislim da to nikada ne može dosaditi. Spoznaja da možeš imati koga god poželiš... Svi su oni laki plijen. Vrlo zanimljivo...Možda nekom psihologu. Ja volim ove što me ne fermaju, mislim da je to tako po nekom zakonu prirode. Ili sam luda, ne znam još.
Znate ono kada vas salijeće barem 5 frajera, ali su ili ružni, ili papci, ili nezaposleni, ili premršavi, jazavci, predebeli, preniski, premladi, ljigavi itd. A onaj jedan...on je savršen. SA-VR-ŠEN. I to zbog jednog jedinog razloga - jer ti je nedostupan.
Grebeš, cviliš, moliš - ništa. To te uspali još više, smišljaš taktike; MORA PASTI. Ali on ne pada. E taj je savršen. Zašto? Ne znam, ali kada dokučim javim vam. Ili javite vi meni?
Uglavnom, sjedimo moja lijepa lucija egzotičnog izgleda koreanke i ja i razglabamo o svačemu. Plan je otići u Gallery, jer Robert.
Idem poslati Robertu poruku da provjerim situaciju. Spremna sam, psihički i fizički.
U 22:49h Robert odgovara kako na pola spava.
NA POLA SPAVA?! KAKO TO MISLIŠ?! JA SAM SE SREDILA I SVI ME GLEDAJU I POVALILI BI ME SAD ODMA OVDJE, SVI; A TI NA POLA SPAVAŠ?! Eto. Savršeno.
Odglumim cool curu i ne dopuštam da večer propadne.
-Lucija, ništa od toga. Idemo do Johana na cugu.
-Može - Kaže moja ljepotica.
U Johanu super atmosfera kao i uvijek, prevladava moj tip muškaraca; visoki, lijepo obučeni, kulturni zaposleni narod. Padam na finjake, šta ću, pa i ja sam fina?!
Uspnemo se na kat, zauzmemo poziciju na šanku i gledam gdje ću prisvojiti stol, jer ružno mi je stajati za šankom.
Brzo riješim i to pa smo za stolom, plešemo, pijemo i zezamo se...uz jedan mali problemčić.
Taj problemčić se zovu Jakša i Nenad. Oni su kao neki inventar u Johanu; upoznala ih igrom slučaja kada sam jednom tamo bila s Marcelom vani, i otada svaki puta kada nas vide se prilijepe kao dva magneta i skrpaju se krpelji. Sve bi to bilo ok da Nenad ne priča svaki puta kako je posadio 30 paradajza taj dan i blablabla jer NENADE; PLEŠEM I NE ZANIMA ME ŠTO SI TI POSADIO. Jakša je cool, ali jednostavno ne mogu shvatiti zašto se druži s tim napornim tipom.
Problem nije samo u tome što je Nenad naporan nego kada su dvije cure u društvu dva frajera, upecat ću vani NIŠTA, prići će mi NITKO, i ode cijela večer NIKUDA.
Govorim Nenadu da me ne prima za rame svaki put kad priča jer mi je vruće i okrećem se Luciji, ignoriram i pokušavam dati do znanja ne tako suptilno da ODJEBU, jer ZGODNI FRAJERI GLEDAJU A VI STE TU KO DVA STUPA.
Dečki naravno ne shvaćaju pa odustajem od borbe.
-Lucija, nije mi dobro. Nemam zraka, vruće mi je, muka mi je, ne mogu više. Popij to pa idemo
- Može - kaže Lucija koja mi je sama rekla par puta na uho dovoljno glasno da su obojica čuli: RECI IM DA ODJEBU, NITKO NAM NEĆE PRIĆI
-Idete cure doma? Gotovo za danas? - pita Jakša
-Ne. U sokola. - (O crni Jakša, zar ti moram crtati) odvratim mrtva hladna.
Krenemo van i idemo u Sokola.
Sokol. Mrzim to mjesto gdje svatko gura i zalije i zgazi svakog, mjesto gdje ima više ljudi nego prostora taman da jedni drugima sjede na glavi, ali tamo zalazi Hrvoje. A baš sam ga poželjela. Samo da ga vidim. Nisam se zaljubila ali samo da ga vidim, makar izdaleka.
U Sokolu ludnica, odmah dva Zadranina prilaze i vuku nas na ples. Može, ples uvijek može. Plešemo, pijemo, zezamo se. Pridružile smo im se za separeom i nakon 15ak minuta crni zgodni dečko prelijepih zubi me pokušava poljubiti. NE. Plešemo dalje pa opet proba; možda sam se predomislila? NE. Malo se maknem, eto ga opet, plešemo i NE JEBOTE.
Gledam okolo hoću li ugledati ćelavu glavu svoga Hrvoja, ali ništa. Hrvoje, gdje si? Samo da te vidim... Nema ga. Uletavaju neki dečki, odmahujem rukom u panici; bježite, bježite, ne želim da me Hrvoje vidi s nekim. U neko doba klub je postao ultra prepun. Moje nove cipele brušene kože boje breskve sada izgledaju krvavo. Netko me fino natopio Jackijem ili nečime, i cipele koje nisu bile nimalo jeftine mogu slobodno baciti u koš. Ali sve je to nebitno, samo da vidim Hrvoja...Ali vidim da ništa od toga. Pozdravlja me Frida, frendica moje frendice, pozdravlja me bivši kolega, sreće svoju kolegicu, srećem dečka iz osnovne škole...Kao da su svi tu - OSIM HRVOJA. Odjednom se osjećam kao budala. Klub je prepun, neću ga nikada tu vidjeti. Odustajem. Vadim mobitel iz torbice i vidim par poruka od Deana. Dean je dečko +40, 190cm, atletske građe, markantan. Viđali smose tjedan dana i onda mi je počeo govoriti LJUBAVI, ne puštam te nikuda, želim te oploditi i slične gluposti od kojih shvatiš zašto je netko u tim godinama još uvijek samac.
Prošlo je pola 4 a on želi da dođem k njemu.
Bacam pogled na Luciju, ona pleše i uživa i sjaji u zagrljaju brata crnog Zadranina, izgledaju prekrasno, tako usklađeni, lijepi i neopterećeni. Prekrasno. Gledam ih par minuta i uživam u pogledu svoje sretne prijateljice. Zaljubila sam se u njen osmijeh. Neka mi je uvijek ovako sretna. Ustanem i šapnem Duji kako moram ići ali da Lucija ostaje, i kažem kako ovakvu ženu neće sigurno nikada više upoznati; da je ona jedno predivno neiskvareno stvorenje i da takvu kada nađe mora oženiti.
On se tako slatko nasmijao na moje riječi, osmijehom dobrog dečka ( tko bi rekao, a brat mu je pravi ljigavac: Nakon mojeg posljednjeg NE je ulovio neku curu koja ne zna da je ok reći NE, i tu i tamo bacio pogled da se uvjeri kako vidim što propuštam. Oh, ne, nebesa. Osjetite li sarkazam u mom glasu?) i bila sam sigurna kako Luciju prepuštam u prave ruke.
Hrvoja nema.
"Dođi po mene. Odmah."- istipkam Deanu, na što on javlja da je kroz 20 min ispred Sokola.
Krenem van, probijam se kroz gužvu i pozdravljam poznate ljude usput, cijelim putem okrećući manijakalno glavu u potrazi za Hrvojem. Nema ga. Nema. Usporavam koliko god mogu samo da snimim sve ljude u svom vidnom polju, i uvjerim se kako ga zbilja nisam propustila. Izlazim napokon na cestu, a ispred mene sranje.
Došlo mi je da padnem na pod i zaplačem. Jado jadna, o luda ženska glavo. Parkiran njegov auto, bijeli se pravo ispred mene.
Super. Ipak je unutra; I JA GA NISAM VIDJELA. Htjela sam se vratiti napraviti još jedan krug, ali čemu.
Vani opet uletava neki seronja i kako se nije micao a Dean treba svaki čas doći rekla sam mu da ga otjeram kako čekam muža. Očekivala sam da će Dean stati s autom ispred, ja uskočiti u auto i da ćemo krenuti. Ali ne, on je snimio situaciju, parkirao 3 auta iza i krenuo pješke prema nama. Da spriječim sranje potrčim njemu, poljubim ga pravo u usta i kažem vodi me odavdje.
Vidjela sam da je malo nervozan sa "tko je to?" "jel te gnjavio?" i sl. pitanjima ali sam mu rekla da samo želim otići. Poslušao me, obzirom da mu se nisam tjedan dana javljala uopće.
Stižemo u stan, javljam Luciji da sam živa, da sam mu vidjela auto ispred i da se javi da ne brinem.
Liježem u krevet napokon, premorena i jadna, sklupčam se i želim umrijeti. Dean je vidio da nisam dobro. Dao mi je svoju majicu koja je na mojih 165cm spavaćica, i u njoj sam se osjećala jako udobno. Kao kada sam bila bolesna kao mala pa me mama ušuškala u krevet - tako udobno.
Legla sam mu okrenutih leđa i brzo se privio za mene mazeći me po glavi.
"Što ti je?" - pita on tepajući
"Bolesna sam, popila sam malo, antibiotici su mi jaki, noge me bole od plesa i jako sam umorna, Deane."
"Hoćeš da ti skuham čajeka?"
"Deane pola 5 je, spavaj samo"
Nastavio me maziti dok sam ja pokušavala spavati, i po njegovom disanju sam primijetila da sam u nevolji. Ali kad te život posere, ta pažnja tako godi, svaki dodir je ljekovit, i tako opet postajem grešnica...Svlači mi gaćice, umirem u milini dodira, tijelo o tijelo, svršavamo istodobno...
Budim se, 11h je. Gdje sam? Joj glupačo...
Hvatam mobitel i vidim poruke od Lucije. Dobro je, živa je, došla u pola 7 doma.
Iduće poruke su od Petre. Petra je kolegica koju sam sinoć srela u Sokolu i koja poznaje Hrvoja. Čak sam ju pitala da li ga je vidjela, nije ni ona.
- "Jutro, vidjela sam ti Hrvoja poslije, bio je turbo pijan. Nešto mi je pričao, tupog pogleda, kao da nije svoj. Nešto mi s njim ne štima."
Protrnula sam taj tren u krevetu. Oh Hrvoje, što ti je? Znam da se često opija i da ima nekih problema o kojima ne želi razgovarati, ali što li te to toliko muči da se uništavaš? Lijepi moj Hrvoje... Odjednom mi raspoloženje pada ispod nule.
Razmjenim par poruka s Petrom, kada Dean ulazi u krevet i pokušava dobiti repete. NEMA ŠANSE. MIČI SE.
-Ne osjećam se dobro - lažem
- Dobro, ako ti nije dobro - po tonu vidim da zna da lažem ali premalo me briga da bih išta dodala
- Vozi me kući - kažem
- Ok, ljubavi - kaže. Opet on s tim.
- Deane, zašto mi govoriš ljubavi?
- Pa zato jer te volim
ŠTO JE MENI OVO TREBALO. Ovo je skoro kao ono kad pijana pošalješ poruku bivšem. Zapravo ne, to i je to. Morati ćemo Deanu opet dati nogu.
Dolazim kući, skuham si kavu i tugujem. Tugujem i tugujem i tugujem. Zaljubila sam se. U Hrvoja koji me neće. Znam da mi je Đ. rekao istinu, znam da on ne osjeća isto, ali.... Ne znam. I dalje ga ne mogu otpisati skroz. Neka nada je još u meni.
Nisam uopće spavala jer me Dean cijelu noć i jutro pipkao. Jedva čekam izvaliti se. S Marcelom imam dogovor u 16h, stignem malo odmoriti.
Ma kakvi. Nastavila sam se tipkati s Petrom o Hrvoju i vrijeme je prošlo samo tako. Pokušala sam zatvoriti oči ali samo sam htjela iskočiti iz svoje kože od muke i jada. Moram van. Među ljude.
Lucija mi šalje fb profil svog Dujeta, screenshotan. U braku s... Čekaj, što je ovo? U BRAKU?
Ona u šoku, ja u šoku...Tako fin dečko. Bila sam 100% sigurna.
- Poslat ću mu samo da ga može biti sram!- Kaže
- Naravno, pošalji! - Složim se. Govno jedno, ti ćeš moju prijateljicu muljati!
Vani je ugodnih 20 stupnjeva, sjedim na kavi u Johanu, čekajući Marcelu.
Konobar me vidio jer sjedim na metar od šanka za visokim stolom na terasi, ali on poslužuje druge ljude i ne želi me pogledati. Nije mi jasna ta situacija sada i izaziva upitnik iznad moje glave. Čekam još koju minutu i odlučim ga dok je nešto prtljao po tacni ga dozvati.
-Oprosti? Oprosti? Hej? Konobar? - nakon 4 pokušaja, svi su me čuli osim njega koji je na metar od mene. Bijesna sam jer me očito ignorira iz meni nepoznatog razloga. Ustajem u trenu bijesna, lovim ga za ruku da me doživi i namjestim lice ispred njegovog i pitam: MOGU LI JA NARUČITI? On me niti ne pogleda, samo kaže MOŽEŠ. Vraćam se za stol, jer sam ljuta i on dolazi do mene napokon. Ugledam iza njegovih leđa Marcelu pa obje naručujemo. Selimo se za sjedeći stol u trneutku kada je on iza mojih leđa s kavama i Marcela pita zašto sam nadrkana.
-Jer sam očito jebeno nevidljiva - kažem, i prepričam bezobrazluk koji mi i dalje nije jasan.
Ali evo šta ti je karma.
Nosi on račun nama, i stavlja ga na stol. Ja, stari vuk, prvo primijećujem da je račun zgužvan. Uzimam ga u ruke i pitam ga šta je ovo? Marcela me blijedo gleda a on šutke ode.
-Marcela, pogledaj vrijeme na računu kad je kucan
-15:32h
-A sada je 17:12h. Dakle on je te kave nekome naplatio, uzeo račun i pitaj boga koliko puta isti račun uvalio drugima ne kucajući uopće račune i trpa te pare u džep.- Objasnim
On kuca nama račun iza leđa i donosi novi račun. I evo ga, ako nećeš milom, onda ćeš silom.
-Ispričavam se.- Kaže, jer sada je njegov posao u mojim rukama, bezobrazni čovječe.
- Sve u redu - nasmiješim se tako ironično, jer POBJEDA JE MOJA.
Lucija šalje screenshot razgovora s Dujetom. Pitala ga je za ženu a on priča o njoj u prošlom vremenu. Prvo mi pada na pamet da je mrtva. Odmah zovem Luciju dok nije sve zasrala i govorim joj što mislim, a ona kaže da je njoj i frendici na kavi tek sad to palo na pamet. Poklapljam i nastavljam kavu s Marcelom.
Usred kave evo još jedne poruke od Lucije, neka slika. OSMRTNICA. Našla je osmrtnicu njegove žene na internetu.
Eh, zaljubljena ženo, niti jedan FBI nije sposoban kao ti.
Hvala Bogu, Duje ipak nije negativac, moja Lucija ima priliku za normalnu vezu, ja sam svoju ispriku od konobara dobila, moje seksualne žeđi su ugašene, a Hrvoje...Nadam se da je dobro.
Misao dana: Nije sve što leti muha.
07
subota
svibanj
2016
Biftek s oženjenim čovjekom
Neke stvari u životu su tako jednostavne, jasne, lijepe i čiste...Nekim ljudima.
Moj život je pustolovina, avantura, niz pogrešaka i pokušaja ispravljanja istih, svaki dan bogatstvo ljudi, energija, ljubavi, mudrosti i svega. Ne bi ga mijenjala za niti jedan dosadni život, koliko god siguran i predvidiv bio, jer ovo je moj film, u kojem JA igram glavnu ulogu, a glavni glumci uvijek pobijede/prežive/budu sretni do kraja života.
Nešto mi zvoni cijelo jutro pored glave, a ja uporno pritišćem gumb u sredini po default-u da ga utišam, jer BOŽE; SAMO PET MINUTA!!! Alarm je bio u 7:00h, uspjela sam ustati...u 10:05.
Inače, moj termin u poliklinici Šlaj Anić bio je zakazan u 10. Shvatim da sam opet zasrala s tim snom (a lijepo mi mama kaže odi spavati ranije, ali ne mama ne spava mi se. Eto ti, glupačo.) Brzo hvatam mobitel, ulazim u imenik, biram broj poliklinike i molim dragog Boga za milost...
-Poliklinika Šlaj Anić, izvolite
- Jutro...Ovaj... Imala sam termin u 10 kod vas i zaspala sam. Mogu li doći sada? (molim te, reci DA)
- Kada?
- Evo sada, samo operem zube i dođem odmah ( Reci da, reci da)
- Može, dođite. (YESSSS!!!)
Ustanem ja, odletim u kupaonicu i sredim se, vratim u sobu, nabacim traperice majicu i sako na sebe, nove cipelice, ustvari SVE NOVO na meni i pogledam se...Jao, kako sam lijepo obučena, ne mogu sada ko govno izaći iz kuće.
Ništa, uzet ću sunčane naočale. Ne, i dalje nije dobro. Kosa mi se ujebala od spavanja, moram proći peglom malo... Uključim peglu, čekam 30sek da se zagrije, ali to je vječnost u mojoj glavi pa mislim da dok čekam mogu malo samo pudera nabaciti...Ajde sad kad sam već stavila puder, ispeglala kosu, pogledam se i blijeda sam si. Samo malo rumenila... Ok. Sad je ok. Ruž ne moram jer ionako će mi sada tamo prtljati po zubima. Idemo. Skačem u auto zadovoljna svojom brzinom (20ak min) i jurim punim gasom.
Stižem pred vrata, ostavljam auto ispred na sva 4 i ulazim, a ljubazne tete me ne gledaju poprijeko. U sebi gorim, OPROSTITE ŽENE ALI DA STE VIDJELE KAKO IZGLEDAM... Brzo obavimo što treba, pitaju me kako sam... Jesam li u raju?
Novac ne jamči kvalitetu, ali u ovom slučaju jamči sve. Ne žalim lipe ostavljene tamo jer te žene, ma nemam riječi. Imam zapravo ali odite i uvjerite se sami najbolje. Divota.
Izlazim, zadovoljna, kao i uvijek i hm, kuda ću. Doma ne idem sad kad ovak dobro izgledam, pa zovem svoju dragu Marcelu. Dogovorimo da dođem na cvjetni i hop evo mene za 5min. Fotografi, slikajte ovu divotu a ne one žgabe sa šarenim čarapama iz Alise u zemlji čudesa ili Pipi duge čarape il šta već...
Evo moje lijepe Marcele, u kafiću u Gajevoj u Arheološkom muzeju, grlimo se pričamo i uživamo. Sunce nas grije, obje smo super volje i opušteno uživamo u kavici.
Ona ima neko šminkanje prijateljice pa me zove da dođem k njoj da se zezamo. Može, ionako nemam planova naredna dva sata. Ona na svoju stranu a ja prema parkingu Cvjetni. Ulazim u auto, izlazim na zeleni val, nekome tipkam nešto, kad mi netko sdesna trubi. Trubi i trubi. Pogledam ja udesno, kad ono O NE. NE TI! NE SAD! ZAŠTO!?
Prijatelj iz školskih klupa, glavom i bradom, smješka se i trubi mi. Mahnula bih mu i nasmijala se i bila sretna što ga vidim...U nekom paralelnom svemiru. Jer u ovom, danas tjedan dana smo se ljubili kod njega doma u krevetu... Bila je to ona obljetnica mature i on mi se cijelu večer otvoreno udvarao i plesao sa mnom i tako...Nakon izlaska svi smo otišli k njemu, ja sam zaspala tamo, on se ušuljao u neko doba u krevet i ujutro kada me budio me počeo maziti i ja se okrenem i hop mi se ljubimo i ipak nisam mogla dalje pa sam ustala obula cipele i sjurila se dolje i otišla kući. I sada je tu, desno od mene i trubi mi. Inače, on ima curu već dugo godina. Užas. Ali slatki je skroz, šarmer s kojim bi svaka zgriješila. U svom tom bunilu, skrenula sam lijevo umjesto produžila ravno kod Marcele, i otišla u Arenu Centar. Sjela sam na kavu, sama, i zujala. Nazvala sam Marcelu da joj kažem da ipak ne dolazim. Jučer sam dogovorila kavu s Robertom, pa sad tipkam s njim i izvlačim ga iz kreveta da odemo na cugu. Javit će se kad se sredi. Negdje na pola kave, javlja mi da je u centru neko obaranje ruke i da je to događanje njegovih frendova i da dođem. Ok, idem. Dođem ponovno u centar (taman da fotografi dobiju drugu šansu za ovu ljepotu) i tražim ga. Napišem mu da ga tražim a on sjedi tamo s nekim ljudima ispred bine za stolom. To su bili ti organizatori, upoznala se ja s njima, sjela, pravim se da me zanima obaranje ruke...Malo popričamo i zujimo i tako naizmjence, dok sunce i dalje prži punom snagom.
- Hoćemo otići nešto pojesti? Gladan sam ko pas. - predloži Robert
- Da. I ja sam gladna. - Hvala Bogu da si to rekao, pomislim
Ustanemo nakon par trenutaka, pozdravimo Mariće i uputimo se u podrum Vip-a na biftek...
Roberta sam igrom slučaja upoznala vani, njegov prijatelj se upucavao mojoj prijateljici Luciji i na prvu pomislila da je gay, dok mi nije pokazao svojeg potomka. Ne znam što mi je gore bilo, misliti da je gay ili saznati da je oženjen i ima dijete. On je jedna pozitivna, opuštena i mudra osoba i nekako posebno djeluje na mene. Mogla bih ga slušati satima. On je jedan od onih nekompleksaša, potpuno prirodan tip, izravan, duhovit. O plavim očima i izmišljenom osmijehu neću ni pričati, a mogla bih. Ali neću jer je oženjen. Nakon izlaska našli smo se jedan dan u Radničkoj na sushiju, i bilo je to najbolje provedenih dva sata ikad. Opušten, kvalitetan razgovor. Robert mi se sviđa. Robert je pametan. I seksi, nekako.
Nakon sushija smo se našli u Areni kada sam se vraćala s puta iz Vukovara, a on je putovao za Rijeku. Opet je bio super, a mislila sam da možda ovaj put neće.
Nakon toga smo se vidjeli danas. Dakle danas je 4.put da smo se vidjeli, a imam osjećaj da ga znam 100 godina. Mislim da i on ima taj osjećaj. Osobno ne vjerujem u muško-ženska prijateljstva ali ovo bi mogla biti iznimka.
Kada on priča o svojim uvjerenjima, toliko strastveno zastupa svoje stavove i tako lijepo argumentira svaku svoju tezu, ja mislim da bih se mogla zaljubiti u tog čovjeka. A to bi bilo jako loše. Ili?
Roberta sam pitala nakon što je rekao da ima dijete na suptilan način da li je oženjen na što mi je odgovorio kako se radio sina oženio kod matičara da pravno bude sve ok za dijete. Shvatila sam da to nije to i da nije u braku iz ljubavi. Ali znam, kakav god da je, još uvijek je to brak.
Danas smo potegli taboo temu - seks. Nasmijali smo se, pričali i jako mi je bilo ugodno u njegovom društvu. Na momente sam ga gledala kada bi se nasmijao i pomislila; Bože, zbilja su svi dobri ili pederi ili oženjeni.
Ustali smo s ručka i rastali se ispred, spomenuo je da navratim večeras u Gallery. Mislim da koliko god je cool i sve, i on je malo slab na mene.
Došla sam kući, i javila se Luciji s kojom se večeras trebam naći na piću. Spomenula sam bismo mogle u Gallery na cugu... Ups. a što sad...
Misao dana: Jebeš sve, jednom se živi..
Baš me zanima ostatak ovog dana/večeri! Radujem ti se, živote!