Bivši

Bila sam mlada. Imala sam jedva 17 godina. On je bio moja prva prava veza. Sve je nekako išlo, moji su ga prihvatili, i nekako se dogodilo. Bili smo zajedno 4 i pol godine. Vjenčali smo se. Dala sam otkaz i pošla za njim.
Ubrzo je sve palo u vodu. Živjeli smo u jednom europskom velegradu. Mnoge bi voljele takav život. Ne i ja. Nisam radila, i dosađivala sam se po cijele dane. On bi došao, otuširao se, pojeo, pojebao me i zaspao. Ja bih uključila laptop, i gasila ga otprilike kada se on budio za posao. Spavala bih do 12, 13h... Naučila sam kuhati. Coolinarika je super. Bar nešto. I onda, nakon godinu dana, zapitala sam se koji je dan. Koji je datun uopće? Koja je godina? Taj osjećaj koji me obuzeo osjećam i sada kada se prisjetim toga. Taj strah i osjećaj panike. Gubim vrijeme! Bože, moj život prolazi. U ova 4 zida. Beskorisna sam. Kao parazit sam. Užas!
I tada sam shvatila da nisam sretna. Otpočetka veze me razmazio. Uvijek najnoviji mobitel, novac, krpice. Sve sam imala. Ali ne kažu uzalud: SVE IMA SVOJU CIJENU!!!
On je bio opsesivan. Opsjednut kontrolom. Ljubomoran. Zapravo je sve bilo u redu dok se nisam počela buditi. I buniti. Mijenjala sam mobitele jer mi je svaki razbio. Saznala bih njegove laži pa me podmitio šopingom. Jadno. Ali nisam znala, bila sam mlada. Mislila sam da mi na taj način govori da mu je žao. Onda je digao ruku na mene. Počeo je gubiti kontrolu. A ja sam ga počela varati. Jedno jutro sam odlučila otići. Uzela sam stvari i otišla. Samo tako. Ali znala sam, kao što znam i sada, da nije gotovo.
Nakon njega sam upoznala "A" o kojem sam vam pričala i odlučila da više nikada ne želim imati posla s ovakvom vrstom čovjeka.
Ali propala je i ta veza. Kao i svaki pokušaj neke druge veze. I jednostavno sam bila usamljena. Počela sam razmišljati o njemu. I tako sam mu, 22.10., čestitala rođendan putem e-maila. Njegov broj više nisam imala, niti je on imao moj. Odgovorio mi je odmah, i to se pretvorilo u vrlo emotivno dopisivanje. Živi u Njemačkoj, s NJOM je, nesretan. Nada se da sam sretna. Opraštamo si sve zlo koje smo učinili jedan drugome; oboje se slažemo da smo se voljeli. Ludo i svakako, ali jesmo. Prisjećamo se nekih lijepih trenutaka. Sve je pokopano odjednom isplivalo, i bolno je. Mnogo više nego sam mislila. Doći će, kaže.
Pa tako i učini. Nalazimo se van Zagreba u jednom restoranu na ručku. Već u prvih 5 minuta je zaplakao. I ja sam. Govorim mu da će sve biti u redu. On mi govori da me voli. Da je griješio, i da sam ja, ali da će me voljeti cijeli život. Ja ne odgovaram. On sada ima NJU. Govori mi kako mu zagorčava život i kako mu radi sve ono što je nekada on meni. Karma... Ali ne tješi me to, niti mi je drago to čuti. Naprotiv, žalim ga. Mogli smo sve. Da smo samo malo bili pametniji. Ostaje u Zagrebu par dana. Idući dan me vodi u šoping. I eto. Opet sam mu u zagrljaju i pomišljam mu dati drugu priliku. Očigledno je da s obje strane ima osjećaja. Samo ovaj put, oboje smo odrasli i pametniji.
On odlazi, a ja obećajem prvom prilikom doći u Njemačku na par dana.
U međuvremenu smo se dopisivali i razgovarali preko mobitela. Kao prije.
A onda je došla ta neka subota, a ja sam bila vani s Lucijom. On me zove. U panici gledam mobitel i ne znam što da radim. Svatko bi se javio, ali u meni se rodio stari strah. Poludjet će kada čuje da sam vani...
Slagala sam mu da sam u krevetu. Bez ikakvog razloga.
Tu mi je već intuicija govorila da bježim od toga, ali odlučila sam ju ignorirati.
I prođe tako neko vrijeme, pa jedno jutro pakiram svoj kofer. Odlazim na godišnji. U Njemačku. Treba mi odmor.
No došavši tamo, nisam bila spokojna. On je radio i bila sam sama cijeli dan. Kao prije. Došao bi, pojeo i legao. Jedva smo razgovarali. Nikada nije znao razgovarati sa mnom. Ništa se nije promijenilo...
A onda, budim se usred noći jer sam morala na wc, a on skače iz kreveta zamnom i prati me. Ostala sam u šoku. Mobitel mu se punio u boravku i bio je u strahu da ga ne provjerim. Popišala sam se i vratila u krevet, rekavši mu da nije normalan. Idući dan sam opet bila sama. Kada je došao smo se posvađali. Svađali smo se do kasno u noć, i oko 1 smo ustanovili da ovo nema smisla. Legla sam u krevet, i probudila se već oko 4. Nema sna za mene.
Skuhala sam kavu i spakirala kofer. Nešto prije 5 sam izašla iz stana. Idem u posjet prijateljici koja živi par stotina kilometara odavdje. Ne mogu više ni trenutka biti ovdje. On me ispratio i zaželio mi sretan put. Ali znala sam, kao što znam i sada, da nije gotovo.
Vrativši se u Zagreb, bila sam u miru mjesec dana.
I onda se opet počeo javljati. Žalim sto sam mu dala svoj broj. Opet smo se počeli dopisivati. Ali odlučila sam tome stati na kraj. U miru sam već neko vrijeme. Da je valjalo, ne bi prestalo. Samo znam, duboko u sebi, da to još nije gotovo. Ali odlučna sam tog duha prošlosti pustiti da me prati dokle god se i on, kao i ja, ne umori.

Misao dana: Kada nešto slomiš, ako i zalijepiš, ostaju tragovi.

Oznake: veze, ljubav, mladost