Ne boli me

Napunila sam 15.-u godinu. Upisala prvi srednje. Bila sam zgodna curka od 58 kg, sa svojih 165cm. Imala velike čvrste grudi i istu takvu stražnjicu. Ubrzo sam izgubila 9 kg u kratkom periodu, mjesec i pol, ako se dobro sjećam. Tada sam mislila da sam bucka, ali danas kada gledam te slike shvaćam koliko sam bila lijepa. Više nemam takve grudi niti guzu. Variram uvijek kilu gore-dvje dolje, i tako u krug, ali se nikada nisam vratila na staru kilažu. Grudi se nikada nisu vratile, i volim PMS jer su jedino tada čvrste i oble kao nekoć. Razmišljam o implantantima. Pa nije to ništa strašno, ali opet nekako volim svoje grudi, pa tako razmišljam o njima već 5 godina. Neka to ostane samo misao i opcija. Uvijek volim znati da imam opciju.
Bilo je ljeto, završila sam osnovnu školu. Nikada se nisam našminkala niti obojala kosu, kao što to djevojke danas čine i mnogo ranije. Bila sam nevina, vesela djevojčica.
Zaljubila sam se u svoga susjeda. On se, također, zaljubio u mene. Bilo je tu crtkaranja po bilježnicama i maštanja o vjenčanici i prvom poljupcu s njim. No, postojao je problem. Ja sam imala 14 godina, on 27. Danas je sve nekako po pravilima, zna se što se smije a što ne, znalo se i tada. Ali nekada postoje iznimke. Vidite, ja dan danas znam da se on iskreno zaljubio i bio ljut na sebe zbog toga. Pio je, u kvartovskom kafiću jednom, a ja sam bila u šetnji s psom. Sjela sam za stol, a on me tjerao. Bojao se da netko od mojih ne naiđe. Ja nisam smjela sjediti po kafićima. Govorio je kako sam premlada i da ne smijemo ni pomišljati na išta. Isti dan sam mu, smjelo i ljutito otišla u stan. Nisam shvaćala zašto ne bi smjeli biti zajedno. Pa volimo se! Ljubio me i zanio se, te me u jednom trenutku trenutku podigao na stakleni stol. Imala sam žutu suknju. Raširio mi je noge i milovao me dolje. Godilo mi je. Ali kada bi se približio tom mjestu malo niže, instinktivno sam uzmicala. Bila sam nevina. On je raskopčao hlače i tada sam vidjela onu stvar. Izgledalo mi je odvratno. Ogromno. No, kada me prebacio na kauč, počeo me ljubiti i sklonio mi kosu s lica, skamenio se i pobjegao u wc. Skoro je izgubio kontrolu i bio je ljut na sebe. Vratio se nakon nekog vremena i otjerao me. Nije mi mogao to učiniti. Bio je dobar čovjek.
Prije par godina, živjela sam u inozemstvu s dečkom. On je odlazio u Sloveniju, zauvijek. Nije nikome htio reći, osim jednoj kolegici koju je zamolio da dođe nekako do mene; da me vidi posljednji put i da se oprosti od mene. Ja nisam htjela, nekako, nisam mu mogla izaći na oči. Danas je otac dvoje djece. Drago mi je da se skrasio. Ali znam, da ću ja uvijek imati posebno mjesto u njegovom srcu.
Ubrzo nakon toga otputovao je u rodni kraj. Nazvao me njegov bratić jedan dan i rekao da se moramo naći na piću.
Naivno, otišla sam. Ta poznavala sam ih sve, i s njegovom djecom sam se igrala!
On je tada imao 35 godina i dvije male kćeri koje sam često sretala u parku dok sam šetala psa. Malene su mi uvijek odjurile u zagrljaj kada bi me vidjele. Plače mi se kada se samo sjetim onog zaleta i uzvika kada bi me vidjele.
Napunila sam 15 godina prije samo 2 mjeseca.
Dolazim u kvartovski kafić i upitam ga gdje je moj dragi. On mi govori kako se zaručio, i neće se vratiti. Bila sam u šoku; nemoguće!
Govorio mi je kako se on samo igrao sa mnom i kako je cijelo vrijeme imao djevojku dolje. Da sam pametna cura i on ima kćeri pa želi da znam istinu, da sam lijepa i dobra i da mogu puno bolje od toga! Pokaži ti njemu!
Ubrzo mi predlaže šetnju, već je pala noć. Otac me zvao na mobitel tu večer dok mi se mobitel nije ispraznio. Bila sam tužna i zbunjena. Šetali smo tako, dok nismo došli do jednog parka. Uveo me u tak park, bio je 10. mjesec. Oboje smo imali crne kapute. Ubrzo je svukao svoj kaput i položio ga na pod, između borova u najmračnijem djelu. Da sjednemo malo. A onda je počelo. Ne znam ni sama kako. Rekao je neke gluposti kako mu trebamo pokazati, da se ne može igrati sa mnom, kako sam lijepa, pa mi je stavio ruku u krilo.
Opusti se, govorio je. A ja sam se bojala. Predosjećala sam da nema dobre namjere ali bojala sam se pomaknuti. Skamenila sam se. Položio me na tlo, čovjek od preko 100kg, legao na mene, jednom rukom mi držeći usta a drugom svlačeći me. Govorio je da se samo opustim i ne bojim i da će brzo biti gotovo.
Boljelo me, jaukala sam kroz njegov dlan i pokušala uzmaknuti, ali bila sam preslaba. On se nije smilovao. Završio je, zakopčao se i rekao; "sad si prava žena. "
Bojala sam se plakati da me ne ubije ili nešto, samo sam htjela kući. A onda me je sam potjerao. Rekao je da odem kući jer će mi se otac naljutiti. Trčala sam koliko su me noge nosile. Negdje putem sam osjetila da sam se upišala u gaće. Kada sam stigla kući, dobila sam batina jer se nisam javljala cijelo vrijeme, umrli su od brige. Kada sam se otišla okupati, vidjela sam krv na gaćicama, i čvrsto odlučila - taj čovjek mora umrijeti.
Kako je škola već počela, ja sam bila na nastavi samo u 9. mjesecu. Nakon toga sam markirala. Lutala okolo bez cilja. Ne znam zašto. Tek pri završetku prvog polugodišta su iz škole kontaktirali moje roditelje. Otac je sredio da me ne izbace, a majci sam obećala kako više neću markirati. Otac me redovito tukao. Za svaku sitnicu. A ja sam prkosila. Bila sam ljuta na njega, a on je bio nemoćan i valjda nije znao što da više sa mnom radi. On je odrastao bez roditelja i postao otac s 19 godina pa valjda, eto, nije znao. Danas nisam ljuta na njega više.
Iz škole su kontaktirali centar za socijalnu skrb. Nakon toga sam pobjegla od kuće pa su stvari postale ozbiljne. Dom ili socijalna služba. Dogovorili su se da ću svaki dan dolaziti tamo na razgovor prije škole i tako sam učinila. Dolazila bih tamo, razgovarala sa psihologicom, crtala i još štošta - družile smo se, a ona me promatrala i pokušala izvući nešto iz mene. Fiksirala se na mog oca jer je mislila da je on uzrok problema, možda je nekada primijetila i neku masnicu, ali ja nikada nisam zucnula. Ništa. O nikome. Nikada. Bila sam jaka i nisam se dala. Nisam joj vjerovala. A tada mi je, sa mojih nepunih 17 godina rekla da mogu prestati dolaziti kada budem htjela - više nisam u obvezi. Oni će kontaktirati povremeno školu i to je to.
Ali ja sam nekako navikla na nju pa sam još neko vrijeme odlazilo tamo, možda jer mi je bilo ugodno, možda iz navike. A onda sam prestala. Shvatila sam da sam odrasla, i da mi to više nije potrebno. Mogu dalje sama.
I onda jedan dan u parku kojeg sam dugo izbjegavala sretnem njih dvje. Prepoznale su me, nakon toliko vremena, i opet mi potrčale u zagrljaj. Kleknula sam na tlo i grlila ih, obje, dok nas je njihova majka s osmijehom promatrala, a onda sam se raspala. U milijun komada. Pobjegla sam i skrila se iza jedne zgrade gdje sam pokrila usta rukama kako nitko ne bi čuo moje užasnute krikove.
I nekako, klonila sam se te strane kvarta, dugo. A onda ga vidim. Vozim, dok on prelazi pješački prijelaz, i dajem gas do kraja. Kvragu. Nisam stigla...
Uvijek sam se smatrala dobrom osobom. Do nedavno je ovu priču znala samo jedna osoba. Ali nedavno sam ju podjelila s nekim tko je prošao isto i pitam se, ja koja dajem 100 prilika, praštam svima sve i imam razumijevanja za apsolutno sve, zašto ne mogu oprostiti tom čovjeku? Zašto živim za dan kad će crknuti, i često razmišljam trebam li ja to ubrzati? Znam da nije vrijedno ni moje mladosti ni zatvora zbog te Sotone, ali dokle god on hoda ulicama ovog grada, ja nikada istinski neću biti spokojna.
Ali više me ne boli. Samo ga mrzim. Mrzim ga iz dna duše. Ja, koja ne poznajem mržnju...

Nemoj se zaljubiti

Ima već neko vrijeme, jedan klijent mi je zapeo za oko. Ali kako to biva, uvijek završimo s onima koji se ističu i priđu i otvoreno koketiraju, dok ove mirne i povučene nekako ne primijećujemo, bilo vani bilo u svakodnevnom životu. Kao da se stope s okolinom. Između ostaloga mi je u život ponovno ušao bivši, pa zatim i drugi, i tako nekako, ja nisam primjećivala muškarce.
A onda mi netko spomene njega i ja ga odjednom počnem primjećivati; i pitam se kako ga do sada nisam primijetila?
Do sada je moj "siguran izbor" iliti "tip frajera" bio poslovan čovjek u odijelu s bijesnim autom i manirima, fin, uglađen, na granici samodopadnosti, u srednjim do kasnim tridesetima.
Dok je Luka sasvim druga priča, pa i ne čudi toliko što ga nisam primijetila.
Njemu je jedva 30 godina, istetoviran je i istreniran, brine o svom tijelu, ne puši, odjeva se poprilično zanimljivo; fashion dečko, rekla bih.
On izgledom podsjeća na nekog šminkera, netko bi rekao da je i gay, narcisoidan i sl., ali njegov stav i ponašanje su sasvim druga priča.
On je jedan tih, pristojan i sramežljiv dečko. Nešto je u njegovim očima, rekla bih, čarobno. Uvijek ozbiljnog izraza lica, kojim skriva najljepši osmijeh koji sam ikada vidjela.
Viđam ga par puta tjedno na poslu, ali nikada do nedavno nismo razmijenili više od dvje rečenice. Žao mi je zbog toga.
Nedavno smo, nakon što sam ga neko vrijeme "snimala", porazgovarali. Uživala sam što je tu, i nisam htjela da ode. Mislim da nije ni on, obzirom da se par puta ulovio za naslone stolice kao da će ustati, pa odustao. Primijetila sam to i srce mi se ozarilo. Padaš, glupačo...
Taj isti dan sam otišla u šoping i srela ga na izlazu iz trgovine. Umalo se nisam zabila u njega. I njegovu curu.
- Hej, otkud ti?
- Evo, tražim neku haljinu okolo ali nema ništa. - Kažem glumeći da ne primjećujem njegovu curu.
- Joooj ja isto ne mogu naći ništa, tražim haljinu za svadbu! - Dobaci ONA. Taj dan ranije na poslu mi je spomenuo kako ima svadbu u subotu. Lijepo.
- Ma da, nema ništa. - Kažem totalno kul moleći Boga da ne primijete moje obješeno lice. Drži se....
Pozdravim ih nakon kratkog razgovora i odem svojim putem. Došavši kući razmišljam o tome koliko je otvoreno samnom razgovarala, kao da me zna otprije a ne kao da me prvi puta vidi. Sva "haha-hihi". To nije uobičajeno za djevojku koja sreće dečkovu poznanicu koju vidi prvi puta u životu. Uobičajeno bi bilo da je pružila ruku i predstavila se, uz hladan osmijeh. Ali to nije učinila. Doduše, nisam ni ja, ali ne mogu odolijeti a da ne pomislim da mu je možda samo kolegica pa me možda vidjela na poslu; ja zbilja ženska lica na poslu ne pamtim, niti se trudim.
Uskoro stiže obavijest na instagramu. LUKA JE LAJKAO MOJU SLIKU. O Bože. Evo osmijeha! Glupačo...
Sutradan uzvratim "like" i slijedeće što ugledam na zaslonu mobitela je njegova poruka. Tipkamo li se tipkamo a ja gorim, uživam! Cerim se k'o šiparica...
Govorim mu kako bi se trebao više smijati, jer je ljepši kada se smije, pa mi sad uredno šalje svoje fotografije, na kojima se, na sve do jednoj, smije...
Već se lovim kako ga zamišljam sve češće, one njegove jake ruke, ona brada i osmijeh... Već mi je slabo...
Zatim mi on govori kako mu se sve više i više sviđam. I odjednom, samo tako, ulovi me tjeskoba. Panika. Strah.
Sve je u redu dok ja vodim igru i grebem i igram se, lovim.
Ali ovo? Ne. Navikla sam na nedostupne muškarce. In je slobodan. Priča o nekakvim vezama i brakovima. Svi znamo kako je to završilo posljednji put. Slomio mi je srce. U tisuću komada. Samo tako. A voljela sam ga... Nisam spremna na to. Ne ljubav.
Dan prije toga, bila sam na kavi u Avenue Mallu. Hodam prema autu u garaži kada neki idiot u Porsche-u projuri pored mene, umalo me pogazivši. Gledam ga, i spremam se udarati po šajbi i vikati: "IDIOTE! PAZI KUDA VOZIŠ", kada me on pogleda u oči. Na trenutak zastanem; pa on je meni poznat odnekud. Gleda i on mene sekundu dvije tako, i ode... S plavušom.
Sjedam u auto i sine mi: Znam tko je on! Prije par mjeseci mi je jedan prijatelj dao broj svoga prijatelja "super dečko, isti ti u muškoj verziji, odite na kavu", pa sam ga spremila reda radi i nisam mu se nikada javila. Sliku sam vidjela na whatsappu i viberu. I sada me skoro pogazio. Nasmijem se i pošaljem poruku da pazi kako vozi. On odgovara za sat vremena, tvrdeći da to nije bio on. Naravno, zbog upitne plavuše. Pravim se da vjerujem i nakon par poruka dogovaramo piće. Idući dan, jučer, vozim za Zabok i putem nazovem prijatelja koji bi ga mogao poznavati, a on mi kaže, ni više ni manje, kako mu je to bratić, ima 29 godina, nitko ne zna čime se bavi ali svaki dan vozi drugi auto i ima nekretnine posvuda, ali isto tako mu nitko nije nikada dokazao da se bavi nečim lošim. Inače dečko je na mjestu, nije oženjen, zaručen niti u vezi, koliko on zna. A malo zna o njemu. Iako su bratići. Pita me prijatelj dolazim li večeras na party, pa odgovaram da ne dolazim jer sam dogovorila izlazak s curama. Pretpostavljala sam da će "A" biti tamo sa novopečenom suprugom.
Stižem doma, kasnije no što sam planirala pa se javljam gospodinu s Porscheom, nazovimo ga "mafijozo", da neću stići na piće, kako bih malo odmorila jer sam tek stigla iz Zaboka i da se možemo vidjeti prije mog izlaska večeras.
No on inzistira da dođe po mene nakon izlaska i da ostavim auto kući. Pristanem.
Vani je odlična atmosfera, plešem i zabavljam se, ali... Na svaku bradu koju ugledam krajičkom oka trzam: Nemoguće, Luka je na svadbi... Pogledam na zaslon mobitela a on šalje sliku sa svadbe. Sebe, nasmijanog. Srce mi se topi i opirem se tom osjećaju. Mafijozo me pita kada da dođe pa mu naredim da u 03:05 bude ispred Time-a. Pristane. Oko 15 do 3 me nakon par poruka Luka pita gdje se nađemo. Sranje, što ću sad?! Odgovaram kako idem na piće s prijateljem pa možemo kasnije. Ipak je to jače od mene, otpilit ću mafijozu nabrzinu.
I evo ga, u 03h ispred Time-a, blica mi iz BMW-a sedmice.
Ulazim u auto, a on ne gubi vrijeme. Prima me za ruku, grli i ljubi. Ja sam blago šokirana jer se prvi puta vidimo. Pitam ga čime se bavi a on odgovara sa "ničim posebno" te nakon mog ponovljenog pitanja u drugom obliku odgovara kako će mi reći kada se bolje upoznamo. Odlazimo u njegov stan "na sok". Ubrzo me ljubi i poprilično je grub s mojim usnama. Govorim mu da se malo smiri. Inzistira da odemo u krevet pa poslušam. Neće mi ništa, kaže. Prespavaj ovdje. Vidi, imam velike ormare, ovaj če biti tvoj.
Koji kurac je ovom tipu?
Ljubimo se dalje a on se skida jer u krevetu sve mora biti čisto a s tim hlačama svugdje sjedi. Blagi mentalni problemi, rekla bih.
- Skini čarape, svugdje si gazila s njima - kaže. Opirem se govoreći kako sam ih izvukla iz pakiranja i obula cipele odmah. Ne odustaje, pa ih skidam. Govori mi da imam haljinu kao njegove zavjese i kako sam mu baš nekako legla. Obzirom da ležim, prasnem u smijeh zbog izbora riječi. On me ljubi po vratu i nabije me na trbuh, popne se na mene i ljubi onaj dio vrata... Već sam napaljena jer to mi je slaba točka a on svoj goli kurac trlja o moje tange. Mičem ga sa sebe jer ne mogu to tako. Pokuša još par puta pa bijesno ustanem i izjurim iz stana, dok on oblači hlače i govori da će me on odvesti kući.
Izlazim i zapalim cigaretu, kada nakon par minuta bijesni BMW stane nasred ceste i trubi mi. Okrećem glavu i iznenađena sam.
- Upadaj - Naredi, pa poslušam. - Ti si izjurila iz stana samo da zapališ cigaretu, čini mi se. - Dobaci ozbiljno, a ja šutim. Uvrijeđena sam. Stižemo kroz par minuta do moje kuće pa mi govori romantično; " Nemoj mi praviti te kisele face da te nemam više želju vidjeti. Molim te. Idemo sutra u kino ili nešto, ajde." Kažem dobro, da ga se riješim, a on me poljubi i držeći me još za glavu, nos na nos, kaže: " Sada reci oprosti što sam bila bezobrazna". Ja gledam u šoku, a on mrtav ozbiljan. Bijesan. Čeka.
- Ti se šališ - izmucam, ali on kima glavom da se ne šali, i ponovi: oprosti... Ponovim to kroz smijeh, i izlazim iz auta, shvaćajući da ovo što se dogodilo nije ni najmanje smiješno.
Luka me zove na svadbu, kaže da je fajrunt. Želim otići, ali osjećam se odvratno. Šminka mi je razmazana već i prošlo je 5 sati. Ne mogu. Jadan Luka, ne mogu...
Pa eto, pitam se jedno: od čega ja to bježim, kome. Možda od dobroga dečka majmunu. Ne znam. Još uvijek se bojim, ali odlučila sam pustiti vremenu. Nije ovo rješenje. Polako, pa ćemo vidjeti. Možda je stvarno... On drugačiji...
Misao dana: Kod napadaja panike duboko udahni, i broji do deset. Ništa drugo.

Oznake: ljubav, romansa, veze

Ne mogu ti reći što je tuga

Povezano s pričom "bivši".

Vozim iz Freiburga za München, ali moja nenaspavanost pobjeđuje. Moram odrijemati. Sat pokazuje 05:45h. Sat vremena biti će dovoljno. Navijem alarm, zaključam auto, spustim sic i zatvaram oči, na parkingu OMV-a na autoputu. Budi me čudna zvonjava pa u prvi mah pomislim da je alarm. Pogledam u autu zaslon navigacije, i ne znam sanjam li. To je ON. Moja ljubav, onaj "A".
Iskopam mobitel ispod sica i javljam se.
- Halo...?
- H-h-halo? - Promucam
- Jesam li te probudio? - Pita
- Jesi, ali neka si, nisam čula alarm. - Odgovaram, gledajući u sat. 07:15h je.
- Ideš na posao?
- Ne... U Njemačkoj sam.
- Aha, pa lijepo.
- Da... Godišnji. Došla sam posjetiti Hanu - Lažem.
- Dobro...Ovaj... Idem večeras van... Mislio sam da popijemo piće kasnije ako i ti ideš... Ali ti si tamo...
- Ma u Zagrebu sam navečer. Vidimo se. - Kažem, i zavrsavamo razgovor. On je taj, koji mi je slomio srce. Nismo se vidjeli godinu dana. Prije mog puta popili smo kavu. Javio mi se jedan dan, i na toj kavi mi objavio da se ženi. Voljela sam ga, jako sam ga voljela. Znala sam da se zaručio, ali čuvši da se ženi, srce mi ne puklo. Mislila sam da nema veće boli. Ali ima. Doći ćemo i do toga.
Jedna njegova riječ je dovoljna. Odlučim popiti kavu s Hanom i naći se u Beču s Elenom, i stignem oko ponoći biti u Zagrebu. Savršeno.
Stižem u Zagreb i smjestim se u motelu Plitvice. Ne želim kući, neka misle da sam u Njemačkoj. Trebam mir. On mi, međutim, na poruku odgovara tek ujutro. Nazove me i predloži da se vidimo. Tako i bude.
Sjedimo u nekom kafiću na Jankomiru, i šutimo. Bolne su te naše tišine. Svako toliko plačem. On izgleda bespomoćno i očajno. Tužno.
- S kim si bio vani?
- S dečkima. Nisam se mogao nikako izvući. - Kaže i nabroji dečke. Oni su njegovi prijatelji ali se oni međusobno ne druže. Nešto ne štima.
- Nemoj mi reći... Ti si sinoć... Imao momačku?
- Da... Da... - Odgovara i kima glavom u nevjerici, kao da niti on ne vjeruje što se događa.
Kada mi je na onoj prvoj kavi rekao da se ženi, odmah sam se rasplakala. 3 sata sam plakala na toj kavi, ali sam mu zaželjela svu sreću svijeta. Jer ga volim i želim da bude sretan.
- Čuj... Drago mi je da si se javio, što sam te vidjela i što si dobro...
-... Ali bi bilo bolje da se nisam javio...- Dovrši moju rečenicu
- Ne znam... - Kažem iskreno.
Sjedimo u autu, jer smo njegov ostavili na Heinzelovoj i išli jednim autom. Kasno je i počinje padati snijeg. Stigli smo pred njegov auto na parking. Prvi snijeg ove godine. Sitne pahulje.
- Snijeg...- Kažem, i suze krenu same
- Sjećam se - Kratko uzdahne.
Kada smo prohodali, obećali smo si da ćemo svake godine do kraja života dočekati snijeg zajedno. Zato, kada svi gunđaju zbog zime i hladnoće, ja uvijek kažem: "ja volim snijeg." I zbilja je tako.
Sjedno tako u autu, i on ne izlazi. Pali cigaretu i okreće se meni. Tišina je teška. A njemu su riječi još teže. On je takav. Miran čovjek, povučen i tužan. Uz njega sam spoznala mir. Naučila s njim razgovarati kroz tu tišinu. To je naše umijeće. A onda izadhne dim, i kaže:
-"Tko zna, možda to sve razjebem", gledajući me u oči. Gledam kroz šajbu i ignoriram njegov pogled, kao i rečenicu koju je rekao. Više od svega bih voljela da je tako, ali bojim se uopće i ponadati. Trebalo mi je pola godine da samo prestanem plakati za njim po cijele dane. Eto toliko sam ga voljela.
Skrenem s teme, a on ponovi istu rečenicu. Zatim se nagne k meni, i kaže: " Mislim na tebe cijelo vrijeme. Pratim te na instagramu. Ti si mi zarobila srce."
Suze krenu, pa spustim glavu, šokirana onim što čujem.
Ali ne pitam ga zašto me onda ostavio, ne pitam ga ništa. Jer se bojim da ga ne preplašim. On je kao srna, koja se lako uplaši i pobjegne. Pa šutim i plačem, radosna što čujem da me voli, tužna jer znam da se ženi. Stavlja svoje prste na moju bradu i podiže mi glavu; i nakon godinu i pol dana, naše se usne spajaju.
...
Nije prošao dan da se nismo vidjeli, međutim, uživala sam u posljednjim trenucima s njim i bila sam sretna što je opet moj, makar nakratko. Nisam znala kada se ženi. Nisam ga tražila da to ne učini.
A onda je sam rekao da to ne želi.
Obećao mi je.
I ja sam povjerovala. Da ćemo ovaj put pobjediti naše obitelji i okolinu. Da ćemo uspjeti. Da je to to. To je taj happy end. Bog je uslišio moje molitve.
Tada mi je otkrio datum.
Bilo je to za 2 tjedna. Kako to sve učiniti? Poslate su pozivnice. Sve je sređeno. Bojala sam se, ali bila sam spremna na borbu.
Vodili smo ljubav, bilo je kao prvi put.
Ali dani su prošli. A on nije ništa poduzeo. I eto nas, dva dana prije svadbe, sjedimo u njegovom autu, prekoputa crkve u kojoj se ženi. Govori mi da mu oprostim. Da ne može protiv svih. Da se ženi. Plačem i govorim mu da krene, kvragu, pali auto i kreni, idemo!!! Pita me gdje, govorim bilo gdje, snaći ćemo se! Ne radi to, preklinjem te! Ti tu ženu ne voliš! On govori kako to nije bitno. Prešalta se u emotion off mode i ponavlja da mu je žao. Ženi se na našu godišnjicu. U crkvi prekoputa moje kuće, na drugom kraju grada. Zašto meni pod nos? Zašto tu, pored svih crkvi u gradu?! Primi me za ruku, posljednji put, i zagrli me čvrsto. Plačem, ridam, vrištim mu na ramenu, steže me u grudima i srce mi puca - ponovo. On se uzmiče i govori mi da se čuvam. Da budem dobra. Neću, odgovaram. Za što? Za koga? Jebi se. Kukavica si. Zašto si me uopće išao ponovno dirati?! Volim te, đubre jedno, i ti to dobro znaš!!! On samo šuti. Isti tren požalim na grubosti, iako ju je zaslužio, pa tiho kažem: "Sve sam učinila". On odgovori "Jesi", i oči mu se zacakle. Okrećem glavu i izlazim iz auta.
Subota je. Nalazim se s prijateljicama u kafiću pored crkve. Čekamo svatove. Želim biti tu kada se oženi. Možda...Samo možda...
I dolazi crni džip, zastava kroz prozor. Ustajem taj tren i ostajem bez daha. Padam na pod u prepunom kafiću ljudi i vrištim. Dižu me s poda ali ne mogu. Čini mi se da predugo umirem. Ne mogu slušati njihovo "smiri se", pa izlazim. Nijedna ne ide zamnom. Dobro me poznaju. Ulazim u dvorište crkve i ugledam njegovog oca. Okrenem se i zastanem. Otjerati će me. Hodam prema kafiću, njega ne vidim. Opet padam na pod. Vani je jako hladno, a ja sam u crnoj tankoj haljini. Plačem, a jedan auto iz svatova koji su dolazili staje da mi pomogne. Okrećem glavu i ustajem, ne želim VAŠU pomoć. Mrzim vas sve!! Naslanjam se na ogradu kafića i gledam prema crkvi. Njegov otac se spustio autom pred ulaz. Zbilja me došao otjerati. Ulazim u kafič i palim cigaretu. Gledam na sat. Što da radim? Minute su u pitanju. Minute do kraja života. Izlazim opet i dolazim do vrata crkve. Kleknem na zemlju i molim Boga za čudo. Ne znam koliko sam dugo tamo sjedila, samo su se najednom otvorila vrata. Ustala sam da me ne vide i krenula nazad. Dok sam tako hodala, začula sam pucanj. Gotovo je. Zastala sam na tren i odlučila da moram hodati dalje. Jer ako stanem, past ću i neću više ustati. Došla sam do ograde kafića i gledala prema crkvi. Najprije je prošao njegov brat sa ženom. Vidjeli su me. Vidjeli su i moj auto ispred. A tada, bijeli auto, okićen po sredini. On puši u autu, i gleda kroz mene. Okrećem se i ulazim u kafić. Cure šute.
- Jeste li vidjele?
- Jeste li ga vidjele?!
- Oženio se!!
- Gotovo je!!!
Nisu izustile ni riječi. Spuštenih pogleda tugovale su sa mnom. Jedna od njih me posjela.
- "Nitko nije ni trubnuo" - Progovorila je prva Sanja
- "Da..." - Kažem
- "Sigurno im je on zabranio da trube, jer tu živiš. I kakvi su to svatovi, 10ak auti. To su karmine." - Kaže, a ja zaplačem.
Na facebooku je bilo live prijenosa svadbe. Sve sam gledala. Prvi ples, kolo, rezanje torte. Bilo je 500 ljudi na svadbi. Nije to ni mogao otkazati... A sutradan osvane video kako ga nose, pijanog ko guzicu. To nije nimalo nalik njemu. I našla sam utjehu u tome, da mu je bilo barem malo teško od onoga koliko je meni. Jučer je bilo mjesec dana od toga. Dobro sam. Za sada je i dobro dovoljno.

Misao dana: Kada drugi kroje naš život, to je najgorča bol.

Oznake: tuga, ljubav, svadba

Bivši

Bila sam mlada. Imala sam jedva 17 godina. On je bio moja prva prava veza. Sve je nekako išlo, moji su ga prihvatili, i nekako se dogodilo. Bili smo zajedno 4 i pol godine. Vjenčali smo se. Dala sam otkaz i pošla za njim.
Ubrzo je sve palo u vodu. Živjeli smo u jednom europskom velegradu. Mnoge bi voljele takav život. Ne i ja. Nisam radila, i dosađivala sam se po cijele dane. On bi došao, otuširao se, pojeo, pojebao me i zaspao. Ja bih uključila laptop, i gasila ga otprilike kada se on budio za posao. Spavala bih do 12, 13h... Naučila sam kuhati. Coolinarika je super. Bar nešto. I onda, nakon godinu dana, zapitala sam se koji je dan. Koji je datun uopće? Koja je godina? Taj osjećaj koji me obuzeo osjećam i sada kada se prisjetim toga. Taj strah i osjećaj panike. Gubim vrijeme! Bože, moj život prolazi. U ova 4 zida. Beskorisna sam. Kao parazit sam. Užas!
I tada sam shvatila da nisam sretna. Otpočetka veze me razmazio. Uvijek najnoviji mobitel, novac, krpice. Sve sam imala. Ali ne kažu uzalud: SVE IMA SVOJU CIJENU!!!
On je bio opsesivan. Opsjednut kontrolom. Ljubomoran. Zapravo je sve bilo u redu dok se nisam počela buditi. I buniti. Mijenjala sam mobitele jer mi je svaki razbio. Saznala bih njegove laži pa me podmitio šopingom. Jadno. Ali nisam znala, bila sam mlada. Mislila sam da mi na taj način govori da mu je žao. Onda je digao ruku na mene. Počeo je gubiti kontrolu. A ja sam ga počela varati. Jedno jutro sam odlučila otići. Uzela sam stvari i otišla. Samo tako. Ali znala sam, kao što znam i sada, da nije gotovo.
Nakon njega sam upoznala "A" o kojem sam vam pričala i odlučila da više nikada ne želim imati posla s ovakvom vrstom čovjeka.
Ali propala je i ta veza. Kao i svaki pokušaj neke druge veze. I jednostavno sam bila usamljena. Počela sam razmišljati o njemu. I tako sam mu, 22.10., čestitala rođendan putem e-maila. Njegov broj više nisam imala, niti je on imao moj. Odgovorio mi je odmah, i to se pretvorilo u vrlo emotivno dopisivanje. Živi u Njemačkoj, s NJOM je, nesretan. Nada se da sam sretna. Opraštamo si sve zlo koje smo učinili jedan drugome; oboje se slažemo da smo se voljeli. Ludo i svakako, ali jesmo. Prisjećamo se nekih lijepih trenutaka. Sve je pokopano odjednom isplivalo, i bolno je. Mnogo više nego sam mislila. Doći će, kaže.
Pa tako i učini. Nalazimo se van Zagreba u jednom restoranu na ručku. Već u prvih 5 minuta je zaplakao. I ja sam. Govorim mu da će sve biti u redu. On mi govori da me voli. Da je griješio, i da sam ja, ali da će me voljeti cijeli život. Ja ne odgovaram. On sada ima NJU. Govori mi kako mu zagorčava život i kako mu radi sve ono što je nekada on meni. Karma... Ali ne tješi me to, niti mi je drago to čuti. Naprotiv, žalim ga. Mogli smo sve. Da smo samo malo bili pametniji. Ostaje u Zagrebu par dana. Idući dan me vodi u šoping. I eto. Opet sam mu u zagrljaju i pomišljam mu dati drugu priliku. Očigledno je da s obje strane ima osjećaja. Samo ovaj put, oboje smo odrasli i pametniji.
On odlazi, a ja obećajem prvom prilikom doći u Njemačku na par dana.
U međuvremenu smo se dopisivali i razgovarali preko mobitela. Kao prije.
A onda je došla ta neka subota, a ja sam bila vani s Lucijom. On me zove. U panici gledam mobitel i ne znam što da radim. Svatko bi se javio, ali u meni se rodio stari strah. Poludjet će kada čuje da sam vani...
Slagala sam mu da sam u krevetu. Bez ikakvog razloga.
Tu mi je već intuicija govorila da bježim od toga, ali odlučila sam ju ignorirati.
I prođe tako neko vrijeme, pa jedno jutro pakiram svoj kofer. Odlazim na godišnji. U Njemačku. Treba mi odmor.
No došavši tamo, nisam bila spokojna. On je radio i bila sam sama cijeli dan. Kao prije. Došao bi, pojeo i legao. Jedva smo razgovarali. Nikada nije znao razgovarati sa mnom. Ništa se nije promijenilo...
A onda, budim se usred noći jer sam morala na wc, a on skače iz kreveta zamnom i prati me. Ostala sam u šoku. Mobitel mu se punio u boravku i bio je u strahu da ga ne provjerim. Popišala sam se i vratila u krevet, rekavši mu da nije normalan. Idući dan sam opet bila sama. Kada je došao smo se posvađali. Svađali smo se do kasno u noć, i oko 1 smo ustanovili da ovo nema smisla. Legla sam u krevet, i probudila se već oko 4. Nema sna za mene.
Skuhala sam kavu i spakirala kofer. Nešto prije 5 sam izašla iz stana. Idem u posjet prijateljici koja živi par stotina kilometara odavdje. Ne mogu više ni trenutka biti ovdje. On me ispratio i zaželio mi sretan put. Ali znala sam, kao što znam i sada, da nije gotovo.
Vrativši se u Zagreb, bila sam u miru mjesec dana.
I onda se opet počeo javljati. Žalim sto sam mu dala svoj broj. Opet smo se počeli dopisivati. Ali odlučila sam tome stati na kraj. U miru sam već neko vrijeme. Da je valjalo, ne bi prestalo. Samo znam, duboko u sebi, da to još nije gotovo. Ali odlučna sam tog duha prošlosti pustiti da me prati dokle god se i on, kao i ja, ne umori.

Misao dana: Kada nešto slomiš, ako i zalijepiš, ostaju tragovi.

Oznake: veze, ljubav, mladost

Filip

Pa, obzirom da me nije bilo na blogu više od pola godine, imam štošta za ispričati.
Sjećate se Filipa? Onaj krasan dečko koji me simpatizira, i ja njega, ali to je bilo godinu dana platonskog odnosa? E, taj seronja. Pozvao me k sebi u stan, prvi put. Ljubili smo se. I onda sam se JA ustrtarila (to mi se nikada nije dogodilo) i pobjegla kući. Ostavila sam ga s erekcijom. Naravno, on je to podnio muški i čiča miča. Opet, kako to biva, dođe mi na radno mjesto i ja se zaljubim. Obeća mi ručak (izračunala sam, do danas mi je obećao barem 50 ručkova), i ne javi se. Klasika. Ja sam se najela već jer sam znala da ću ostati gladna ako ću čekati njega. I onda ga sretnem. Naljutim se i prekidam svaki kontakt s njim. A onda ga sretnem u kafiću. Šalje piće. 1,2,3 i pijana sam.
On čeka da postanem nesposobna za svađu pa dolazi i sjeda na naslon mog dvosjeda. Prijateljica tipka po mobitelu i tako nam daje malo privatnosti. Smješka mi se i priča neke gluposti koje nemaju apsolutno nikakve veze s ičim, ali smješkam se nazad. Gotovo je, nisam više ljuta, nemrem. Pa da vidite taj osmijeh, znali bi zašto.
Pitam ga da se nađemo kasnije i da želim doći k njemu a on me moli da odgodimo za sutra jer je imao loš dan i neće biti dobro društvo. Pristanem.
Idući dan popijem. Pa još jednu. Pa na putu do njega stanem na još jednu. Dođem k njemu i on mi toči još jednu. Gotova sam. Ali i dalje imam tremu pored njega. Strašno, kao tinejđerica. Netko ga nazove i on se nasloni na kauč. Poslovno je. U 21h navečer. Iskorištavam priliku stavljam glavu u njegovo krilo, podižem noge na kauč i gledam TV. Nemam pojma što sam gledala, bitno je to da sam mu se uvalila u krilo. Čekam da poklopi. Na sebi imam sivu haljinu ravnog kroja. Nemam grudnjak. Imam samostojeće čipkaste čarape boje kože i iste takve gaćice. On me mazi po boku i podiže haljinu. Ja (se) i dalje (pravim da) gledam TV. Krepaj, znam da ti se sviđa. Završava razgovor.
I onda se okrenem njemu. Ljubi me. Uzima moju ruku i vodi ju prema mojoj pici. Kružnim pokretima mi ju masira i onda miče svoju ruku. Gleda me u oči. Želi da se diram. To ga pali. Može. I ustajem, sjedam mu u krilo, i ljubimo se. Dira me po bedrima i guzi, i onda naprijed. Ja se nagnem malo unazad da mu bude lakše, a on opet uzima moju ruku, ovaj puta ju samo ostavljajući tamo, kao naredbu. Diraj se. Može. Pomaknuo mi je gaćice i stavlja prst, pa dva. Podbočim se još malo da bolje vidi. Znam da voli gledati. Izgledam kao da sam na ginekološkom pregledu. Sve je to divno i krasno, ali ja želim kurac. Pa kada osjetim da sam dosegla vrhunac "podmazivanja", uspravljam se i otkopčam njegove hlače. Stavim ruku unutra i zadovoljna sam. Ne mogu dotaknuti prste kada ga obujmim. Velik je. Njami. A on... On uzmakne.
- Ne mogu...
- Možeš... - Kažem, misleći da samo priča gluposti.
- Ne, ne... - Uzmakne.
U šoku sam. Gledam ga opet i ne slušam. Pokušavam doći do njega ali on zakopčava hlače. Samo tako.
Pijana sam k'o guzica, i briznem u plač.
- Koji kurac?! - pitam ga kroz pijane suze povrijeđenog ega
- Da si mi došla prije pola godine, povalio bih te. Ja bih tebe tu na stepenicama. Na stolu tamo na poslu. Pogledaj se. Kada izađeš ću triput udariti glavom o zid kakvu sam to curu odbio, ali ne mogu. Ti nisi takva. Postala si mi draga. Uvukla si mi se pod kožu, i ne mogu. - glasio je njegov monolog, od riječi do riječi.
- Sramim se. Upravo si me cijelu ispregledao i onda me odbiješ. Užas. - Projecam
- Ja se trebam sramiti. - Uvjerava me. Bezuspješno. Vraćam gaćice na mjesto i tražim cipelu. On ju uzima i govori da ne idem. Naravno da idem! Ustajem i plačem, ne nogu vjerovati. Godinu i pol dana. I odbije me. On me isprati do vrata i par puta me poljubi. Okrenem se i odlazim. I prekrižim tog čovjeka za cijeli život. Što li je to bilo, nemam pojma. Zašto? Nemam pojma. Ali eto, neki odnosi valjda trebaju ostati platonski, ili nikakvi.
Možda ima nekakvih problema sa seksom ili neki kompleks ili možda ima nekoga, ne znam.
Ali znam jedno. Više mi taj njegov osmijeh nije šarmantan. Sada mi je ljigav, proziran i odbojan. Lažan.
Eto, Filip. Barem znamo na čemu smo. Na ničemu.

Misao dana: Sve je relativno.

Romeo

Otišla sam na godišnji koji sam provela s Lucijom i Apolonovom ženom u Zadru. Da, dobro ste čuli. Nas dvje smo se skompale i odlično se zabavile dolje. Znam da je s njene strane to vrlo inteligentna igra ali sviđa mi se ta žena. Pametna je, lijepa, duhovita i šarmantna. Pile smo, plesale, lumpovale cijele noći i dane. Čak sam se odvažila počastiti Luciju za rođendan tetovažom pa sam i sama napravila jednu. Obožavam ju. U Zadru se nisam spetljala s nikim jer sam par dana prije godišnjeg uspjela upoznati fatalnog čovjeka. Klijent, alfa mužjak, fin poslovan čovjek u srednjim tridesetima. Markantan i šarmantan. Oborio me s nogu. Već smo se nakon 2 dana počeli tipkati, a tada sam ja otišla na godišnji. Nisam se imala volje s ikim spetljati jer sam žarko htjela njega. Vrativši se iz Zadra, otišli smo na ručak. Pa na večeru. Pa na Sljeme. Pa kod njega doma. Ja sam ga cijelo vrijeme podbadala a on se prijetio da će me istući ako ne prestanem. Uživala sam zezajući ga. Bili smo u autu kada sam dobila posljednje upozorenje, ali imala sam osjećaj da ga poznajem cijeli život, i nisam ga se bojala. "Samo probaj, imam suzavac u torbici", drsko sam odgovorila. "A ja pištolj ispod sjedala. I diplomatski imunitet.", jednako je drsko odgovorio. Već mi nije bilo svejedno, ali Lavica kakva jesam nastavila sam ga provocirati. Vozio me kući. Inače živi 2 minute od mene. Kakva slučajnost, ha? Došao je u Zagreb u isto vrijeme kada i ja na novi posao. Previše je to slučajnosti.
U jednom trenu primijetim da nije skrenuo gdje je trebao, ali šutim. Želi me zasplašiti. Odjednom otvara vanjski ogradu na daljinski i uparkirava auto u dvorište. Već je kasno. Na sebi imam samo tanku crnu haljinu bez rukava i tange. Duboko je rezana pa mi se grudi naziru iz profila. Ulovila sam ga da škica, a taman sam u PMS-u pa si mogu priuštiti da hodam bez grudnjaka. A i ljeto je, mrzim grudnjake ljeti.
Zatvara vrata za sobom i govori mi "sad ćeš ti vidjeti".
Izlazimo iz auta i već se u meni budi sumnja. Jesam li ga stvarno razljutila? Djeluje zbilja isprovocirano.
Nađemo se kod gepeka i gledamo se, kada mi odjednom išcupa torbicu iz ruke i baca ju u gepek. Zaključa auto, i kaže: " Tako. Da ne brinemo o tvom suzavcu."
"Mobitel mi je u autu" - kažem hladno, ali zapravo se počinjem bojati. "Znam", kaže, pogleda me i ušeta u kuću. Mrtav hladan. Bez ikakve emocije. Gdje ide? U što sam se uvalila? Stojim tako u njegovom dvorištu usred šume i čekam. Kada eto njega, izlazi nasmijan iz kuće, s dvije čaše, i tanjurom s kolačima. Postavi sve na stol i vraća se u kuću. Donosi nam piće. Vino i neki liker od kumkvata iz Grčke. Čuvao ga je dugo. Ugodno sam iznenađena i sjedam za stol u dvorištu pored njega. Ne mogu vjerovati da ga još nisam izbacila iz takta. Sam je pravio pitu s jabukama. Najfinija je koju sam ikada probala. Uskoro počnem opet zadirkivati i pretjeram. On ustaje i taj tren shvatim da sam gotova. Bježim po dvorištu a on trči zamnom, lovimo se oko drveća i naposljetku me ulovi.
E to sam čekala...
Gleda me i privuče me uz sebe, bijesan, i zgrabi mi usne prstima. "Provociraš me cijelo vrijeme..."
Šutim, dakle kriva sam. Gledam ga i čekam. A on me poljubi kao nikada nitko. Strastveno, prekrasno. Vani je već prohladno pa ulazimo u kuću. Jako je lijepa. Skidam sandale s nogu a on me diže i nosi u krevet. Počinje. Vodimo ljubav, i savršeno je. Zaspem tako, i probudim se oko 4 ujutro. On inzistira da me odveze kući iako sam blizu, pa popustim. U zoru smo se opet poševili, pa stižem u kuću u 6 ujutro. Čim sam ušla mi šalje poruku. Govori mi da sam bila jako lijepa, i tako se tipkamo gotovo pola sata.
Nakon par dana odlazim na put sa sestrom i tamo ostajem tjedan dana. Nemam volje za nikim; zaljubila sam se. Kuhao mi je svaki dan, i obasipao me svom pažnjom svijeta.
Ide taj godišnji, a ja se jedva čekam vratiti u Zagreb. Naša romansa se nastavila. A onda, 06.08., subotnje kišno jutro, krećem na posao. Na prvom semaforu prokližem i završim na terasi kafića. U šoku sam. Kasnim na posao. Ključ je kod mene. Odlučim nazvati njega. Isti tren je došao. Uzeo je ključ i odnio ga mom šefu da mogu raditi, dok sam ja rješavala sudar. Nisam ozlijeđena. Pri povratku me nazvao i rekao da ne moram na posao, da je sve objasnio šefu. Rekla sam mu da ću doći k njemu čim riješim što imam, da ode kući, ali morao se uvjeriti da sam dobro. Stao je nasred ceste sa sva 4 upaljena, izišao iz auta i zagrlio me. Uvjerila sam ga da sam dobro i da ode kući - doći ću brzo. Plakala sam puno jer sam bila u šoku. Terasa je bila puna ljudi. Mogla sam ih ubiti.
Odlazim njemu i po navici već, skidam se s vrata. Odlazim pod tuš a on mi daje ogrtač. Pri izlasku oblačim njegovu majicu i on me ušuška u dekicu. Skuhao mi je kavu i gledali smo TV. Bilo mi je neugodno kada me šef nazvao jer sada zna da sam se spetljala s klijentom; ali Bože moj. Sve je to za ljude.
Bili smo nezasitni. I tako smo opet završili u krevetu i probudila sam se oko 18h. Cijeli dan smo u krevetu. Skuhao nam je večeru i otišla sam kući. Rekla sam mu da u ponedjeljak želim da mi napravi tortu. U ponedjeljak mi je bio rođendan. Njemu to nisam rekla.
Taj vikend smo trebali otići skupa negdje ali zbog sudara nisam bila za ništa, a on nije inzistirao. Došla je nedjelja i on mi se do 18h nije javio. Pukla sam jer se to do tada nije događalo, pa sam ga pitala gdje je cijeli dan i pokrenula bijesnu svađu. Budala. On me pokušavao smiriti. Oko 23h se javio i zadržavao me na mobitelu iako sam ga ja pokušavala ignorirati. A onda mi je srce puklo. U 00:00 mi je čestitao rođendan. Napisao najljepšu čestitku koju sam ikada dobila, i priložio sliku. Bila je to slika moje torte.
Suze su same krenule kada sam shvatila da sam idiot.
"Ja se cijeli dan borim s ovim u kuhinji a ti se pitaš šta ja radim", rekao je. Pitala sam se kako zna da mi je rođendan, na što mi ne poslao sliku moje osobne iskaznice od prije. Baš je pažljiv. Dolazim sutradan s posla k njemu, a on je na tortu zakačio dvije svjećice s brojevima mojih godina. Zapalio ih je i fotografirao me dok mi je pjevao "sretan rođendan". Bilo mi je neugodno. A tada mi je rekao da mora ići.
-"Gdje?"- Pitala sam
-"Kući"
-"Zašto?"
-"Imam problem"
-"Reci mi"
-"Kada se vratim ćemo razgovarati. Za par dana sam nazad."
I uništio mi je rođendan. Znala sam da je s nama gotovo. I da je ovo oproštaj. Legli smo u krevet i bila sam tužna. Grlili smo se i ljubili, ali tu noć nismo vodili ljubav.
U 2 ujutro me odveo kući. Nisam htjela tamo spavati.
Sutradan je otišao. Javljao se, ali bila sam ljuta. Osjećala sam da nešto nije u redu.
I onda se vratio. Otpočetka sam znala da je oženjen. Ali pravila sam se da ne znam. Bilo mi je lijepo. Lagala sam si. Ona živi tamo, on tu. Ne zove ga nikada, ne piše mu, nigdje nema njenu sliku. Ona nije postojala; u mojoj glavi.
-"Dočekalo me iznenađenje. Ona je trudna. 5 mjeseci. Skrivala je to. Bio sam tamo na proljeće, nije ništa rekla. Nisam htio još djece, ali što sada mogu..."
-"Trudna je?"
-"Da."
I to je bilo to. Plakala sam i nije mi bilo svejedno, ali znala sam da je to to i da je došao kraj. Znala sam da će tako i biti.
Prošlo je 10 dana.
Deseti dan se udavala moja prijateljica. Ja sam bila kuma. Otišla sam sa svadbe nakon 100-tog pitanja gdje mi je pratnja. Popila sam puno. Sjela sam u auto i vozila se njemu. Bilo je oko 3 ujutro. Stala sam mu ispred kuće i vidjela upaljeno svjetlo. Zvonila sam mu na zvono kuće i istovremeno ga zvala na mobitel. Nije se javio. Par trenitaka kasnije, zove me.
-"Gdje si?" - pita me
-"Ispred. Otvori vrata."
-"Ne mogu...Obitelj mi je tu. Svi su tu."
Taj tren sam poklopila i ušla u auto. Plakala sam, onako pijana, sigurno pola sata. Ona je tu. Kako nije izišla na vrata da vidi tko je ispred? Zar ju nije briga?
Idući dan me pozvao na kavu. Rekao mi je da mu je sestra teško bolesna i da su on, tetka i žena došli ovdje. Žena će ostati. Neko vrijeme. Za sad. Najbolje je tako.
I ja sam to prihvatila. Bio je jako zabrinut za sestru pa sam mu odlučila biti podrška. I tako smo ostali u dobrim odnosima. Nedavno je postao otac. Dobio je kćer. Javio mi je čim se rodila. Pijemo kave redovito skupa, i postali smo dobri prijatelji. Volim ga, i drago mi je da ga imam pored sebe kao prijatelja. Život piše čudne priče....
Misao dana: Nije sve crno ili bijelo.

Oznake: ljubavnica, ljubav, seks, dnevnik, romeo