Napunila sam 15.-u godinu. Upisala prvi srednje. Bila sam zgodna curka od 58 kg, sa svojih 165cm. Imala velike čvrste grudi i istu takvu stražnjicu. Ubrzo sam izgubila 9 kg u kratkom periodu, mjesec i pol, ako se dobro sjećam. Tada sam mislila da sam bucka, ali danas kada gledam te slike shvaćam koliko sam bila lijepa. Više nemam takve grudi niti guzu. Variram uvijek kilu gore-dvje dolje, i tako u krug, ali se nikada nisam vratila na staru kilažu. Grudi se nikada nisu vratile, i volim PMS jer su jedino tada čvrste i oble kao nekoć. Razmišljam o implantantima. Pa nije to ništa strašno, ali opet nekako volim svoje grudi, pa tako razmišljam o njima već 5 godina. Neka to ostane samo misao i opcija. Uvijek volim znati da imam opciju.
Bilo je ljeto, završila sam osnovnu školu. Nikada se nisam našminkala niti obojala kosu, kao što to djevojke danas čine i mnogo ranije. Bila sam nevina, vesela djevojčica.
Zaljubila sam se u svoga susjeda. On se, također, zaljubio u mene. Bilo je tu crtkaranja po bilježnicama i maštanja o vjenčanici i prvom poljupcu s njim. No, postojao je problem. Ja sam imala 14 godina, on 27. Danas je sve nekako po pravilima, zna se što se smije a što ne, znalo se i tada. Ali nekada postoje iznimke. Vidite, ja dan danas znam da se on iskreno zaljubio i bio ljut na sebe zbog toga. Pio je, u kvartovskom kafiću jednom, a ja sam bila u šetnji s psom. Sjela sam za stol, a on me tjerao. Bojao se da netko od mojih ne naiđe. Ja nisam smjela sjediti po kafićima. Govorio je kako sam premlada i da ne smijemo ni pomišljati na išta. Isti dan sam mu, smjelo i ljutito otišla u stan. Nisam shvaćala zašto ne bi smjeli biti zajedno. Pa volimo se! Ljubio me i zanio se, te me u jednom trenutku trenutku podigao na stakleni stol. Imala sam žutu suknju. Raširio mi je noge i milovao me dolje. Godilo mi je. Ali kada bi se približio tom mjestu malo niže, instinktivno sam uzmicala. Bila sam nevina. On je raskopčao hlače i tada sam vidjela onu stvar. Izgledalo mi je odvratno. Ogromno. No, kada me prebacio na kauč, počeo me ljubiti i sklonio mi kosu s lica, skamenio se i pobjegao u wc. Skoro je izgubio kontrolu i bio je ljut na sebe. Vratio se nakon nekog vremena i otjerao me. Nije mi mogao to učiniti. Bio je dobar čovjek.
Prije par godina, živjela sam u inozemstvu s dečkom. On je odlazio u Sloveniju, zauvijek. Nije nikome htio reći, osim jednoj kolegici koju je zamolio da dođe nekako do mene; da me vidi posljednji put i da se oprosti od mene. Ja nisam htjela, nekako, nisam mu mogla izaći na oči. Danas je otac dvoje djece. Drago mi je da se skrasio. Ali znam, da ću ja uvijek imati posebno mjesto u njegovom srcu.
Ubrzo nakon toga otputovao je u rodni kraj. Nazvao me njegov bratić jedan dan i rekao da se moramo naći na piću.
Naivno, otišla sam. Ta poznavala sam ih sve, i s njegovom djecom sam se igrala!
On je tada imao 35 godina i dvije male kćeri koje sam često sretala u parku dok sam šetala psa. Malene su mi uvijek odjurile u zagrljaj kada bi me vidjele. Plače mi se kada se samo sjetim onog zaleta i uzvika kada bi me vidjele.
Napunila sam 15 godina prije samo 2 mjeseca.
Dolazim u kvartovski kafić i upitam ga gdje je moj dragi. On mi govori kako se zaručio, i neće se vratiti. Bila sam u šoku; nemoguće!
Govorio mi je kako se on samo igrao sa mnom i kako je cijelo vrijeme imao djevojku dolje. Da sam pametna cura i on ima kćeri pa želi da znam istinu, da sam lijepa i dobra i da mogu puno bolje od toga! Pokaži ti njemu!
Ubrzo mi predlaže šetnju, već je pala noć. Otac me zvao na mobitel tu večer dok mi se mobitel nije ispraznio. Bila sam tužna i zbunjena. Šetali smo tako, dok nismo došli do jednog parka. Uveo me u tak park, bio je 10. mjesec. Oboje smo imali crne kapute. Ubrzo je svukao svoj kaput i položio ga na pod, između borova u najmračnijem djelu. Da sjednemo malo. A onda je počelo. Ne znam ni sama kako. Rekao je neke gluposti kako mu trebamo pokazati, da se ne može igrati sa mnom, kako sam lijepa, pa mi je stavio ruku u krilo.
Opusti se, govorio je. A ja sam se bojala. Predosjećala sam da nema dobre namjere ali bojala sam se pomaknuti. Skamenila sam se. Položio me na tlo, čovjek od preko 100kg, legao na mene, jednom rukom mi držeći usta a drugom svlačeći me. Govorio je da se samo opustim i ne bojim i da će brzo biti gotovo.
Boljelo me, jaukala sam kroz njegov dlan i pokušala uzmaknuti, ali bila sam preslaba. On se nije smilovao. Završio je, zakopčao se i rekao; "sad si prava žena. "
Bojala sam se plakati da me ne ubije ili nešto, samo sam htjela kući. A onda me je sam potjerao. Rekao je da odem kući jer će mi se otac naljutiti. Trčala sam koliko su me noge nosile. Negdje putem sam osjetila da sam se upišala u gaće. Kada sam stigla kući, dobila sam batina jer se nisam javljala cijelo vrijeme, umrli su od brige. Kada sam se otišla okupati, vidjela sam krv na gaćicama, i čvrsto odlučila - taj čovjek mora umrijeti.
Kako je škola već počela, ja sam bila na nastavi samo u 9. mjesecu. Nakon toga sam markirala. Lutala okolo bez cilja. Ne znam zašto. Tek pri završetku prvog polugodišta su iz škole kontaktirali moje roditelje. Otac je sredio da me ne izbace, a majci sam obećala kako više neću markirati. Otac me redovito tukao. Za svaku sitnicu. A ja sam prkosila. Bila sam ljuta na njega, a on je bio nemoćan i valjda nije znao što da više sa mnom radi. On je odrastao bez roditelja i postao otac s 19 godina pa valjda, eto, nije znao. Danas nisam ljuta na njega više.
Iz škole su kontaktirali centar za socijalnu skrb. Nakon toga sam pobjegla od kuće pa su stvari postale ozbiljne. Dom ili socijalna služba. Dogovorili su se da ću svaki dan dolaziti tamo na razgovor prije škole i tako sam učinila. Dolazila bih tamo, razgovarala sa psihologicom, crtala i još štošta - družile smo se, a ona me promatrala i pokušala izvući nešto iz mene. Fiksirala se na mog oca jer je mislila da je on uzrok problema, možda je nekada primijetila i neku masnicu, ali ja nikada nisam zucnula. Ništa. O nikome. Nikada. Bila sam jaka i nisam se dala. Nisam joj vjerovala. A tada mi je, sa mojih nepunih 17 godina rekla da mogu prestati dolaziti kada budem htjela - više nisam u obvezi. Oni će kontaktirati povremeno školu i to je to.
Ali ja sam nekako navikla na nju pa sam još neko vrijeme odlazilo tamo, možda jer mi je bilo ugodno, možda iz navike. A onda sam prestala. Shvatila sam da sam odrasla, i da mi to više nije potrebno. Mogu dalje sama.
I onda jedan dan u parku kojeg sam dugo izbjegavala sretnem njih dvje. Prepoznale su me, nakon toliko vremena, i opet mi potrčale u zagrljaj. Kleknula sam na tlo i grlila ih, obje, dok nas je njihova majka s osmijehom promatrala, a onda sam se raspala. U milijun komada. Pobjegla sam i skrila se iza jedne zgrade gdje sam pokrila usta rukama kako nitko ne bi čuo moje užasnute krikove.
I nekako, klonila sam se te strane kvarta, dugo. A onda ga vidim. Vozim, dok on prelazi pješački prijelaz, i dajem gas do kraja. Kvragu. Nisam stigla...
Uvijek sam se smatrala dobrom osobom. Do nedavno je ovu priču znala samo jedna osoba. Ali nedavno sam ju podjelila s nekim tko je prošao isto i pitam se, ja koja dajem 100 prilika, praštam svima sve i imam razumijevanja za apsolutno sve, zašto ne mogu oprostiti tom čovjeku? Zašto živim za dan kad će crknuti, i često razmišljam trebam li ja to ubrzati? Znam da nije vrijedno ni moje mladosti ni zatvora zbog te Sotone, ali dokle god on hoda ulicama ovog grada, ja nikada istinski neću biti spokojna.
Ali više me ne boli. Samo ga mrzim. Mrzim ga iz dna duše. Ja, koja ne poznajem mržnju...
Post je objavljen 14.02.2017. u 23:30 sati.