Nemoj se zaljubiti

Ima već neko vrijeme, jedan klijent mi je zapeo za oko. Ali kako to biva, uvijek završimo s onima koji se ističu i priđu i otvoreno koketiraju, dok ove mirne i povučene nekako ne primijećujemo, bilo vani bilo u svakodnevnom životu. Kao da se stope s okolinom. Između ostaloga mi je u život ponovno ušao bivši, pa zatim i drugi, i tako nekako, ja nisam primjećivala muškarce.
A onda mi netko spomene njega i ja ga odjednom počnem primjećivati; i pitam se kako ga do sada nisam primijetila?
Do sada je moj "siguran izbor" iliti "tip frajera" bio poslovan čovjek u odijelu s bijesnim autom i manirima, fin, uglađen, na granici samodopadnosti, u srednjim do kasnim tridesetima.
Dok je Luka sasvim druga priča, pa i ne čudi toliko što ga nisam primijetila.
Njemu je jedva 30 godina, istetoviran je i istreniran, brine o svom tijelu, ne puši, odjeva se poprilično zanimljivo; fashion dečko, rekla bih.
On izgledom podsjeća na nekog šminkera, netko bi rekao da je i gay, narcisoidan i sl., ali njegov stav i ponašanje su sasvim druga priča.
On je jedan tih, pristojan i sramežljiv dečko. Nešto je u njegovim očima, rekla bih, čarobno. Uvijek ozbiljnog izraza lica, kojim skriva najljepši osmijeh koji sam ikada vidjela.
Viđam ga par puta tjedno na poslu, ali nikada do nedavno nismo razmijenili više od dvje rečenice. Žao mi je zbog toga.
Nedavno smo, nakon što sam ga neko vrijeme "snimala", porazgovarali. Uživala sam što je tu, i nisam htjela da ode. Mislim da nije ni on, obzirom da se par puta ulovio za naslone stolice kao da će ustati, pa odustao. Primijetila sam to i srce mi se ozarilo. Padaš, glupačo...
Taj isti dan sam otišla u šoping i srela ga na izlazu iz trgovine. Umalo se nisam zabila u njega. I njegovu curu.
- Hej, otkud ti?
- Evo, tražim neku haljinu okolo ali nema ništa. - Kažem glumeći da ne primjećujem njegovu curu.
- Joooj ja isto ne mogu naći ništa, tražim haljinu za svadbu! - Dobaci ONA. Taj dan ranije na poslu mi je spomenuo kako ima svadbu u subotu. Lijepo.
- Ma da, nema ništa. - Kažem totalno kul moleći Boga da ne primijete moje obješeno lice. Drži se....
Pozdravim ih nakon kratkog razgovora i odem svojim putem. Došavši kući razmišljam o tome koliko je otvoreno samnom razgovarala, kao da me zna otprije a ne kao da me prvi puta vidi. Sva "haha-hihi". To nije uobičajeno za djevojku koja sreće dečkovu poznanicu koju vidi prvi puta u životu. Uobičajeno bi bilo da je pružila ruku i predstavila se, uz hladan osmijeh. Ali to nije učinila. Doduše, nisam ni ja, ali ne mogu odolijeti a da ne pomislim da mu je možda samo kolegica pa me možda vidjela na poslu; ja zbilja ženska lica na poslu ne pamtim, niti se trudim.
Uskoro stiže obavijest na instagramu. LUKA JE LAJKAO MOJU SLIKU. O Bože. Evo osmijeha! Glupačo...
Sutradan uzvratim "like" i slijedeće što ugledam na zaslonu mobitela je njegova poruka. Tipkamo li se tipkamo a ja gorim, uživam! Cerim se k'o šiparica...
Govorim mu kako bi se trebao više smijati, jer je ljepši kada se smije, pa mi sad uredno šalje svoje fotografije, na kojima se, na sve do jednoj, smije...
Već se lovim kako ga zamišljam sve češće, one njegove jake ruke, ona brada i osmijeh... Već mi je slabo...
Zatim mi on govori kako mu se sve više i više sviđam. I odjednom, samo tako, ulovi me tjeskoba. Panika. Strah.
Sve je u redu dok ja vodim igru i grebem i igram se, lovim.
Ali ovo? Ne. Navikla sam na nedostupne muškarce. In je slobodan. Priča o nekakvim vezama i brakovima. Svi znamo kako je to završilo posljednji put. Slomio mi je srce. U tisuću komada. Samo tako. A voljela sam ga... Nisam spremna na to. Ne ljubav.
Dan prije toga, bila sam na kavi u Avenue Mallu. Hodam prema autu u garaži kada neki idiot u Porsche-u projuri pored mene, umalo me pogazivši. Gledam ga, i spremam se udarati po šajbi i vikati: "IDIOTE! PAZI KUDA VOZIŠ", kada me on pogleda u oči. Na trenutak zastanem; pa on je meni poznat odnekud. Gleda i on mene sekundu dvije tako, i ode... S plavušom.
Sjedam u auto i sine mi: Znam tko je on! Prije par mjeseci mi je jedan prijatelj dao broj svoga prijatelja "super dečko, isti ti u muškoj verziji, odite na kavu", pa sam ga spremila reda radi i nisam mu se nikada javila. Sliku sam vidjela na whatsappu i viberu. I sada me skoro pogazio. Nasmijem se i pošaljem poruku da pazi kako vozi. On odgovara za sat vremena, tvrdeći da to nije bio on. Naravno, zbog upitne plavuše. Pravim se da vjerujem i nakon par poruka dogovaramo piće. Idući dan, jučer, vozim za Zabok i putem nazovem prijatelja koji bi ga mogao poznavati, a on mi kaže, ni više ni manje, kako mu je to bratić, ima 29 godina, nitko ne zna čime se bavi ali svaki dan vozi drugi auto i ima nekretnine posvuda, ali isto tako mu nitko nije nikada dokazao da se bavi nečim lošim. Inače dečko je na mjestu, nije oženjen, zaručen niti u vezi, koliko on zna. A malo zna o njemu. Iako su bratići. Pita me prijatelj dolazim li večeras na party, pa odgovaram da ne dolazim jer sam dogovorila izlazak s curama. Pretpostavljala sam da će "A" biti tamo sa novopečenom suprugom.
Stižem doma, kasnije no što sam planirala pa se javljam gospodinu s Porscheom, nazovimo ga "mafijozo", da neću stići na piće, kako bih malo odmorila jer sam tek stigla iz Zaboka i da se možemo vidjeti prije mog izlaska večeras.
No on inzistira da dođe po mene nakon izlaska i da ostavim auto kući. Pristanem.
Vani je odlična atmosfera, plešem i zabavljam se, ali... Na svaku bradu koju ugledam krajičkom oka trzam: Nemoguće, Luka je na svadbi... Pogledam na zaslon mobitela a on šalje sliku sa svadbe. Sebe, nasmijanog. Srce mi se topi i opirem se tom osjećaju. Mafijozo me pita kada da dođe pa mu naredim da u 03:05 bude ispred Time-a. Pristane. Oko 15 do 3 me nakon par poruka Luka pita gdje se nađemo. Sranje, što ću sad?! Odgovaram kako idem na piće s prijateljem pa možemo kasnije. Ipak je to jače od mene, otpilit ću mafijozu nabrzinu.
I evo ga, u 03h ispred Time-a, blica mi iz BMW-a sedmice.
Ulazim u auto, a on ne gubi vrijeme. Prima me za ruku, grli i ljubi. Ja sam blago šokirana jer se prvi puta vidimo. Pitam ga čime se bavi a on odgovara sa "ničim posebno" te nakon mog ponovljenog pitanja u drugom obliku odgovara kako će mi reći kada se bolje upoznamo. Odlazimo u njegov stan "na sok". Ubrzo me ljubi i poprilično je grub s mojim usnama. Govorim mu da se malo smiri. Inzistira da odemo u krevet pa poslušam. Neće mi ništa, kaže. Prespavaj ovdje. Vidi, imam velike ormare, ovaj če biti tvoj.
Koji kurac je ovom tipu?
Ljubimo se dalje a on se skida jer u krevetu sve mora biti čisto a s tim hlačama svugdje sjedi. Blagi mentalni problemi, rekla bih.
- Skini čarape, svugdje si gazila s njima - kaže. Opirem se govoreći kako sam ih izvukla iz pakiranja i obula cipele odmah. Ne odustaje, pa ih skidam. Govori mi da imam haljinu kao njegove zavjese i kako sam mu baš nekako legla. Obzirom da ležim, prasnem u smijeh zbog izbora riječi. On me ljubi po vratu i nabije me na trbuh, popne se na mene i ljubi onaj dio vrata... Već sam napaljena jer to mi je slaba točka a on svoj goli kurac trlja o moje tange. Mičem ga sa sebe jer ne mogu to tako. Pokuša još par puta pa bijesno ustanem i izjurim iz stana, dok on oblači hlače i govori da će me on odvesti kući.
Izlazim i zapalim cigaretu, kada nakon par minuta bijesni BMW stane nasred ceste i trubi mi. Okrećem glavu i iznenađena sam.
- Upadaj - Naredi, pa poslušam. - Ti si izjurila iz stana samo da zapališ cigaretu, čini mi se. - Dobaci ozbiljno, a ja šutim. Uvrijeđena sam. Stižemo kroz par minuta do moje kuće pa mi govori romantično; " Nemoj mi praviti te kisele face da te nemam više želju vidjeti. Molim te. Idemo sutra u kino ili nešto, ajde." Kažem dobro, da ga se riješim, a on me poljubi i držeći me još za glavu, nos na nos, kaže: " Sada reci oprosti što sam bila bezobrazna". Ja gledam u šoku, a on mrtav ozbiljan. Bijesan. Čeka.
- Ti se šališ - izmucam, ali on kima glavom da se ne šali, i ponovi: oprosti... Ponovim to kroz smijeh, i izlazim iz auta, shvaćajući da ovo što se dogodilo nije ni najmanje smiješno.
Luka me zove na svadbu, kaže da je fajrunt. Želim otići, ali osjećam se odvratno. Šminka mi je razmazana već i prošlo je 5 sati. Ne mogu. Jadan Luka, ne mogu...
Pa eto, pitam se jedno: od čega ja to bježim, kome. Možda od dobroga dečka majmunu. Ne znam. Još uvijek se bojim, ali odlučila sam pustiti vremenu. Nije ovo rješenje. Polako, pa ćemo vidjeti. Možda je stvarno... On drugačiji...
Misao dana: Kod napadaja panike duboko udahni, i broji do deset. Ništa drugo.

Oznake: ljubav, romansa, veze