17
petak
lipanj
2016
Moji dečki i ja
Moj je život postao dosadan otkako nema frajera u njemu, vječitog tipkanja i nalaženja i kavica.
U drugu ruku, osjećam neku sreću. Ponosna sam. Posvetila sam svoje vrijeme prijateljicama i uživam u druženjima kao nikada prije.
Zbilja uživam u svome slobodnom vremenu, kao da sam otkrila neki novi život, neki novi način. Volim, voljena sam, ispunjena sam.
Šef mi svaki dan skuha kavu i moram priznati da sam jučer primijetila kada smo se susreli na vratima kuhinje nakon radnog vremena da su mu oči pobjegle prema mom dekolteu. Nosila sam haljinicu jučer, i svi su me gledali. Jedan mi je dečko čak i prišao rekavši mi kako lijepo izgledam. Zahvalila sam se, slagala da sam zauzeta i produžila svojim putem. No vratimo se na šefa; muško je i naravno da će pogledati kada smo se skoro sudarili na vratima i bile su mu zabijene u lice, nije baš mogao pogledati u pod. Ta svi smo mi samo ljudi. Osjetila sam blagu nelagodu i šmugnula van. Prodala sam mobitel jučer, s7 edge, koji sam platila 6100kn za samo 4400. Duša me boli jer sam u gubitku ali sam malo u krizi s lovom ovaj mjesec. Nije mi jasno samo, nabila sam Amex-a 5500kn, plaća mi je sjela okvirno isto toliko i bonus isto toliko. Dakle u mj dana sam spizdila 15.000,00kn. Kada bih vam barem znala reći na što.
Uglavnom, otišla sam se naći s Lucijom na kavi kada je došao čovjek po mobitel. Sjeo je s nama ne pitavši smije li, naručio sok i ušao s nama u razgovor. Najprije sam osjetila blagu nelagodu dok je naručivao mislivši daj uzmi taj mobitel i bježi odavdje , no taj mi je čovjek nekako sjeo. Doslovno. Vrlo brzo je počeo pričati o propaloj vezi od 6 godina, kako se oženio i ima dijete 4mj staro, i bilo nam je jako ugodno u njegovom društvu. Sasvim random tip sa svojim životni iskustvom koje nas je mnogočemu naučio. Cura ga je ostavila jer se zasitila, a on je vrlo brzo završio u vezi pa i u braku s curom koju je poznavao 6 godina i s kojom je oduvijek bio na pas mater. Ona je pjevala i bila neka diva, a on zajebant koji ju je zafrkavao kako ne zna pjevati. On ju je guštao ponižavati jer se držala visoko, ona je mrzila tog krelca koji ju spušta. Zvoni mu telefon a on se javlja: "Hej, ljube..." Ludo se vole i nije niti jednom zažalio. Sve se, kaže, događa s razlogom.
Nekako u zadnje vrijeme kada pitam ljude u braku kako su upoznali svoje sadašnje dečke/supružnike/cure, uvijek dobivam isti odgovor. Možda je slučajnost, a možda je zbilja tako.
Uvijek, ali uvijek u tim slučajevima cure koje sam pitala (većinom cure), su rekle kako ni u snu ne bi pomislile da će završiti s njim.
Ili su bili prijatelji, ili se nisu podnosili, ili je nakon dugogodišnje veze prepune svega samo došao - iz vedra neba.
Volim takve priče jer mi ulijevaju nadu da će se meni dogoditi isto, na neki način.
Uglavnom, taj dečko, Goran, sjedio je s nama na kavi nekih 2 sata, i nas dvje nismo htjele da ode!
Govorio nam je s muške perspektive kako muža nećemo pronaći u klubu, jer on kada gleda te cure vani pomisli, pa kako da ja nju vodim kući i upoznam sa svojima, kad eto je na stolu, provocira i nudi se svima?
To mišljenje nije samo Goranovo, njega sam čula puno puta.
Također, ono što kažu ljudi u vezama kada ih pitam KAKO su upoznali svoje supružnike, nitko mi nije rekao u klubu. Uvijek je to neki zajednički prijatelj, kolega s posla i sl.
Ali to je moj kraj dana. Vratimo se na početak. Ne, vratimo se na dva dana prije toga.
Radila sam popodne i otišla kolegici, nas par se skupilo i jedemo, pijemo, uživamo. Javlja se Filip i dogovaramo piće. Nas dvoje se natežemo već godinu dana i nikada me nije ni pipnuo. Pričala sam o njemu par puta, od njega rentam aute i zatitram svaki puta kada ga vidim. On je poseban, ali prazan. Vaga po horoskopu. Kažem kako možemo na piće ali ispod zgrade jer obećala sam voziti kolegicu kući, na što on predlaže da se vidimo sutra. Pristajem. Sutradan, odnosno prekjučer, nije se javio cijeli dan. Ali, nisam ni ja. LEgla sam spavati, mislivši si ko te jebe, ionako to uvijek napravi. Budim se uz poruku poslanu u 1:50h u noći: Laku noć, zlo malo... On je valjda čekao da se ja javim - jer to bi ja napravila. Prije. Sada ne. Pročitam poruku i ne odgovorim ništa. Utegnem se u onu haljinicu koja se sviđa šefu i odem na posao.
U garaži izlazim iz auta, i hodam prema vratima, kad s druge strane garaže hoda on prema meni. OSmijesi su nam od uha do uha, i hodamo jedan prema drugome. Pozdravljamo se i odlazimo skupa na moje radno mjesto.
- To si ti došao mene vidjeti, jelda?
- Tako je očito, ha?
- Je, znam da ne dolaziš tu. - Kažem, a on se nevino nasmije. Glumac. Ulazimo skupa na moje radno mjesto i ostavljam ga u predvorju, ulazeći u kuhinju. Odjednom moj cool stav popušta i ruke mi se tresu.
- Što ti je? - Pitaju me kolegica i voditeljica
- Simpatija mi je tu!! - Kažem uzbuđeno
- Aaa, odite na kavu! - Kaže voditeljica
- Sada?
- Da!
- A što da mu kažem? Ok, ok, idem. - -kažem, otvaram vrata, izađem i vratim se brzo unutra.
- Samo da provjerim šminku i frizuru
- Idi višeee! - Kažu, i odem. Stanem pred njega, i pozovem ga na piće. Otišli smo na cugu (napokon) i lijepo razgovarali. Bio je nervozan. Ja isto. U jednom trenu mi je rekao da mirišem na kokos i ljeto, što mi je bilo lijepo čuti. Rekla sam mu da mi je vruće (preznojila sam se od nervoze) a on kaže da je možda haljina takvog materijala, i diskretno mi popipa rub haljine, dotakavši mi nogu. Odmah me oblio još jedan val znoja i morala sam svjesno kontrolirati disanje. Sredio se, malo gela, fino se obukao, naočale. Lijepo. Popili smo kavu i otišla sam raditi.
Vratio se nakon sat vremena. Došao je kod mene nešto obaviti i malo me zezao. Više se nije javio. I znam da opet hoće, za možda dan ili tjedan ili mjesec, jer tako je već godinu dana, ali čemu ovo koketiranje koje ne vodi ničemu? Svjestan je da mi se sviđa, kao i ja da mu se sviđam. Pa gdje je problem, i zašto svaki puta kažem da se više neću naći s njim, a čim se javi vraćam se na staro? Zašto mu uvijek rado dajem priliku koju nije zaslužio? Utječe li on tako na mene, da me koči da krenem dalje, ili možda i meni odgovara ovo bezazleno koketiranje? Iskreno, da se spetljamo, nisam sigurna koliko bi funkcionirali obzirom na njegov opseg posla i moju zahtjevnost. Možda je ovo dobro, tu i tamo neka porukica i kavica, sve platonski i čisto, dok ne naiđe netko tko će razbiti naš platonski mjehurić?
P.S. po povratku kući sinoć, Lucija i ja smo svratile do Roberta koji sprema jedan veliki projekt. Malo smo popričali i otišle smo kući. Taj čovjek mi ulijeva povjerenje i volim biti u njegovoj blizini.
Dean se više nije (hvala Bogu) javio, Hrvoje niti Ivan isto. Sve je s razlogom! :)
Idem sada na posao, danas nam dolaze direktori!
Oznake: ja, moji dečki
10
petak
lipanj
2016
Legenda o dobrom šefu
Navikla sam na to, jer mi je takva bila šefica, da je šef onaj koji ti smije sve reći a ti to moraš slušati pognute glave. Da si se obukla kao fufica, imaš nokte kao vještica, da samo odeš jer ju živcira tvoja pojava ili samo IŠŠ! IŠŠŠ!! I prođe to, ali ostane taj strah od the-all-mighty-šefa. I dođem tu gdje sam došla, u srijedu, a šef je na godišnjem. I strepim u sebi od ponedjeljka; dana kada ću upoznati NJEGA.
Odmah prvih dana cure su me obavijestile kako su se dogovorile oko godišnjeg odmora i da mi je ostao termin krajem 6., i početkom 7.mjeseca.
Ne dolazi u obzir, mislim si, obzirom da imam svadbu 29.07 koja je udaljena 1000km. Nisam ja kriva što sam dobila premještaj pred godišnje, ali neću se o tome raspravljati s kolegicom koja ionako o tome ne odlučuje, pa odlučim pričekati ponedjeljak.
I eto ga, dolazi on, muškarac u crnom odijelu, u ranim 40.-ima. Po navici nekakvoj, ili možda samo znatiželji prvo primijetim vjenčani prsten. OK. Zatim primijećujem kako se naslanja na zid i smije se i priča s kolegicama kao s frendicama. Divno. Opušten, nasmijan čovjek. Na prvu mi se svidio. U neko doba dođe tema mog godišnjeg i ja jasno izrazim svoje želje, te mu kažem kako taj datum moram imati (petak), ali da mi nije bitno hoću li još tjedan poslije ili prije dobiti; ali TAJ TJEDAN 29.-og mi je od krucijalne važnosti.
Kaže on; teško, cure se se već izdogovarale i poplaćale aranžmane (klasika), iako nisi ti kriva jer si došla pred godišnji...
Kažem da traži ispomoć za mene, a on kaže kako je to nemoguće jer u tom terminu jednostavno nema tko raditi. Razgovor nije završio s ovom točkom na kraju rečenice, nego više sa tri točke i dodatkom "vidjet ćemo".
Prošlo je par dana i dolazim ja prekjučer na posao, a on sjedi u uredu sa svojom pomoćnicom i vijećaju nešto. Mahnem kako bih produžila u kuhinju, ali me on poziva kod sebe.
- Dođi malo - Kaže, i ja poslušno došetam do njega. Već si mislim da sam nešto pogriješila i kako slijedi jezikova juha, jer eto, prošlost je ostavila traga na meni. Ali ima neka nježnost u njemu pa mu rado budem u blizini, osjećam se nekako... Pa, zaštićeno.
- Evo čime se mi bavimo...- Kaže i pokaže na komad A4 papira na svom stolu u kojem je neka tablica.
- Što je to? - Upitam, iako znam.
- Godišnji.
- Aha
- Reci mi ovako: Što je tebi prihvatljivo?
- Kako to mislite?
- Paa...Ne što želiš, to znamo, ali što ti je PRIHVATLJIVO
- Pa ono što želim - Kažem, i svi se nervozno nasmijaše, pa i ja. Trenutak odluke.
- Gledaj, ovo ti je sve popunjeno...- Pokazuje, ali ja odlučno stojim i govorim da 29.moram imati.
- Haj'mo ovako - Kaže
- Kako? - Upitam
- Dolazi nam nova cura 15.07., ali na drugo radno mjesto. Ja ću nju staviti da radi umjesto tebe, a ja ću sjesti i raditi umjesto nje. Ja bum otišo na tjedan dana na godišnji, a jebiga, kaj sad. Ti odi na godišnji. Hoćeš 3 tjedna? - Kaže
- Hoću - Kažem, misleći da sanjam. ON ĆE SJESTI I RADITI NEČIJI POSAO SAMO DA JA MOGU NA GODIŠNJI?!
- Eto, dogovoreno. Onda uzmi ovaj termin od 10-31.07.
- Uzimam. - KAžem zadovoljno
- I bez brige, ovaj ponedjeljak kad se vraćaš ću te staviti popodne da mi se naspavaš, jer ćeš biti s puta. - Doda. Bože, sanjam li?
- Hvala...- Kažem
- Riješeno! - Kaže, i tako ja na kraju dobijam najviše godišnjeg, i svi smo sretni. Pa koji šef bi to napravio? Žrtvovao svoj godišnji i radio tuđi posao da udovolji svome djelatniku kojeg poznaje ravno 3 dana?!
...
Prošlo je tako par dana, i slažemo se odlično, Rezultati na poslu su mi bolji no ikada, i želim biti najbolja. Želim da bude ponosan na mene. Želim mu se poslom zahvaliti. Želim da bude sretan. Nevjerojatnog čovjeka imam uz sebe, i želim da mu svaki dan na poslu bude sretan. Istinski sam zahvalna Bogu i svemiru što mi ga dadoše.
Danas tako radim, kao na traci, znoj me lagano oblijeva, žurim i jurim sve obaviti brzo i što više, kada on otvara vrata i proviri svoju glavu.
- Mlijeko, šećer? - Upita Šutim i nakrivim glavu kao pas kada čuje visoki ton, pogledom govoreći "KAJ???"
- Kava. - Kaže i nasmije se.
- Oboje - Nasmijem se, i on zatvori vrata.
Šef mi kuha kavu. Bože, neka me netko uštipne, jer mora da sanjam. Nakon 20-ak minuta uspijevam riješiti klijente i sve što sam imala, pa sam si mogla priuštiti kratku pauzu.
- Odi više - Govori mi kolegica, pa ustajem uz njen blagoslov. Ona je već poručala. Odlazim u kuhinju i čeka me kava. Uzimam ju i odlazim zapaliti sa šalicom kave u ruci, sretna, kao da mi je netko poklonio svijet.
Vidite, nije bitno ŠTO vam je netko poklonio, nije bitno niti TKO. Bitno je kako se osjećate kada dobijete dar, kako ga prihvaćate i koliko vas je uspio iznenaditi. Nikada u svojih 5 godina staža ne bih očekivala da će mi šef kuhati kavu, i nije to osjećaj neke moći ili vrijednosti, nego čista, iskrena sreća. Zbilja sam sretna, nakon dugo vremena. Tog čovjeka već volim i već vidim da ćemo odlično surađivati. Želim vam reći jedno: Loša iskustva nas uče cijeniti dobre stvari; ali dobri ljudi nas uče cijeniti dobrotu. Ja učim svaki dan, od svakoga. Primam znanje i primjenjujem ga svakodnevno. Trudim se biti bolji čovjek i bolja djevojka i bolji radnik; ali nekada nam netko mora pokazati da stoji uz nas kako bi dobili ONAJ vjetar u leđa; motivaciju.
Nije motivacija novac; mislila sam do danas da je. On mi je bio jedina motivacija za ustati i otići na posao. Danas mi je motivacija otići na posao kako bih na kraju dana vidjela osmijeh na licu svoga šefa kaa vidi moje rezultate na kraju dana.
Moja motivacija danas nije materijalno, jer ono je kratkog vijeka. Usrećiti nekoga, pa makar u poslu, e to je moja sreća.
Misao dana: Sreća je kada želimo usrećiti drugoga, bez da išta dobijemo zauzvrat.
07
utorak
lipanj
2016
Vraćam se...Malo drugačija.
Odakle da počnem, dugo nisam pisala...
Zapravo i nemam puno za reći. Promijenila sam radno mjesto, i preporodih se, Kao da se rodila nova ja. Dobro kažu, da je svaka promjena dobra promjena. Nekako, imam osjećaj kao da sam tu privremeno i samo čekam da me zovu nazad, iako znam da nije tako. No tako mi se čini nekako manje konačno; to kobno mjesto, koje je ipak nekako postalo dio mene...- Više ga nema. Kao kada netko premine, pa u glavi, kada se s tim ne mirimo zamislimo da je taj netko otišao na put i da će se vratiti...jednom. Tražila sam to sama, ionako je sve postalo odveć lažno za mene tamo. Lažni osmijesi, lažna prijateljstva, lažni ljudi...Trulež koja me trovala, i mijenjala moju dušu. Jedino iskreno bilo je tračanje, gorčina, frustracija poslom i nezadovoljstvo ljubavnim životom mojih kolegica. Kao začarani krug iz kojega sam morala pobjeći. U tom krugu nije bilo pozitive, a ja sam pozitivna osoba po prirodi. I osjetih, na svojoj koži, kako je to kada ti netko mijenja dušu. Ubija ju, trga komad po komad, crpi zadnje kapi života iz te.
Postajala sam ono od čega bježim - a što nisam htjela biti. I odlučila sam djelovati. Bila sam i ponižavana od svoje nadređene, masu puta, trpjela svakojake uvrede na račun svoga izgleda, privatnog života, načina na koji se smijem, hodam, oblačim, pričam....Dobila gastritis i svoj prvi napadaj panike. Pa i drugi. Postala sam tjeskobna, anksiozna. Liječila se muškarcima. Loše, zbilja loše.
I odlučih progovoriti, ljudima za koje mislite da će biti na vašoj strani, ljudima koji imaju moć pomoći. Progovoriti o teroru koji sam proživljavala, tražeć' da me spase...
Naravno, dobila sam premještaj, jer su me nekako morali ušutkati, ali napravili su to na podmukli način.
No o tome neću. Tu gdje sada jesam, oko mene su dobri ljudi. Osjetim to, i veselim se odlasku na posao.
Ali i ja sam drukčija. Nemam više onih naivnih 20 godina i ne vjerujem svakome. U njima sada vidim kolege. Dođem, odradim svoje i pravac kući/kava/život/gdje god. Prije sam tražila prijateljstva i nudila isto ljudima s kojima provodim po cijele dane misleći naivno kako je to normalno, kao u školi. Ali nije tako. U poslovnom svijetu, za bod više na plaću prodati će i sebe, kamoli ne tebe - ili mene.
Držim se na distanci, i možda će zbog mog prijašnjeg iskustva ljudi misliti kako sam rezervirana - možda ovi to nisu zaslužili i samo pušem na hladno; ali ako netko tamo zavrijedi moje prijateljstvo kor svakodnevni rad i komunikaciju - to će biti zbilja jer ga je zavrijedio. Ne dajem se više emotivno, nešto se s odlaskom u meni prelomilo. Sama sam u svemu, sama sam sa sobom - ta misao me prati. Možda je tako i bolje...Profesionalna sam, ljubazna i razgovaram s kolegama, ali ne ulazim u privatan život osim ako ne pitaju, a i tada sam štura u odgovorima. Ne prepoznajem samu sebe. Do prije godinu dana sam bila najotvorenija cura na svijetu koja je svima pričala o svemu. Kako naivno. Kao da sam odrasla preko noći...Moj život je moj i čuvam ga za sebe.
Vjerujem da se sve događa s razlogom, vjerujem da je ovo odrastanje za mene sada bilo neophodno, i vjerujem, iznad svega, kako su ovo sve koraci kroz koje prolazim kako bih došla do nečega boljeg, nečega bitnog za mene. Kao u nekoj igrici kroz koju prolaziš određene Levele, kako bi došao do konačnog cilja.
Nekidan sam popila kavu s Ivanom, onaj Hercegovac, oženjeni. On mi često piše, i znam da je lud zamnom. Zato sam sjela s njim na kavu i rekla mu kako se više nećemo vidjeti ni čuti. Odlučno, tonom i stavom nove ja. Shvatio je, trljajući suzne oči, da sam se promijenila, preko noći, pa me upita;
- padnem li ti kad na pamet?
- Sjetim te se, Ivane, i pamtim neke sitnice, Ali predamnom je život i ne mogu gubiti vrijeme s tobom. Ja tek trebam stvoriti obitelj, ti svoju imaš. Meni godina-dvje s tobom znače puno propuštenoga; jer iako ja sretnem nekoga momka, to ne znači da ću se udati za nj, ali neka neizvjesnost postoji. Kod tebe neizvjesnosti nema. Kod tebe postoji početak i kraj, koji ja već sada znam. Pa zašto da ulazim u to? Imaš kćeri, znam da me razumiješ.
- Razumijem ja tebe, ali razumij ti mene...
- Ti si sebičan. Ja ovo nit želim, nit mogu. To nisam ja...
I tako se rastadosmo.
Deana s kojim sam se u međuvremenu dvaput svađala i mirila isto ostavih. Bez puno riječi, samo GOTOVO JE.
Hrvoja zaboravih. Filipa isto...
Apolon mi se već.4. put javio i trebali smo se vidjeti. Jučer me nazvao i čavrljali smo 15-ak min, popodne. U razgovoru sam shvatila da je još u kontaktu sa ženom.
Navečer, legavši u krevet složila sam jedan SMS u kojem sam mu objasnila kako smatram da je ovo besmisleno i ne vodi nikuda, rekla sam mu kako me jednom povrijedio i ne mogu mu to dopustiti opet, radi sebe. Ujutro mi je napisao kako me razumije, da mi želi sve najbolje i da mu oprostim za sve. Oprošteno mu je.
Sama sam, u miru sam i spokoju. Sama sam jer želim biti sama. Želim voditi lijep život, na novom poslu, bez muškaraca koji mi ništa ne znače osim 5-minutnog uzbuđenja. Jednoga dana ljubav mi možda pokuca na vrata i tada ću ju obrgliti objema rukama.
Ali sada, sada samo želim mir, prijatelje, dobru knjigu i novi život. Mislim da to napokon sve i mogu. Sve ispočetka, ja i moja nova pamet.
Misao dana: Što te ne ubije, ojača te. To je prava istina. A ja sam žena od čelika.