Vraćam se...Malo drugačija.

Odakle da počnem, dugo nisam pisala...
Zapravo i nemam puno za reći. Promijenila sam radno mjesto, i preporodih se, Kao da se rodila nova ja. Dobro kažu, da je svaka promjena dobra promjena. Nekako, imam osjećaj kao da sam tu privremeno i samo čekam da me zovu nazad, iako znam da nije tako. No tako mi se čini nekako manje konačno; to kobno mjesto, koje je ipak nekako postalo dio mene...- Više ga nema. Kao kada netko premine, pa u glavi, kada se s tim ne mirimo zamislimo da je taj netko otišao na put i da će se vratiti...jednom. Tražila sam to sama, ionako je sve postalo odveć lažno za mene tamo. Lažni osmijesi, lažna prijateljstva, lažni ljudi...Trulež koja me trovala, i mijenjala moju dušu. Jedino iskreno bilo je tračanje, gorčina, frustracija poslom i nezadovoljstvo ljubavnim životom mojih kolegica. Kao začarani krug iz kojega sam morala pobjeći. U tom krugu nije bilo pozitive, a ja sam pozitivna osoba po prirodi. I osjetih, na svojoj koži, kako je to kada ti netko mijenja dušu. Ubija ju, trga komad po komad, crpi zadnje kapi života iz te.
Postajala sam ono od čega bježim - a što nisam htjela biti. I odlučila sam djelovati. Bila sam i ponižavana od svoje nadređene, masu puta, trpjela svakojake uvrede na račun svoga izgleda, privatnog života, načina na koji se smijem, hodam, oblačim, pričam....Dobila gastritis i svoj prvi napadaj panike. Pa i drugi. Postala sam tjeskobna, anksiozna. Liječila se muškarcima. Loše, zbilja loše.
I odlučih progovoriti, ljudima za koje mislite da će biti na vašoj strani, ljudima koji imaju moć pomoći. Progovoriti o teroru koji sam proživljavala, tražeć' da me spase...
Naravno, dobila sam premještaj, jer su me nekako morali ušutkati, ali napravili su to na podmukli način.
No o tome neću. Tu gdje sada jesam, oko mene su dobri ljudi. Osjetim to, i veselim se odlasku na posao.
Ali i ja sam drukčija. Nemam više onih naivnih 20 godina i ne vjerujem svakome. U njima sada vidim kolege. Dođem, odradim svoje i pravac kući/kava/život/gdje god. Prije sam tražila prijateljstva i nudila isto ljudima s kojima provodim po cijele dane misleći naivno kako je to normalno, kao u školi. Ali nije tako. U poslovnom svijetu, za bod više na plaću prodati će i sebe, kamoli ne tebe - ili mene.
Držim se na distanci, i možda će zbog mog prijašnjeg iskustva ljudi misliti kako sam rezervirana - možda ovi to nisu zaslužili i samo pušem na hladno; ali ako netko tamo zavrijedi moje prijateljstvo kor svakodnevni rad i komunikaciju - to će biti zbilja jer ga je zavrijedio. Ne dajem se više emotivno, nešto se s odlaskom u meni prelomilo. Sama sam u svemu, sama sam sa sobom - ta misao me prati. Možda je tako i bolje...Profesionalna sam, ljubazna i razgovaram s kolegama, ali ne ulazim u privatan život osim ako ne pitaju, a i tada sam štura u odgovorima. Ne prepoznajem samu sebe. Do prije godinu dana sam bila najotvorenija cura na svijetu koja je svima pričala o svemu. Kako naivno. Kao da sam odrasla preko noći...Moj život je moj i čuvam ga za sebe.
Vjerujem da se sve događa s razlogom, vjerujem da je ovo odrastanje za mene sada bilo neophodno, i vjerujem, iznad svega, kako su ovo sve koraci kroz koje prolazim kako bih došla do nečega boljeg, nečega bitnog za mene. Kao u nekoj igrici kroz koju prolaziš određene Levele, kako bi došao do konačnog cilja.
Nekidan sam popila kavu s Ivanom, onaj Hercegovac, oženjeni. On mi često piše, i znam da je lud zamnom. Zato sam sjela s njim na kavu i rekla mu kako se više nećemo vidjeti ni čuti. Odlučno, tonom i stavom nove ja. Shvatio je, trljajući suzne oči, da sam se promijenila, preko noći, pa me upita;
- padnem li ti kad na pamet?
- Sjetim te se, Ivane, i pamtim neke sitnice, Ali predamnom je život i ne mogu gubiti vrijeme s tobom. Ja tek trebam stvoriti obitelj, ti svoju imaš. Meni godina-dvje s tobom znače puno propuštenoga; jer iako ja sretnem nekoga momka, to ne znači da ću se udati za nj, ali neka neizvjesnost postoji. Kod tebe neizvjesnosti nema. Kod tebe postoji početak i kraj, koji ja već sada znam. Pa zašto da ulazim u to? Imaš kćeri, znam da me razumiješ.
- Razumijem ja tebe, ali razumij ti mene...
- Ti si sebičan. Ja ovo nit želim, nit mogu. To nisam ja...
I tako se rastadosmo.
Deana s kojim sam se u međuvremenu dvaput svađala i mirila isto ostavih. Bez puno riječi, samo GOTOVO JE.
Hrvoja zaboravih. Filipa isto...
Apolon mi se već.4. put javio i trebali smo se vidjeti. Jučer me nazvao i čavrljali smo 15-ak min, popodne. U razgovoru sam shvatila da je još u kontaktu sa ženom.
Navečer, legavši u krevet složila sam jedan SMS u kojem sam mu objasnila kako smatram da je ovo besmisleno i ne vodi nikuda, rekla sam mu kako me jednom povrijedio i ne mogu mu to dopustiti opet, radi sebe. Ujutro mi je napisao kako me razumije, da mi želi sve najbolje i da mu oprostim za sve. Oprošteno mu je.
Sama sam, u miru sam i spokoju. Sama sam jer želim biti sama. Želim voditi lijep život, na novom poslu, bez muškaraca koji mi ništa ne znače osim 5-minutnog uzbuđenja. Jednoga dana ljubav mi možda pokuca na vrata i tada ću ju obrgliti objema rukama.
Ali sada, sada samo želim mir, prijatelje, dobru knjigu i novi život. Mislim da to napokon sve i mogu. Sve ispočetka, ja i moja nova pamet.
Misao dana: Što te ne ubije, ojača te. To je prava istina. A ja sam žena od čelika.

Oznake: život, mudrost, nešt novo, snaga