07
utorak
lipanj
2016
Vraćam se...Malo drugačija.
Odakle da počnem, dugo nisam pisala...
Zapravo i nemam puno za reći. Promijenila sam radno mjesto, i preporodih se, Kao da se rodila nova ja. Dobro kažu, da je svaka promjena dobra promjena. Nekako, imam osjećaj kao da sam tu privremeno i samo čekam da me zovu nazad, iako znam da nije tako. No tako mi se čini nekako manje konačno; to kobno mjesto, koje je ipak nekako postalo dio mene...- Više ga nema. Kao kada netko premine, pa u glavi, kada se s tim ne mirimo zamislimo da je taj netko otišao na put i da će se vratiti...jednom. Tražila sam to sama, ionako je sve postalo odveć lažno za mene tamo. Lažni osmijesi, lažna prijateljstva, lažni ljudi...Trulež koja me trovala, i mijenjala moju dušu. Jedino iskreno bilo je tračanje, gorčina, frustracija poslom i nezadovoljstvo ljubavnim životom mojih kolegica. Kao začarani krug iz kojega sam morala pobjeći. U tom krugu nije bilo pozitive, a ja sam pozitivna osoba po prirodi. I osjetih, na svojoj koži, kako je to kada ti netko mijenja dušu. Ubija ju, trga komad po komad, crpi zadnje kapi života iz te.
Postajala sam ono od čega bježim - a što nisam htjela biti. I odlučila sam djelovati. Bila sam i ponižavana od svoje nadređene, masu puta, trpjela svakojake uvrede na račun svoga izgleda, privatnog života, načina na koji se smijem, hodam, oblačim, pričam....Dobila gastritis i svoj prvi napadaj panike. Pa i drugi. Postala sam tjeskobna, anksiozna. Liječila se muškarcima. Loše, zbilja loše.
I odlučih progovoriti, ljudima za koje mislite da će biti na vašoj strani, ljudima koji imaju moć pomoći. Progovoriti o teroru koji sam proživljavala, tražeć' da me spase...
Naravno, dobila sam premještaj, jer su me nekako morali ušutkati, ali napravili su to na podmukli način.
No o tome neću. Tu gdje sada jesam, oko mene su dobri ljudi. Osjetim to, i veselim se odlasku na posao.
Ali i ja sam drukčija. Nemam više onih naivnih 20 godina i ne vjerujem svakome. U njima sada vidim kolege. Dođem, odradim svoje i pravac kući/kava/život/gdje god. Prije sam tražila prijateljstva i nudila isto ljudima s kojima provodim po cijele dane misleći naivno kako je to normalno, kao u školi. Ali nije tako. U poslovnom svijetu, za bod više na plaću prodati će i sebe, kamoli ne tebe - ili mene.
Držim se na distanci, i možda će zbog mog prijašnjeg iskustva ljudi misliti kako sam rezervirana - možda ovi to nisu zaslužili i samo pušem na hladno; ali ako netko tamo zavrijedi moje prijateljstvo kor svakodnevni rad i komunikaciju - to će biti zbilja jer ga je zavrijedio. Ne dajem se više emotivno, nešto se s odlaskom u meni prelomilo. Sama sam u svemu, sama sam sa sobom - ta misao me prati. Možda je tako i bolje...Profesionalna sam, ljubazna i razgovaram s kolegama, ali ne ulazim u privatan život osim ako ne pitaju, a i tada sam štura u odgovorima. Ne prepoznajem samu sebe. Do prije godinu dana sam bila najotvorenija cura na svijetu koja je svima pričala o svemu. Kako naivno. Kao da sam odrasla preko noći...Moj život je moj i čuvam ga za sebe.
Vjerujem da se sve događa s razlogom, vjerujem da je ovo odrastanje za mene sada bilo neophodno, i vjerujem, iznad svega, kako su ovo sve koraci kroz koje prolazim kako bih došla do nečega boljeg, nečega bitnog za mene. Kao u nekoj igrici kroz koju prolaziš određene Levele, kako bi došao do konačnog cilja.
Nekidan sam popila kavu s Ivanom, onaj Hercegovac, oženjeni. On mi često piše, i znam da je lud zamnom. Zato sam sjela s njim na kavu i rekla mu kako se više nećemo vidjeti ni čuti. Odlučno, tonom i stavom nove ja. Shvatio je, trljajući suzne oči, da sam se promijenila, preko noći, pa me upita;
- padnem li ti kad na pamet?
- Sjetim te se, Ivane, i pamtim neke sitnice, Ali predamnom je život i ne mogu gubiti vrijeme s tobom. Ja tek trebam stvoriti obitelj, ti svoju imaš. Meni godina-dvje s tobom znače puno propuštenoga; jer iako ja sretnem nekoga momka, to ne znači da ću se udati za nj, ali neka neizvjesnost postoji. Kod tebe neizvjesnosti nema. Kod tebe postoji početak i kraj, koji ja već sada znam. Pa zašto da ulazim u to? Imaš kćeri, znam da me razumiješ.
- Razumijem ja tebe, ali razumij ti mene...
- Ti si sebičan. Ja ovo nit želim, nit mogu. To nisam ja...
I tako se rastadosmo.
Deana s kojim sam se u međuvremenu dvaput svađala i mirila isto ostavih. Bez puno riječi, samo GOTOVO JE.
Hrvoja zaboravih. Filipa isto...
Apolon mi se već.4. put javio i trebali smo se vidjeti. Jučer me nazvao i čavrljali smo 15-ak min, popodne. U razgovoru sam shvatila da je još u kontaktu sa ženom.
Navečer, legavši u krevet složila sam jedan SMS u kojem sam mu objasnila kako smatram da je ovo besmisleno i ne vodi nikuda, rekla sam mu kako me jednom povrijedio i ne mogu mu to dopustiti opet, radi sebe. Ujutro mi je napisao kako me razumije, da mi želi sve najbolje i da mu oprostim za sve. Oprošteno mu je.
Sama sam, u miru sam i spokoju. Sama sam jer želim biti sama. Želim voditi lijep život, na novom poslu, bez muškaraca koji mi ništa ne znače osim 5-minutnog uzbuđenja. Jednoga dana ljubav mi možda pokuca na vrata i tada ću ju obrgliti objema rukama.
Ali sada, sada samo želim mir, prijatelje, dobru knjigu i novi život. Mislim da to napokon sve i mogu. Sve ispočetka, ja i moja nova pamet.
Misao dana: Što te ne ubije, ojača te. To je prava istina. A ja sam žena od čelika.
10
utorak
svibanj
2016
Ona ne zna zašto je tužna
Svi imamo uspone i padove, vesele i ne tako vesele trenutke, i plivamo tako u rijeci života prepunoj svega, nizvodno; nekada brže, nekada sporije, nekada se u toj rijeci Života uhvatimo za granu da malo odmorimo i pustimo neke ljude da nas preteknu...Ali samo jedno pravilo se zna: NIKADA NEMOJ DOZVOLITI STRUJAMA DA TE POVUKU NA DNO I DA POTONEŠ.
Ja istinski vjerujem da ne postoji problem koji se ne može riješiti, i da je najjači čovjek onaj; koji zna razgovarati sam sa sobom. Jer tko bolje poznaje tebe od TEBE? Tko ti može dati bolji savjet od tebe samoga?
Ali što je sa onima koji to ne znaju? Što je sa onima koji su se prepustili strujama i tonu?
Možemo im pokušati pružiti ruku dok se drugom držimo za granu kako i mi ne bismo potonuli, vući ih svom snagom van i moliti Boga da uspijemo spasiti prijatelja.
Ali što ako taj prijatelj ne surađuje? Što ako beživotno visi u vodi i ne želi ti pomoći da mu pomogneš? Ne pokazuje niti najmanji napor/otpor? Da li je to gore od ove druge situacije:
Ako surađuje s tobom, lamata rukama i nogama, čvrsto te drži za ruku i dopušta da ga izvučeš van, i napokon, jedva, nakon tolikog truda uspiješ - izvučeš ga iz jake struje i nastavite nizvodno, pa se u jednom trenutku opet samo pusti, i dopusti strujama da ga povuku na dno?
Koliko se dugo možeš brinuti za takvoga prijatelja, zbog kojeg zastajkuješ na svome putu?
Što ako jednom grana za koju se držiš dok ga izvlačiš - PUKNE? I potoneš sa njim, u nepovrat....
Dugo godina, jedna od mojih najbližih prijateljica, Mihaela,pravi mi društvo u ovoj rijeci života. Prošle smo skupa mnogo toga, volimo se i cijenimo.
Ali u posljednje vrijeme osjećam da se udaljila. Ne samo od mene, svoga dečka, roditelja i sestre...Nego od sebe same.
Ona je nezadovoljna, pa to nezadovoljstvo mora pretočiti u opipljivo, realno obrazloženje. Reći će:
- Tužna sam jer radim posao koji ne volim. Mrzim svoj posao i on me čini nesretnom.
Pozorno slušajte, zašto baš posao?
Ona ima žive, zdrave roditelje. Prepustili su joj stan u kojem živi sa cimericom, tako da nije sama. Upoznala sam ju, cura je dobra.
Prije par mjeseci je bila najtužnija na svijetu jer nema psa.
- Samo da mi je pas, on će me razveseliti i iščupati me iz depresije! Da se imam čemu veseliti...
Tadašnji dečko joj je kupio psa. Sada, kada ju pitam kako je pas, kaže:
- Joj ništa me ne pitaj, zločest je strašno, uzmi ga, nosi ga!!
Bila je tužna jer nema psa, dobila je psa. Nakon toga joj nije bilo dobro u vezi s Ivanom, pa je našla drugog dečka.
Ta veza nije uspjela pa se ubrzo vratila Ivanu koji ju obožava, a kojeg ne voli - jer se boji biti sama.
Dala je i otkaz u prijašnjoj firmi jer je bila nesretna pa je otišla u drugu firmu, gdje je već radila, jer je tamo bilo bolje, samo plaća je bila loša; ali sada nude bolje uvjete.
Naravno da je opet nezadovoljna na poslu, jer zamisli, mora ići na posao i raditi ono za što je plaćena, a to joj nije baš po volji.
Danas mi tako priča kako je dobila uputnicu za psihijatra, da se srami i da nikome ne kažem, a meni se lice ozarilo taj tren.
NAJBOLJE ŠTO SAM ČULA OD TEBE POSLJEDNJE DVIJE GODINE! HVALA DRAGOM BOGU!
Taj naš mentalitet "sramota je ići psihijatru" meni je apsurdan, glup, primitivan i neutemeljen.
Ona je tužna, ona je bezvoljna, ona je nezadovoljna. To se vidi po njenom govoru, nezainteresiranosti za išta, stavu, tonu.
A ja više ne znam što joj reći, kako joj plomoći, kada joj ja pričam, a znam da će čim mi okrene leđa zaboraviti sve što sam joj rekla.
Ima sve u životu. Radi, ima relativno dobra primanja, trenutno živi sama, ima dečka koji ju voli i udovoljava u svemu, ima psa, ima prijatelje, obitelj.... Ima zbilja sve što bi jedna mlada djevojka mogla poželjeti. Prekrasna je, muškarci joj padaju pod noge.
Gdje je problem?
Problem je u tome što ona ne zna što je to imati problem. Što je to bolest, otkaz, smrt?
Kao što sam ranije napomenula, ona nije depresivna, tužna i sl. Ona brke pojmove. Ona je nezadovoljna, jer ima dečka kojeg ne voli (Jer da ga voli, ne bi u međuvremenu imala 2 muškarca i vraćala se njemu kada pukne samo jer eto, on ju obožava i učiniti će sve za nju.). Pa kako jedna mlada djevojka može biti sretna kada je uz nju vječito netko koga ona gleda kao brata? Kada se ne može istinski radovati ičemu, kada nije zaljubljena, kada ne osjeća potrebu voditi ljubav s njim nego ga radije oralno zadovolji da ga ušutka?
Kako biti sretan kada te netko prati kao sjena i uvjerila si samu sebe da je on uvijek tu za tebe pa moraš biti s njim?
Zašto se jedna mlada osoba boji biti sama? Sjesti na bicikl i prošetati psa, izaći sa prijatlejicama, upoznavati frajere?
Kako uvjeriti prijateljicu koja trune u vezi da nije problem niti u poslu, niti u psu, niti u ikome ili ičemu osim u njenoj truloj vezi?
Kako da se radujem Suncu kada je pored mene netko tko mi ga zaklanja i stvara sjenu?
Kako joj otvoriti oči, a da se pritom ne umorim?
...Jer evo, prolaze godine, i jednostavno više nemam snage. Pogledam ju i nemam više niti volje reći išta. Osjećam da odustajem, jer energija koju ću utrošiti da joj objasnim ljepotu života same žene, biti će mi uzaludno potrošena, a mogu ju utrošiti na mnogo ljepše stvari. Jer dok ja njoj govorim, objašnjavam, dajem primjere, svim srcem i dušom, samo čujem: "Daj malo tiše, umaraš me kako pričaš ko neki propovjednik, ne mogu te pratiti".
Ustajem, odlazim, potrošena sam i poražena. Ona će nastaviti po svome, a moj dan je uništen - I dopuštam sebi da donesem odluku koju nisam do danas niti razmotrila: Puštam ju da potone. Možda zbilja mora dotaknuti dno kako bi napokon prihvatila pomoć.
Moja misija nije uspjela, osjećam da kao prijatelj nisam uspjela, ali zbilja znam da sam dala sve od sebe, i ne žalim.
Ne mogu dozvoliti da pukne grana za koju se držim dok pružam ruku nekome tko visi beživotno o moju ruku i ne pokazuje niti najmanju volju da uspijemo. Moram krenuti dalje, graditi sebe, plivati i jačati svoje mišiće, kako bih stigla do cilja. Čekati ću ju tamo, jednom će se pojaviti; bez ičije pomoći...
Misao dana: Na neuspjesima učimo da trebamo pokušati na drugi način, kako bi uspjeli; koliko god težak taj drugi način bio. Ako je za više dobro, ne žali svoju odluku - jednom će se isplatiti.
Oznake: prijatelji, ljubav, depresija, snaga, odluke