07
utorak
lipanj
2016
Vraćam se...Malo drugačija.
Odakle da počnem, dugo nisam pisala...
Zapravo i nemam puno za reći. Promijenila sam radno mjesto, i preporodih se, Kao da se rodila nova ja. Dobro kažu, da je svaka promjena dobra promjena. Nekako, imam osjećaj kao da sam tu privremeno i samo čekam da me zovu nazad, iako znam da nije tako. No tako mi se čini nekako manje konačno; to kobno mjesto, koje je ipak nekako postalo dio mene...- Više ga nema. Kao kada netko premine, pa u glavi, kada se s tim ne mirimo zamislimo da je taj netko otišao na put i da će se vratiti...jednom. Tražila sam to sama, ionako je sve postalo odveć lažno za mene tamo. Lažni osmijesi, lažna prijateljstva, lažni ljudi...Trulež koja me trovala, i mijenjala moju dušu. Jedino iskreno bilo je tračanje, gorčina, frustracija poslom i nezadovoljstvo ljubavnim životom mojih kolegica. Kao začarani krug iz kojega sam morala pobjeći. U tom krugu nije bilo pozitive, a ja sam pozitivna osoba po prirodi. I osjetih, na svojoj koži, kako je to kada ti netko mijenja dušu. Ubija ju, trga komad po komad, crpi zadnje kapi života iz te.
Postajala sam ono od čega bježim - a što nisam htjela biti. I odlučila sam djelovati. Bila sam i ponižavana od svoje nadređene, masu puta, trpjela svakojake uvrede na račun svoga izgleda, privatnog života, načina na koji se smijem, hodam, oblačim, pričam....Dobila gastritis i svoj prvi napadaj panike. Pa i drugi. Postala sam tjeskobna, anksiozna. Liječila se muškarcima. Loše, zbilja loše.
I odlučih progovoriti, ljudima za koje mislite da će biti na vašoj strani, ljudima koji imaju moć pomoći. Progovoriti o teroru koji sam proživljavala, tražeć' da me spase...
Naravno, dobila sam premještaj, jer su me nekako morali ušutkati, ali napravili su to na podmukli način.
No o tome neću. Tu gdje sada jesam, oko mene su dobri ljudi. Osjetim to, i veselim se odlasku na posao.
Ali i ja sam drukčija. Nemam više onih naivnih 20 godina i ne vjerujem svakome. U njima sada vidim kolege. Dođem, odradim svoje i pravac kući/kava/život/gdje god. Prije sam tražila prijateljstva i nudila isto ljudima s kojima provodim po cijele dane misleći naivno kako je to normalno, kao u školi. Ali nije tako. U poslovnom svijetu, za bod više na plaću prodati će i sebe, kamoli ne tebe - ili mene.
Držim se na distanci, i možda će zbog mog prijašnjeg iskustva ljudi misliti kako sam rezervirana - možda ovi to nisu zaslužili i samo pušem na hladno; ali ako netko tamo zavrijedi moje prijateljstvo kor svakodnevni rad i komunikaciju - to će biti zbilja jer ga je zavrijedio. Ne dajem se više emotivno, nešto se s odlaskom u meni prelomilo. Sama sam u svemu, sama sam sa sobom - ta misao me prati. Možda je tako i bolje...Profesionalna sam, ljubazna i razgovaram s kolegama, ali ne ulazim u privatan život osim ako ne pitaju, a i tada sam štura u odgovorima. Ne prepoznajem samu sebe. Do prije godinu dana sam bila najotvorenija cura na svijetu koja je svima pričala o svemu. Kako naivno. Kao da sam odrasla preko noći...Moj život je moj i čuvam ga za sebe.
Vjerujem da se sve događa s razlogom, vjerujem da je ovo odrastanje za mene sada bilo neophodno, i vjerujem, iznad svega, kako su ovo sve koraci kroz koje prolazim kako bih došla do nečega boljeg, nečega bitnog za mene. Kao u nekoj igrici kroz koju prolaziš određene Levele, kako bi došao do konačnog cilja.
Nekidan sam popila kavu s Ivanom, onaj Hercegovac, oženjeni. On mi često piše, i znam da je lud zamnom. Zato sam sjela s njim na kavu i rekla mu kako se više nećemo vidjeti ni čuti. Odlučno, tonom i stavom nove ja. Shvatio je, trljajući suzne oči, da sam se promijenila, preko noći, pa me upita;
- padnem li ti kad na pamet?
- Sjetim te se, Ivane, i pamtim neke sitnice, Ali predamnom je život i ne mogu gubiti vrijeme s tobom. Ja tek trebam stvoriti obitelj, ti svoju imaš. Meni godina-dvje s tobom znače puno propuštenoga; jer iako ja sretnem nekoga momka, to ne znači da ću se udati za nj, ali neka neizvjesnost postoji. Kod tebe neizvjesnosti nema. Kod tebe postoji početak i kraj, koji ja već sada znam. Pa zašto da ulazim u to? Imaš kćeri, znam da me razumiješ.
- Razumijem ja tebe, ali razumij ti mene...
- Ti si sebičan. Ja ovo nit želim, nit mogu. To nisam ja...
I tako se rastadosmo.
Deana s kojim sam se u međuvremenu dvaput svađala i mirila isto ostavih. Bez puno riječi, samo GOTOVO JE.
Hrvoja zaboravih. Filipa isto...
Apolon mi se već.4. put javio i trebali smo se vidjeti. Jučer me nazvao i čavrljali smo 15-ak min, popodne. U razgovoru sam shvatila da je još u kontaktu sa ženom.
Navečer, legavši u krevet složila sam jedan SMS u kojem sam mu objasnila kako smatram da je ovo besmisleno i ne vodi nikuda, rekla sam mu kako me jednom povrijedio i ne mogu mu to dopustiti opet, radi sebe. Ujutro mi je napisao kako me razumije, da mi želi sve najbolje i da mu oprostim za sve. Oprošteno mu je.
Sama sam, u miru sam i spokoju. Sama sam jer želim biti sama. Želim voditi lijep život, na novom poslu, bez muškaraca koji mi ništa ne znače osim 5-minutnog uzbuđenja. Jednoga dana ljubav mi možda pokuca na vrata i tada ću ju obrgliti objema rukama.
Ali sada, sada samo želim mir, prijatelje, dobru knjigu i novi život. Mislim da to napokon sve i mogu. Sve ispočetka, ja i moja nova pamet.
Misao dana: Što te ne ubije, ojača te. To je prava istina. A ja sam žena od čelika.
09
ponedjeljak
svibanj
2016
O čemu ako ne o njemu
Svi imamo nekoga koga spominjemo sa strahopoštovanjem, ljubavlju, ponosom. Nekoga, za koga znamo da to nije zaslužio, ali u ime stare slave i dalje to činimo.
Pričajmo o njemu. Zove se A. A je bio moja prva ljubav: da se razumijemo, nije mi bio prvi dečko, prva ozbiljna veza, niti najduža veza. Ali naučio me mnogočemu. Nakon disfunkcionalne veze od 4 i pol godine pune vike, galame, prijetnji, policije, zatvora, batina, cijeniš potpuno suprotne osobine jednom kada naletiš na nekoga tko ih posjeduje.
I sada shvaćam; nije mene A naučio ničemu. Naučila sam sama. Ne cijeniš dobro dok ne upoznaš zlo, ne cijeniš novac dok ne ostaneš bez njega, ne cijeniš obitelj dok je ona tu, ne cijeniš posao, dok ga ne izgubiš. Ljudi, situacije i problemi su samo spoznaja; spoznaja ako želimo spoznati; ako ne, nećemo. Dakle, naučila sam sama. Jer sam htjela.
Volio me, i uvijek sam ga dizala u nebesa. Možda da nije bio on taj koji je mene ostavio ne bih ga tako dugo veličala, patila za njim i sl. Pokopala sam sve njegove mane i od njega sazdala najboljeg čovjeka, ljubav mog života, bezgrešnog, savršenog, uzvišenog.
Ali reći ću vam nešto.
"A" je zbilja bio sabrana osoba. Nikada nije negativno reagirao u trenutku, nego je prespavao, razgovarao sam sa sobom i onda odlučio kako će reagirati. Ja sam Lavica; ja planem odmah i sad, izderem se, isplačem, nasmijem do suza, iz osjećaja u osjećaj, punim se i praznim jednakom brzinom. Osjećam - i ponašam se onako kako osjećam.
Tako sam imala najboljeg prijatelja, puno prije i poslije A. Divnog dečka kojeg sam voljela sa svim svojim vrlinama i manama. Znali smo se dugo godina, i on je bio dio mene.
Tek kada me A ostavljao, nakon godinu i pol dana veze, rekao je: TRPIO SAM TVOG FRENDA GODINU I POL DANA. (On nije vjerovao u muško ženska prijateljstva, danas ne vjerujem ni ja; ali o tome drugom prilikom)
Velika mana je to suzdržavanje. Da smo o tome razgovarali, da sam znala što ga smeta, možda nakupljenog bijesa ne bi bilo.
Mi se u godini i pol dana nismo NIKADA posvađali, na način da se svađamo, vičemo, deremo, dižemo tonove. Nikada u toj vezi nitko nikome nije izgovorio uvredu - bilo kakvu.
Ja bih se posvadila s njim, on bi šutio. Jer mora prespavati svoju reakciju. Razgovarao bi diplomatski i pomno birao riječi; jer riječ je oružje.
On je bio konzervativan, tradicionalan, staromodan muškarac. Govorio mi je kako se ne smijem odijevati, tako da je moj ormar poprimio ozbiljan look, bez suknja previše iznad koljena, bez dekoltiranih majica - jer on to ne voli, i nabijati će mi to na nos svaki puta kada će imati priliku.
Nikada mi nije oprostio minicu sa čarapama koje imaju nacrtane mace na sebi, i godinu dana mi ih je spominjao. Ok, nije bila baš primjerena kombinacija, niti je moj stil, ali zasigurno nije opravdanje da mi to nabija na nos narednu godinu.
Prijatelji ne postoje: postoji obitelj. Shvatiti ćeš.
Izlasci? Što jedna cura ima izlaziti van dvaput mjesečno u klubove? Hoćeš li tako i kada se udaš?
Ti misliš i dalje raditi gdje radiš kada se udaš za mene ( Radim u ozbiljnoj firmi, okružena ženama, u uniformi )?
Želim da radimo skupa, gradimo firmu. Možeš mi biti knjigovođa. Što ja imam zarađivati svoj novac kada mogu ovisiti o njemu?
Imao je jake argumente, znao je reći pravu stvar da te uvjeri kako je u pravu.
Pristala sam na sve. Bez prigovora. Jer, obitelj jest najvažnija, ON mi jest najvažniji, i moram za mir u vezi/kući/braku pristati na kompromise. To je recept za sretan život.
Ali bio je pažljiv. Davao mi se 100%. Vozio me s posla i na posao svaki dan. Nismo se odvajali jedan od drugoga. Sve smo činili skupa i vrlo brzo je postao dio moje duše, srce moga srca, bez njega bila sam prazna. Izlasci mi nisu više bili ni bitni sada kada imam njega pored sebe; draže mi je bilo leći pored njega nego plesati cijelu noć s curama.
Ali on, kakav je, konzervativan i tradicionalan, spomenuo je svoga prijatelja jednom, koji je sa mnom išao u srednju školu.
Ja sam bila 1. razred, on maturant. Sviđao mi se i bilo je obostrano. Izašli smo na piće pored škole i poljubio me. Ja sam tada bila djevica i nisam bila spremna na išta, pa je on odustao od mene. Vrlo brzo je maturirao i otišao, više ga nisam vidjela - niti sam ga se ikada više sjetila. Do kada ga A nije spomenuo. Kako mu NIKADA NIŠTA NISAM PREŠUTJELA, rekla sam mu da smo se jednaputa prije 8 godina poljubili. On nije ništa na to rekao. Spomenuo je i mene tom prijatelju i tu je nastao problem. N jihovi očevi su bili bliski, bilo je sramotno da se priča kako sam imala nešto s njim.
Jedan dan smo kod njegovog brata u kafiću igrali čovječe ne ljuti se s njegovom ženom, kada ga je nazvao taj dečko iz srednje škole. Razgovor je tekao ovako, sa ove strane slušalice koju sam mogla čuti (bolje da nisam):
- Hej, bok
(...)
- Evo ništa, sjedim tu s burazom i ženom mu u kafiću igramo nešto
(...)
- Da,da
(...)
- Ne..Ajde, čujemo se....bok, bok.
Gledam mu brata i ženu pognutih glava, gledam njega. Suze mi naviru u oči.
- Ja nisam ovdje? - Upitam
- Molim te... - Rekao je moleći. Uvijek kada mu razgovor nije bio po volji default-na rečenica bila je MOLIM TE. Molim te šuti, Molim te prestani, Molim te ne sada, Molim te ne da mi se - Molim te je bila njegova rečenica, obrana i kraj svake rasprave koju sam mislila započeti.
To se nastavilo. Svaki puta kada bi ga nazvao dok je sa mnom, nije se htio javiti,
- Budem kasnije... - Jer nije htio reći da je sa mnom. Sramio me se.
Nekada bih inzistirala i požalila na svojoj tvrdoglavosti, ali smetalo mi je da netko tko mu nije niti prijatlej, već sin tatinog prijatelja ima toliku moć nad njim, nadamnom, nad nama. Veza nam je trunula. On je imao muški ponos, bilo ga je sram.
Ovaj me mrzio iz nekoga razloga i jedanputa sam mu otišla na vrata i plačući molila da prestane govoriti protiv mene i uništavati nam vezu jer smo se poljubili jednom prije 8 godina; niti ne znaš tko sam, zašto to radiš?!
Njegov odgovor je bio da on NE ODOBRAVA NAŠU VEZU I DA JE TO REKAO "A", pa ako ovaj ipak odluči ostati sa mnom on će se s time pomiriti.
Tada sam već trebala odustati od svega. Bitnije mu je bilo da njegov "prijatelj" ne priča poznanicima kako mu je poljubio ženu prije 8 i više godina nego reći mu: gle kompa, to je davno bilo, ona je moja cura i gledaj svoja posla.
Nakupilo se u njemu bijesa, srdžbe, bio je ponižen. Jer me nitko nije smio dirati, ne može me oženiti riskirajući da će ovaj to nekome reći, on živi za svoj obraz, njegov otac; oh kakvo bi to poniženje bilo za njega, on je sin miljenik. Oni cijeli život čuvaju obraz i onda dođem ja i razjebem to u prvom srednje pa sada ispaštam.
Tako mi je skupljao minuseve, a ja sam krivila sebe. Udaljavao se od mene, i jednom prilikom mi rekao:
- "Teško mi je u gradu primiti te za ruku" ta rečenica je u meni otada.
Danas, ta veza je gotova. Dugo, predugo sam krivila sebe. Učinila sam sve što sam mogla, pristala na sve, samo da budemo skupa i da on bude zadovoljan sa mnom. Nije bio. Hvala Bogu, nije bio, jer ne znam kakav bi mi život bio danas.
Naučila sam od njega mnogo lijepih stvari, ali od našeg raskida sam naučila mnogo više.
Kada pomislim da sam htjela dati otkaz da ga usrećim, ostati bez svog kruha, cijenim svoju neovisnost još triput više.
Kada pomislio kako bih izgubila sve prijatelje, danas ih pokušavam voljeti još više.
Oblačim se kako god me volja, izlazim s kim god želim i kada god želim.
A da sam ostala s njim, izgubila bih ono najvrijednije na ovome svijetu: Vlastitu slobodu.
Ne mogu vjerovati da sam se zavila u veo tuge i plakala za njim, umjesto da sam bila zahvalna Životu, Bogu i Svemiru što su učinili sve da me spase propadanja, da me uzdignu iznad toga i šapnu mi, da ih tek danas čujem...
"Sve možeš sama. Ne pristaj na odricanje onoga što ti je život namijenio za tvoje više dobro, kako bi kratkotrajno utažila tuđu glad za nadmoći. Jača si od toga, to nije ljubav. Ljubav je povjerenje, i ona je bezuvjetna. Znam da si bila preslaba da se makneš od toga, ali mi smo to učinili za tebe; jer pogledaj se danas! Da li ti je zbilja žao?"
Misao dana: Ne žali suze, ljubav ni bol. Žali samo ako prošlost smatraš ljepšom od budućnosti.