Svi imamo nekoga koga spominjemo sa strahopoštovanjem, ljubavlju, ponosom. Nekoga, za koga znamo da to nije zaslužio, ali u ime stare slave i dalje to činimo.
Pričajmo o njemu. Zove se A. A je bio moja prva ljubav: da se razumijemo, nije mi bio prvi dečko, prva ozbiljna veza, niti najduža veza. Ali naučio me mnogočemu. Nakon disfunkcionalne veze od 4 i pol godine pune vike, galame, prijetnji, policije, zatvora, batina, cijeniš potpuno suprotne osobine jednom kada naletiš na nekoga tko ih posjeduje.
I sada shvaćam; nije mene A naučio ničemu. Naučila sam sama. Ne cijeniš dobro dok ne upoznaš zlo, ne cijeniš novac dok ne ostaneš bez njega, ne cijeniš obitelj dok je ona tu, ne cijeniš posao, dok ga ne izgubiš. Ljudi, situacije i problemi su samo spoznaja; spoznaja ako želimo spoznati; ako ne, nećemo. Dakle, naučila sam sama. Jer sam htjela.
Volio me, i uvijek sam ga dizala u nebesa. Možda da nije bio on taj koji je mene ostavio ne bih ga tako dugo veličala, patila za njim i sl. Pokopala sam sve njegove mane i od njega sazdala najboljeg čovjeka, ljubav mog života, bezgrešnog, savršenog, uzvišenog.
Ali reći ću vam nešto.
"A" je zbilja bio sabrana osoba. Nikada nije negativno reagirao u trenutku, nego je prespavao, razgovarao sam sa sobom i onda odlučio kako će reagirati. Ja sam Lavica; ja planem odmah i sad, izderem se, isplačem, nasmijem do suza, iz osjećaja u osjećaj, punim se i praznim jednakom brzinom. Osjećam - i ponašam se onako kako osjećam.
Tako sam imala najboljeg prijatelja, puno prije i poslije A. Divnog dečka kojeg sam voljela sa svim svojim vrlinama i manama. Znali smo se dugo godina, i on je bio dio mene.
Tek kada me A ostavljao, nakon godinu i pol dana veze, rekao je: TRPIO SAM TVOG FRENDA GODINU I POL DANA. (On nije vjerovao u muško ženska prijateljstva, danas ne vjerujem ni ja; ali o tome drugom prilikom)
Velika mana je to suzdržavanje. Da smo o tome razgovarali, da sam znala što ga smeta, možda nakupljenog bijesa ne bi bilo.
Mi se u godini i pol dana nismo NIKADA posvađali, na način da se svađamo, vičemo, deremo, dižemo tonove. Nikada u toj vezi nitko nikome nije izgovorio uvredu - bilo kakvu.
Ja bih se posvadila s njim, on bi šutio. Jer mora prespavati svoju reakciju. Razgovarao bi diplomatski i pomno birao riječi; jer riječ je oružje.
On je bio konzervativan, tradicionalan, staromodan muškarac. Govorio mi je kako se ne smijem odijevati, tako da je moj ormar poprimio ozbiljan look, bez suknja previše iznad koljena, bez dekoltiranih majica - jer on to ne voli, i nabijati će mi to na nos svaki puta kada će imati priliku.
Nikada mi nije oprostio minicu sa čarapama koje imaju nacrtane mace na sebi, i godinu dana mi ih je spominjao. Ok, nije bila baš primjerena kombinacija, niti je moj stil, ali zasigurno nije opravdanje da mi to nabija na nos narednu godinu.
Prijatelji ne postoje: postoji obitelj. Shvatiti ćeš.
Izlasci? Što jedna cura ima izlaziti van dvaput mjesečno u klubove? Hoćeš li tako i kada se udaš?
Ti misliš i dalje raditi gdje radiš kada se udaš za mene ( Radim u ozbiljnoj firmi, okružena ženama, u uniformi )?
Želim da radimo skupa, gradimo firmu. Možeš mi biti knjigovođa. Što ja imam zarađivati svoj novac kada mogu ovisiti o njemu?
Imao je jake argumente, znao je reći pravu stvar da te uvjeri kako je u pravu.
Pristala sam na sve. Bez prigovora. Jer, obitelj jest najvažnija, ON mi jest najvažniji, i moram za mir u vezi/kući/braku pristati na kompromise. To je recept za sretan život.
Ali bio je pažljiv. Davao mi se 100%. Vozio me s posla i na posao svaki dan. Nismo se odvajali jedan od drugoga. Sve smo činili skupa i vrlo brzo je postao dio moje duše, srce moga srca, bez njega bila sam prazna. Izlasci mi nisu više bili ni bitni sada kada imam njega pored sebe; draže mi je bilo leći pored njega nego plesati cijelu noć s curama.
Ali on, kakav je, konzervativan i tradicionalan, spomenuo je svoga prijatelja jednom, koji je sa mnom išao u srednju školu.
Ja sam bila 1. razred, on maturant. Sviđao mi se i bilo je obostrano. Izašli smo na piće pored škole i poljubio me. Ja sam tada bila djevica i nisam bila spremna na išta, pa je on odustao od mene. Vrlo brzo je maturirao i otišao, više ga nisam vidjela - niti sam ga se ikada više sjetila. Do kada ga A nije spomenuo. Kako mu NIKADA NIŠTA NISAM PREŠUTJELA, rekla sam mu da smo se jednaputa prije 8 godina poljubili. On nije ništa na to rekao. Spomenuo je i mene tom prijatelju i tu je nastao problem. N jihovi očevi su bili bliski, bilo je sramotno da se priča kako sam imala nešto s njim.
Jedan dan smo kod njegovog brata u kafiću igrali čovječe ne ljuti se s njegovom ženom, kada ga je nazvao taj dečko iz srednje škole. Razgovor je tekao ovako, sa ove strane slušalice koju sam mogla čuti (bolje da nisam):
- Hej, bok
(...)
- Evo ništa, sjedim tu s burazom i ženom mu u kafiću igramo nešto
(...)
- Da,da
(...)
- Ne..Ajde, čujemo se....bok, bok.
Gledam mu brata i ženu pognutih glava, gledam njega. Suze mi naviru u oči.
- Ja nisam ovdje? - Upitam
- Molim te... - Rekao je moleći. Uvijek kada mu razgovor nije bio po volji default-na rečenica bila je MOLIM TE. Molim te šuti, Molim te prestani, Molim te ne sada, Molim te ne da mi se - Molim te je bila njegova rečenica, obrana i kraj svake rasprave koju sam mislila započeti.
To se nastavilo. Svaki puta kada bi ga nazvao dok je sa mnom, nije se htio javiti,
- Budem kasnije... - Jer nije htio reći da je sa mnom. Sramio me se.
Nekada bih inzistirala i požalila na svojoj tvrdoglavosti, ali smetalo mi je da netko tko mu nije niti prijatlej, već sin tatinog prijatelja ima toliku moć nad njim, nadamnom, nad nama. Veza nam je trunula. On je imao muški ponos, bilo ga je sram.
Ovaj me mrzio iz nekoga razloga i jedanputa sam mu otišla na vrata i plačući molila da prestane govoriti protiv mene i uništavati nam vezu jer smo se poljubili jednom prije 8 godina; niti ne znaš tko sam, zašto to radiš?!
Njegov odgovor je bio da on NE ODOBRAVA NAŠU VEZU I DA JE TO REKAO "A", pa ako ovaj ipak odluči ostati sa mnom on će se s time pomiriti.
Tada sam već trebala odustati od svega. Bitnije mu je bilo da njegov "prijatelj" ne priča poznanicima kako mu je poljubio ženu prije 8 i više godina nego reći mu: gle kompa, to je davno bilo, ona je moja cura i gledaj svoja posla.
Nakupilo se u njemu bijesa, srdžbe, bio je ponižen. Jer me nitko nije smio dirati, ne može me oženiti riskirajući da će ovaj to nekome reći, on živi za svoj obraz, njegov otac; oh kakvo bi to poniženje bilo za njega, on je sin miljenik. Oni cijeli život čuvaju obraz i onda dođem ja i razjebem to u prvom srednje pa sada ispaštam.
Tako mi je skupljao minuseve, a ja sam krivila sebe. Udaljavao se od mene, i jednom prilikom mi rekao:
- "Teško mi je u gradu primiti te za ruku" ta rečenica je u meni otada.
Danas, ta veza je gotova. Dugo, predugo sam krivila sebe. Učinila sam sve što sam mogla, pristala na sve, samo da budemo skupa i da on bude zadovoljan sa mnom. Nije bio. Hvala Bogu, nije bio, jer ne znam kakav bi mi život bio danas.
Naučila sam od njega mnogo lijepih stvari, ali od našeg raskida sam naučila mnogo više.
Kada pomislim da sam htjela dati otkaz da ga usrećim, ostati bez svog kruha, cijenim svoju neovisnost još triput više.
Kada pomislio kako bih izgubila sve prijatelje, danas ih pokušavam voljeti još više.
Oblačim se kako god me volja, izlazim s kim god želim i kada god želim.
A da sam ostala s njim, izgubila bih ono najvrijednije na ovome svijetu: Vlastitu slobodu.
Ne mogu vjerovati da sam se zavila u veo tuge i plakala za njim, umjesto da sam bila zahvalna Životu, Bogu i Svemiru što su učinili sve da me spase propadanja, da me uzdignu iznad toga i šapnu mi, da ih tek danas čujem...
"Sve možeš sama. Ne pristaj na odricanje onoga što ti je život namijenio za tvoje više dobro, kako bi kratkotrajno utažila tuđu glad za nadmoći. Jača si od toga, to nije ljubav. Ljubav je povjerenje, i ona je bezuvjetna. Znam da si bila preslaba da se makneš od toga, ali mi smo to učinili za tebe; jer pogledaj se danas! Da li ti je zbilja žao?"
Misao dana: Ne žali suze, ljubav ni bol. Žali samo ako prošlost smatraš ljepšom od budućnosti.
Post je objavljen 09.05.2016. u 14:32 sati.