Navikla sam na to, jer mi je takva bila šefica, da je šef onaj koji ti smije sve reći a ti to moraš slušati pognute glave. Da si se obukla kao fufica, imaš nokte kao vještica, da samo odeš jer ju živcira tvoja pojava ili samo IŠŠ! IŠŠŠ!! I prođe to, ali ostane taj strah od the-all-mighty-šefa. I dođem tu gdje sam došla, u srijedu, a šef je na godišnjem. I strepim u sebi od ponedjeljka; dana kada ću upoznati NJEGA.
Odmah prvih dana cure su me obavijestile kako su se dogovorile oko godišnjeg odmora i da mi je ostao termin krajem 6., i početkom 7.mjeseca.
Ne dolazi u obzir, mislim si, obzirom da imam svadbu 29.07 koja je udaljena 1000km. Nisam ja kriva što sam dobila premještaj pred godišnje, ali neću se o tome raspravljati s kolegicom koja ionako o tome ne odlučuje, pa odlučim pričekati ponedjeljak.
I eto ga, dolazi on, muškarac u crnom odijelu, u ranim 40.-ima. Po navici nekakvoj, ili možda samo znatiželji prvo primijetim vjenčani prsten. OK. Zatim primijećujem kako se naslanja na zid i smije se i priča s kolegicama kao s frendicama. Divno. Opušten, nasmijan čovjek. Na prvu mi se svidio. U neko doba dođe tema mog godišnjeg i ja jasno izrazim svoje želje, te mu kažem kako taj datum moram imati (petak), ali da mi nije bitno hoću li još tjedan poslije ili prije dobiti; ali TAJ TJEDAN 29.-og mi je od krucijalne važnosti.
Kaže on; teško, cure se se već izdogovarale i poplaćale aranžmane (klasika), iako nisi ti kriva jer si došla pred godišnji...
Kažem da traži ispomoć za mene, a on kaže kako je to nemoguće jer u tom terminu jednostavno nema tko raditi. Razgovor nije završio s ovom točkom na kraju rečenice, nego više sa tri točke i dodatkom "vidjet ćemo".
Prošlo je par dana i dolazim ja prekjučer na posao, a on sjedi u uredu sa svojom pomoćnicom i vijećaju nešto. Mahnem kako bih produžila u kuhinju, ali me on poziva kod sebe.
- Dođi malo - Kaže, i ja poslušno došetam do njega. Već si mislim da sam nešto pogriješila i kako slijedi jezikova juha, jer eto, prošlost je ostavila traga na meni. Ali ima neka nježnost u njemu pa mu rado budem u blizini, osjećam se nekako... Pa, zaštićeno.
- Evo čime se mi bavimo...- Kaže i pokaže na komad A4 papira na svom stolu u kojem je neka tablica.
- Što je to? - Upitam, iako znam.
- Godišnji.
- Aha
- Reci mi ovako: Što je tebi prihvatljivo?
- Kako to mislite?
- Paa...Ne što želiš, to znamo, ali što ti je PRIHVATLJIVO
- Pa ono što želim - Kažem, i svi se nervozno nasmijaše, pa i ja. Trenutak odluke.
- Gledaj, ovo ti je sve popunjeno...- Pokazuje, ali ja odlučno stojim i govorim da 29.moram imati.
- Haj'mo ovako - Kaže
- Kako? - Upitam
- Dolazi nam nova cura 15.07., ali na drugo radno mjesto. Ja ću nju staviti da radi umjesto tebe, a ja ću sjesti i raditi umjesto nje. Ja bum otišo na tjedan dana na godišnji, a jebiga, kaj sad. Ti odi na godišnji. Hoćeš 3 tjedna? - Kaže
- Hoću - Kažem, misleći da sanjam. ON ĆE SJESTI I RADITI NEČIJI POSAO SAMO DA JA MOGU NA GODIŠNJI?!
- Eto, dogovoreno. Onda uzmi ovaj termin od 10-31.07.
- Uzimam. - KAžem zadovoljno
- I bez brige, ovaj ponedjeljak kad se vraćaš ću te staviti popodne da mi se naspavaš, jer ćeš biti s puta. - Doda. Bože, sanjam li?
- Hvala...- Kažem
- Riješeno! - Kaže, i tako ja na kraju dobijam najviše godišnjeg, i svi smo sretni. Pa koji šef bi to napravio? Žrtvovao svoj godišnji i radio tuđi posao da udovolji svome djelatniku kojeg poznaje ravno 3 dana?!
...
Prošlo je tako par dana, i slažemo se odlično, Rezultati na poslu su mi bolji no ikada, i želim biti najbolja. Želim da bude ponosan na mene. Želim mu se poslom zahvaliti. Želim da bude sretan. Nevjerojatnog čovjeka imam uz sebe, i želim da mu svaki dan na poslu bude sretan. Istinski sam zahvalna Bogu i svemiru što mi ga dadoše.
Danas tako radim, kao na traci, znoj me lagano oblijeva, žurim i jurim sve obaviti brzo i što više, kada on otvara vrata i proviri svoju glavu.
- Mlijeko, šećer? - Upita Šutim i nakrivim glavu kao pas kada čuje visoki ton, pogledom govoreći "KAJ???"
- Kava. - Kaže i nasmije se.
- Oboje - Nasmijem se, i on zatvori vrata.
Šef mi kuha kavu. Bože, neka me netko uštipne, jer mora da sanjam. Nakon 20-ak minuta uspijevam riješiti klijente i sve što sam imala, pa sam si mogla priuštiti kratku pauzu.
- Odi više - Govori mi kolegica, pa ustajem uz njen blagoslov. Ona je već poručala. Odlazim u kuhinju i čeka me kava. Uzimam ju i odlazim zapaliti sa šalicom kave u ruci, sretna, kao da mi je netko poklonio svijet.
Vidite, nije bitno ŠTO vam je netko poklonio, nije bitno niti TKO. Bitno je kako se osjećate kada dobijete dar, kako ga prihvaćate i koliko vas je uspio iznenaditi. Nikada u svojih 5 godina staža ne bih očekivala da će mi šef kuhati kavu, i nije to osjećaj neke moći ili vrijednosti, nego čista, iskrena sreća. Zbilja sam sretna, nakon dugo vremena. Tog čovjeka već volim i već vidim da ćemo odlično surađivati. Želim vam reći jedno: Loša iskustva nas uče cijeniti dobre stvari; ali dobri ljudi nas uče cijeniti dobrotu. Ja učim svaki dan, od svakoga. Primam znanje i primjenjujem ga svakodnevno. Trudim se biti bolji čovjek i bolja djevojka i bolji radnik; ali nekada nam netko mora pokazati da stoji uz nas kako bi dobili ONAJ vjetar u leđa; motivaciju.
Nije motivacija novac; mislila sam do danas da je. On mi je bio jedina motivacija za ustati i otići na posao. Danas mi je motivacija otići na posao kako bih na kraju dana vidjela osmijeh na licu svoga šefa kaa vidi moje rezultate na kraju dana.
Moja motivacija danas nije materijalno, jer ono je kratkog vijeka. Usrećiti nekoga, pa makar u poslu, e to je moja sreća.
Misao dana: Sreća je kada želimo usrećiti drugoga, bez da išta dobijemo zauzvrat.
Post je objavljen 10.06.2016. u 23:16 sati.