12
nedjelja
veljača
2017
Nemoj se zaljubiti
Ima već neko vrijeme, jedan klijent mi je zapeo za oko. Ali kako to biva, uvijek završimo s onima koji se ističu i priđu i otvoreno koketiraju, dok ove mirne i povučene nekako ne primijećujemo, bilo vani bilo u svakodnevnom životu. Kao da se stope s okolinom. Između ostaloga mi je u život ponovno ušao bivši, pa zatim i drugi, i tako nekako, ja nisam primjećivala muškarce.
A onda mi netko spomene njega i ja ga odjednom počnem primjećivati; i pitam se kako ga do sada nisam primijetila?
Do sada je moj "siguran izbor" iliti "tip frajera" bio poslovan čovjek u odijelu s bijesnim autom i manirima, fin, uglađen, na granici samodopadnosti, u srednjim do kasnim tridesetima.
Dok je Luka sasvim druga priča, pa i ne čudi toliko što ga nisam primijetila.
Njemu je jedva 30 godina, istetoviran je i istreniran, brine o svom tijelu, ne puši, odjeva se poprilično zanimljivo; fashion dečko, rekla bih.
On izgledom podsjeća na nekog šminkera, netko bi rekao da je i gay, narcisoidan i sl., ali njegov stav i ponašanje su sasvim druga priča.
On je jedan tih, pristojan i sramežljiv dečko. Nešto je u njegovim očima, rekla bih, čarobno. Uvijek ozbiljnog izraza lica, kojim skriva najljepši osmijeh koji sam ikada vidjela.
Viđam ga par puta tjedno na poslu, ali nikada do nedavno nismo razmijenili više od dvje rečenice. Žao mi je zbog toga.
Nedavno smo, nakon što sam ga neko vrijeme "snimala", porazgovarali. Uživala sam što je tu, i nisam htjela da ode. Mislim da nije ni on, obzirom da se par puta ulovio za naslone stolice kao da će ustati, pa odustao. Primijetila sam to i srce mi se ozarilo. Padaš, glupačo...
Taj isti dan sam otišla u šoping i srela ga na izlazu iz trgovine. Umalo se nisam zabila u njega. I njegovu curu.
- Hej, otkud ti?
- Evo, tražim neku haljinu okolo ali nema ništa. - Kažem glumeći da ne primjećujem njegovu curu.
- Joooj ja isto ne mogu naći ništa, tražim haljinu za svadbu! - Dobaci ONA. Taj dan ranije na poslu mi je spomenuo kako ima svadbu u subotu. Lijepo.
- Ma da, nema ništa. - Kažem totalno kul moleći Boga da ne primijete moje obješeno lice. Drži se....
Pozdravim ih nakon kratkog razgovora i odem svojim putem. Došavši kući razmišljam o tome koliko je otvoreno samnom razgovarala, kao da me zna otprije a ne kao da me prvi puta vidi. Sva "haha-hihi". To nije uobičajeno za djevojku koja sreće dečkovu poznanicu koju vidi prvi puta u životu. Uobičajeno bi bilo da je pružila ruku i predstavila se, uz hladan osmijeh. Ali to nije učinila. Doduše, nisam ni ja, ali ne mogu odolijeti a da ne pomislim da mu je možda samo kolegica pa me možda vidjela na poslu; ja zbilja ženska lica na poslu ne pamtim, niti se trudim.
Uskoro stiže obavijest na instagramu. LUKA JE LAJKAO MOJU SLIKU. O Bože. Evo osmijeha! Glupačo...
Sutradan uzvratim "like" i slijedeće što ugledam na zaslonu mobitela je njegova poruka. Tipkamo li se tipkamo a ja gorim, uživam! Cerim se k'o šiparica...
Govorim mu kako bi se trebao više smijati, jer je ljepši kada se smije, pa mi sad uredno šalje svoje fotografije, na kojima se, na sve do jednoj, smije...
Već se lovim kako ga zamišljam sve češće, one njegove jake ruke, ona brada i osmijeh... Već mi je slabo...
Zatim mi on govori kako mu se sve više i više sviđam. I odjednom, samo tako, ulovi me tjeskoba. Panika. Strah.
Sve je u redu dok ja vodim igru i grebem i igram se, lovim.
Ali ovo? Ne. Navikla sam na nedostupne muškarce. In je slobodan. Priča o nekakvim vezama i brakovima. Svi znamo kako je to završilo posljednji put. Slomio mi je srce. U tisuću komada. Samo tako. A voljela sam ga... Nisam spremna na to. Ne ljubav.
Dan prije toga, bila sam na kavi u Avenue Mallu. Hodam prema autu u garaži kada neki idiot u Porsche-u projuri pored mene, umalo me pogazivši. Gledam ga, i spremam se udarati po šajbi i vikati: "IDIOTE! PAZI KUDA VOZIŠ", kada me on pogleda u oči. Na trenutak zastanem; pa on je meni poznat odnekud. Gleda i on mene sekundu dvije tako, i ode... S plavušom.
Sjedam u auto i sine mi: Znam tko je on! Prije par mjeseci mi je jedan prijatelj dao broj svoga prijatelja "super dečko, isti ti u muškoj verziji, odite na kavu", pa sam ga spremila reda radi i nisam mu se nikada javila. Sliku sam vidjela na whatsappu i viberu. I sada me skoro pogazio. Nasmijem se i pošaljem poruku da pazi kako vozi. On odgovara za sat vremena, tvrdeći da to nije bio on. Naravno, zbog upitne plavuše. Pravim se da vjerujem i nakon par poruka dogovaramo piće. Idući dan, jučer, vozim za Zabok i putem nazovem prijatelja koji bi ga mogao poznavati, a on mi kaže, ni više ni manje, kako mu je to bratić, ima 29 godina, nitko ne zna čime se bavi ali svaki dan vozi drugi auto i ima nekretnine posvuda, ali isto tako mu nitko nije nikada dokazao da se bavi nečim lošim. Inače dečko je na mjestu, nije oženjen, zaručen niti u vezi, koliko on zna. A malo zna o njemu. Iako su bratići. Pita me prijatelj dolazim li večeras na party, pa odgovaram da ne dolazim jer sam dogovorila izlazak s curama. Pretpostavljala sam da će "A" biti tamo sa novopečenom suprugom.
Stižem doma, kasnije no što sam planirala pa se javljam gospodinu s Porscheom, nazovimo ga "mafijozo", da neću stići na piće, kako bih malo odmorila jer sam tek stigla iz Zaboka i da se možemo vidjeti prije mog izlaska večeras.
No on inzistira da dođe po mene nakon izlaska i da ostavim auto kući. Pristanem.
Vani je odlična atmosfera, plešem i zabavljam se, ali... Na svaku bradu koju ugledam krajičkom oka trzam: Nemoguće, Luka je na svadbi... Pogledam na zaslon mobitela a on šalje sliku sa svadbe. Sebe, nasmijanog. Srce mi se topi i opirem se tom osjećaju. Mafijozo me pita kada da dođe pa mu naredim da u 03:05 bude ispred Time-a. Pristane. Oko 15 do 3 me nakon par poruka Luka pita gdje se nađemo. Sranje, što ću sad?! Odgovaram kako idem na piće s prijateljem pa možemo kasnije. Ipak je to jače od mene, otpilit ću mafijozu nabrzinu.
I evo ga, u 03h ispred Time-a, blica mi iz BMW-a sedmice.
Ulazim u auto, a on ne gubi vrijeme. Prima me za ruku, grli i ljubi. Ja sam blago šokirana jer se prvi puta vidimo. Pitam ga čime se bavi a on odgovara sa "ničim posebno" te nakon mog ponovljenog pitanja u drugom obliku odgovara kako će mi reći kada se bolje upoznamo. Odlazimo u njegov stan "na sok". Ubrzo me ljubi i poprilično je grub s mojim usnama. Govorim mu da se malo smiri. Inzistira da odemo u krevet pa poslušam. Neće mi ništa, kaže. Prespavaj ovdje. Vidi, imam velike ormare, ovaj če biti tvoj.
Koji kurac je ovom tipu?
Ljubimo se dalje a on se skida jer u krevetu sve mora biti čisto a s tim hlačama svugdje sjedi. Blagi mentalni problemi, rekla bih.
- Skini čarape, svugdje si gazila s njima - kaže. Opirem se govoreći kako sam ih izvukla iz pakiranja i obula cipele odmah. Ne odustaje, pa ih skidam. Govori mi da imam haljinu kao njegove zavjese i kako sam mu baš nekako legla. Obzirom da ležim, prasnem u smijeh zbog izbora riječi. On me ljubi po vratu i nabije me na trbuh, popne se na mene i ljubi onaj dio vrata... Već sam napaljena jer to mi je slaba točka a on svoj goli kurac trlja o moje tange. Mičem ga sa sebe jer ne mogu to tako. Pokuša još par puta pa bijesno ustanem i izjurim iz stana, dok on oblači hlače i govori da će me on odvesti kući.
Izlazim i zapalim cigaretu, kada nakon par minuta bijesni BMW stane nasred ceste i trubi mi. Okrećem glavu i iznenađena sam.
- Upadaj - Naredi, pa poslušam. - Ti si izjurila iz stana samo da zapališ cigaretu, čini mi se. - Dobaci ozbiljno, a ja šutim. Uvrijeđena sam. Stižemo kroz par minuta do moje kuće pa mi govori romantično; " Nemoj mi praviti te kisele face da te nemam više želju vidjeti. Molim te. Idemo sutra u kino ili nešto, ajde." Kažem dobro, da ga se riješim, a on me poljubi i držeći me još za glavu, nos na nos, kaže: " Sada reci oprosti što sam bila bezobrazna". Ja gledam u šoku, a on mrtav ozbiljan. Bijesan. Čeka.
- Ti se šališ - izmucam, ali on kima glavom da se ne šali, i ponovi: oprosti... Ponovim to kroz smijeh, i izlazim iz auta, shvaćajući da ovo što se dogodilo nije ni najmanje smiješno.
Luka me zove na svadbu, kaže da je fajrunt. Želim otići, ali osjećam se odvratno. Šminka mi je razmazana već i prošlo je 5 sati. Ne mogu. Jadan Luka, ne mogu...
Pa eto, pitam se jedno: od čega ja to bježim, kome. Možda od dobroga dečka majmunu. Ne znam. Još uvijek se bojim, ali odlučila sam pustiti vremenu. Nije ovo rješenje. Polako, pa ćemo vidjeti. Možda je stvarno... On drugačiji...
Misao dana: Kod napadaja panike duboko udahni, i broji do deset. Ništa drugo.
08
srijeda
veljača
2017
Bivši
Bila sam mlada. Imala sam jedva 17 godina. On je bio moja prva prava veza. Sve je nekako išlo, moji su ga prihvatili, i nekako se dogodilo. Bili smo zajedno 4 i pol godine. Vjenčali smo se. Dala sam otkaz i pošla za njim.
Ubrzo je sve palo u vodu. Živjeli smo u jednom europskom velegradu. Mnoge bi voljele takav život. Ne i ja. Nisam radila, i dosađivala sam se po cijele dane. On bi došao, otuširao se, pojeo, pojebao me i zaspao. Ja bih uključila laptop, i gasila ga otprilike kada se on budio za posao. Spavala bih do 12, 13h... Naučila sam kuhati. Coolinarika je super. Bar nešto. I onda, nakon godinu dana, zapitala sam se koji je dan. Koji je datun uopće? Koja je godina? Taj osjećaj koji me obuzeo osjećam i sada kada se prisjetim toga. Taj strah i osjećaj panike. Gubim vrijeme! Bože, moj život prolazi. U ova 4 zida. Beskorisna sam. Kao parazit sam. Užas!
I tada sam shvatila da nisam sretna. Otpočetka veze me razmazio. Uvijek najnoviji mobitel, novac, krpice. Sve sam imala. Ali ne kažu uzalud: SVE IMA SVOJU CIJENU!!!
On je bio opsesivan. Opsjednut kontrolom. Ljubomoran. Zapravo je sve bilo u redu dok se nisam počela buditi. I buniti. Mijenjala sam mobitele jer mi je svaki razbio. Saznala bih njegove laži pa me podmitio šopingom. Jadno. Ali nisam znala, bila sam mlada. Mislila sam da mi na taj način govori da mu je žao. Onda je digao ruku na mene. Počeo je gubiti kontrolu. A ja sam ga počela varati. Jedno jutro sam odlučila otići. Uzela sam stvari i otišla. Samo tako. Ali znala sam, kao što znam i sada, da nije gotovo.
Nakon njega sam upoznala "A" o kojem sam vam pričala i odlučila da više nikada ne želim imati posla s ovakvom vrstom čovjeka.
Ali propala je i ta veza. Kao i svaki pokušaj neke druge veze. I jednostavno sam bila usamljena. Počela sam razmišljati o njemu. I tako sam mu, 22.10., čestitala rođendan putem e-maila. Njegov broj više nisam imala, niti je on imao moj. Odgovorio mi je odmah, i to se pretvorilo u vrlo emotivno dopisivanje. Živi u Njemačkoj, s NJOM je, nesretan. Nada se da sam sretna. Opraštamo si sve zlo koje smo učinili jedan drugome; oboje se slažemo da smo se voljeli. Ludo i svakako, ali jesmo. Prisjećamo se nekih lijepih trenutaka. Sve je pokopano odjednom isplivalo, i bolno je. Mnogo više nego sam mislila. Doći će, kaže.
Pa tako i učini. Nalazimo se van Zagreba u jednom restoranu na ručku. Već u prvih 5 minuta je zaplakao. I ja sam. Govorim mu da će sve biti u redu. On mi govori da me voli. Da je griješio, i da sam ja, ali da će me voljeti cijeli život. Ja ne odgovaram. On sada ima NJU. Govori mi kako mu zagorčava život i kako mu radi sve ono što je nekada on meni. Karma... Ali ne tješi me to, niti mi je drago to čuti. Naprotiv, žalim ga. Mogli smo sve. Da smo samo malo bili pametniji. Ostaje u Zagrebu par dana. Idući dan me vodi u šoping. I eto. Opet sam mu u zagrljaju i pomišljam mu dati drugu priliku. Očigledno je da s obje strane ima osjećaja. Samo ovaj put, oboje smo odrasli i pametniji.
On odlazi, a ja obećajem prvom prilikom doći u Njemačku na par dana.
U međuvremenu smo se dopisivali i razgovarali preko mobitela. Kao prije.
A onda je došla ta neka subota, a ja sam bila vani s Lucijom. On me zove. U panici gledam mobitel i ne znam što da radim. Svatko bi se javio, ali u meni se rodio stari strah. Poludjet će kada čuje da sam vani...
Slagala sam mu da sam u krevetu. Bez ikakvog razloga.
Tu mi je već intuicija govorila da bježim od toga, ali odlučila sam ju ignorirati.
I prođe tako neko vrijeme, pa jedno jutro pakiram svoj kofer. Odlazim na godišnji. U Njemačku. Treba mi odmor.
No došavši tamo, nisam bila spokojna. On je radio i bila sam sama cijeli dan. Kao prije. Došao bi, pojeo i legao. Jedva smo razgovarali. Nikada nije znao razgovarati sa mnom. Ništa se nije promijenilo...
A onda, budim se usred noći jer sam morala na wc, a on skače iz kreveta zamnom i prati me. Ostala sam u šoku. Mobitel mu se punio u boravku i bio je u strahu da ga ne provjerim. Popišala sam se i vratila u krevet, rekavši mu da nije normalan. Idući dan sam opet bila sama. Kada je došao smo se posvađali. Svađali smo se do kasno u noć, i oko 1 smo ustanovili da ovo nema smisla. Legla sam u krevet, i probudila se već oko 4. Nema sna za mene.
Skuhala sam kavu i spakirala kofer. Nešto prije 5 sam izašla iz stana. Idem u posjet prijateljici koja živi par stotina kilometara odavdje. Ne mogu više ni trenutka biti ovdje. On me ispratio i zaželio mi sretan put. Ali znala sam, kao što znam i sada, da nije gotovo.
Vrativši se u Zagreb, bila sam u miru mjesec dana.
I onda se opet počeo javljati. Žalim sto sam mu dala svoj broj. Opet smo se počeli dopisivati. Ali odlučila sam tome stati na kraj. U miru sam već neko vrijeme. Da je valjalo, ne bi prestalo. Samo znam, duboko u sebi, da to još nije gotovo. Ali odlučna sam tog duha prošlosti pustiti da me prati dokle god se i on, kao i ja, ne umori.
Misao dana: Kada nešto slomiš, ako i zalijepiš, ostaju tragovi.
13
petak
svibanj
2016
Problem je u meni...
Budim se, skuham si kavicu i otvaram laptop, komentiram prijašnje postove i bacam pogled na Facebook i Instagram.
Na kanalu "E!" su Kardashianke. Nekako mi je ta obitelj too much i usiljena; ali ono što jutro privlači moju pažnju je njihov brat Rob.
Prekrasan dečko, podsjeća me na bratića. Nešto je u njemu da kada ga vidim ga poželim zagrliti, od srca, i držati ga tako par minuta.
Vidim tugu u njegovim očima i to me rastužuje, To su neke stare epizode pa između tipkanja bacam pogled ka TV-u. Mlad je, još uvijek zgodan. Sada - neprepoznatljiv. Udebljao se, pao u depresiju, dijagnosticirane su mu bolesti ponašanja koje ja ne priznajem (ADHD, BIPOLARNI poremećaj i sl. Jednostavno u te bolesti ne vjerujem i točka).
Pokušavam zamisliti kako je to odrastati u muškarca dok svi komentiraju pornić tvoje mile seke, slušati i gledati nezdravu okolinu, bez oca - muške ruke; među 6 žena. I onda dođe neki tip koji oženi tvoju mamu i ima problema s ponašanjem pa jednoga dana odluči da ti neće više biti očuh nego pomajka. A ti jedeš, jer nemaš se kome izjadati; svi jedva čekaju prodati tvoju priču. I jedeš, i jedeš i jedeš...I više nisi sretan sa sobom. Nisi ni bio, samo je sada sve isplivalo na površinu. Eh moj Rob, želim ti istinski da pronađeš svoju sreću, duševni mir i ljubav u sebi.
U sebi nosim dar; ili prokletstvo suosjećanja s drugima - često me tuđi problemi muče više nego moji, i vidim li suzu u nečijem oku; taman da sam s tom osobom na "pas mater" - zaplakati ću.
Emotivno sam labilna, ili možda preotvorena - a možda samo čovjek koji je proživio previše ružnoga, što ne želim nikome. Pa se trudim i onda, kada moj trud neće naići na odobrenje ili razumijevanje.
Usred emisije ulazi moj otac u kuću. Opet ga je ukliještilo u leđima. Imali smo tu epizodu prije pola godine kada mu je rečeno da mora plivati da ojača leđne mišiće, nikakve teretane ni napori. Otada je prošlo mnogo dana i potrošenih živaca, a on i dalje poslijepodneva provodi na kauču u vodoravnom položaju. I ljuta sam. Bijesna sam što ga vidim tako nemoćnoga i pucam; počinjem se derati. Moja mama to sve sluša i gleda u mene, dok ja vrištim; a on šuti jer zna da sam u pravu. Govorim njoj dok je on na pola metra od mene jer mu se ne želim niti obratiti. Liježe na pod na leđa i pilji u plafon.
"Ne mogu to gledati! Ne mogu ga ni žaliti! Jel me prije pola godine nazvao da dođem po njega jer ga je ukliještilo u autu, pa smo ga vozili na Traumatološku pa na Rebro, jedva smo ga premještali s kolica na kolica, Pa samo ja znam koliko sam se usrala od straha da je potrgao nešto i da neće više moći hodati! JA SAM TRČALA ZA NJIM, mene je zvao! Pa jesam ga nakon par dana odvela privatno da sve poslika i jel mu čovjek lijepo rekao PLIVAJ! HODAJ! A ON LEŽI PO CIJELE DANE! Mišići su mu jebeno ATROFIRALI, KREPALI!! VIDI GA! POPIZDIT ĆU VIŠE!!", i onda se okrenem njemu i viknem "Hoćeš li mi s 50 godina ostati invalid?! Jel ti ovo treba?!" I povlačim se u sobu. Bijesna sam. Znam da nećete shvatiti, svatko bi reagirao sa: "kako ti mogu pomoći?", ali ja više ne mogu. Osjećam da nosim teret cijele kuće na leđima. Plati račune, registriraj auto, daj psima jest i pit, radi, čisti, brini se o njima, riješi kazne za parking, odvedi brata u šoping, hodaj po sudovima.... I ne mogu. Kao da su mi se prepustili - ONA ĆE SVE RIJEŠITI. Ali umorna sam. Umorna sam više, od vlastite obitelji. Umorna od kredita, umorna od nezahvalnosti. Umorna sam jer sam umorna, i želim se odmoriti, a ne mogu.
...
Nalazim se s Lanom u Areni, u 13h. Lana je moja dugogodišnja prijateljica još iz osnovne škole. Nismo se stigle družiti u zadnje vrijeme zbog posla i obaveza pa sada nadoknađujemo. Sjedimo tako, ćaskamo, uz pokoju zraku sunca i red kišice. Najavljuje da je odlučila u 9.mj. odseliti iz RH, jer ima dečka van RH pa planiraju početi skupa. Zaposliti će se, udati, živjeti svoj život drugdje. Prije mi je ta pomisao bila odvratna, jer se vežem uz svoje prijatelje i ne želim da ikuda odu; ali sada sam sretna zbog nje. Sretna sam jer znam da će biti sretna tamo, s njim; da će imati priliku raditi za normalnu plaću tamo, i sretna sam jer znam da ću kada ju god poželim moći kupiti avionsku kartu i otići ju vidjeti - Ta to je samo sat i pol vremena zračne linije. Kao autom odavdje od Crikvenice. Što je to, ništa! Idi, idi za svojim srcem. Budi sretna! Svi bi trebali biti sretni...
Usred kave sjetih se Deana pa ga pitam gdje je. Odgovara mi da je s bratom, što i dalje nije odgovor na moje pitanje.
"lociraj se", kažem, u šali, a on pošalje svoju lokaciju. To je nasmijalo mene i Lanu, i osvojilo me. Simpa je skroz taj Dean...
Nastavljamo s ćaskanjem kada mi zazvoni mobitel: ON je. Pita me što imam u planu, a ja odgovaram da smo taman pri kraju s kavom i da bi se mogli vidjeti (Znam, znam, seks bez obaveza, a viđamo se svaki dan. NE PITAJTE ME NIŠTA).
On predlaže da dođe u Arenu jer je u autu a ja brzopleto kažem da može. Odjednom me hvata trema, iz neobjašnjivog razloga.
Ustajemo nas dvje i jurimo u WC isprazniti naše napaćene mjehure, obiđemo par dućana kada on javlja da je stigao. Pozdravljam se s Lanom, ona ima šopinga za obaviti i hodam prema njemu.
Našli smo se, i šetamo jedan pored drugoga.
Ubrzo se umaram, gladna sam i imam 101 ideju u glavi da odemo otamo. Uporno kružim oko pokretnih stepenica od garaže i govorim da želim na Bundek na kolač (Primjećujete li i vi paniku u meni koju ja primjećujem tek sada dok pišem, a on je odmah primijetio?). Tamo ima Vincek, a meni se BAŠ jede onaj kolač s kokosom koji imaju BAŠ tamo.
Okreće se prema meni, gleda me trenutak, i kaže:
- A zašto sam dolazio ovdje uopće?
- Pa gdje je problem, želim jesti kolač.
- Pa ima i tu kolača, možemo tu.
- Deane, ali želim na zrak.
Gleda me, i osjetim da će zaboljeti ono što će reći, pa tako i bude:
- Ne želiš da te netko vidi sa mnom, je li tako? - Upita me hladnim tonom, više oblikom rečenice nego pitanja, a ja osjetim kako mu puca srce, i ubode me žalac krivice jer je u pravu. No, pokušavam spasiti situaciju jer sam baš ispala govno, pa ga primam za ruku i kažem, " Hajde ne budali, idemo se prošetati ako ti je do šetnje. Zbilja sam htjela na zrak i pojesti kolač i popričati u miru i uživati u prirodi." On se ukopao na mjestu i ne hoda. Protestira, govoreći mi bez riječi: "Hvala što se trudiš, ali shvatio sam."
Gleda me, ja ga pokušavam navesti da hoda i da prošećemo kako bih ga uvjerila da ga se ne sramim, ali ne pristaje na moju igru.
- Idemo na Bundek da pojedeš vražji kolač - Kaže - Vozi zamnom.
Sjedam u auto i vozim za njim, svaki kilometar mi je vječnost. Vidim da je ljut jer daje gas prejako, jurca po cesti a ja ga pokušavam pratiti, koliko mogu. Vozi bijesan auto, a moj ima 90ks.
Putem razmišljam kako sam ga povrijedila. Kako bih se ja osjećala na njegovom mjestu? Kako da to ispravim? Jednostavno me uhvatila panika; znam što sam ja uvijek mislila kada bih vidjela mladu curu i starijeg čovjeka, i užasnula me pomisao da će netko tako gledati NAS. Ali ako on za to ne mari, a u istoj smo poziciji, zašto mene to toliko opterećuje? Stižemo pred Vincek i on mi prepušta parkirno mjesto. Šutke prihvaćam i čekam ga ispred terase dok on ne smjesti svoj auto. Vjetar mi nosi kosu, sunce sija. Stavljam sunčane naočale na oči i gledam ga kako dolazi prema meni. Bojim se hoće li mi zamjeriti; što će reći? A on kima glavom lijevo desno i smješka se, dok mi se približava, hvata me oko struka i kaže; "Bože, kakvu ja ženu imam pored sebe!", i poljubi me. Uzvratim poljubac pa se okrećemo i ulazimo na terasu. Naručujem vražji kolač i kavu, on isto.
Ne znam što bih rekla, pa šutim i gledam neku djecu kako se igraju, dok cupkam po jebenoj raffaello kuglici.
- OK, mrtva je - kaže i pogleda na moj tanjur, pa pogledam i nasmijem se. Izmrvila sam ju, nesvjesno, dok sam gledala tamo klince. - Što si tako zamišljena? O čemu razmišljaš? - Upita me, pokušavajući započeti razgovor.
- (Ja sam jebeni idiot, a ti me još ljubiš...oprosti.) Ma o poslu i obvezama, malo sam zalutala, sorry. Baš je lijep dan, jelda?
-Ti si lijepa. Pojest ću te. Bože kako si seksi. Želim ti ljubiti grudi sada, i lizati te od glave do pete.
- Deane, ljudi... Suzdrži se, molim te.
- Ne mogu.
- Moraš. Neugodno mi je.
- Meni nije
- Ok...
- Volim kada ti je neugodno
- Vidim, uživaš.
Dovršila sam kolač, i predložila da ustanemo. Primio me oko struka i po prvi puta, primila sam njegov dlan u svoj. Osjetila toplinu njegove ruke na vjetru. I godi mi. Nekako, pristaje. Obzirom da se ne razdvajamo već tjedan dana očekivala sam da će me nakon silnih komplimenata pozvati k sebi. Otpratio me do auta, i naslonivši se na auto, poljubio me.
- "Ideš kući?" - Upitao me
-"Ne znam..." promucam, pogledam na sat, i promrmljam: "Mogla bih nazvati Maju da se vidimo" (ZAŠTO ME NE ZOVEŠ K SEBI?)
- OK, Pazi kako voziš. Daj pusu. - I otvori mi vrata od auta. Sjedam u auto, i shvaćam da je đentelmenski sve ovo izveo, ali u sebi je povrijeđen i ljut, bez obzira na sve. Osjećam se kao govno, i vozim prema kući. Legnem u krevet i zaspem.
Navila sam alarm za sat vremena, pa ustajem i odlazim u City Centar na kavu s Mihaelom. Još jednom ju pokušavam odgovoriti od tableta i gluposti, pokušavam se s njom dogovoriti da krenemo skupa u teretanu i da počne izlaziti sa mnom, na što odmahne rukom jer ja uvijek vani upoznajem ljude a ona je zatvorena osoba i ne želi to, njoj je to odvratno. Odustajem od svojih namjera, kada mi je i par puta rekla da ju NAPADAM, iako sam pričala sasvim mirnim tonom i pokušavala joj objasniti kako ima zbilja lijep život.
Ustajemo jer zatvaraju centar pa odlazim u Zaprešić popiti kavu s kolegicom. Poslala sam poruku Deanu, i nije baš pričljiv, primjećujem.
Dolazim kući pa mu se javljam, ali i dalje nije pričljiv. Odgovara mi sa "da" i "ne". Ljut je. Pita me sada što radim i kažem mu kako razmišljam o njemu (Pa neću mu valjda reći pišem blog o tebi), a njegov odgovor glasi:
-
Eto, to je to za danas, za mene i previše.
Misao dana: Kad zasereš stvar, lezi i pravi se mrtav.
Oznake: veze, prijatelji, obitelj, ljutnja