16

ponedjeljak

svibanj

2016

Ponedjeljak je započeo pravedno

Subota navečer, jedna kišna, tmurna subota...Odlučila sam ostati doma, jer je ružno vrijeme, a i da malo odmorim.
U nedjelju se budim oko 11 jer nisam mogla zaspati do 3 noć prije, navikla sam tako posljednjih dana... Mihaela želi da idemo u Roses Outlet pogledati ima li štogod, pa da se podružimo i usput obavimo neki šoping. Razmišljam kako bih prije toga mogla do Arene, pa predlažem sestri da odemo skupa. Spremimo se, a Mihaela javlja kako želi da idemo ranije. Nema problema, tak svejedno, pomislim, pa kažem sestri da ipak idemo u Roses. Ona se taj tren duri, jer trebale smo ići samo nas dvje, otkud sad Mihaela, bla bla, i bez ikakvog dobrog razloga ( kao da je njoj uopće potreban) odlučuje da ona ne ide nikud, i da sam glupača.
Meni je ta razmaženost smiješna pa uopće ne reagiram. Ja sam imala dobru namjeru da prošećemo, podružimo se i popijemo kavu, a ako ti imaš problem, to je tvoj problem, i riješi ga sa sobom. Nekako sam postala s vremenom nedodirljiva, i teško me izbaciti iz takta.
Hoćeš-nećeš, ok. Idemo dalje. Nemam se namjeru prepucavati i svađati - ćemu? Tako da ona gunđa, ja uzimam torbicu i odlazim u boravak gdje sjede mama i tata.
- Idete? - Kaže mama, vidjevši me spremnu
- Ne, ideM. Ona se duri jer ide Mihaela.
- Pa što se nije spremala?
- JE, eno je sjedi spremna na krevetu i protestira.
U tom trenu je zove tata i ona ulazi, dramatično lupajući vratima. Ja pijem vodu u kuhinji.
- Ne idem nikud. Trebale smo samo nas dvje ići i sad ide Mihaela
- Aha,ok - kaže tata
- Mia, saberi se, otići ćemo kasnije nas dvje do Arene, gdje je problem?
- Neću! - kaže i ode
-U pravu je, ako ste samo vas dvje trebale ići... - kaže tata braneć svoju mezimicu
- Molim te, poštedi me tih gluposti. Ona je razmaženo tele. Gdje je problem da se malo podružimo s društvom,izolirala se od cijelog svijeta. Ovo je zadnje od mene, definitivno. Nemam ja živaca za ove drame, imam većih problema. - Kažem i krećem prema vratima
- Ostavi mi auto jer mi treba - kaže on i povlači se u svoju spavaću sobu.
Sjedam i zapalim cigaretu taj tren, i bijes kipi iz mene. Zašto? Evo zašto.
Podne je, nedjelja. Njega je ukliještilo u leđima, jedva hoda već par dana. Znam njegov raspored, znam kada ide nekuda i znam da sada ne planira ići nikuda - nego se samo inati, jer eto, može.
Pravi problem nije samo u tom što je on rekao da mu treba auto nego u tome jer znam da je to čisti bezobrazluk jer protestira što idem s prijateljicom umjesto sa sestrom, koja je SAMA odlučila da ne ide. Ne dopuštam da mi pokvari planove pa zovem taksi, te nakon toga Mihaelu i govorim da idemo njenim autom. Tako i bude.
Bijesna sam, jako sam ljuta, ali sam više od toga povrijeđena. Imamo dva auta, od čega je jednom "krepao akumulator" i mora to srediti, ali nikako, već neko vrijeme, pa eno ga stoji, nepokretan. Namjerno.
Problem nije u tome što mi on ne da auto, svatko normalan bi rekao sa strane: "Pa radiš, kupi si auto"...
Ali problem je u tome što, kada sam htjela kupiti SVOJ auto, i prokleta bila što nisam, on je bio taj koji me odgovarao i odgovarao od toga, govoreći: "Pa voziti ćeš moj, čemu? Plaćati ćeš kredit a evo auto stoji na parkingu cijeli dan. Šteta, to je hrpa lima. Radije uloži u nešto korisno".
A ja, naivna glupača, dignem kredit, i umjesto da kupim auto, a mogla sam s tim novcima voziti...Pa, novu C klasu, bez pretjerivanja, uložim zadnju lipu u kuću. Od hodnika, spavaće sobe, dnevnog boravka do kuhinje, kompletno sam ju opremila novim namještajem. Čak i vrtni namještaj novi sam kupila, i to ne bilo kakav, nego masivno pleteni, nehrđajući, s jastucima otpornima na vodu....Da, glupača.
Eno pesi skaču po njemu, a ja moram biti na milost i nemilost zbog jebenog auta. Gdje je tu pravda? Svjesni su koliko sam učinila za njih i da sam narednih 10 godina rob kredita, ali nema veze; kada te neću imati s čime sjebati, uvijek ti mogu uzeti auto...
Zar to nije bezobrazno? Ja registriram taj auto, ja ga tankam, ja ga perem.
Nikada ne bih mogla biti takva prema svome djetetu. Ali eto, njemu se može. Jučer sam bjesomučno na kavi s Mihaelom gledala na njuškalu aute i razmišljam kupiti čak neki auto do 8000eur na jebeni Amex na 60 rata. Mislim da mi to i nije tako loša ideja, ali treba plaćati onda još i taj kredit...
Moje prijateljice ne mogu vjerovati da je moj otac takav, iz razloga što su one dobile od svojih auto ili stan, ili u krajnjoj liniji nikada nisu morale platiti jedan račun za režije, nego su plaću trošile na sebe; osim ako same nisu htjele drukčije, a vidi mog; uživa na moj račun, sve plaćam, opremila sam mu cijelu kuću, a on me zeza zbog jebenog auta...Ali da, moguće je.
No eto, ima Boga, i Bog ima divan smisao za humor. Primijetih to slučajno jednom i otada se svaki puta nasmijem kako li je Bog dosjetljiv. Bog je moj nevidljivi prijatelj, i mi se zbilja volimo.

Prije nekih mjesec dana, recimo, kada je stari kupi novi auto, nije izlazio iz njega. Nema veze, mogu ja i starim se voziti, tak svejedno. Bitno da me odvede od točke A do točke B, ja sretna.
Ali ono što je uslijedilo, nećete vjerovati. Išla sam na put nedavno, i uzela auto svog prijatelja. Tata je kada sam se vratila trebao odvesti auto na servis pa smo išli s dva auta, da se može vratiti. Vozimo se tako do njega, a ja se zezam po cesti, pretičem i sl. Uživam u ovom autu jer leti; a ja sam toliko km prevalila da mi je auto kao drugi par nogu. Često vozim duge relacije, po 1000km, i zbilja sam odličan vozač. No, stigavši tamo, kada je ostavio auto, dala sam mu ključeve ovog od mog prijatelja da ga provoza.
Mama je bila s nama u autu i on je kvocao i kvocao kako divljam, kako ne znam voziti, i kako neću dugo tako - "prvi stup je tvoj; daj Bože samo da ti budeš dobro jer auto je samo hrpa lima. Nećeš dugo tako, kažem ti ja. Vidjet ćeš, samo ti nastavi tako voziti." Ja prevrćem očima i govorim mu da prestane a on se navio i navio...
Dolazim kući s posla idući dan i ugledam brata i njega kako nešto mrdaju oko novog auta. Ulazim u kuću i pitam mamu što je bilo, a ona kaže kako je pokupio banderu, nije ju vidio dok je izlazio iz neke uličice. Taj tren prasnem u smijeh i zabavi me ironija života.
Jedva sam čekala da uđe u kuću da ga malo zezam.
- Prva bandera je moja, ha? - Počnem ja
- Joj, šuti...Ne mogu vjerovati da sam to napravio...- odgovori on.
- Ja sam ti rekla da moraš paziti što mi govoriš jer ovaj gore sve čuje i vrati ti, rekla sam ti to već.
- Baš sam budala...
Shvatim da se ne svađa, nije iziritiran, niti ljut, niti mu je smiješno - što sam očekivala - nego je tužan. Volio je taj auto i sad ga je malo udubio naprijed i tužan je. Rastužim se brzo i ja pa ga odlučim više ne zezati.
- Ma ajde samo si ga malo udubio, dobro da nije nešto gore. Bandera sim-tam, kaj sad. Ajde, sredit ćeš to. - Tješim ga ja na svoj način.
I eto, slučajnost ili ne, mene to svaki puta zaintrigira. Ovakvih priča imam barem 10.
I eto, jučer ja bez auta, ljuta na njega...proklinjem dan kada nisam kupila auto i ljuta sam što jedino novim kreditom to mogu riješiti. Kipim u sebi, i razmišljam kako ne može više ovako. Dolazim napokon kući, uvečer, i vidim auto parkiran onako kako sam ga ja ostavila dan prije. Nije se pomaknuo s parkinga. Ulazim u kuću, još ljuća, jer sada sam se uvjerila da je lagao, i povlačim se u sobu. Govorim mami kako je bezobrazan, i ne izlazim ga niti pogledati. On ustaje i odlazi nekuda autom, čujem ga, da izbjegne valjda moje kvocanje ili što već.
...
I ljudi moji, budim se ja jutros, valja ići raditi popodne, te odlazim skuhati kavu. Vraćam se i ugledam propušteni poziv od tate prije minutu. Opet me zove, i ja se javljam.
- Jesi se probudila?

Ajde molim te sjedni u auto i natankaj kanistar goriva, ostao sam na cesti...
- Kaže, a ja se nasmijem još jednom ironiji života... Skačem taj čas i odlazim na benzinsku, kupujem lijevak i plaćam gorivo, te punim gasom njemu. On sa susjedom, vidi me, a susjed dobaci da sam brzo stigla.
- Ah, šta bi on bez mene...Jučer mi ne da auto a danas me moli da sjednem u njega. - kažem, susjed šuti jer nema pojma o čemu pričam, a tata vadi novac da mi plati
- Ma daj molim te, ne glupiraj se. - Kažem, uđem u auto i dođem doma napisati post o tome kako pravda uvijek pobijedi, i dovršiti svoju kavu koja je još uvijek topla...
Misao dana: Kada se osjećaš najgore, i kada ti je učinjena nepravda - ne brini. Onaj gore će to brzo srediti, bez da ti moraš prstom mrdnuti! Samo budi dobra srca, i vjeruj. vjeruj.

Oznake: bog, ljubav, pravda, vjera, obitelj, Ponedjeljak

13

petak

svibanj

2016

Problem je u meni...

Budim se, skuham si kavicu i otvaram laptop, komentiram prijašnje postove i bacam pogled na Facebook i Instagram.
Na kanalu "E!" su Kardashianke. Nekako mi je ta obitelj too much i usiljena; ali ono što jutro privlači moju pažnju je njihov brat Rob.
Prekrasan dečko, podsjeća me na bratića. Nešto je u njemu da kada ga vidim ga poželim zagrliti, od srca, i držati ga tako par minuta.
Vidim tugu u njegovim očima i to me rastužuje, To su neke stare epizode pa između tipkanja bacam pogled ka TV-u. Mlad je, još uvijek zgodan. Sada - neprepoznatljiv. Udebljao se, pao u depresiju, dijagnosticirane su mu bolesti ponašanja koje ja ne priznajem (ADHD, BIPOLARNI poremećaj i sl. Jednostavno u te bolesti ne vjerujem i točka).
Pokušavam zamisliti kako je to odrastati u muškarca dok svi komentiraju pornić tvoje mile seke, slušati i gledati nezdravu okolinu, bez oca - muške ruke; među 6 žena. I onda dođe neki tip koji oženi tvoju mamu i ima problema s ponašanjem pa jednoga dana odluči da ti neće više biti očuh nego pomajka. A ti jedeš, jer nemaš se kome izjadati; svi jedva čekaju prodati tvoju priču. I jedeš, i jedeš i jedeš...I više nisi sretan sa sobom. Nisi ni bio, samo je sada sve isplivalo na površinu. Eh moj Rob, želim ti istinski da pronađeš svoju sreću, duševni mir i ljubav u sebi.
U sebi nosim dar; ili prokletstvo suosjećanja s drugima - često me tuđi problemi muče više nego moji, i vidim li suzu u nečijem oku; taman da sam s tom osobom na "pas mater" - zaplakati ću.
Emotivno sam labilna, ili možda preotvorena - a možda samo čovjek koji je proživio previše ružnoga, što ne želim nikome. Pa se trudim i onda, kada moj trud neće naići na odobrenje ili razumijevanje.

Usred emisije ulazi moj otac u kuću. Opet ga je ukliještilo u leđima. Imali smo tu epizodu prije pola godine kada mu je rečeno da mora plivati da ojača leđne mišiće, nikakve teretane ni napori. Otada je prošlo mnogo dana i potrošenih živaca, a on i dalje poslijepodneva provodi na kauču u vodoravnom položaju. I ljuta sam. Bijesna sam što ga vidim tako nemoćnoga i pucam; počinjem se derati. Moja mama to sve sluša i gleda u mene, dok ja vrištim; a on šuti jer zna da sam u pravu. Govorim njoj dok je on na pola metra od mene jer mu se ne želim niti obratiti. Liježe na pod na leđa i pilji u plafon.
"Ne mogu to gledati! Ne mogu ga ni žaliti! Jel me prije pola godine nazvao da dođem po njega jer ga je ukliještilo u autu, pa smo ga vozili na Traumatološku pa na Rebro, jedva smo ga premještali s kolica na kolica, Pa samo ja znam koliko sam se usrala od straha da je potrgao nešto i da neće više moći hodati! JA SAM TRČALA ZA NJIM, mene je zvao! Pa jesam ga nakon par dana odvela privatno da sve poslika i jel mu čovjek lijepo rekao PLIVAJ! HODAJ! A ON LEŽI PO CIJELE DANE! Mišići su mu jebeno ATROFIRALI, KREPALI!! VIDI GA! POPIZDIT ĆU VIŠE!!", i onda se okrenem njemu i viknem "Hoćeš li mi s 50 godina ostati invalid?! Jel ti ovo treba?!" I povlačim se u sobu. Bijesna sam. Znam da nećete shvatiti, svatko bi reagirao sa: "kako ti mogu pomoći?", ali ja više ne mogu. Osjećam da nosim teret cijele kuće na leđima. Plati račune, registriraj auto, daj psima jest i pit, radi, čisti, brini se o njima, riješi kazne za parking, odvedi brata u šoping, hodaj po sudovima.... I ne mogu. Kao da su mi se prepustili - ONA ĆE SVE RIJEŠITI. Ali umorna sam. Umorna sam više, od vlastite obitelji. Umorna od kredita, umorna od nezahvalnosti. Umorna sam jer sam umorna, i želim se odmoriti, a ne mogu.
...
Nalazim se s Lanom u Areni, u 13h. Lana je moja dugogodišnja prijateljica još iz osnovne škole. Nismo se stigle družiti u zadnje vrijeme zbog posla i obaveza pa sada nadoknađujemo. Sjedimo tako, ćaskamo, uz pokoju zraku sunca i red kišice. Najavljuje da je odlučila u 9.mj. odseliti iz RH, jer ima dečka van RH pa planiraju početi skupa. Zaposliti će se, udati, živjeti svoj život drugdje. Prije mi je ta pomisao bila odvratna, jer se vežem uz svoje prijatelje i ne želim da ikuda odu; ali sada sam sretna zbog nje. Sretna sam jer znam da će biti sretna tamo, s njim; da će imati priliku raditi za normalnu plaću tamo, i sretna sam jer znam da ću kada ju god poželim moći kupiti avionsku kartu i otići ju vidjeti - Ta to je samo sat i pol vremena zračne linije. Kao autom odavdje od Crikvenice. Što je to, ništa! Idi, idi za svojim srcem. Budi sretna! Svi bi trebali biti sretni...

Usred kave sjetih se Deana pa ga pitam gdje je. Odgovara mi da je s bratom, što i dalje nije odgovor na moje pitanje.
"lociraj se", kažem, u šali, a on pošalje svoju lokaciju. To je nasmijalo mene i Lanu, i osvojilo me. Simpa je skroz taj Dean...
Nastavljamo s ćaskanjem kada mi zazvoni mobitel: ON je. Pita me što imam u planu, a ja odgovaram da smo taman pri kraju s kavom i da bi se mogli vidjeti (Znam, znam, seks bez obaveza, a viđamo se svaki dan. NE PITAJTE ME NIŠTA).
On predlaže da dođe u Arenu jer je u autu a ja brzopleto kažem da može. Odjednom me hvata trema, iz neobjašnjivog razloga.
Ustajemo nas dvje i jurimo u WC isprazniti naše napaćene mjehure, obiđemo par dućana kada on javlja da je stigao. Pozdravljam se s Lanom, ona ima šopinga za obaviti i hodam prema njemu.
Našli smo se, i šetamo jedan pored drugoga.
Ubrzo se umaram, gladna sam i imam 101 ideju u glavi da odemo otamo. Uporno kružim oko pokretnih stepenica od garaže i govorim da želim na Bundek na kolač (Primjećujete li i vi paniku u meni koju ja primjećujem tek sada dok pišem, a on je odmah primijetio?). Tamo ima Vincek, a meni se BAŠ jede onaj kolač s kokosom koji imaju BAŠ tamo.
Okreće se prema meni, gleda me trenutak, i kaže:
- A zašto sam dolazio ovdje uopće?
- Pa gdje je problem, želim jesti kolač.
- Pa ima i tu kolača, možemo tu.
- Deane, ali želim na zrak.
Gleda me, i osjetim da će zaboljeti ono što će reći, pa tako i bude:
- Ne želiš da te netko vidi sa mnom, je li tako? - Upita me hladnim tonom, više oblikom rečenice nego pitanja, a ja osjetim kako mu puca srce, i ubode me žalac krivice jer je u pravu. No, pokušavam spasiti situaciju jer sam baš ispala govno, pa ga primam za ruku i kažem, " Hajde ne budali, idemo se prošetati ako ti je do šetnje. Zbilja sam htjela na zrak i pojesti kolač i popričati u miru i uživati u prirodi." On se ukopao na mjestu i ne hoda. Protestira, govoreći mi bez riječi: "Hvala što se trudiš, ali shvatio sam."

Gleda me, ja ga pokušavam navesti da hoda i da prošećemo kako bih ga uvjerila da ga se ne sramim, ali ne pristaje na moju igru.
- Idemo na Bundek da pojedeš vražji kolač - Kaže - Vozi zamnom.
Sjedam u auto i vozim za njim, svaki kilometar mi je vječnost. Vidim da je ljut jer daje gas prejako, jurca po cesti a ja ga pokušavam pratiti, koliko mogu. Vozi bijesan auto, a moj ima 90ks.
Putem razmišljam kako sam ga povrijedila. Kako bih se ja osjećala na njegovom mjestu? Kako da to ispravim? Jednostavno me uhvatila panika; znam što sam ja uvijek mislila kada bih vidjela mladu curu i starijeg čovjeka, i užasnula me pomisao da će netko tako gledati NAS. Ali ako on za to ne mari, a u istoj smo poziciji, zašto mene to toliko opterećuje? Stižemo pred Vincek i on mi prepušta parkirno mjesto. Šutke prihvaćam i čekam ga ispred terase dok on ne smjesti svoj auto. Vjetar mi nosi kosu, sunce sija. Stavljam sunčane naočale na oči i gledam ga kako dolazi prema meni. Bojim se hoće li mi zamjeriti; što će reći? A on kima glavom lijevo desno i smješka se, dok mi se približava, hvata me oko struka i kaže; "Bože, kakvu ja ženu imam pored sebe!", i poljubi me. Uzvratim poljubac pa se okrećemo i ulazimo na terasu. Naručujem vražji kolač i kavu, on isto.
Ne znam što bih rekla, pa šutim i gledam neku djecu kako se igraju, dok cupkam po jebenoj raffaello kuglici.
- OK, mrtva je - kaže i pogleda na moj tanjur, pa pogledam i nasmijem se. Izmrvila sam ju, nesvjesno, dok sam gledala tamo klince. - Što si tako zamišljena? O čemu razmišljaš? - Upita me, pokušavajući započeti razgovor.
- (Ja sam jebeni idiot, a ti me još ljubiš...oprosti.) Ma o poslu i obvezama, malo sam zalutala, sorry. Baš je lijep dan, jelda?
-Ti si lijepa. Pojest ću te. Bože kako si seksi. Želim ti ljubiti grudi sada, i lizati te od glave do pete.
- Deane, ljudi... Suzdrži se, molim te.
- Ne mogu.
- Moraš. Neugodno mi je.
- Meni nije
- Ok...
- Volim kada ti je neugodno
- Vidim, uživaš.
Dovršila sam kolač, i predložila da ustanemo. Primio me oko struka i po prvi puta, primila sam njegov dlan u svoj. Osjetila toplinu njegove ruke na vjetru. I godi mi. Nekako, pristaje. Obzirom da se ne razdvajamo već tjedan dana očekivala sam da će me nakon silnih komplimenata pozvati k sebi. Otpratio me do auta, i naslonivši se na auto, poljubio me.
- "Ideš kući?" - Upitao me
-"Ne znam..." promucam, pogledam na sat, i promrmljam: "Mogla bih nazvati Maju da se vidimo" (ZAŠTO ME NE ZOVEŠ K SEBI?)
- OK, Pazi kako voziš. Daj pusu. - I otvori mi vrata od auta. Sjedam u auto, i shvaćam da je đentelmenski sve ovo izveo, ali u sebi je povrijeđen i ljut, bez obzira na sve. Osjećam se kao govno, i vozim prema kući. Legnem u krevet i zaspem.

Navila sam alarm za sat vremena, pa ustajem i odlazim u City Centar na kavu s Mihaelom. Još jednom ju pokušavam odgovoriti od tableta i gluposti, pokušavam se s njom dogovoriti da krenemo skupa u teretanu i da počne izlaziti sa mnom, na što odmahne rukom jer ja uvijek vani upoznajem ljude a ona je zatvorena osoba i ne želi to, njoj je to odvratno. Odustajem od svojih namjera, kada mi je i par puta rekla da ju NAPADAM, iako sam pričala sasvim mirnim tonom i pokušavala joj objasniti kako ima zbilja lijep život.
Ustajemo jer zatvaraju centar pa odlazim u Zaprešić popiti kavu s kolegicom. Poslala sam poruku Deanu, i nije baš pričljiv, primjećujem.
Dolazim kući pa mu se javljam, ali i dalje nije pričljiv. Odgovara mi sa "da" i "ne". Ljut je. Pita me sada što radim i kažem mu kako razmišljam o njemu (Pa neću mu valjda reći pišem blog o tebi), a njegov odgovor glasi:
-

Jel? A ne o sebi?

Eto, to je to za danas, za mene i previše.
Misao dana: Kad zasereš stvar, lezi i pravi se mrtav.

Oznake: veze, prijatelji, obitelj, ljutnja

<< Arhiva >>