Subota navečer, jedna kišna, tmurna subota...Odlučila sam ostati doma, jer je ružno vrijeme, a i da malo odmorim.
U nedjelju se budim oko 11 jer nisam mogla zaspati do 3 noć prije, navikla sam tako posljednjih dana... Mihaela želi da idemo u Roses Outlet pogledati ima li štogod, pa da se podružimo i usput obavimo neki šoping. Razmišljam kako bih prije toga mogla do Arene, pa predlažem sestri da odemo skupa. Spremimo se, a Mihaela javlja kako želi da idemo ranije. Nema problema, tak svejedno, pomislim, pa kažem sestri da ipak idemo u Roses. Ona se taj tren duri, jer trebale smo ići samo nas dvje, otkud sad Mihaela, bla bla, i bez ikakvog dobrog razloga ( kao da je njoj uopće potreban) odlučuje da ona ne ide nikud, i da sam glupača.
Meni je ta razmaženost smiješna pa uopće ne reagiram. Ja sam imala dobru namjeru da prošećemo, podružimo se i popijemo kavu, a ako ti imaš problem, to je tvoj problem, i riješi ga sa sobom. Nekako sam postala s vremenom nedodirljiva, i teško me izbaciti iz takta.
Hoćeš-nećeš, ok. Idemo dalje. Nemam se namjeru prepucavati i svađati - ćemu? Tako da ona gunđa, ja uzimam torbicu i odlazim u boravak gdje sjede mama i tata.
- Idete? - Kaže mama, vidjevši me spremnu
- Ne, ideM. Ona se duri jer ide Mihaela.
- Pa što se nije spremala?
- JE, eno je sjedi spremna na krevetu i protestira.
U tom trenu je zove tata i ona ulazi, dramatično lupajući vratima. Ja pijem vodu u kuhinji.
- Ne idem nikud. Trebale smo samo nas dvje ići i sad ide Mihaela
- Aha,ok - kaže tata
- Mia, saberi se, otići ćemo kasnije nas dvje do Arene, gdje je problem?
- Neću! - kaže i ode
-U pravu je, ako ste samo vas dvje trebale ići... - kaže tata braneć svoju mezimicu
- Molim te, poštedi me tih gluposti. Ona je razmaženo tele. Gdje je problem da se malo podružimo s društvom,izolirala se od cijelog svijeta. Ovo je zadnje od mene, definitivno. Nemam ja živaca za ove drame, imam većih problema. - Kažem i krećem prema vratima
- Ostavi mi auto jer mi treba - kaže on i povlači se u svoju spavaću sobu.
Sjedam i zapalim cigaretu taj tren, i bijes kipi iz mene. Zašto? Evo zašto.
Podne je, nedjelja. Njega je ukliještilo u leđima, jedva hoda već par dana. Znam njegov raspored, znam kada ide nekuda i znam da sada ne planira ići nikuda - nego se samo inati, jer eto, može.
Pravi problem nije samo u tom što je on rekao da mu treba auto nego u tome jer znam da je to čisti bezobrazluk jer protestira što idem s prijateljicom umjesto sa sestrom, koja je SAMA odlučila da ne ide. Ne dopuštam da mi pokvari planove pa zovem taksi, te nakon toga Mihaelu i govorim da idemo njenim autom. Tako i bude.
Bijesna sam, jako sam ljuta, ali sam više od toga povrijeđena. Imamo dva auta, od čega je jednom "krepao akumulator" i mora to srediti, ali nikako, već neko vrijeme, pa eno ga stoji, nepokretan. Namjerno.
Problem nije u tome što mi on ne da auto, svatko normalan bi rekao sa strane: "Pa radiš, kupi si auto"...
Ali problem je u tome što, kada sam htjela kupiti SVOJ auto, i prokleta bila što nisam, on je bio taj koji me odgovarao i odgovarao od toga, govoreći: "Pa voziti ćeš moj, čemu? Plaćati ćeš kredit a evo auto stoji na parkingu cijeli dan. Šteta, to je hrpa lima. Radije uloži u nešto korisno".
A ja, naivna glupača, dignem kredit, i umjesto da kupim auto, a mogla sam s tim novcima voziti...Pa, novu C klasu, bez pretjerivanja, uložim zadnju lipu u kuću. Od hodnika, spavaće sobe, dnevnog boravka do kuhinje, kompletno sam ju opremila novim namještajem. Čak i vrtni namještaj novi sam kupila, i to ne bilo kakav, nego masivno pleteni, nehrđajući, s jastucima otpornima na vodu....Da, glupača.
Eno pesi skaču po njemu, a ja moram biti na milost i nemilost zbog jebenog auta. Gdje je tu pravda? Svjesni su koliko sam učinila za njih i da sam narednih 10 godina rob kredita, ali nema veze; kada te neću imati s čime sjebati, uvijek ti mogu uzeti auto...
Zar to nije bezobrazno? Ja registriram taj auto, ja ga tankam, ja ga perem.
Nikada ne bih mogla biti takva prema svome djetetu. Ali eto, njemu se može. Jučer sam bjesomučno na kavi s Mihaelom gledala na njuškalu aute i razmišljam kupiti čak neki auto do 8000eur na jebeni Amex na 60 rata. Mislim da mi to i nije tako loša ideja, ali treba plaćati onda još i taj kredit...
Moje prijateljice ne mogu vjerovati da je moj otac takav, iz razloga što su one dobile od svojih auto ili stan, ili u krajnjoj liniji nikada nisu morale platiti jedan račun za režije, nego su plaću trošile na sebe; osim ako same nisu htjele drukčije, a vidi mog; uživa na moj račun, sve plaćam, opremila sam mu cijelu kuću, a on me zeza zbog jebenog auta...Ali da, moguće je.
No eto, ima Boga, i Bog ima divan smisao za humor. Primijetih to slučajno jednom i otada se svaki puta nasmijem kako li je Bog dosjetljiv. Bog je moj nevidljivi prijatelj, i mi se zbilja volimo.
Prije nekih mjesec dana, recimo, kada je stari kupi novi auto, nije izlazio iz njega. Nema veze, mogu ja i starim se voziti, tak svejedno. Bitno da me odvede od točke A do točke B, ja sretna.
Ali ono što je uslijedilo, nećete vjerovati. Išla sam na put nedavno, i uzela auto svog prijatelja. Tata je kada sam se vratila trebao odvesti auto na servis pa smo išli s dva auta, da se može vratiti. Vozimo se tako do njega, a ja se zezam po cesti, pretičem i sl. Uživam u ovom autu jer leti; a ja sam toliko km prevalila da mi je auto kao drugi par nogu. Često vozim duge relacije, po 1000km, i zbilja sam odličan vozač. No, stigavši tamo, kada je ostavio auto, dala sam mu ključeve ovog od mog prijatelja da ga provoza.
Mama je bila s nama u autu i on je kvocao i kvocao kako divljam, kako ne znam voziti, i kako neću dugo tako - "prvi stup je tvoj; daj Bože samo da ti budeš dobro jer auto je samo hrpa lima. Nećeš dugo tako, kažem ti ja. Vidjet ćeš, samo ti nastavi tako voziti." Ja prevrćem očima i govorim mu da prestane a on se navio i navio...
Dolazim kući s posla idući dan i ugledam brata i njega kako nešto mrdaju oko novog auta. Ulazim u kuću i pitam mamu što je bilo, a ona kaže kako je pokupio banderu, nije ju vidio dok je izlazio iz neke uličice. Taj tren prasnem u smijeh i zabavi me ironija života.
Jedva sam čekala da uđe u kuću da ga malo zezam.
- Prva bandera je moja, ha? - Počnem ja
- Joj, šuti...Ne mogu vjerovati da sam to napravio...- odgovori on.
- Ja sam ti rekla da moraš paziti što mi govoriš jer ovaj gore sve čuje i vrati ti, rekla sam ti to već.
- Baš sam budala...
Shvatim da se ne svađa, nije iziritiran, niti ljut, niti mu je smiješno - što sam očekivala - nego je tužan. Volio je taj auto i sad ga je malo udubio naprijed i tužan je. Rastužim se brzo i ja pa ga odlučim više ne zezati.
- Ma ajde samo si ga malo udubio, dobro da nije nešto gore. Bandera sim-tam, kaj sad. Ajde, sredit ćeš to. - Tješim ga ja na svoj način.
I eto, slučajnost ili ne, mene to svaki puta zaintrigira. Ovakvih priča imam barem 10.
I eto, jučer ja bez auta, ljuta na njega...proklinjem dan kada nisam kupila auto i ljuta sam što jedino novim kreditom to mogu riješiti. Kipim u sebi, i razmišljam kako ne može više ovako. Dolazim napokon kući, uvečer, i vidim auto parkiran onako kako sam ga ja ostavila dan prije. Nije se pomaknuo s parkinga. Ulazim u kuću, još ljuća, jer sada sam se uvjerila da je lagao, i povlačim se u sobu. Govorim mami kako je bezobrazan, i ne izlazim ga niti pogledati. On ustaje i odlazi nekuda autom, čujem ga, da izbjegne valjda moje kvocanje ili što već.
...
I ljudi moji, budim se ja jutros, valja ići raditi popodne, te odlazim skuhati kavu. Vraćam se i ugledam propušteni poziv od tate prije minutu. Opet me zove, i ja se javljam.
- Jesi se probudila?