Povezano s pričom "bivši".
Vozim iz Freiburga za München, ali moja nenaspavanost pobjeđuje. Moram odrijemati. Sat pokazuje 05:45h. Sat vremena biti će dovoljno. Navijem alarm, zaključam auto, spustim sic i zatvaram oči, na parkingu OMV-a na autoputu. Budi me čudna zvonjava pa u prvi mah pomislim da je alarm. Pogledam u autu zaslon navigacije, i ne znam sanjam li. To je ON. Moja ljubav, onaj "A".
Iskopam mobitel ispod sica i javljam se.
- Halo...?
- H-h-halo? - Promucam
- Jesam li te probudio? - Pita
- Jesi, ali neka si, nisam čula alarm. - Odgovaram, gledajući u sat. 07:15h je.
- Ideš na posao?
- Ne... U Njemačkoj sam.
- Aha, pa lijepo.
- Da... Godišnji. Došla sam posjetiti Hanu - Lažem.
- Dobro...Ovaj... Idem večeras van... Mislio sam da popijemo piće kasnije ako i ti ideš... Ali ti si tamo...
- Ma u Zagrebu sam navečer. Vidimo se. - Kažem, i zavrsavamo razgovor. On je taj, koji mi je slomio srce. Nismo se vidjeli godinu dana. Prije mog puta popili smo kavu. Javio mi se jedan dan, i na toj kavi mi objavio da se ženi. Voljela sam ga, jako sam ga voljela. Znala sam da se zaručio, ali čuvši da se ženi, srce mi ne puklo. Mislila sam da nema veće boli. Ali ima. Doći ćemo i do toga.
Jedna njegova riječ je dovoljna. Odlučim popiti kavu s Hanom i naći se u Beču s Elenom, i stignem oko ponoći biti u Zagrebu. Savršeno.
Stižem u Zagreb i smjestim se u motelu Plitvice. Ne želim kući, neka misle da sam u Njemačkoj. Trebam mir. On mi, međutim, na poruku odgovara tek ujutro. Nazove me i predloži da se vidimo. Tako i bude.
Sjedimo u nekom kafiću na Jankomiru, i šutimo. Bolne su te naše tišine. Svako toliko plačem. On izgleda bespomoćno i očajno. Tužno.
- S kim si bio vani?
- S dečkima. Nisam se mogao nikako izvući. - Kaže i nabroji dečke. Oni su njegovi prijatelji ali se oni međusobno ne druže. Nešto ne štima.
- Nemoj mi reći... Ti si sinoć... Imao momačku?
- Da... Da... - Odgovara i kima glavom u nevjerici, kao da niti on ne vjeruje što se događa.
Kada mi je na onoj prvoj kavi rekao da se ženi, odmah sam se rasplakala. 3 sata sam plakala na toj kavi, ali sam mu zaželjela svu sreću svijeta. Jer ga volim i želim da bude sretan.
- Čuj... Drago mi je da si se javio, što sam te vidjela i što si dobro...
-... Ali bi bilo bolje da se nisam javio...- Dovrši moju rečenicu
- Ne znam... - Kažem iskreno.
Sjedimo u autu, jer smo njegov ostavili na Heinzelovoj i išli jednim autom. Kasno je i počinje padati snijeg. Stigli smo pred njegov auto na parking. Prvi snijeg ove godine. Sitne pahulje.
- Snijeg...- Kažem, i suze krenu same
- Sjećam se - Kratko uzdahne.
Kada smo prohodali, obećali smo si da ćemo svake godine do kraja života dočekati snijeg zajedno. Zato, kada svi gunđaju zbog zime i hladnoće, ja uvijek kažem: "ja volim snijeg." I zbilja je tako.
Sjedno tako u autu, i on ne izlazi. Pali cigaretu i okreće se meni. Tišina je teška. A njemu su riječi još teže. On je takav. Miran čovjek, povučen i tužan. Uz njega sam spoznala mir. Naučila s njim razgovarati kroz tu tišinu. To je naše umijeće. A onda izadhne dim, i kaže:
-"Tko zna, možda to sve razjebem", gledajući me u oči. Gledam kroz šajbu i ignoriram njegov pogled, kao i rečenicu koju je rekao. Više od svega bih voljela da je tako, ali bojim se uopće i ponadati. Trebalo mi je pola godine da samo prestanem plakati za njim po cijele dane. Eto toliko sam ga voljela.
Skrenem s teme, a on ponovi istu rečenicu. Zatim se nagne k meni, i kaže: " Mislim na tebe cijelo vrijeme. Pratim te na instagramu. Ti si mi zarobila srce."
Suze krenu, pa spustim glavu, šokirana onim što čujem.
Ali ne pitam ga zašto me onda ostavio, ne pitam ga ništa. Jer se bojim da ga ne preplašim. On je kao srna, koja se lako uplaši i pobjegne. Pa šutim i plačem, radosna što čujem da me voli, tužna jer znam da se ženi. Stavlja svoje prste na moju bradu i podiže mi glavu; i nakon godinu i pol dana, naše se usne spajaju.
...
Nije prošao dan da se nismo vidjeli, međutim, uživala sam u posljednjim trenucima s njim i bila sam sretna što je opet moj, makar nakratko. Nisam znala kada se ženi. Nisam ga tražila da to ne učini.
A onda je sam rekao da to ne želi.
Obećao mi je.
I ja sam povjerovala. Da ćemo ovaj put pobjediti naše obitelji i okolinu. Da ćemo uspjeti. Da je to to. To je taj happy end. Bog je uslišio moje molitve.
Tada mi je otkrio datum.
Bilo je to za 2 tjedna. Kako to sve učiniti? Poslate su pozivnice. Sve je sređeno. Bojala sam se, ali bila sam spremna na borbu.
Vodili smo ljubav, bilo je kao prvi put.
Ali dani su prošli. A on nije ništa poduzeo. I eto nas, dva dana prije svadbe, sjedimo u njegovom autu, prekoputa crkve u kojoj se ženi. Govori mi da mu oprostim. Da ne može protiv svih. Da se ženi. Plačem i govorim mu da krene, kvragu, pali auto i kreni, idemo!!! Pita me gdje, govorim bilo gdje, snaći ćemo se! Ne radi to, preklinjem te! Ti tu ženu ne voliš! On govori kako to nije bitno. Prešalta se u emotion off mode i ponavlja da mu je žao. Ženi se na našu godišnjicu. U crkvi prekoputa moje kuće, na drugom kraju grada. Zašto meni pod nos? Zašto tu, pored svih crkvi u gradu?! Primi me za ruku, posljednji put, i zagrli me čvrsto. Plačem, ridam, vrištim mu na ramenu, steže me u grudima i srce mi puca - ponovo. On se uzmiče i govori mi da se čuvam. Da budem dobra. Neću, odgovaram. Za što? Za koga? Jebi se. Kukavica si. Zašto si me uopće išao ponovno dirati?! Volim te, đubre jedno, i ti to dobro znaš!!! On samo šuti. Isti tren požalim na grubosti, iako ju je zaslužio, pa tiho kažem: "Sve sam učinila". On odgovori "Jesi", i oči mu se zacakle. Okrećem glavu i izlazim iz auta.
Subota je. Nalazim se s prijateljicama u kafiću pored crkve. Čekamo svatove. Želim biti tu kada se oženi. Možda...Samo možda...
I dolazi crni džip, zastava kroz prozor. Ustajem taj tren i ostajem bez daha. Padam na pod u prepunom kafiću ljudi i vrištim. Dižu me s poda ali ne mogu. Čini mi se da predugo umirem. Ne mogu slušati njihovo "smiri se", pa izlazim. Nijedna ne ide zamnom. Dobro me poznaju. Ulazim u dvorište crkve i ugledam njegovog oca. Okrenem se i zastanem. Otjerati će me. Hodam prema kafiću, njega ne vidim. Opet padam na pod. Vani je jako hladno, a ja sam u crnoj tankoj haljini. Plačem, a jedan auto iz svatova koji su dolazili staje da mi pomogne. Okrećem glavu i ustajem, ne želim VAŠU pomoć. Mrzim vas sve!! Naslanjam se na ogradu kafića i gledam prema crkvi. Njegov otac se spustio autom pred ulaz. Zbilja me došao otjerati. Ulazim u kafič i palim cigaretu. Gledam na sat. Što da radim? Minute su u pitanju. Minute do kraja života. Izlazim opet i dolazim do vrata crkve. Kleknem na zemlju i molim Boga za čudo. Ne znam koliko sam dugo tamo sjedila, samo su se najednom otvorila vrata. Ustala sam da me ne vide i krenula nazad. Dok sam tako hodala, začula sam pucanj. Gotovo je. Zastala sam na tren i odlučila da moram hodati dalje. Jer ako stanem, past ću i neću više ustati. Došla sam do ograde kafića i gledala prema crkvi. Najprije je prošao njegov brat sa ženom. Vidjeli su me. Vidjeli su i moj auto ispred. A tada, bijeli auto, okićen po sredini. On puši u autu, i gleda kroz mene. Okrećem se i ulazim u kafić. Cure šute.
- Jeste li vidjele?
- Jeste li ga vidjele?!
- Oženio se!!
- Gotovo je!!!
Nisu izustile ni riječi. Spuštenih pogleda tugovale su sa mnom. Jedna od njih me posjela.
- "Nitko nije ni trubnuo" - Progovorila je prva Sanja
- "Da..." - Kažem
- "Sigurno im je on zabranio da trube, jer tu živiš. I kakvi su to svatovi, 10ak auti. To su karmine." - Kaže, a ja zaplačem.
Na facebooku je bilo live prijenosa svadbe. Sve sam gledala. Prvi ples, kolo, rezanje torte. Bilo je 500 ljudi na svadbi. Nije to ni mogao otkazati... A sutradan osvane video kako ga nose, pijanog ko guzicu. To nije nimalo nalik njemu. I našla sam utjehu u tome, da mu je bilo barem malo teško od onoga koliko je meni. Jučer je bilo mjesec dana od toga. Dobro sam. Za sada je i dobro dovoljno.
Misao dana: Kada drugi kroje naš život, to je najgorča bol.
Post je objavljen 08.02.2017. u 18:40 sati.