Spremila sam se do boli, lagana svilena suknjica do koljena crne boje sa prorezima s obje strane, čipkasta na rubovima, top svijetle boje breskve bez rukava i bez grudnjaka, samostojeće čarape, smokey eyes, lijepe cipele boje breskve... Bombon. Što jest - jest.
Idem po Luciju i kreće naš provod "single ladies".
Obzirom da smo se našle oko 22h, odlučile smo na Jarunu popiti piće. Izbor je pao na kafić Medeni. Intimno, lijepog interijera - može. Taman da se istračamo prije lumpovanja.
Primjećujem muške poglede na sebi svaki puta kada odem u wc ispuhati nos (malo sam prehlađena) i to mi tako imponira...
Mislim da to nikada ne može dosaditi. Spoznaja da možeš imati koga god poželiš... Svi su oni laki plijen. Vrlo zanimljivo...Možda nekom psihologu. Ja volim ove što me ne fermaju, mislim da je to tako po nekom zakonu prirode. Ili sam luda, ne znam još.
Znate ono kada vas salijeće barem 5 frajera, ali su ili ružni, ili papci, ili nezaposleni, ili premršavi, jazavci, predebeli, preniski, premladi, ljigavi itd. A onaj jedan...on je savršen. SA-VR-ŠEN. I to zbog jednog jedinog razloga - jer ti je nedostupan.
Grebeš, cviliš, moliš - ništa. To te uspali još više, smišljaš taktike; MORA PASTI. Ali on ne pada. E taj je savršen. Zašto? Ne znam, ali kada dokučim javim vam. Ili javite vi meni?
Uglavnom, sjedimo moja lijepa lucija egzotičnog izgleda koreanke i ja i razglabamo o svačemu. Plan je otići u Gallery, jer Robert.
Idem poslati Robertu poruku da provjerim situaciju. Spremna sam, psihički i fizički.
U 22:49h Robert odgovara kako na pola spava.
NA POLA SPAVA?! KAKO TO MISLIŠ?! JA SAM SE SREDILA I SVI ME GLEDAJU I POVALILI BI ME SAD ODMA OVDJE, SVI; A TI NA POLA SPAVAŠ?! Eto. Savršeno.
Odglumim cool curu i ne dopuštam da večer propadne.
-Lucija, ništa od toga. Idemo do Johana na cugu.
-Može - Kaže moja ljepotica.
U Johanu super atmosfera kao i uvijek, prevladava moj tip muškaraca; visoki, lijepo obučeni, kulturni zaposleni narod. Padam na finjake, šta ću, pa i ja sam fina?!
Uspnemo se na kat, zauzmemo poziciju na šanku i gledam gdje ću prisvojiti stol, jer ružno mi je stajati za šankom.
Brzo riješim i to pa smo za stolom, plešemo, pijemo i zezamo se...uz jedan mali problemčić.
Taj problemčić se zovu Jakša i Nenad. Oni su kao neki inventar u Johanu; upoznala ih igrom slučaja kada sam jednom tamo bila s Marcelom vani, i otada svaki puta kada nas vide se prilijepe kao dva magneta i skrpaju se krpelji. Sve bi to bilo ok da Nenad ne priča svaki puta kako je posadio 30 paradajza taj dan i blablabla jer NENADE; PLEŠEM I NE ZANIMA ME ŠTO SI TI POSADIO. Jakša je cool, ali jednostavno ne mogu shvatiti zašto se druži s tim napornim tipom.
Problem nije samo u tome što je Nenad naporan nego kada su dvije cure u društvu dva frajera, upecat ću vani NIŠTA, prići će mi NITKO, i ode cijela večer NIKUDA.
Govorim Nenadu da me ne prima za rame svaki put kad priča jer mi je vruće i okrećem se Luciji, ignoriram i pokušavam dati do znanja ne tako suptilno da ODJEBU, jer ZGODNI FRAJERI GLEDAJU A VI STE TU KO DVA STUPA.
Dečki naravno ne shvaćaju pa odustajem od borbe.
-Lucija, nije mi dobro. Nemam zraka, vruće mi je, muka mi je, ne mogu više. Popij to pa idemo
- Može - kaže Lucija koja mi je sama rekla par puta na uho dovoljno glasno da su obojica čuli: RECI IM DA ODJEBU, NITKO NAM NEĆE PRIĆI
-Idete cure doma? Gotovo za danas? - pita Jakša
-Ne. U sokola. - (O crni Jakša, zar ti moram crtati) odvratim mrtva hladna.
Krenemo van i idemo u Sokola.
Sokol. Mrzim to mjesto gdje svatko gura i zalije i zgazi svakog, mjesto gdje ima više ljudi nego prostora taman da jedni drugima sjede na glavi, ali tamo zalazi Hrvoje. A baš sam ga poželjela. Samo da ga vidim. Nisam se zaljubila ali samo da ga vidim, makar izdaleka.
U Sokolu ludnica, odmah dva Zadranina prilaze i vuku nas na ples. Može, ples uvijek može. Plešemo, pijemo, zezamo se. Pridružile smo im se za separeom i nakon 15ak minuta crni zgodni dečko prelijepih zubi me pokušava poljubiti. NE. Plešemo dalje pa opet proba; možda sam se predomislila? NE. Malo se maknem, eto ga opet, plešemo i NE JEBOTE.
Gledam okolo hoću li ugledati ćelavu glavu svoga Hrvoja, ali ništa. Hrvoje, gdje si? Samo da te vidim... Nema ga. Uletavaju neki dečki, odmahujem rukom u panici; bježite, bježite, ne želim da me Hrvoje vidi s nekim. U neko doba klub je postao ultra prepun. Moje nove cipele brušene kože boje breskve sada izgledaju krvavo. Netko me fino natopio Jackijem ili nečime, i cipele koje nisu bile nimalo jeftine mogu slobodno baciti u koš. Ali sve je to nebitno, samo da vidim Hrvoja...Ali vidim da ništa od toga. Pozdravlja me Frida, frendica moje frendice, pozdravlja me bivši kolega, sreće svoju kolegicu, srećem dečka iz osnovne škole...Kao da su svi tu - OSIM HRVOJA. Odjednom se osjećam kao budala. Klub je prepun, neću ga nikada tu vidjeti. Odustajem. Vadim mobitel iz torbice i vidim par poruka od Deana. Dean je dečko +40, 190cm, atletske građe, markantan. Viđali smose tjedan dana i onda mi je počeo govoriti LJUBAVI, ne puštam te nikuda, želim te oploditi i slične gluposti od kojih shvatiš zašto je netko u tim godinama još uvijek samac.
Prošlo je pola 4 a on želi da dođem k njemu.
Bacam pogled na Luciju, ona pleše i uživa i sjaji u zagrljaju brata crnog Zadranina, izgledaju prekrasno, tako usklađeni, lijepi i neopterećeni. Prekrasno. Gledam ih par minuta i uživam u pogledu svoje sretne prijateljice. Zaljubila sam se u njen osmijeh. Neka mi je uvijek ovako sretna. Ustanem i šapnem Duji kako moram ići ali da Lucija ostaje, i kažem kako ovakvu ženu neće sigurno nikada više upoznati; da je ona jedno predivno neiskvareno stvorenje i da takvu kada nađe mora oženiti.
On se tako slatko nasmijao na moje riječi, osmijehom dobrog dečka ( tko bi rekao, a brat mu je pravi ljigavac: Nakon mojeg posljednjeg NE je ulovio neku curu koja ne zna da je ok reći NE, i tu i tamo bacio pogled da se uvjeri kako vidim što propuštam. Oh, ne, nebesa. Osjetite li sarkazam u mom glasu?) i bila sam sigurna kako Luciju prepuštam u prave ruke.
Hrvoja nema.
"Dođi po mene. Odmah."- istipkam Deanu, na što on javlja da je kroz 20 min ispred Sokola.
Krenem van, probijam se kroz gužvu i pozdravljam poznate ljude usput, cijelim putem okrećući manijakalno glavu u potrazi za Hrvojem. Nema ga. Nema. Usporavam koliko god mogu samo da snimim sve ljude u svom vidnom polju, i uvjerim se kako ga zbilja nisam propustila. Izlazim napokon na cestu, a ispred mene sranje.
Došlo mi je da padnem na pod i zaplačem. Jado jadna, o luda ženska glavo. Parkiran njegov auto, bijeli se pravo ispred mene.
Super. Ipak je unutra; I JA GA NISAM VIDJELA. Htjela sam se vratiti napraviti još jedan krug, ali čemu.
Vani opet uletava neki seronja i kako se nije micao a Dean treba svaki čas doći rekla sam mu da ga otjeram kako čekam muža. Očekivala sam da će Dean stati s autom ispred, ja uskočiti u auto i da ćemo krenuti. Ali ne, on je snimio situaciju, parkirao 3 auta iza i krenuo pješke prema nama. Da spriječim sranje potrčim njemu, poljubim ga pravo u usta i kažem vodi me odavdje.
Vidjela sam da je malo nervozan sa "tko je to?" "jel te gnjavio?" i sl. pitanjima ali sam mu rekla da samo želim otići. Poslušao me, obzirom da mu se nisam tjedan dana javljala uopće.
Stižemo u stan, javljam Luciji da sam živa, da sam mu vidjela auto ispred i da se javi da ne brinem.
Liježem u krevet napokon, premorena i jadna, sklupčam se i želim umrijeti. Dean je vidio da nisam dobro. Dao mi je svoju majicu koja je na mojih 165cm spavaćica, i u njoj sam se osjećala jako udobno. Kao kada sam bila bolesna kao mala pa me mama ušuškala u krevet - tako udobno.
Legla sam mu okrenutih leđa i brzo se privio za mene mazeći me po glavi.
"Što ti je?" - pita on tepajući
"Bolesna sam, popila sam malo, antibiotici su mi jaki, noge me bole od plesa i jako sam umorna, Deane."
"Hoćeš da ti skuham čajeka?"
"Deane pola 5 je, spavaj samo"
Nastavio me maziti dok sam ja pokušavala spavati, i po njegovom disanju sam primijetila da sam u nevolji. Ali kad te život posere, ta pažnja tako godi, svaki dodir je ljekovit, i tako opet postajem grešnica...Svlači mi gaćice, umirem u milini dodira, tijelo o tijelo, svršavamo istodobno...
Budim se, 11h je. Gdje sam? Joj glupačo...
Hvatam mobitel i vidim poruke od Lucije. Dobro je, živa je, došla u pola 7 doma.
Iduće poruke su od Petre. Petra je kolegica koju sam sinoć srela u Sokolu i koja poznaje Hrvoja. Čak sam ju pitala da li ga je vidjela, nije ni ona.
- "Jutro, vidjela sam ti Hrvoja poslije, bio je turbo pijan. Nešto mi je pričao, tupog pogleda, kao da nije svoj. Nešto mi s njim ne štima."
Protrnula sam taj tren u krevetu. Oh Hrvoje, što ti je? Znam da se često opija i da ima nekih problema o kojima ne želi razgovarati, ali što li te to toliko muči da se uništavaš? Lijepi moj Hrvoje... Odjednom mi raspoloženje pada ispod nule.
Razmjenim par poruka s Petrom, kada Dean ulazi u krevet i pokušava dobiti repete. NEMA ŠANSE. MIČI SE.
-Ne osjećam se dobro - lažem
- Dobro, ako ti nije dobro - po tonu vidim da zna da lažem ali premalo me briga da bih išta dodala
- Vozi me kući - kažem
- Ok, ljubavi - kaže. Opet on s tim.
- Deane, zašto mi govoriš ljubavi?
- Pa zato jer te volim
ŠTO JE MENI OVO TREBALO. Ovo je skoro kao ono kad pijana pošalješ poruku bivšem. Zapravo ne, to i je to. Morati ćemo Deanu opet dati nogu.
Dolazim kući, skuham si kavu i tugujem. Tugujem i tugujem i tugujem. Zaljubila sam se. U Hrvoja koji me neće. Znam da mi je Đ. rekao istinu, znam da on ne osjeća isto, ali.... Ne znam. I dalje ga ne mogu otpisati skroz. Neka nada je još u meni.
Nisam uopće spavala jer me Dean cijelu noć i jutro pipkao. Jedva čekam izvaliti se. S Marcelom imam dogovor u 16h, stignem malo odmoriti.
Ma kakvi. Nastavila sam se tipkati s Petrom o Hrvoju i vrijeme je prošlo samo tako. Pokušala sam zatvoriti oči ali samo sam htjela iskočiti iz svoje kože od muke i jada. Moram van. Među ljude.
Lucija mi šalje fb profil svog Dujeta, screenshotan. U braku s... Čekaj, što je ovo? U BRAKU?
Ona u šoku, ja u šoku...Tako fin dečko. Bila sam 100% sigurna.
- Poslat ću mu samo da ga može biti sram!- Kaže
- Naravno, pošalji! - Složim se. Govno jedno, ti ćeš moju prijateljicu muljati!
Vani je ugodnih 20 stupnjeva, sjedim na kavi u Johanu, čekajući Marcelu.
Konobar me vidio jer sjedim na metar od šanka za visokim stolom na terasi, ali on poslužuje druge ljude i ne želi me pogledati. Nije mi jasna ta situacija sada i izaziva upitnik iznad moje glave. Čekam još koju minutu i odlučim ga dok je nešto prtljao po tacni ga dozvati.
-Oprosti? Oprosti? Hej? Konobar? - nakon 4 pokušaja, svi su me čuli osim njega koji je na metar od mene. Bijesna sam jer me očito ignorira iz meni nepoznatog razloga. Ustajem u trenu bijesna, lovim ga za ruku da me doživi i namjestim lice ispred njegovog i pitam: MOGU LI JA NARUČITI? On me niti ne pogleda, samo kaže MOŽEŠ. Vraćam se za stol, jer sam ljuta i on dolazi do mene napokon. Ugledam iza njegovih leđa Marcelu pa obje naručujemo. Selimo se za sjedeći stol u trneutku kada je on iza mojih leđa s kavama i Marcela pita zašto sam nadrkana.
-Jer sam očito jebeno nevidljiva - kažem, i prepričam bezobrazluk koji mi i dalje nije jasan.
Ali evo šta ti je karma.
Nosi on račun nama, i stavlja ga na stol. Ja, stari vuk, prvo primijećujem da je račun zgužvan. Uzimam ga u ruke i pitam ga šta je ovo? Marcela me blijedo gleda a on šutke ode.
-Marcela, pogledaj vrijeme na računu kad je kucan
-15:32h
-A sada je 17:12h. Dakle on je te kave nekome naplatio, uzeo račun i pitaj boga koliko puta isti račun uvalio drugima ne kucajući uopće račune i trpa te pare u džep.- Objasnim
On kuca nama račun iza leđa i donosi novi račun. I evo ga, ako nećeš milom, onda ćeš silom.
-Ispričavam se.- Kaže, jer sada je njegov posao u mojim rukama, bezobrazni čovječe.
- Sve u redu - nasmiješim se tako ironično, jer POBJEDA JE MOJA.
Lucija šalje screenshot razgovora s Dujetom. Pitala ga je za ženu a on priča o njoj u prošlom vremenu. Prvo mi pada na pamet da je mrtva. Odmah zovem Luciju dok nije sve zasrala i govorim joj što mislim, a ona kaže da je njoj i frendici na kavi tek sad to palo na pamet. Poklapljam i nastavljam kavu s Marcelom.
Usred kave evo još jedne poruke od Lucije, neka slika. OSMRTNICA. Našla je osmrtnicu njegove žene na internetu.
Eh, zaljubljena ženo, niti jedan FBI nije sposoban kao ti.
Hvala Bogu, Duje ipak nije negativac, moja Lucija ima priliku za normalnu vezu, ja sam svoju ispriku od konobara dobila, moje seksualne žeđi su ugašene, a Hrvoje...Nadam se da je dobro.
Misao dana: Nije sve što leti muha.
Post je objavljen 08.05.2016. u 20:45 sati.