18
srijeda
svibanj
2016
Alisa u zemlji čudesa
Dolazim na posao u ponedjeljak i ugledam svoju simpatiju tamo. Oh kako li se samo slatko nasmiješio kada me vidio.
Gledam ja njega, gleda on mene, osmijesi od uha do uha...Razmijenimo dvje-tri, i ode. Uvijek je to tako s njim. On se zove Filip. Filip gaji simpatije prema meni, ali nikada nije ništa poduzeo u vezi toga. On valjda želi da stvari ostanu platonske, ne znam. Kada se jedno vrijeme ne čujemo i ne vidimo, uvijek se javi pa provocira. Imali smo tako par razgovora u kojima smo razmijenili ne tako pristojne fotke. On se inače bavi autima, i onaj auto kojeg sam imala na putu u Istru s Mihaelom, a kojeg sam dala tati onda da ga provoza kada je zvocao kako ne znam voziti - je Filipov.
On je strašno dobar, duhovit dečko kojeg nikada nećete vidjeti nenasmijanoga. I izluđuje me to što me nije niti poljubio...On je tip u kojeg se zaljubite i kojeg želite za dečka. S njim bi dani bili puni radosti i smijeha. Ali eto, on puno radi i kada smo se dotakli te teme, kazao je kako bi se da smo u vezi puno svađali, ali da bi seks bio brutalan. Spomenuo je vezu, i to je nešto. A što se tiče seksa, par puta sam ga pitala kada ćemo se ljubiti, i nismo nijednom. Valjda sam mu draga, pa ne želi tako. Polako, past će i on jednom. Sigurna sam. Pa znamo se samo 2 godine (smijem se u sebi)!
Par sati kasnije, dolazi Nikica. On je bio moja simpatija.
Šarmer u ranim 40-ima, karizmatičan tip, također izmišljenog osmijeha. Jače je građe, ćelav. On se bavi svačime, ima neke svoje lokale, renta aute, i ne znam što sve ne - ali priča se kako se bavi mutnim poslovima i da ljudi bježe od njega - opasan je. Jednom se u mojoj prisutnosti derao na nekoga preko telefona i sledila mi se krv u venama. Zamolila sam ga tada da ima obzira prema meni i da me plaši, i otada to više nikada nije napravio. Trebala sam prošlo ljeto auto za dalek put (1000km) i sjetih se njega. Poslala sam mu poruku da mi nabavi auto - koju je on izignorirao. Na kraju je uskočio Filip i spasio stvar. Kada sam ga srela nakon ljeta, nisam ga htjela niti pogledati. Durila sam se. Pa odgovori na vražju poruku! Tako, nakon par susreta i par kupljenih čokolada, nikada se ne dotičući više te teme, ja sam se odljutila. I evo ga u ponedjeljak, dolazi i smješka se. Nasmijem s ei razmijenimo dvje-tri, koliko možemo, jer je imao posla kod moje kolegice. I tako, usred ničega, on spomene zakopanu temu.
"Daj mi pošalji opet poruku, nemam tvoj broj, nešto sam mijenjao mobitel; a imam neke nove aute..."
Okrećem se i ne vjerujem, spominješ poruku?!
- Hvala, ali našla sam nekoga od povjerenja, tko je uskočio kada si me ti izignorirao
- Pa nisam tada imao auto
- Pa mogao si odgovoriti na poruku
Dalje se ne sjećam razgovora jer mi je mozak vrištao "On želi tvoj broj! On želi tvoj broj!""
Odlazi on a ja upitam kolegicu jesam li krivo shvatila. Kaže ne,ne, šprehica je pala...
Hm, odjednom mi više nije zanimljiv pa odlučujem ne slati nikakvu poruku, zasada.
Dan prije javio mi se Ivan, pa s njim idem na kavu poslije posla. Dogovorili smo u 20h na Jarunu.
Ivan je oženjen čovjek već 23,24 godine. Mlad se oženio, s 19 postao otac. Rodom iz Hercegovine, pravi obiteljski čovjek.
Uspješan u svome poslu i šarmantan. S njim se u društvu uvijek kvalitetno ispričam, i pošteno nasmijem. Ima dobar smisao za humor.
Ivana poznajem već 3 i pol godine. No prije par mjeseci, dok sam išla na posao srela sam ga u parku preko kojeg prelazim, telefonirajući s nekim. Ljubazno sam kimnula glavom u znak pozdrava a on je otpilio onog s druge strane linije i potrčao zamnom.
- Hej, kuda ćeš
- Idem popiti kavu prije posla
- Mogu s tobom?
- Možeš
I sjedimo tako na kavi i vodimo jedan lijepi razgovor. On se žalio kako ga je ljubavnica ostavila jer je htjela na put neki, a on radi pa nije mogao; ona to ne shvaća pa oni prekidaju. Ja mu govorim kako je grozan i da će mu Bog vratiti to što radi svojoj ženi, da nije dobar čovjek i da ne bi smio varati. On mi govori kako sam mlada. Ja nastavljam s driblanjem, a on me prekine, govoreći:
- De o'ladi Boga ti, ja ti se otvorim a ti me kudiš, jebote.
Pa sam i o'ladila. Neka radi što ga je volja. Imao se potrebu otvoriti nekome, očito, a ja sam mu ulijevala povjerenje. Vrijeme je proletjelo za čas. Pogledam na sat i shvatim da moram ići. Predlaže da se nađemo na kavi poslije posla pa pristajem, i razmijenimo brojeve. Dan za danom, kava za kavom, i bila sam uvučena u gabulu.
Sjećam se jednog kišnog dana, na kavi s njim. Auto sam parkirala skroz daleko, a njegov je bio ispred kafića. Kada smo izašli je predložio da me odveze do mog auta, da ne kisnem.
- Ne, pješke ću
- Ajd' Boga ti, neću te pojest' šta me jebeš. Pokisnut ćeš, vid' vrijeme. - Nagovarao me.
- Neću, imam 3 minute hoda
- Ajde da ti pokažem novo auto. - Nije odustajao. Taman je pričao kako je kupio novi auto na kavi. Ajde. Šta sad. Odustajem i sjedam u auto i dovozi me do mog auta. Ja krenem izaći a on zaključava vrata.
- De čekaj
- Što je, Ivane
- Ma budi još 5 minuta
- Ivane... - govorim, stiščući se o vrata auta, što dalje od njega
- Ma samo da te gledam. Bože, neka mi te još malo.
- Ok...- Zakolutam očima i sjedim. Krene rukom prema meni da mi odmakne pramen kose s lica, a ruka mu drhti kao prut. Primijetio je da sam primijetila, pa kaže:
- Vidi šta mi uradi, k'o dječačić se tresem pored tebe.
- Ne znam zašto
- Pa sviđaš mi se
- Odjebi, Ivane - i krenem van iz auta
- Ma nemoj bježat', čekaj, jebemu, čekaj. Neka mi te još minut. - Opet on. Ostajem u autu, i zaskače me. Odjednom me ljubi, a ja se izmičem. Izlazim iz auta i trčim prema svome autu. Neki vrag u meni mi nije dao mira pa smo se nastavili viđati. I tako jedan dan, opet ja u njegovom autu, ljubimo se; ali ovaj put uzvraćam, i diram ga. Fino miriše, proklet bio. Otkopčavam mu hlače i oslobađam njegov kurac, već u punoj snazi. Uzimam ga u usta i strastveno ga sišem i ližem, a on stenje. To je najbolji osjećaj moći nad muškarcem, definitivno. Upozorava me da će svršiti, ali meni je tako fino da se ne mogu odlijepiti s kurca. I svršava, ravno meni u grlo, a ja gutam sve, do zadnje kapi.
Nikada prije to nisam napravila; nekako sam mislila da će biti odvratno, jer sam gadljiva. Ali ovo je bilo baš super. Nakon što se sve sleglo, shvatila sam da je on oženjen čovjek, i da od ovoga ja nemam ništa, pa sam se maknula od njega. Ali on mi se još javlja povremeno, pa sam nakon dugo vremena otišla na kavu s njim. Bilo je ok, pričali smo o svemu i odmah sam mu rekla da nema šanse da se među nama više išta dogodi. Nasmijavao me, i uživala sam u njegovom društvu nakon napornog dana na poslu. Rastali smo se pred kafićem, ušavši svak' u svoj auto.
Kolegica mi javlja da je danas bio Hrvoje (znala sam), ošišan i obrijan, kao dječačić, a ja ga zamišljam, i srce mi zatitra...
Nisam vam rekla, Deanu sam dala nogu u subotu, tako da evo već 5. dan se nismo vidjeli, a od subote se nismo čuli.
Mislim da je tako najbolje, naći će on već nekoga...
07
subota
svibanj
2016
Biftek s oženjenim čovjekom
Neke stvari u životu su tako jednostavne, jasne, lijepe i čiste...Nekim ljudima.
Moj život je pustolovina, avantura, niz pogrešaka i pokušaja ispravljanja istih, svaki dan bogatstvo ljudi, energija, ljubavi, mudrosti i svega. Ne bi ga mijenjala za niti jedan dosadni život, koliko god siguran i predvidiv bio, jer ovo je moj film, u kojem JA igram glavnu ulogu, a glavni glumci uvijek pobijede/prežive/budu sretni do kraja života.
Nešto mi zvoni cijelo jutro pored glave, a ja uporno pritišćem gumb u sredini po default-u da ga utišam, jer BOŽE; SAMO PET MINUTA!!! Alarm je bio u 7:00h, uspjela sam ustati...u 10:05.
Inače, moj termin u poliklinici Šlaj Anić bio je zakazan u 10. Shvatim da sam opet zasrala s tim snom (a lijepo mi mama kaže odi spavati ranije, ali ne mama ne spava mi se. Eto ti, glupačo.) Brzo hvatam mobitel, ulazim u imenik, biram broj poliklinike i molim dragog Boga za milost...
-Poliklinika Šlaj Anić, izvolite
- Jutro...Ovaj... Imala sam termin u 10 kod vas i zaspala sam. Mogu li doći sada? (molim te, reci DA)
- Kada?
- Evo sada, samo operem zube i dođem odmah ( Reci da, reci da)
- Može, dođite. (YESSSS!!!)
Ustanem ja, odletim u kupaonicu i sredim se, vratim u sobu, nabacim traperice majicu i sako na sebe, nove cipelice, ustvari SVE NOVO na meni i pogledam se...Jao, kako sam lijepo obučena, ne mogu sada ko govno izaći iz kuće.
Ništa, uzet ću sunčane naočale. Ne, i dalje nije dobro. Kosa mi se ujebala od spavanja, moram proći peglom malo... Uključim peglu, čekam 30sek da se zagrije, ali to je vječnost u mojoj glavi pa mislim da dok čekam mogu malo samo pudera nabaciti...Ajde sad kad sam već stavila puder, ispeglala kosu, pogledam se i blijeda sam si. Samo malo rumenila... Ok. Sad je ok. Ruž ne moram jer ionako će mi sada tamo prtljati po zubima. Idemo. Skačem u auto zadovoljna svojom brzinom (20ak min) i jurim punim gasom.
Stižem pred vrata, ostavljam auto ispred na sva 4 i ulazim, a ljubazne tete me ne gledaju poprijeko. U sebi gorim, OPROSTITE ŽENE ALI DA STE VIDJELE KAKO IZGLEDAM... Brzo obavimo što treba, pitaju me kako sam... Jesam li u raju?
Novac ne jamči kvalitetu, ali u ovom slučaju jamči sve. Ne žalim lipe ostavljene tamo jer te žene, ma nemam riječi. Imam zapravo ali odite i uvjerite se sami najbolje. Divota.
Izlazim, zadovoljna, kao i uvijek i hm, kuda ću. Doma ne idem sad kad ovak dobro izgledam, pa zovem svoju dragu Marcelu. Dogovorimo da dođem na cvjetni i hop evo mene za 5min. Fotografi, slikajte ovu divotu a ne one žgabe sa šarenim čarapama iz Alise u zemlji čudesa ili Pipi duge čarape il šta već...
Evo moje lijepe Marcele, u kafiću u Gajevoj u Arheološkom muzeju, grlimo se pričamo i uživamo. Sunce nas grije, obje smo super volje i opušteno uživamo u kavici.
Ona ima neko šminkanje prijateljice pa me zove da dođem k njoj da se zezamo. Može, ionako nemam planova naredna dva sata. Ona na svoju stranu a ja prema parkingu Cvjetni. Ulazim u auto, izlazim na zeleni val, nekome tipkam nešto, kad mi netko sdesna trubi. Trubi i trubi. Pogledam ja udesno, kad ono O NE. NE TI! NE SAD! ZAŠTO!?
Prijatelj iz školskih klupa, glavom i bradom, smješka se i trubi mi. Mahnula bih mu i nasmijala se i bila sretna što ga vidim...U nekom paralelnom svemiru. Jer u ovom, danas tjedan dana smo se ljubili kod njega doma u krevetu... Bila je to ona obljetnica mature i on mi se cijelu večer otvoreno udvarao i plesao sa mnom i tako...Nakon izlaska svi smo otišli k njemu, ja sam zaspala tamo, on se ušuljao u neko doba u krevet i ujutro kada me budio me počeo maziti i ja se okrenem i hop mi se ljubimo i ipak nisam mogla dalje pa sam ustala obula cipele i sjurila se dolje i otišla kući. I sada je tu, desno od mene i trubi mi. Inače, on ima curu već dugo godina. Užas. Ali slatki je skroz, šarmer s kojim bi svaka zgriješila. U svom tom bunilu, skrenula sam lijevo umjesto produžila ravno kod Marcele, i otišla u Arenu Centar. Sjela sam na kavu, sama, i zujala. Nazvala sam Marcelu da joj kažem da ipak ne dolazim. Jučer sam dogovorila kavu s Robertom, pa sad tipkam s njim i izvlačim ga iz kreveta da odemo na cugu. Javit će se kad se sredi. Negdje na pola kave, javlja mi da je u centru neko obaranje ruke i da je to događanje njegovih frendova i da dođem. Ok, idem. Dođem ponovno u centar (taman da fotografi dobiju drugu šansu za ovu ljepotu) i tražim ga. Napišem mu da ga tražim a on sjedi tamo s nekim ljudima ispred bine za stolom. To su bili ti organizatori, upoznala se ja s njima, sjela, pravim se da me zanima obaranje ruke...Malo popričamo i zujimo i tako naizmjence, dok sunce i dalje prži punom snagom.
- Hoćemo otići nešto pojesti? Gladan sam ko pas. - predloži Robert
- Da. I ja sam gladna. - Hvala Bogu da si to rekao, pomislim
Ustanemo nakon par trenutaka, pozdravimo Mariće i uputimo se u podrum Vip-a na biftek...
Roberta sam igrom slučaja upoznala vani, njegov prijatelj se upucavao mojoj prijateljici Luciji i na prvu pomislila da je gay, dok mi nije pokazao svojeg potomka. Ne znam što mi je gore bilo, misliti da je gay ili saznati da je oženjen i ima dijete. On je jedna pozitivna, opuštena i mudra osoba i nekako posebno djeluje na mene. Mogla bih ga slušati satima. On je jedan od onih nekompleksaša, potpuno prirodan tip, izravan, duhovit. O plavim očima i izmišljenom osmijehu neću ni pričati, a mogla bih. Ali neću jer je oženjen. Nakon izlaska našli smo se jedan dan u Radničkoj na sushiju, i bilo je to najbolje provedenih dva sata ikad. Opušten, kvalitetan razgovor. Robert mi se sviđa. Robert je pametan. I seksi, nekako.
Nakon sushija smo se našli u Areni kada sam se vraćala s puta iz Vukovara, a on je putovao za Rijeku. Opet je bio super, a mislila sam da možda ovaj put neće.
Nakon toga smo se vidjeli danas. Dakle danas je 4.put da smo se vidjeli, a imam osjećaj da ga znam 100 godina. Mislim da i on ima taj osjećaj. Osobno ne vjerujem u muško-ženska prijateljstva ali ovo bi mogla biti iznimka.
Kada on priča o svojim uvjerenjima, toliko strastveno zastupa svoje stavove i tako lijepo argumentira svaku svoju tezu, ja mislim da bih se mogla zaljubiti u tog čovjeka. A to bi bilo jako loše. Ili?
Roberta sam pitala nakon što je rekao da ima dijete na suptilan način da li je oženjen na što mi je odgovorio kako se radio sina oženio kod matičara da pravno bude sve ok za dijete. Shvatila sam da to nije to i da nije u braku iz ljubavi. Ali znam, kakav god da je, još uvijek je to brak.
Danas smo potegli taboo temu - seks. Nasmijali smo se, pričali i jako mi je bilo ugodno u njegovom društvu. Na momente sam ga gledala kada bi se nasmijao i pomislila; Bože, zbilja su svi dobri ili pederi ili oženjeni.
Ustali smo s ručka i rastali se ispred, spomenuo je da navratim večeras u Gallery. Mislim da koliko god je cool i sve, i on je malo slab na mene.
Došla sam kući, i javila se Luciji s kojom se večeras trebam naći na piću. Spomenula sam bismo mogle u Gallery na cugu... Ups. a što sad...
Misao dana: Jebeš sve, jednom se živi..
Baš me zanima ostatak ovog dana/večeri! Radujem ti se, živote!