Jednog sunčanog popodneva dogovaram kavu s Majom. Bila je subota. Izlazim iz garaže cvjetni, dok ona parkira na Langiću. Zvoni mi mobitel.
- Draga moja, nećeš vjerovati...ON je tu! Upravo se našao s nekom curom, frendica mu je mislim, i hodaju ispred mene...
- Tko?
- Apolon
- Oh...ok
Nalazimo se na trgu i pozdravljamo se te krećemo prema Johanu. Večer ranije mi je javio da je stigao u Zagreb. Tko je ta cura, da mi je znati...
Ulazimo na terasu, i čujem njega kako zaziva moje ime. Okrećem glavu i ugledam njega, u društvu te djevojke i dvojice muškaraca. Ustaje i prilazi mi.
- Hej, bok...Maloprije sam vidio tvoju poruku
- Bok, otkud ti
- Evo s kolegama
- Aha, ok (Kolegica, dobro je)
- Tek smo sjeli i mi, oni ne znaju hrvatski pa ću malo kasnije doći do tebe.
- Ok - Kažem, i okrenem se hodajući prema slobodnom stolu.
Čavrljamo tako Maja i ja, te povremeno bacam pogled ka njemu. On ne dolazi. Kave smo popile pa ustajemo. Opet me zaziva, okrećem se, ljuta jer nije došao do nas niti jednom. Poziva me za svoj stol. Maja ostaje stajati kod izlaznih vrata terase. Ona je ljuta na njega.
- Već ideš?
- Da
- Jesi ljuta na mene?
- Ne
- Jesi jako ljuta?
- Nisam ljuta, super sam.
- Da vas upoznam. - i upoznaje me s kolegama. - Ideš li kamo večeras?
- Da - kažem - ovdje.
- Možda svratim malo - kaže
- Ok - kažem i pozdravimo se.
Tu večer imala sam stol u prizemlju i vidjela sam ga kada je ulazio. No, prošao je pored mene i otišao gore na ka. Šaljem mu poruku da sam dolje, koju on ne vidi. Nakon 5 min odlučim poći gore da ne luta i pozvati ga dolje da nam se pridruži.
Odlazim gore, i ugledam izvršnog direktora, njegovog kolegu i prijatelja, te potom one ljude s kave...Primijetim da su svi iz firme tu.
A onda ugledam njega, okrenutog leđima, za šankom, kako priča s nekom curom.
Naslonim ruku na njegovo rame i on se okreće, iznenađen što me vidi, što iznenađuje mene.
- Hej...
- Mi smo dolje, ako želiš doći.
- Doći ću za 5 minuta - kaže
- Polako.
Pogledom prostrijelim curu koja mi se nasmije i kaže "hej", na što ju samo pogledam i okrenem glavu prema njemu. Shvatio je.
- Čekam te dolje - kažem, i odem. Ubrzo dolazi, dok sam ja plesala i prišulja mi se s leđa plešući sa mnom. Ostao je ravno 5 min i rekao kako cijeli dan piju, kako mu je kolega otišao na wc prije pola sata i nije se vratio; mora ga ići potražiti pa će doći. Držimo se za ruku, ne želim ga pustiti - znam, neće se vratiti. "Budi dobra", kaže, "doći ću, samo da ga nađem".
I odlazi...Prošlo je par sati, on se nije vratio. U međuvremenu mi prilazi muškarac koji se predstavlja kao Goran.
Govori mi da živi u Austriji (kakve li slučajnosti), u istom gradu kao Apolon (oh!). Vadi iz džepa dva mobitela nakon 5-minutnog ćaskanja i upisuje moj broj. Idemo na kavu sutra. Ja pristajem jer mi je ego povrijeđen. On odlazi, dolazi Marko. Moj dugogodišnji prijatelj kojem je večeras rođendan. Nakon par pića, odlazimo kući.
- Čekaj, idem vidjeti jel ovaj gore da ga makar pozdravim - kažem i ostavljam njega i Maju dolje.
Obilazim krug gore, njega nema. Ubrzo shvaćam da je otišao, prošao pored mene. Nije me niti pozdravio. Kako ga nisam primijetila? Goran.
Idući dan našla sam se s Goranom na piću, pa smo otišli na kolač pa na još jedno piće. Dok smo vozili, on ispred mene, vidjela sam auto s registracijama Beča, Audi A7. Rekao je da je iz drugog grada. Apolon ima ured u Beču, i također vozi Audija, kao službeni auto. Šanse su velike, prevelike, da se znaju. Pada mi na pamet čak i da ga je on poslao kako bi mogao neprimjetno otići s onom curom sa šanka.
Nije preraslo to u neko dopisivanje, niti druženje. Samo bi me nazvao, svaki puta kada bih se posvađala s Apolonom. Svaki puta.
Moja sumnja je rasla. Bio je također često ovdje, i jednom prilikom kada sam putovala u Beč me nazvao da se vratim, da popijemo kavu. Da, sigurno ću se vratiti....
I tako, kako je između Apolona i mene sve puklo, opet mi se jedan dan javio Goran. Tipkali smo dugo i on je odjednom počeo govoriti o tome kako će se potruditi oko mene, kako mu se sviđam i sl. Zabavljalo me to, bila sam uvjerena da ovaj ima nešto s tim. Pitala sam ga što radi za vikend, i da bi mogli otići u Opatiju. Odmah je pristao. Otišli smo u Opatiju taj vikend i šetali se, jeli, pili. Stao je putem u Karlovac da mi pokaže svoj rodni grad; tamo smo i ručali u nekom ribljem restoranu.
Uvečer, kada smo napokon stigli u hotel, naravno; pao je seks. Prosječan seks, među lošijima koje sam imala. Ljubio me cijelo vrijeme, primijetila sam da je dosta nježan. Ali u tim godinama trebao bi znati i nešto više od misionarske poze. Kada sam se okrenula četveronoške, nešto je zagunđao i brzo me vratio na leđa... No dobro, prvi puta s rijetko kim klikneš. Ja sam zaspala, i čula remen u kupaonici kada je zveknuo u pločice, ili lavabo.
- Gorane? - Viknem prema kupaonici
- Spavaj - Kaže on, izlazeći, obučen.
- Gdje ćeš?
- Spavaj, spavaj... Brzo ću se vratiti. - I ode. Pobježe mi čovjek iz kreveta, u Opatiji. Sjedam na krevet, razbudila sam se u sekundi. Što sad? Ja sam bez auta. Zovem prijateljice redom i govorim kako mi je čovjek pobjegao, ne znam kuda.
- Hajde, nisi na kraju svijeta. Smiri se, doći će. - rekle su. Sjedim tako u šoku i nije mi jasno - što se dogodilo?!
Naposljetku, šaljem mu poruku. Pitam ga gdje je i hoće li se vratiti? Kaže mi da hoće, da spavam. Pa tako i učinim. Ako i ne dođe, već ću se nekako snaći. U neko doba, oko pola 4, udara on na vrata. Otvaram mu, ljuta, i na peti se okrećem i bacam nazad u krevet, te zaspem u trenu. Nije mi do razgovora. Ujutro se budim prva, i odlazim u kupaonicu. On mi kuca na vrata i pita me hoćemo li skupa doručkovati.
- Ok, može. Brzo sam gotova. - kažem
- Čekam te dolje - odvrati.
Bijesna sam. Što ti mora biti u glavi da se tako ponašaš? Odlazim dolje, i ugledam ga kako jede.
On je muškarac u ranim 40-im godinama, zgodan, plavih očiju, osebujnog stila. Ima jedino ružne zube, ali dobro; nitko nije savršen...
Pridružujem mu se za stol i moram: puknut ću, progovoriti ću na guzicu.
- Gorane. Koji kurac? - Pitam. Podiže glavu, mrzovoljan i još pospan.
- Što? - Upita me, kao nema pojma o čemu pričam
- Gdje si pobjegao sinoć?
- U casino pored hotela...Išao sam pit.
- Zašto?? Imamo minibar u hotelu.
- Nisam navikao da netko spava pored mene. Ja sam ti, pa...vuk samotnjak.
- Bože...svašta.
- Da. - kaže, i ustaje sa stola; odlazi van.
- Gdje ćeš? - Pitam, ali on se ne osvrće. Opet ode, a sako mu je ostao na stolici. E ovo je previše. Stojim s njegovim sakoom u rukama i pitam se da li da pobjegnem glavom bez obzira ili pričekam, kada on dolazi.
- Pa gdje si otišao?
- Na wc
- Pa kako to samo ustaneš i odeš, ne odgovaraš mi kad te pitam gdje ćeš? Bože, Gorane!
- Ja nisam navikao ikome polagati račune
- Odjebi - kažem, a on se nasmije. Budala....
Prošetali smo Opatijom, popili kavu u jednom od kafića uz more i iza podneva krenuli za Zagreb. Trebao me ostaviti u City-u ali se na pola puta predomislio pa me upitao da li je problem da me ostavi u Areni. Svejedno, pomislim i zovem curke na kavu u Arenu. Parkirao je ispred centra i poljubio me i zagrlio. Prvi puta malo nježnosti.
- Mrzim rastanke, ajde bježi, mali - kaže - Ja idem do Siska pa se navečer možemo vidjeti opet. - Kaže, a ja se složim, reda radi.
Ulazim u Arenu kupiti cigarete, i srećem njega. Apolona... Slučajnost? Dan danas u to ne vjerujem...
Tu se večer nisam našla s Goranom, a nakon dva dana mi je napisao par poruka o tome kako se više nećemo vidjeti ni čuti jer sam presitna, premršava, nisam njegov tip. Meni je to sve bilo smiješno, ta ti si meni prišao! A uostalom, imam 25 godina, i zgodnička sam curka, teško da ti možeš birati...Na trenutak sam i ostala zatečena, ali tu sekundu kada sam proslijedila Maji njegove poruke, sve mi je postalo smiješno. Izgovori, pa nešto mora reći da me se riješi...
Više ga nikada nisam vidjela ni čula. Ali sjetim ga se ponekad, jer eto, ostao mi je totalna enigma. A ja, vični FBI, ne volim enigme. Misao dana: Kada ti netko želi narušiti samopouzdanje, sjeti se da nije bitno ŠTO je rekao nego TKO je rekao! :)