Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/cipelica

Marketing

Nešto trulo u meni

Cijelu noć sam imala noćne more. Prije nego sam zaspala, sinoć oko 2, dok sam pisala svoj životopis, pozlilo mi je. Čula sam kako mi srce brzo kuca, doslovno sam ga ČULA, i dobila poriv za povraćanjem. Skočila sam otvoriti prozor i udahnuti svježeg zraka, jer se panično bojim povraćanja; ne znam zašto. Nije pomoglo pa sam otišla popiti vode. Vratila sam se u krevet s tom groznom mučninom koja mi je došla u trenu i ležala tako na boku, dok su mi najgore misli prolazile glavom. Što mi je? Bože, samo da nisam trudna ili da nije neka teška bolest... Mrzim bolesti i bojim ih se, ne znam da li i vi tako.
Dok sam ležala tako, jadna i bespomoćna, na boku, okupirana s 1000 briga i problema; što svojih što tuđih, govorila sam sebi (tješila se): "jebeš sve, bit će svega, samo nek je zdravlja...." Nekako sam, ne znam kako, utonula u san. Cijelu noć noćne more. Sanjala sam Apolona. Budim se oko 5, gledam na sat, hladno mi je. Nabacim deku na sebe i pomislim kako imam još sat vremena sna...

Jutros sam naravno zaspala, i OPET zakasnila u polikliniku na pregled, a tete me nisu našpotale. Mislim da niti jednom nisam došla na vrijeme; koliko god se trudila uvijek zakasnim barem 5 minuta. Samo čekam dan kada će me ubiti i moje tijelo zakopati u dvorištu.
Nakon toga uslijedio je moj ritual feniranja, mrzim svoju kovrčavu kosu 90% vremena pa ju feniram da bude poletna, sjajna i bujna i zdrava i sretna i lijepa i to. Mojoj novoj frizerki baš i nije bio dan jer su joj kopče i četke cijelo vrijeme padale iz ruke, čupala me cijelo vrijeme i na kraju sam frizuru sama dorađivala. Govorila je da mi je kosa sva poletnaetna i neposlušna danas. Da, baš je kosa kriva. Ista je ta na mojoj glavi već 25 godina. Moja stara ekipa je dala otkaz i ne znam zapravo zašto još idem tamo na frizuru; ali sada znam zašto više neću ići. Uredno sam joj se zahvalila i ostavila bakšu kao i uvijek; ipak sam ja dama - i otišla. Možda žena ima loš dan, lošu struku, loš život?! Uglavnom bye, bye. Čupat se znam i sama!
Nakon frizure uslijedila je kavica u Avenue Mall-u. Sama na terasi, guštam na suncu. Divota. Kada ispred mene sjede Hrvat i Nijemac i razgovaraju na Njemačkom. Odjednom jednom zazvoni mobitel pa govori gdje su ovom s druge strane linije, na hrvatskom - tako sam zaključila da je on domaći. Obojica su me pogledavala; danas sam zbilja bila fino dotjerana, moram priznati, čak i s bad-hair-day situacijom. Eto, dolazi treći. Hoda prema njima, a meni poznat odnekud...Skida naočale i pogleda me ravno u oči.
Isuse. Jel ovo moguće? Izvršni direktor firme u kojoj radi Apolon. Molim Boga da me ne prepoznaje, pa vidio me dvaput u životu i okrećem glavu na drugu stranu. Imam naočale pa se pravim da sam nevidljiva. Konobara sam čekala 10 minuta da dođe do mene i još 15 da donese moju kavu i sok, koje sam odmah platila, popila gutljaj od svakoga i ustala - jer već moram ići - imam razgovor za posao. Bacila sam 30kn, mislim si, bolje da sam dala frizerki i te pare, bar se trudila.

Razgovor za posao je protekao odlično, iako sam iznutra gorjela od treme. To je posao u jednoj megalomanskoj tvrtci, i želim ga, tim više što imam problema na sadašnjem radnom mjestu i ne osjećam se više da tamo pripadam. Pod velikim sam stresom i osjećam da moram otići jer neće to samo tako prestati, bojim se.
Bilo nas je 8 ili 9 kandidata, ali definitivno sam bila najbolja. Što pojavom (cure su došle kosa svezanih u neuredne repove, u tenisicama i trapericama, jedna se našminkala kao da ide raditi u solarij, a jedna je bila iz Zeline, ona je bila najglasnija i nije imala pojma o čemu priča; ostale su mucale i imale poštapalice tipa: i tako..pa ne znam..hmm, ovaj...), što govorom. Sabrala sam sebe, uspravila se i održala mini govor o sebi, te ušla u jedan lijep, kvalitetan razgovor sa ženom iz ljudskih resursa. Nasmijala mi se osmijehom koji govori: Sviđaš mi se, i to mi je bilo dovoljno. Jedini problem je što su ostale cure tražile niža radna mjesta, a ja sam inzistirala na većoj poziciji i stalnom radnom odnosu, puno radno vrijeme. Znam što želim pa sam se tako i postavila. Ako će prepoznati moje kvalitete, radujem se, a ako ne, naći ću nekoga tko hoće.
Sjedam u auto i krećem na posao. Stignem možda i kavu popiti. Na autoputu, propada mi kuplunkt (jel se to tako piše?). Potrgao se. Palim sva 4 i oprezno mijenjam brzine, nekako jedva kači kad stisnem do kraja, uz neko škljocanje, parkiram auto pred firmom i zovem tatu da dođe po auto. Jednom kada sam ga ugasila više se nije dalo prebaciti niti u prvu.
Idem popiti tu kavu pa mi se pridružuje vlasnik kafića, kojeg dugo nisam vidjela. Drag čovjek, volim s njim popričati i u prijateljskim smo odnosima. Oženjen je, otac dvoje djece i zaljubljen u svoju ženu. Zgodan je, k tome. Divim se njegovom braku i želim takav i sama jednoga dana. Priča mi kako je bio u Amsterdamu sa ženom i kako su se ludo proveli...A što je s onim tvojim Austrijancem?
Bože, Igore, zar se toliko dugo nismo vidjeli? Pa da, zadnje smo se vidjeli iza Valentinova kada smo još bili u OK odnosima.
Ništa, ispričam mu ukratko svoju tužnu priču i kako je zanimljivo što ga spominje danas kada je sve u duhu njega. Sinoć ga sanjala, jutros mu sretnem šefa i sada me TI pitaš za njega. Zanimljivo.
Odlazim na posao i provodim ugodno poslijepodne na poslu. Nitko mi danas od silnih frajera nije poslao poruku; niti Dean (6.dan već), niti Ivan, niti Filip, niti Apolon, niti Hrvoje...nitko.
U neko doba mi kolegica javlja kako je danas vidjela Hrvoja. Štrecne me, ali kada je rekla da nije pitao za mene odlučim više nikada ne pitati za njega.
Pred kraj radnog vremena dolazi moj tata s mehaničarom pa im kažem da me pričekaju 10 min u obližnjem kafiću. Ostavljam posao na pola, presvlačim se i jurim njima. Pijemo kavu skupa, zezamo se, i sretna sam što sam s tatom na kavi. Dok smo hodali sam ga primila za nadlakticu i naslonila glavu na njegovo rame, i bili smo sretni; otac i kćer - koji se druže. Mogli bi to češće. Mehaničaru smo ostavili auto a nas dvoje pošli kući s drugim. Petak je, ali nemam ništa isplanirano za danas. Trebam malo mira i sna, nadam se bez noćnih mora...
...
Ali cijeli dan je čudan i nekako, bezosjećajan...Možda sutra bude bolje, danas definitivno nije moj dan (a nije ni mojoj frizerki).
P.S. dobra je stvar ta sam danas bila sva u bijelom - cijeli dan, i dođem kući, odem na wc i dobijem menstruaciju taj čas. :)

Misao dana: Iza kiše dolazi Sunce. Koliko god dugo ta kiša trajala.


Post je objavljen 20.05.2016. u 21:13 sati.